Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nož u leđa

Aleksandar Vučić zabio je nož u leđa Aleksandru Vučiću. Kao kad zabodete nož u lubenicu ili neko drugo povrće iz porodice bundeva (krastavac, lubenica, tikva, tikvica i bundeva). Ne samo Aleksandru Vučiću već i u leđa legijama opčinjenih birača kojima su on i vučići godinama objašnjavali da nema većeg zla od nevladinih organizacija.

Aleksandar Vučić je registrovao NVO Pokret za narod i državu. NGO, što bi rekli na Kolektivnom zapadu. Najomraženiji oblik ljudskog okupljanja i delovanja. Istina, ne baš on lično, izvesna Tijаna Nikolić sa Zvezdare je zvanično podnela registracionu prijavu. Nadamo se da se neće ispostaviti da je to kakva opoziciona aktivistkinja koja je ukrala ideju, pa baš na dan kad je trebalo da se održi najveći miting u istoriji svih mitinga registrovala Покрет за народ и државу, kako glasi naziv ispisan ćirilicom u Statutu, ispisanom latinicom. I to baš na taj dan, 28. mart, na koji su 1989. godine usvojeni amandmani na Ustav Srbije u vezi sa ovlašćenjima pokrajina. A Borisav Jović posle napisao knjigu „Datum za istoriju 28. mart 1989“. Pa sad Vučić, uz „Kako sam pobedio obojenu revoluciju“, mora da napiše i „Kako sam ispisao novi Datum za istoriju 28. mart 2025“.

Udruženje će, kako je već na Peščaniku pojasnio Nemanja Nenadić, moći da se finansira iz inostranstva, kao što sve omražene NGO rade, ali bez straha da će mu poslovanje proveravati antiterorističke jedinice, poreznici, tela zadužena za sprečavanje pranja novca ili gašt-e-eršad. Moći će da ga finansiraju i državna preduzeća. A svi kako bi nova zvezda na NVO nebu ostvarila cilj „u oblasti savremenog razvoja i prosperiteta države“ i „jačanja svesti o narodu“.

Loše sam, zapravo, citirao, jer je cilj, kako u Statutu piše, u oblasti „prosteriteta države“. Što znači da se Покрет zalaže da se Srbija što više prostire, a cilj smešta negde na granice Velike Srbije ili Srpskog sveta.

I drugi nož

Pre nego što je javnost saznala o Vučićevom zabadanju noža u leđa samom sebi i NVO-mrziteljima, jedna osoba pokušala je da zabije nož u dekanku niškog Filozofskog fakulteta Nataliju Jovanović. Propagandna mašinerija predstavila je napadačicu kao jadnu bolesnu baku, žrtvu atmosfere nasilja koju su stvorili Đilas, Šolak i njihovi mediji (NVO nisu pominjali). Baka je, možda se ispostavi, spontano reagovala, u samoodbrani, kada je dekanka pokušala da je povredi. U predelu oštrice. Protiv dekanke još nije podneta krivična prijava zbog bestijalnog nasrtanja na bakinu privatnu imovinu.

Ali je Miloš Vučević, od ranije poznat po sklonosti prijavljivanju, podneo krivičnu prijavu protiv novosadskih studenata koji su pretučeni.

Zvuči groteskno za informisani deo Srbije. Ali ne i onima koji su priključeni na Pink i Informer kao na infuziju. Možda su pored njih na nekom od marševa prošli studenti, možda su u tom trenutku videli sliku koju iz infuzionog toksičnog rastvora nisu dobijali, ali narativ nasilja i huškanja ima drugi fokus – studenti i nisu toliko loši, zloupotrebljeni su, a najveće zlo (uz maltene zanemarenu opoziciju) su profesori, dekani, rektor UB.

S obzirom na to da toksična infuzija ne precizira kakvo je to nasilje od koga brnabićke i slični nasiljopominjači brane poštenu Srbiju, valja iskoristiti svaku priliku da se nekome „njihovom“ prišije kakav nasilni akt. Zgodno je da napadnuti studenti postanu napadači, baš kao što su svojevremeno demonstranti bili odgovorni i za napad na policajca u civilu ispred RTS-a.

Možemo samo da zamišljamo ko bi bio odgovoran za masakr 15. marta da nisu procurele informacije šta se planira. I možemo da se nadamo da će i dalje cureti, kao što smo iz čačanskog odbora SNS u međuvremenu saznali za konkretne planove za „Sabor“. I da se nadamo da će biti sve manje voljnih za prosipanje krvi i zabadanje noževa.

Ljudi, novinari i puštanje mašti na volju

Svojevremeno smo u redakciji, u šali valjda, pravili distinkciju između „ljudi“ i „novinara“. Mnogi danas olako tvrde da neki „novinari“ iz režimskih septičkih paramedijskih jama nisu ljudi. Što je procesna greška, jer za početak nisu novinari. Ljudskost ne bih na ovom mestu komentarisao. Matematički kazano, svaki broj pomnožen nulom daje proizvod nula. Pa tako i nula pomnožena nulom daje nulu. Ili dve nule, kad sam već pomenuo septičku jamu.

Stoga sumnjam da se neko u zgradi u Bulevaru Peka Dapčevića u subotu potresao zbog protesta. Njima je to verovatno priznanje za ono što rade. I samo me zanima šta će da rade kada padne ovaj režim.

Sećam se dobro 2000. godine. Miloševićev propagandno huškački sistem bio je ugodni slavujev poj u odnosu na bestijalnosti kojima javnost zasipaju vučićeva oruđa i oružja registrovana kao mediji.

U prvim danima i nedeljama posle 5. oktobra, dok smo čekali izjave ili konferencije za novinare, odvojeno su stajale dve grupe – oni iz „oslobođenih“ režimskih medija i oni koji su do tada bili mete režima. Pre toga na „njihove“ događaje ovi drugi nisu ni pozivani, jednom nas je spojio Goran Matić ili Ivan Marković, na događaju koji je zapravo bio sastanak nečeg poput aktiva novinara JUL-a, gde su hteli valjda da nam pokažu šta su pravoverni novinari, da nas prevaspitaju, šta li.

S vremenom su se granice istopile, u „oslobođene“ medije vratili su se neki proterani ljudi i novinari, došli su neki novi, a mali zupčanici režima nastavili su da se obrću u novom mehanizmu.

Ko li će ovog puta svirati klavir na Pinku, a ko će mu okretati stranice na partituri.

Belosvetska ujdurma

Za kraj, umesto sporta i vremenske prognoze, novosti iz Srpskog sveta.

Milan Knežević, poslanik u crnogorskom parlamentu i specijalni predstavnik Aleksandra Vučića u Crnoj Gori (jugozapadna pokrajina Srpskog sveta) kaže da se prave vojni savezi protiv pravoslavaca na Balkanu. Pomenuo je sporazum o saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, pomenuo je i obojene revolucije, „od Gruzije, Slovačke, Mađarske, Gruzije, Srbije do Republike Srpske“, pa je otkrio šta je rešenje: da Crna Gora potpiše vojno-tehnički sporazum sa Srbijom, Mađarskom i Slovačkom.

Sporazum bi verovatno podrazumevao i da barem Orban i Fico, ako ne i kompletno stanovništvo njihovih zemalja, pređu u pravoslavlje. Knežević, kao pesnik, možda ima na umu onaj stih neznanog narodnog pesnika, često citiran po zidovima širom Srpskog sveta – Krstiće se i ko neće.

Peščanik.net, 02.04.2025.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)