Upravo pred okončanje pregovora o reviziji sporazuma Srbije sa MMF-om i uoči zaključivanja ugovora o državnom zaduživanju u Kini i Rusiji, u našoj javnosti raspirila se velika diskusija o buketu pitanja koja se postavljaju oko zaduženosti zemlje prema inostranstvu – sa preovlađujućom tezom, hajde da je formulišemo kao karikaturu: da Srbija još nije prezadužena i nelikvidna, ali će to sigurno biti u budućnosti?!

Još prostije rečeno, iza niza stručnih argumenata o rizicima koje nosi svako neodgovorno, pa dakako i neodgovorno spoljno zaduživanje, kao da izviruje strah od budućnosti i kao da preovlađuje uverenje da će povećanje nivoa spoljnog duga i Srbiju naterati da se povinuje reformama ili promenama koje će u toj budućnosti diktirati strani poverioci – to jest da Srbija neće biti suverena da ostane onakva kakva jeste. To jest, kao da se neefikasnost jednog, u velikoj meri, etatiziranog privrednog sistema ukopanog u stereotipe kolektivnog egalitarizma, može bolje lečiti i kontrolisati štednjom, nego novim kreditima. A iza svega toga, možda, stoji strah jednih da ćemo se suviše zadužiti na Zapadu, a kod drugih da ćemo su suviše zadužiti na Istoku, pa ćemo postati suviše zavisni ili od jednih ili od drugih. Umesto da ostanemo „neutralni i suvereni“ i u stalnoj borbi za očuvanje „teritorijalnog integriteta i suvereniteta“.

Po mom mišljenju, jedna zemlja koja je usred tranzicionog procesa, od 2000. do 2009. godine smanjila učešće javnog duga u svom bruto domaćem proizvodu sa 169,3 na 30,6 procenata, zapravo nije išla uhodanim putem svih zemalja u tranziciji i nije uspela da u svetu obezbedi dovoljno poverenja da joj se krupnim pozajmicama omogući ubrzana obnova privredne infrastrukture, bez koje nema zdravog ekonomskog napretka i bez koje nema dovoljno stranih investicija, to jest nema „reindustrijalizacije“ na osnovama slobodne, otvorene, privatne, tržišne ekonomije. „Javni dug“ od oko sedam milijardi evra u Srbiji, sa nešto više od osam miliona stanovnika, dvostruko (i više) je manji nego javni dug većine evropskih i komšijskih zemalja, pa nama opet nije bilo mnogo lakše nego njima u tekućoj svetskoj finansijskoj krizi jer je ispalo da je naš, inače manji, budžetski deficit teže zatvoriti (zbog unutrašnjopolitičke nesigurnosti), nego njihov, mada je on najčešće bio procentualno i viši.

Većina starih ekonomista, čija su se temeljna shvatanja formirala u vreme socijalističke „državne“ privrede, čini mi se da, takođe, ima preveliki strah od takozvanih „privatnih dugova“ u inostranstvu, koji su utrostručeni i sada dostižu između 14 i 15 milijardi evra. Njihov strah se, izgleda, zasniva na tezi da bi slom dužnika za čije dugove država ne garantuje, na kraju ipak te dugove natovario na leđa svih poreskih obveznika i izazvao krizu Narodne banke Srbije – to jest da bi takav slom izazvao deviznu krizu. Naravno da bi izazvao, ali zar recesija i stagnancija koje dave čitavu državu ove godine ne prete krizom gorom od devizne krize.

Narodna banka se hvali svojom stabilnošću, to jest sabilnošću finansijskog sistema, ali prećutkuje da zapravo nije ostvaren Bečki dogovor o zadržavanju nivoa kreditiranja srpske privrede, to jest održavanju „stepena izloženosti“ poslovnih banaka (uglavnom u stranom vlasništvu) na srpskom tržištu. Malo se, hajde da i to dodamo, zna, takođe, da Narodna banka svaku poslovnu banku zadužuje da na svakih 100 dinara odobrenog kredita za kupovinu opreme nekom preduzetniku „rezerviše“ (skloni iz potencijala) još 25 dinara akonto poslovnog rizika.

Ta mera direktno destimuliše kreditiranje proizvodnih investicija u Srbiji, a nije jedina. Zar se očekuje da naši privatni investitori prvo stvore akumulaciju, pa tek onda krenu u ekspanziju. To se ne može očekivati u jednoj siromašnoj zemlji koju je suluda agresivna politika i napada i odbrane duže od decenije držala u privrednom karantinu. Uzgred budi rečeno, privredna katastrofa koju je izazvao režim Miloševića, Šešelja, socijalista i radikala kao da se namerno zaboravlja – to jest ona se uopšte ne izučava, pa osim one Dinkićeve „Ekonomije destrukcije“ zapravo nemamo ni jednu studiju o tom razdoblju i katastrofalnoj neodgovornosti koja je tada vladala. Valjda će neki naš ugledni ekonomista jednom sesti i pokušati da prouči Miloševićevo „ekonomsko čudo“. Ne zbog „okretanja prošlosti“ nego da ljudi jednom shvate da posle tog bunara ne bi bilo čudo da je spoljna zaduženost Srbije ustostručena u poslednjih deset godina.

Na kraju da, iz ličnog ugla, iznesem i mišljenje prema popularnoj tezi da ćemo novim ciklusom zaduživanja „optereti buduće generacije“. To me, iako imam sina, najmanje brine. Jednostavno, današnja „većinska generacija“ dovoljno je propatila na prelazu između dva sistema i dva veka, da bi bila u stanju da generacijama koje dolaze ostavi državu bez dugova. Neka nas novi naraštaju zbog toga psuju, to smo i zaslužili.

 
Danas, 04.11.2009.

Peščanik.net, 05.11.2009.