Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

I eto, vlast će posle sa pravom da se ljuti na nas što nismo obratili dostojnu pažnju na najavljeno povećanje plata i penzija. Ali, kako da to učinimo kad smo svakodnevno bombardovani tolikim vestima da ne stižemo ni da ih svarimo, a kamoli da ih shvatimo. Samo što smo preko glave preturili naše špijune i naše rušitelje režima u Crnoj Gori, morali smo odmah da se pozabavimo našim špijunima kod nas i stranim špijunima takođe kod nas, a već nas je stiglo i planiranje atentata kod kuće, doduše ne naše nego premijerove.

I kako čovek u toj kakofoniji da razabere šta mu vlast govori? Kako, kad sve izgleda kao ministar za socijalna pitanja koji na Sajmu knjiga govori o poginulima u staračkom domu dok se nadvikuje sa raspojasanom lumperajkom koja trešti iza njegovih leđa? (Samo je falilo da se ministar izvini raspojasanom lumperaju što mu tragičnom pričom ometa zasluženo opuštanje na Sajmu knjiga pa da slika naših prilika bude kompletna.)

A povećanje plata i penzija ne zaslužuje da prođe neprimetno u šumi drugih vesti. Doduše, u istoj šumi ne primetimo ni poskupljenja, kao ni neotkrivanje nekih zločina ili prikrivanje nekih izvršilaca, ali te vesti ionako ne zaslužuju radost, dok ova o povećanju ipak treba da obraduje pa makar to povećanje i ne bilo onoliko koliko je onomad bilo umanjenje. I makar se o tom povećanju pričalo, ne kao o zarađenim penzijama, već o ”povećanom davanju za penzije” kao da su penzije nešto što ti država daje, a ne nešto što ti je država čitavog radnog veka oduzimala od bruto zarade. A to oduzimanje je, za razliku od sadašnjeg ”davanja”, bilo duplo veće od neto zarade.

Ali, kad čovek ne postiže da ceni ono što mu vlast daje, kako onda od njega očekivati da ceni ono što vlast ne daje? I to ne daje – samoj sebi? Kako, na primer, da obrati pažnju i oda dužno poštovanje izjavi da se premijer, od kada je na vlasti, nije obogatio ni za jedan dukat? Ni za dukat, kako je ponovio. Da je rekao kako nije bogatiji ni za cvonjak, koji je takođe starinski ili ni za žutu banku (starinski, a naški), možda mu i ne bi poverovali. Ovako, svakom je jasno da je nemoguće da ti u tim godinama neko da dukat – pa dukate dobijaš samo kad si beba pa ti gosti stave pod jastuk.

Peščanik.net, 31.10.2016.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)