Sa izložbe Nepouzdani pripovedač Mrđana Bajića u MSU u Beogradu 2022-23, foto: Predrag Trokicić
Sa izložbe Nepouzdani pripovedač Mrđana Bajića u MSU u Beogradu 2022-23, foto: Predrag Trokicić

Stvar koja se po pitanju korištenja Titove vile odvila u Splitu posljednjih dana, još uvijek nije dovoljno prepoznata u široj javnosti, iako ukazuje na epohalnu promjenu u društvenim odnosima, ne samo u Splitu, nego i generalno u Hrvatskoj. Naime, gradska vlast na čelu s Ivicom Puljkom, odlučila je iz pomoćnih objekata vile iseliti dvije braniteljske udruge kojima je odavno istekao ugovor i čiji su članovi bili toliko šokirani idejom da bi morali iseliti, da su sastavili priopćenje koje je danas nadrealno zabavno, dok bi to isto bilo opasno po onoga na koga je adresirano, još prije samo nekoliko godina.

Ukratko, na press-konferenciji na kojoj su se okupili masovno kao na nekom skupu, branitelji su zaključili kako gradske vlasti mrze sve što je hrvatsko, nadodali nešto o zločincu Titu i posredno priznali da nemaju više pravo biti unutar vile, ali i da očekuju da su zbog ratnih zasluga iznad zakona.

Stvar je pak dodatno zanimljiva jer se događa u Splitu, gradu nad kojim je provedeno najžešće ideološko rebrendiranje, s ciljem da se baština crvenog Splita zauvijek ukloni iz tog grada, a za kojeg su kao pretorijanci bili zaduženi upravo ljudi okupljeni u braniteljskim udrugama. Zahvaljujući tome, višedesetljetna praksa svih gradskih vlasti, bile one desne, lijeve i liberalne provenijencije je bila takva da su te udruge dobile sve lukrativne javne poslove koji stvaraju ozbiljne prihode u koncesiju, što konkretno znači javna parkirališta i garaže, pauk-službu, taxi službu, naplaćivanje vezova na obali, pa čak i pravo na bespravnu gradnju u zaštićenom obalnom pojasu. Da se ne lažemo, Splitom su zapravo na komunalnoj razini upravljali ratni veterani, koji su smatrali to svojim prirodnim pravom.

I sad kad je došla tehnokratsko-aktivistička vlast i to im pravo na jednom suštinski nevažnom, ali simbolički bitnom mjestu oduzela, uslijedio je šok. Do toga je došlo zbog meritokratske naravi aktualne vlasti, ali i zbog toga što je konačno došlo novo doba, samo braniteljima to nitko nije javio. To novo doba pak može biti cinično, društveno i urbanistički nepromišljeno, može biti oslonjeno na improvizaciju i monokulturu turizma, odnosno može biti bilo kakvo, ali svakako više neće biti usmjereno na dogovornu ekonomiju s čuvarima atmosfere rata. Taj proces je tek započeo i neće biti doveden do kraja preko noći, ali jeste krenuo. Odatle i iskrena šokiranost, ne samo potezima gradskih vlasti, nego i činjenicom da građani nemaju razumijevanja za stečene privilegije i nastavak politike ideoloških ucjena.

Jeste s jedne strane žalosno da nitko na ljevici nije smogao snage da povuče isti potez, ali i ta činjenica govori o snazi oportunizma koji se u njoj ukorijenio.

Što se tiče pak same lokacije i simbolike mjesta, Titova vila simbolizirala je na razne načine jedno drugo doba. Tim prije što nije bila jedna od onih vila koje su planski građene za Tita, nego je nacionalizacijom prenamijenjena iz predratne turističke namjene u izdvojenu obalnu utvrdu i tako je zajedno s rajskim dijelom marjanske obale suštinski otuđena od građana. U njoj je Tito odražavao dramatične sastanke u doba Maspoka, ali je njezina povijesna uloga puno bitnija po onim tragično neuspješnim pregovorima čelnika jugoslavenskih republika kojima nije spriječen rat i raspad zemlje. Iz Titove vile potječe i kultna fotografija Feđe Klarića, na kojoj je uhvatio Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića kako stoje na stepenicama koje vode direktno u more i zapravo prijateljski razgovaraju. I upravo ta fotografija možda zaslužuje biti ona o kojoj je moguće ispisati povijest tragičnih i nepotrebnih zabluda ovdašnjih nacionalizama i neodgovornosti političkih lidera.

Ima u Brešanovom filmu „Maršal“ završna scena na kojoj imaginarni Tito odlazi ka pučini u šinjelu, stojeći na barci i često čovjek zaključi, kamo sreće da su ti pregovori završili na isti način, da su oni otplovili negdje daleko i da sve bude neki ružan san.

Kako god bilo, jedno doba je nakon više od tri desetljeća završilo i dobro je da se to dogodilo.

Peščanik.net, 22.02.2023.