Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Predugo je javni diskurs u Srbiji izložen udarima dezinformerskih talasa koji dolaze iz jednog političkog središta gde se odvija čitav niz zemljotresa na velikim dubinama, pre svega ličnim. Uglavnom, radi se o poremećaju percepcije realnosti, a poseban vid ovakvih stanja kod pacijenta može se prepoznati u simptomima povišene energije, nespavanja, razdražljivosti, uverenja da osoba ima posebne moći i znanja. Spoj ovakvih simptoma sa apsolutnom političkom moći, dovodi do situacije kada osoba lako preuzima na sebe poslove za koje nije ni kompetentna niti nadležna: projektovanja puteva, ekonomska analiza privrednog rasta, rešavanje problema iz virusologije ili vojne taktike, što se još zove i Napoleonskim kompleksom. U nameri da odbrani svoju psihotičnu realnost, takva osoba poseže za apsolutnom medijskom kontrolom. Time osoba svoje psihotične epizode emituje na čitavu javnost koja postaje ekran njenog stanja. Takav transfer je u Srbiji izveden preko lista Informer, a potom i Informer TV-a. Vrlo brzo, ovakav model dezinformisanja, odnosno zasipanja javnosti političkim i pornografskim smećem, proširio se na većinu privatnih i državnih medija.

Studentski protest „Dezinformer“, održan u subotu 29. marta s početkom u 14h, u Bulevaru Peke Dapčevića na Voždovcu, predstavlja prvu društvenu akciju koja je usmerena ka središtu medijskog cunamija koji je vođa naprednjaka pokrenuo i nastavio da proizvodi tokom dugih 13 godina svoje vladavine. U tom smislu, ova akcija je važna koliko i blokade RTS-a, s tom razlikom da unutar informerskih zidina niko od 250 zaposlenih radnika i neradnika nikada neće bilo čime pokazati sumnju u sliku stvarnosti koju emituju, budući da su zaposleni u privatnom medijskom preduzeću predsednika i njegove stranke.

S tim u vezi, znakovita je solidarnost pravih vlasnika ovog medija sa „hrabrim ljudima zaposlenim u Informeru“, koji trpe „neviđeno nasilje“ onih koji „ne mogu da slušaju drugačije mišljenje“. Sve bi bilo još i dobro kada bi se tu uopšte radilo o nekakvom mišljenju, a ne o hajci i linču koji funkcionišu kao pandan glorifikaciji predsednika, čiji se master plan za vođenje Srbije predstavlja kao vrhunski domet naučne misli. Otprilike kao njegov nekadašnji premijerski ekspoze od šest sati čitanja, koji su poslanici njegove stranke hteli da uvrste u školski kurikulum, kako bi deca od najranije dobi mogla da se upoznaju sa delom srpskog „inženjera ljudskih duša“.

Akciju „Dezinformer“ pokrenuli su studenti Fakulteta političkih nauka u blokadi, kao odgovor na targetiranje njihovog kolege iz Novog Pazara na Informer TV-u. Dan uoči protesta u Bulevaru Peke Dapčevića, šef naprednjačke televizije Dragan J. Vučićević je telefonom pozvao studentkinje FPN-a i pokazujući njihove fotografije pred kamerama, pokušao je da ih targetira kao „organizatore blokade privatne svojine“, misleći na Informer TV, koja zaista jeste u privatnom vlasništvu, ali najviših funkcionera SNS-a. Kada je dobio odgovor da studenti ne dolaze da bi blokirali već da bi se družili s njim, Vučićević je priznao da to ne razume, isto onako kako njegov šef ne razume nenasilni protest, pa se uvek iznova vraća na ono što jedino zna: kamenicama, flašama, topovskim udarima i palicama. Isto tako radi i Informer, no kada su se studenti i građani zaista pojavili pod žičanom ogradom, podignutom nekoliko dana ranije, ova televizija je počela da emituje zabrinute izjave svojih stvarnih vlasnika: Vučevića, Brnabić, Gašića, Ristića, naposletku i Vučića, koji je u to vreme jeo girice u Ćaci parku. Tom prilikom je poručio javnosti da samo rad i znanje pobeđuju, misleći svakako na dezinformerski rad stalnog targetiranja, kao što je to slučaj sa rektorom Vladanom Đokićem. Naposletku, slično se dogodilo sa dekankom Filozofskog fakulteta u Nišu – Natalijom Jovanović, koju je predsednik preko svojih medija označio kao „kriminalku“ da bi dekanka Jovanović ubrzo bila napadnuta nožem tokom protestne šetnje.

Studenti su na informerovskoj čeličnoj ogradi, tokom protesta, izgradili medijski Anti-zid koji je najpre bio dekontaminiran da bi ga potom oblepili transparentima, pre svega štampanim otiscima iz Informera koji su nosili pečat Dezinformacija, kao upozorenje da se radi o veoma opasnom medijskom materijalu, koji bi mogao izazvati katastrofu širih razmera. Stoga su studenti nosili skafandere nalik onim koji su se koristili tokom epidemije kovida, kako bi se izbegla infekcija u kontaktu sa toksičnim muljem iz naprednjačkog medija. Zapravo, infekcija Informerom vršena je veoma dugo, u talasima koji neodoljivo podsećaju na udare cunamija. Ali ovaj medijski cunami nema kraja, već on nastavlja da u sve kraćim vremenskim intervalima zapljuskuje obale naše javnosti. Odupreti se takvom cunamiju značilo bi pre svega imati strategiju. Imati strategiju podrazumeva da se razmišlja pametno. Biti pametan znači biti i duhovit. Studentska akcija imala je sve to. Oni su došli pred naprednjačku medijsku Fukušimu u skafanderima, sugerišući da će akcija „Dezinformer“ zahtevati vrlo ozbiljnu operaciju i da se ona neće završiti na jednom druženju. Pritom je razmotana traka sa Novinarskim kodeksom i pokrenuta peticija za ukidanje beogradske frekvencije Informer TV-a. Jedan od mnoštva duhovitih transparenata na protestu prikazivao je „Kenjtaura“ u javnom činu gomilanja dezinformerskog izmeta.

Za to vreme, radnici i neradnici Informera su sa krova svoje zgrade ciljali protestante objektivima foto-aparata i slali dronove. Negde pred kraj protesta, pojavili su se i crni kapuljaši, koji su pristigli iz prostorija SNS u Vojvode Stepe. Nema sumnje da je solidan broj naprednjačkih paramilitaraca dan proveo u podrumu Informer TV-a. Za slučaj da se u nekom trenutku ipak aktivira predsednikov nasilnički scenario. No polje borbe bilo je izmešteno u simboličku i pravnu sferu koju Vučićević i njegove gazde ne mogu da pojme. Zato su im studenti, počistivši sve za sobom, ostavili tri prazne kante za đubre. U drugačijem odnosu prema smeću, zapravo, rađa se novo društvo u Srbiji. Isto važi i za medijske informacije.

Peščanik.net, 31.03.2025.

NADSTREŠNICA
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)