Fotografije-citateljki,-Iva-Kezic (2)

Vratimo se nedjelju dana unazad. Deveti maj. Dan pobjede, Šumanova deklaracija, Dan Evrope… Zapadni Njemci se sjećaju tog dana, svjesni činjenice da im je bilo potrebno deset godina da preskoče zid koji ih je dijelio od imidža najkrvoločnije evropske nacije i potpisivanja akta bezuslovne predaje (1945) do ulaska u NATO (1955). Za samo deset godina, na krilima hladnoratovske konstelacije i Maršalovog plana, Zapadna Njemačka se svrstala na stranu pobjednika.

Na ovim prostorima, deset godina je vrijeme koje se promatra uz podsmijeh. Za većinu ovdašnjeg svijeta, decenija je istorijski kratež, nedovoljna za bilo kakvu vrstu katarze ili naknadne pameti. Na ovim prostorima, sreća i nesreća se mjere decenijama (iako se prva rijetko bilježi). Decenijama (ili barem decenijom) se mjeri i nečiji boravak na vlasti. Oni koji ne preskoče tu desetogodišnju tarabu, obično izgube glavu – što je, vjerovatno, znak da (ni)su valjali?

Pošto su recidivi hitlerštine, u konačnici, skršeni denacifikacijom i defašizacijom Evrope, na Balkanu je otvoren (nezapamćen) proces – renacifikacije i refašizacije. Ovdje istorijski revizionizam nije bio samo plod provincijalne taštine, već potreba da se prethodni sistem okrivi za svaku nevolju, uprkos tome što (još uvijek) nema odgovora na čuveno pitanje Raifa Dizdarevića: „Nas odavno nema da bismo vam smetali. I šta ste uradili?“

Onima koji nisu uradili baš ništa, svakog maja ili svibnja, na tromeđi koja vodi ka Briselu, Moskvi ili obično nigdje, prelivaju preko usana višestruke kapi antifašizama. Uredno sažvakane i ispljnute, u formi pretvorbe i u skladu sa dnevno-političkim potrebama. Tako se, na Crvenom trgu, emanaciji istorijske uloge sovjetskih partizana divio srbijanski predsjednik (koincidentalno, četnički vojvoda). Rehabilitacija hipokritstva? Nešto ranije, nova hrvatska predsjednica (pošto je iz sopstvenog kabineta, simbolično, izbacila bistu Josipa Broza) odbila je prisustvovati službenoj komemoraciji u Jasenovcu. Sa druge strane, kao oficijelna pokroviteljica komemoracije u Blajburgu, naznačila je sljedeće: „Završetak Drugoga svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom, kojoj je velik obol dao i hrvatski narod, označili su početak jednog od najtragičnijh poglavlja hrvatske povijesti“. Dvosmislenost, dapače. (Dis)kontinuitet. Crna Gora proslavlja Dan pobjede uz državnu himnu čiji je (djelimični) stihotvorac bio notorni kolaborant Sekula Drljević: „Nacional-socijalistička revolucija je najveća revolucija koju je Evropa do sada imala“ (1944). Pojedine gradove u Bosni i Hercegovini i Srbiji, „ponosito krase“ ulice Jure Francetića (zapovjednika Crne legije Ustaške vojnice), Mile Budaka (ministra NDH) i Milana Nedića (predsjednika kvislinške vlade marionetske Srbije).

Iako je Umberto Eko, u svom eseju „Vječni fašizam“ iz 1995. godine, sugerisao da se on može vratiti i pod „najnevinijom maskom“, konciznije i živopisnije zvuče obilježja njegovog ur-fašizma, u nastavku: kult tradicije, opsesija  zavjerom, kult heroizma i herojske smrti, mačizam, elitizam, populizam, novogovor… Zvuči poznato? Dakle, u nas se fašizam ne ponavlja kao kakva nevina paradigma nekolicine voluntarista; naprotiv, on se manifestuje kao mješavina nemoralnog istorijskog revizionizma i neoliberalnog totalitarizma, koji je Gašpar Mikloš Tamaš obilježio kao postfašizam. Upravo taj neotesani hibridni sistem odozgo artikuliše dezorijentaciju vrijednosti i pad kritičke kulture. Dok se prije osamdeset godina kritička svijest ućutkivala (krajnje „transparentno“) raznobojnim košuljašima, ovovremenost nam je donijela novi vid – „humanog“ ućutkivanja. Ukratko, balkanski državni aparati (u sprezi sa izrabljivačkim sistemom korporacija) normiraju, gotovo imperativno, princip da kritika postojećeg sistema odnosa i vrijednosti (čitajte: ekspoloatacije) implicira mogućnost da izgubite posao. Kritika je, dakle, sinonim za „nelojalnost“ državnim/korporacijskim interesima. (U tom smislu se valja prisjetiti da su osnove tradicionalnog fašizma zapravo korporativizam i etatizam.) Iako je država, prema društvenom ugovoru, dužna da vam obezbijedi posao, ona konstruiše svijest da je posao – ekskluzivna kategorija ili nagrada. Nadalje, umjesto da vodi računa o interesima sopstvenih građana, država vodi računa o interesima korporacija i zahtijeva od građana da vode računa o interesima države. Takav sistem odnosa i odlučivanja je najadekvatnije nazvati ekonomskim dvopartizmom, jer je treća strana (građani/radnici) iz njega izopštena.

Stoga je Balkan savršeno mjesto za dodatno parafraziranje Hegela i Marksa: ovdje se istorija ponavlja, istovremeno, i kao tragedija i kao farsa. Ovdašnja rehabilitacija naci-fašizma je samo jeftina boja, premazana preko eksploatatorske skalamerije novog fašizma. Ona je tragikomčan i demagoški odraz jedne istorijske nedosljednosti, kojoj će se rugati savremeni svijet. Sjetimo se samo Njemačke, sa početka priče, i njenog odnosa prema godinama… Ovdje se, međutim, godine tako lako bacaju niz vjetrometinu povijesti. Zato je neodgovoran odnos prema vremenu, ove i budućih generacija, u konačnici – najbrutalnija vrsta naci-fašizma.

Peščanik.net, 17.05.2015.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević: Draža Kamuflaža – antikomunistički totem

Branislav Dimitrijević – Đeneralov i ostali antifašizmi

Saša Ilić – Rehabilitacija ratnog zločinca

Vesna Rakić-Vodinelić – Rehabilitacija D. Mihailovića kao političko suđenje