Delta Dunava, set filma Odisejev pogled Theo Angelopoulosa, foto: Josef Koudelka

Delta Dunava, set filma Odisejev pogled Theo Angelopoulosa, foto: Josef Koudelka

“Brzina je oblik ekstaze koji je tehnološka revolucija darovala čovjeku. Za razliku od motorista, trkač je uvijek prisutan u svome tijelu, on je prisiljen da misli o svojim žuljevima, o svojoj iscrpljenosti, on osjeća svoju težinu, svoje godine, on je svjesniji sebe i svoje dobi više nego ikada. Sve se to mijenja kada čovjek vlast nad brzinom prepusti stroju: njegovo tijelo je isključeno iz procesa, on se prepušta brzini koja je bestjelesna, nematerijalna, čista brzina, brzina po sebi, brzina ekstaze.”

Milan Kundera, Sporost

Zagreb 2013

Kasno listopadska epizoda u jednoj zagrebačkoj pošti uzdrmala je moj pogled na svijet. Tu poštu znam već tridesetak godina: tri usporene službenice; tri šaltera sa zaštitnim staklom i rupom kroz koju ona, službenica, i vi, korisnica njezinih usluga, izmjenjujete obostranu nečujnu mržnju; prašnjave uredske biljke, filodendroni, strelicije i puzavice koje će im, službenicama, kad-tad doći glave i zategnuti zelenu omču oko vrata. Njih tri, spore poput amazonskih lenjivaca, tipkaju po tipkovnici s jednim prstom, osvijetljenim zracima svjetla koji dopiru s uskog prozora priljubljenog uz sam strop. Na njihovim licima patničko-optužujući izraz, baš kao da im je kakva poštarska mafija odrezala prste i ostavila samo kažiprst, s kojim zarađuju kruh i usput opominju korisnike što bi im se moglo dogoditi ako se pobune protiv sporih usluga. Opći prijeteći dojam pojačava piramida uredno složenih svijeća, s koje se slijeva krvavo crvena traka s natpisom AKCIJA. Što će svijeće u pošti, mislim, a onda se prisjećam: ah, da, uskoro će Dan Svih Svetih, kada Zagrepčani jurnu na groblja da se poklone svojim mrtvima…

Puna gnjeva zbog redine koja se savila poput boe, i pritom očito uživa u ovom tropsko-grobljanskom okruženju, obraćam se mladiću iza sebe. Izgovaram riječi brzinom kojom ih izgovaraju junakinje i junaci američkih tinejdžerskih TV-serija (Znam, odgledala sam sa svojom jedanaestogodišnjom nećakom nekoliko epizoda “iCarly”)…

“Znate li da se ovakvi redovi nisu mogli vidjeti ni u Moskvi, za vrijeme SSSR-a, prije gotovo četrdeset godina, kada je na vlasti bio Leonid Brežnjev, i kada je postojala “vezana kupovina”, pokupka s nagruzkoj…”

“Mislim da danas neću čekati u redu…” kaže mladić tiho, oblijeva se bljedilom i u potpunom šoku izlijeće iz pošte.

Razumijem, za njega sam zombi, biće koje je ustalo iz groba i obrelo se u zagrebačkoj pošti da bi ga isprepadalo s nerazumljivim porukama. Niti on zna što je i gdje je Moskva, niti što je SSSR, niti tko je bio Leonid Brežnjev, a ponajmanje što je to pokupka s nagruzkoj

A pokupka s nagruzkoj, usput rečeno, bio je način da kupac u bivšem SSSR-u ipak dođe u posjed “deficitarnih” proizvoda. Prisjećam se da sam akademske godine 1975/76. kupovala konzerve ruskog lososa s “opterećenjem”, “vezano”. Uz svaku konzervu bila bih prisiljena kupiti i neupotrebljivu kremu za cipele, tubu nejestive kondenzirane rajčice, svijeću, ili nešto slično…

Epizoda u zagrebačkoj pošti kasnog listopada 2013-e djelovala je poput božje objave. Tko zna što se tu sve nije izmiješalo: misao o vremenskoj petlji; i misli o načelnom proticanju vremena; i misli o tome da je čekanje u redu s ciljem da se pošalje pismo zapravo “rasterećeni” način da se dođe do grobljanske svijeće, koja će nam ionako zatrebati za koji dan, kao što je i samo čekanje “nevezani” poticaj da se kontemplira na temu prolaznosti života.

Sve u svemu, odnedavno je mala pošta u novozagrebačkom naselju Travno postala za mene, zadrtu bezvjernicu, to što je za svakog hrvatskog katolika Međugorje. Što više, ponudila sam se službenicama da mokrom krpicom povremeno obrišem prašinu s filodendrona, strelicija i puzavica, volonterski, dakako, list po list, pa koliko traje da traje…

New York 1982

Za vrijeme mog prvog boravka u New Yorku, moj znanac, ruski književnik, friški emigrant, tek što je bio izašao iz SSSR-a zahvaljujući “izraelskoj vizi”, odvezao me je na Brighton Beach. Bila sam mu zahvalna, misleći isprva da je to učinio zbog mene. Ustvari, učinio je to zbog sebe, da još jednom zaviri u ono od čega je pobjegao, da onjuši “svoje” od kojih je pobjegao, da isprovocira moju reakciju, da ja izgovorim rečenicu koja je kucala u njegovu mozgu (Ako se Odesa preselila u New York, može li se reći da si uopće emigrirao?!). U Brighton Beachu, u njujorškoj “maloj Odesi”, vladali su običaji sovjetske svakidašnjice, jer su i emigranti bili mahom sovjetski Židovi. Sovjetski emigranti čekali u redovima pred malim trgovinama i tezgama čiji su vlasnici bili sovjetski emigranti, zadovoljni da mogu malo pročavrljati sa zemljacima i pritom saznati ovo ili ono. Redovi u Brighton Beachu bili su meki jastuk prve socijalizacije, prilika da se ubije usamljenost, da novi emigranti upoznaju emigrante sa stažom, da emigranti sa stažom provjere na novopridošlicama je li njihova vlastita emigracija vrijedila truda. Na Brighton Beachu mogli su se kupiti ruski i “sovjetski” proizvodi, konzerve, staklenke s usoljenim krastavcima i rajčicom, kavijar, sušena riba, haringa, crni raženi kruh, knjige, gramofonske ploče, novine… Mali restorani posvuda su oglašavali večeri s plesom, živom glazbom i ruskim pjevačima. Sve u svemu, činilo se da život kipi u toplom suživotu, i tamo na Manhattanu, i ovdje, na Brighton Beachu. A moj znanac, koji se u tom času u sebi zaklinjao da nikada neće postati kao oni, njegovi zemljaci koji čekaju u redovima za usoljene krastavce, postao je s vremenom baš to, “zemljak”, “mutant”.

Danas Moskva sliči New Yorku. A posve beznačajan Zagreb – koji je s ponosom isticao da je samo na korak od Beča – danas podsjeća na balkanske varošice, iako se zaklinje da s Balkanom nema nikakve veze, niti će ih ikada imati. Onih nekoliko kavana, koje su se pune entuzijazma upinjale da imitiraju bečke, danas su iz nepoznatog razloga nestale. Zagrebačku “austrougarskost” danas bodro brani još samo makovnjača. Istina, fritule se hrabro bore protiv baklava, i pržene girice drsko plaze jezik ćevapima, ali usprkos tomu Zagreb klizi prema istočno-evropskom urbanitetu iz vremena komunizma. Ili možda komunistički urbanitet tek danas, kada komunizma više nema, jarko upada u oči? Nekadašnja slavna budimpeštanska slastičarnica Gerbeaud, koja je za vrijeme komunizma imala na jelovniku najukusnije male sendviče s guščjom paštetom na svijetu i kolače ravne bečkima, danas nudi rijetku bijelu kavu umjesto kapučina, i “zaherice” suhe poput krekera. “Gerbaud je danas za turiste”, kažu Budimpeštanci (!). Zbunjena promatračica pita se koliko je sati, u kojem se to vremenu obrela, u kojoj zemlji, i zašto je uvijek mislila da vrijeme teče nekamo naprijed, a ne, na primjer, unazad, i zašto je zamišljala da teče pravocrtno, kada će prije biti da meandrira… A onda, imaju li vremenske petlje, što li, uzročno-posljedičnu narav, ili su arbitrarne? I je li vrijeme rijeka u koju je zaista nemoguće ugaziti dva puta?

Norveška revolucija

Da, s takvom kvalifikacijom neki svjetski mediji počastili su sedmosatni direktni televizijski prijenos vožnje vlakom (kamera je bila smještena u vozačevoj kabini) od Osla do Bergena (2009), kao i put brodom“MS Nordnorge” od Bergena do Kirkensa, dvije godine kasnije. Put brodom trajao je stotinu trideset i četiri sata, a samo za vrijeme vikenda, između 17 i 19 lipnja 2011, kretanje broda pratilo je dva i pol milijuna gledalaca. Norveški revolucionarni izum, Sakte – TV, ništa više ne može zaustaviti: Amerikanci su otkupili film Oslo – Bergen i prikazat će ga na stotinjak televizijskih stanica. Film je u svrhu promocije Norveške prikazan i u Seulu, na jednoj od metro stanica, i dočekan, navodno, s oduševljenjem. Mediji su se raspisali o sporoj televiziji, svi spominju Warhola i njegov film Sleep, u kojem je dokumentirao šestosatno spavanje Johna Giornoa. Lani su Norvežani prikazali “National Firewood Night” (Domovinsko veče ogrjeva), dvanaestosatni prijenos pripremanja, paljenja i održavanja ognja, i pritom pozvali fejsbukere da ih posavjetuju kako najbolje složiti drva. Interes je bio ogroman.

A “zapadni svijet” – kao i mnogo puta dosada – krade ideje komunističke prakse, ostvaruje profit, i, razumljivo, potire prave izvore. Kao što je u komunizmu sve započinjalo od Marxa i Engelsa, tako u “zapadnome svijetu” sve započinje od Andyja Warhola. Sakte-TV nije smislio Andy Warhol nego komunizam. Dosada nisam vidjela ništa sporije od vremenske prognoze na ruskoj sovjetskoj televiziji. Njome je obično završavao svakodnevni program, i kako nikada nisam uspjela dočekati kraj, jer bih uvijek prije zaspala, ja i ne znam koliko je taj program zapravo trajao. Senzualno prigušen glas nevidljive spikerice koja objašnjava kolika je temperatura trenutno u Sibiru, praćen tihom sladunjavom glazbom i fotografijama pejzaža, koje se smjenjuju tako diskretno da je posve nevažno o kojim je krajevima riječ – bilo je to iskustvo koje se pamti. Sovjetski Savez bio je velik, rijeka, jezera i gradova bilo je mnogo. Volga, Pečora, Angara, Ob, Lena, Amga, Aldan, Angara, Irtiš, Išim, Ladoga, Bajkal, Magadan, Norilsk, Krasnojarsk, Omsk, Tomsk, Novosibirsk, Čeljabinsk, Tombov, Penza, Ulan Ude, Čita, Irkutsk, Angarsk… Ako i pored visoko sedativizirajućeg učinka prognoze vremena poneki gledalac ipak nije uspio zaspati, onda ga je u poslijepodnevnom programu čekao nokaut: emisija o pripremanju hladnih zakuski, bez tona i teksta, s prirodnim trajanjem radnji. Gledaoci su mogli vidjeti kako se na tanke kolutiće i rezance reže mrkva, kako se od mrkve rade cvjetići, kako se u te cvjetiće, u samo srce, umeću listići peršuna, kako se režu kuhana jaja i kako se od jaja prave lišca s očima od zrnaca papra i ustima od tanko narezanog luka, kako se od krastavaca, rajčice, salame, sira, kobasice, luka, gljiva prave raskošne zakuske s jakim umjetničkim dojmom. Ove očaravajuće marazmatične emisije pružale su gledaocima osjećaj bijega od svakidašnjice, ili točnije, osjećaj da je njihova svakidašnjica normalna, jer u toj svakidašnjici rijeke ne samo da teku, zaleđuju se, bujaju i mijenjaju vodostaj, kao što su to oduvijek činile; jer u toj svakidašnjici cirusi, kumulusi, stratusi i stratokumulusi ne samo da rade svoj posao, nego su žitelji te i takve svakidašnjice okruženi rogovima obilja iz kojih izlijeću kolutići krastavaca, luka i kobasica i slijeću na tanjure poput jata ptica, vojnički poredanih u krugove duginih boja.

U komunizmu je vremena i mašte bilo napretek

Prema vjestici u “The Guardianu” (siječnj 2014), mladi znanstvenici Felix Heibeck, Alex Hope and Julie Legaut, zaposleni u medijalabu MIT-ija, izmislili su “senzornu prozu”, odnosno neku vrstu “nosive knjige” (wearable book) koja se sastoji od pojasa što sliči na padobranski i navlači se na tijelo, i knjige koja je žicama povezana s pojasom. Svaka promjena u emocionalnom ili fizičkom stanju junaka knjige izaziva diskretne promjene u samom pojasu, a ove pak automatski iniciraju promjene u čitaočevu tijelu, ubrzavajući puls, na primjer, ili mijenjajući temperaturu tijela. “Senzorna proza je novi način doživljavanja i stvaranja priča” kažu autori ovoga otkrića. “Tradicionalna proza kreira i inducira osjećaje i empatiju putem riječi i slika. Povezujući senzore i pokretače, autor senzorne proze dobiva nove mogućnosti za razvijanje priče, rasploženja i osjećaja, i pritom ostavlja prostor za čitaočevu imaginaciju”, tvrde izumitelji ove “augmentirane knjige”.[1]

Junak novele Nikolaj Nikolajevič Juza Aleškovskoga je džeparoš, koji tek što je izašao iz zatvora, te se, zahvaljujući svojim seksualnim performancama, zaposlio u sovjetskom znanstvenom institutu kao davalac sperme. Njegov posao sastoji se u tome da svaki dan masturbira, a znanstvenici njegovom spermom oplođuju žene visokih dužnosnika, stranaca i “prijatelja Sovjetskog Saveza”. Pritom imaju i veće ambicije: da oplođeno žensko jajašce tajno raketiraju u svemir. Poljenka, mlada znanstvenica, koristi Nikolaja Nikolajeviča za svoje istraživanje. Nju, naime, zanima koji su književni tekstovi za čitaoca seksualno uzbudljivi. Poljenka na penis Nikolaja Nikolajeviča lijepi “temperaturne i kinetičke elektrode” i donosi mu na čitanje raznolike knjige. Mlada znanstvenica mjeri kako stranice Dostojevskoga, Tolstoja, Puškina i drugih slavnih književnka djeluju na Nikolajevu erekciju. Ispostavlja da je za Nikolaja Nikolajeviča erotski najuzbudljiviji postolarski priručnik iz carskih vremena, o tome kako se popravljaju čizme. Brilijantna satirična novela Nikolaj Nikolajevič napisana je u 70-im godinama, dugo je kolala u samizadtu, u 80-ima je objavljena na ruskome, a nešto kasnije i na engleskom jeziku, ali u posljednjem slučaju bez osobita uspjeha. Autor novele, Juz Alesškovski, koji je prije tridesetak godina emigrirao iz SSSR-a u Ameriku zahvaljujući “izraleskoj vizi”, živi svoje sijede dane u Connecticutu, udaljenome nekih sat vožnje od slavnoga MIT-ija.

Ljudi koji Bogu kradu dane

U svome kratkom romanu Sporost Milan Kundera se na jednome mjestu pita gdje je nestalo zadovoljstvo sporosti, gdje su nestale lutalice, ti što bogu kradu dane i spavaju pod zvijezdama. U Češkoj se za ljude koji bogu kradu dane kaže: ti koji bulje u božje prozore. Osoba koja bogu krade dane ili bulji u božje prozore ne dosađuje se, naprotiv, ona je sretna. U našem svijetu, međutim, lijenost se pretvorila u besposličarenje, a to je nešto posve drugo, kaže Milan Kundera. Osoba koja besposličari frustrirana je, dosađuje se i u stalnoj je potrazi za aktivnošću koja joj nedostaje.

Kunderin roman objavljen je 1995-e, koja se neslužbeno računa kao godina ulaska interneta u masovniju uporabu. Zahvaljujući svedostupnoj tehnološkoj igrački ostvarena je ključna historijska emancipacija velikog dijela čovječanstva. Emancipacija ima prije svega psihološku narav: ljudima je poklonjen fantastičan osjećaj ubrzanja (ubrzanja svega); ozdravljujući osjećaj da ne kradu bogu dane, nego da se bave nečim smislenim; osjećaj da kontroliraju stvari (dovoljno je pritisnuti na miša ili povući prstom po ekranu); osjećaj da pritom nisu sami na ovome svijetu, da pripadaju globalnoj zajednici.

I dok su milijunski korisnici interneta omamljeni adrenalinom grandiozne tehnološke novice, uradi sam-samopouzdanjem i magijom pretvaranja nesavladivne zemaljske kugle u savladivu blještavu kuglicu sjedili pred kompjuterskim ekranima, dotle su se neki drugi, spretniji ljudi zabavili poslovima stvarnog preuzimnja kontrole i moći.

I eto nas, nekih dvadesetak godina nakon rušenja Zida. Ne stigavši savladati osnove demokracije, obreli smo se u novom vremenu i novom sistemu, u post-demokraciji.

A u post-demokraciji nismo lišeni demokratskih institucija, naprotiv, sve postoji. I pored toga što je javna izborna debata “čvrsto kontrolirani spektakl”, kojim upravljaju suparnički timovi eksperata za “tehnike uvjeravanja”, građani, zahvaljujući instituciji slobodnih izbora, mogu mijenjati svoje vlade. Pa ipak, većina građana igra “pasivnu, suzdržanu, čak apatičnu ulogu”, a ”iza spektakla izborne igre politika se zapravo vodi iza zatvorenih vrata, u dogovoru između izabranih vlada i elita koje uglavnom zastupaju poslovne interese”, tvrdi Colin Crouch u svojoj knjižici Kako se nositi s post-demokracijom.[2]

Kvalifikacija bogu krasti dane stigmatizirana je od Biblije naovamo. Što više, u Sovjetskom Savezu besposličarenje je podlijegalo zakonskim kaznama. Građanin koji je odbijao da radi snosio je zakonske posljedice. U post-demokraciji kvalifikacija bogu krasti dane dobila je jaki politički prizvuk. Danas se njome stigmatiziraju anti-kapitalistički protestanti, “ljevičari”, “lijenčine”, ma gdje oni bili, na demonstracijama u Seattleu, Parizu, Madridu, Londonu ili New Yorku. Trenutni su “lijenčine”, “ljevičari” i “besposličari” demonstranti u Tuzli, u Sarajevu, u malenoj Bosni, u evropskoj državici koju su domaći i strani političari, domaći i strani krimosi, domaći “rodoljubi” i strani pregovarači uspjeli oglodati do kosti.

I tako smo došli do točke krajnjeg cinizma današnje post-demokracije, ili barem do njezina istočno-evropskog oblika. Naime, u većini post-jugoslavenskih državica tranzicija je bila maglovito ime za brutalnu pljačku. Bilo tko – električari, bankari, vozači kamiona, novinari, ubojice, šverceri oružjem, skladištari – mogao se obogatiti preko noći zahvaljujući rodoljubnom “servisiranju”, koje se obavljalo u cilju obrane domovine. Hrvati su branili hrvatsku domovinu (i njezin priželjkivani dio u Bosni!), Srbi su branili srpsku domovinu i srpstvo u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Neki su braneći domovinu krali, švercali i ubijali, neki sve to zajedno, nekima se osladilo pa su ubijali masovno, neki su zaradili “čist” novac na čistoj retorici rodoljublja. U ovom trenutku najveće žrtve naglog uspona političko-ekonomske elite, njezine ignorancije, arogancije, korumpiranosti i brutalnosti su stotine tisuća otpuštenih ljudi, za koje nema nade da će ikada ponovo naći posao, i mladi nezaposleni ljudi koja im se pridružuju. Svi su oni “ljevičari”, “lijenčine”, “besposličari” ili tek, tja, “ljudi koji se nisu snašli”.

I just want more of this stuff

Odgledavši vožnju vlakom Oslo-Bergen jedan anonimni gledalac komentirao je: I watched the entire Bergen to Oslo after listening to the pod and I just want more of this stuff.

Danas se, usput rečeno, ruska televizija malo razlikuje od zapadno-evropskih ili američke televizije. U istočno-evropskim novinama ima neusporedivo više pornografije i neprovjerenih vijesti nego u zapadno-evropskima. Hrvatski mediji ne razlikuju se od bosanskih, kao što se bosanski ne razlikuju od srpskih, kao što se srpski ne razlikuju od bugarskih, kao što se bugarski ne razlikuju od rumunjskih. Najčešće su i vlasnici medijskih korporacija isti, pa je i dizajn je isti, a i sadržaj je u dogovorenom postotku isti. Zahvaljujući medijima glupost je postala globalna, i daleko penetrantnija i vidljivija nego prije. Zahvaljujući medijima, cio svijet prati uzbudljivi život obitelji Kardashian, a kratko uhićenje Justina Biebera, zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, prekriva sve novinske naslovnice i televizijske vijesti na svijetu. Zamjenjujući relevantne sadržaje irelevantnima, glavnina medija – novine, radio, televizija, i internet – brišu kulturno pamćenje. Većina medija, da ne griješimo dušu, ne bavi se toliko dezinformacijama koliko trivijalizacijom informacija. Korisnik tih informacija u trenutku zasićenja ostaje pogođen snažnim osjećajem da je vrijeme prestalo teći, da se nalazi u bezvremenoj rupi, dislociran, diskonektiran i dezorijentiran. U takvom trenutku možemo lako zamisliti zadovoljno prepuštanje samozaboravu višesatnog gledanja vlaka na pruzi Oslo-Bergen. U takvom trenutku možemo lako zamisliti isti efekt samozaborava kod našeg muzejskog primjerka, sovjetskog korisnika. I on se obreo u istoj točci, ne zbog viška informacija i njihove trivijalizacije, već zbog laži, izolacije i manjka informacija.

Zubalo i masakr

Zahvaljujući (medijima) induciranoj gladi za glupošću i spektaklom, nedavna epizoda u kojoj Ratko Mladić, optužen za teške ratne zločine, pred televizijskim kamerama traži da mu donesu zubalo, jer u suprotnom neće odgovarati na pitanja sudaca Haškoga suda, ridikulizacijom poništava težinu srebreničkog genocida u kojem je prije devetnaest godina ubijeno gotovo deset tisuća bosanskih Muslimana. Posve je moguće da će – zahvaljujući medijima i današnjim recepcijskim standardima većine korisnika medija – Ratko Mladić prije ostati zapamćen kao bezubi komedijaš koji je na nekom studu tražio da mu donesu zubalo, nego kao realizator masakra u Srebrenici. Isti Ratko Mladić, kao, uostalom, i svi drugi “jugoslavenski” haški osuđenici, uporno tvrdi da nije kriv i da nema pojma za što ga optužuju. Razlikuje li se komedijaška gluhoća Ratka Mladića od prevladavajuće gluhoće demokratski izabrane političko-ekonomske elite Hrvatske, Srbije, Bosne…? Te političko-ekonomske elite ne bave se, doduše, masakriranjem nevinih civila, ali su zato svojim sugrađanima, svojoj vlastitoj biračkoj bazi, dugoročno isključile kisik.

Pa o čemu se onda radi!?

Što povezuje bogatog Norvežanina, čija je budućnost, budućnost njegove djece, njegovih unuka i praunuka osigurana, jer leži na čvrstim temeljima, na tonama nafte i plina; i koji pritom živi u najdemokratskijoj zemlji na svijetu – i Rusa iz vremena komunizma? Kako se dogodilo da su se ta dvojica, današnji Norvežanin i davno iščezli sovjetski građanin – došavši iz različitih vremena, iz različitih političkih sistema (najdemokratskije demokracije i komunističkog totalitarizma), i različitih socijalnih niša – našla pred istim televizijskim ekranom?!

Čini se baš ništa. Tu dvojicu povezala je moja podsvijest, a riječ koja je obavila posao povezivanja bila je revolucija, norveška revolucija, sintagma na koju sam nalijetala u člancima o norveškom izumu spore televizije. Posao je, dakle, obavio značenjski paradoks, koji isprva nisam uočila. Spora revolucija!? Ima li išta revolucionarno u tupom buljenju u sedmostanu vožnju vlakom iz perspektive vozača!? Osim toga, nema spore revolucije, nije li revolucija uvijek zastrašujuće ili opijajuće brza? Modernizam je bogotvorio brzinu (futuristi, Marinetti), a ruska revolucija je mašinu modernizma napunila svojim najboljim i najefikasnijim benzinom. Ruska avangardna umjetnost bila je sva u brzini, dinamizmu, osporavanju prethodne umjetničke epohe, u rušenju staroga i kreiranju novoga. Sve je zaista i bilo radikalno novo: jezik (Hlebnikov, zaum), perspektiva, oko – književnost, umjetnost, film, arhitektura – sve je odgovaralo dinamizmu revolucije, novoga vremena, novoga stoljeća, novih ideja, novih tehnoloških otkrića. Teorija umjetnosti, aparat kojim se artikuliraju promjene, i ona je bila revolucionarna. Staljinizam, koji je nastupio nekoliko godina nakon revolucije, mogao bi se u rječniku brzine prevesti kao kočenje, zastoj: u meteorološkom rječniku kao zaleđenje: u medicinskome kao koma; u rječniku umjetnosti kao nasilan povratak kanonu devetnaestoga stoljeća (socijalistički realizam). I iako se staljinizam nigdje ne naziva zaleđenjem, doba nakon Staljinove smrti često se naziva zatopljenjem (otepel’). Vrijeme zatopljenja trajalo je nezdravo dugo.

Imaju li vremena komunističkog totalitarizma i današnje prevladavajuće post-demokracije ikakve sličnosti? Ne može se u istu rijeku zagaziti dva puta, to svatko zna. Pa o čemu se onda radi?! Pričekajmo dok se ne zasitimo opće praznine, između ostaloga prazne demokracije i revolucionarnih televizijskh prijenosa svjetskih maratona u štrikanju i izradi Wiehlerovih goblena. Možda ćemo tada znati pravi odgovor. Ako takvošto još uopće bude važno, ako u međuvremenu ne napustimo Zemlju i ne preselimo se na neku drugu planetu, ako ne već mi, onda naši avatari, stvarniji i krvaviji ispod kože od nas samih.

Veljača 2014.

Peščanik.net, 18.02.2014.

———–    

  1. Sense and sensorbility: the book that lets you feel your protagonist’s pain. The Guardian, 28 January 2014.
  2. Colin Crouch, Coping with Post-Democracy.

The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)