Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Razgovor sa autorkom pred otvaranje njene izložbe „Crvena škola“ 24. novembra u Salonu MSU, u sklopu 59. Oktobarskog salona.

Izložba „Crvena škola“ stiže na Oktobarski salon u Beograd preko Rijeke i Zagreba. Sakupljate početnice (bukvare) od početka rata u Jugoslaviji 1991. To je danas, po vašim rečima, „arheološki materijal“, na primer zvezda petokraka. Sećanje na Jugoslaviju kao da čuvaju oni koji su imali probavne smetnje dok su živeli u njoj. Zašto nam toliko nedostaje ta zemlja, šta je tako dragoceno nestalo sa njom?

Zato što je Jugoslavija bila emancipatorska državna zajednica, bez obzira na svoje nedostatke. Kako drukčije objasniti taj eksperiment? Možemo li reći da je to isto kao kad bi danas na Novoj Gvineji uveli besplatno školovanje, besplatno zdravstveno osiguranje, kada bismo gradili besplatne kolibe i osiguravali posao svim sudionicima u eksperimentu koji je obećavao svijetlu budućnost. Naravno, takav eksperiment teško da bi uspio kao što nije uspjelo ni misionarstvo na Novoj Gvineji. Kako to mogu tako lako reći, s izostankom sumnje i isprike? Jugoslavija je dugo bila jedini državni model koji sam u svome životu bila upoznala, sve dok se, naravno, nije nametnuo drugi. Nametanje drugog modela pripomogao je pad Berlinskog zida, urušavanje Istočne Evrope, raspad Sovjetskog Saveza, dugotrajna stigmatizacija komunizma, moji nešto duži boravci u inozemstvu, i, dakako, nova politička konstelacija. Pritom treba reći da nisu svi građani Jugoslavije imali isto iskustvo. Stariji ljudi pamtili su Drugi svjetski rat, neki su doživjeli NDH kao kratkotrajni emancipatorski državni koncept, neki iskustvo života u Jugoslaviji, mnogi suprotno. Uostalom, neki su emigrirali. Južna Amerika, Australija i slično. Nešto kasnije pojavit će se ljudi koji su donijeli kakvo takvo iskustvo života u Zapadnoj Europi. Oni su izdržavali svoje obitelji. Ovdje mislim na gastarbajtersku klasu koja je mogla prenijeti iskustvo života običnih građana u zemljama Zapadne Evrope. Oni su iz Evrope dovozili automobile i novac za gradnju kuća u domovini Jugoslaviji, koje će se, kao što znamo, nakon petnaestak godina pretvoriti u ruševine. Danas građani post-jugoslavenskih država, nakon pobjede demokracije i ostvarenja tisućugodišnjeg državnog sna, ponovo izabiru prednosti gastarbajterstva. Danas umirovljenice, na primjer, besplatno školovane u jugoslavenskom socijalizmu, kreću u Italiju, Njemačku, Austriju, Tursku da bi brinule o starcima koji su nešto solventniji od njih samih. Poticaj su male mirovina. One zarađuju novac za obitelj, za sebe i muža, za djecu kojoj će kupiti avionske karte za Irsku. Uostalom, njihovi očevi i djedovi putovali su za Njemačku, Švedsku, Švicarsku. Danas mladi ljudi imaju iskustvo života u samo jednoj državi, dakle Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije… Djeca onih koje smo izabrali da osiguravaju funkcioniranje novih demokratskih post-jugoslavenskih država, od kojih su dvije članice EU, odlaze na školovanje na američke univerzitete, dok djeca siromašnijih EU građana studiraju medicinu, na primjer, u Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj… Sve u svemu, vlade novih post-jugoslavenskih država odlučno sprovode Sjaši Kurta da uzjaši Murta državni koncept. U tom smislu moja je izložba infantilni pokušaj prisjećanja početka. Dakako, mog početka. A početak je kada sam se ja rodila, a kraja nema. Ovdje parafraziram izjavu nekog djeteta iz jedinog autentičnog jugoslavenskog bestselera Olovka piše srcem.

Od rata u Ukrajini sve češće nas tretiraju kao „krajišnike“. Ta teza glasi da je demografsko pražnjenje Balkana opasnost za tzv. spoljne granice Unije i da bi ona trebalo da se zabrine zbog „depopulacije periferije“. Sa svoje strane, mnogi sa Balkana osim jeftine radne snage, pristajanja na sumnjive investicije, davanja subvencija stranim korporacijama – nude i usluge čuvara kapija EU.

Svi smo mi ili krajišnici ili pečalbari. I ta temeljna podjela – ukoliko bi je itko ozbiljno uzeo u obzir – vrijedi i danas. Osobito danas, kada su više od 80 milijuna ljudi izbjeglice (brojka se svake godine povećava). Pritom je brojka izbjeglica koja traži europsko „sklonište“ zanemarivo mala u usporedbi s brojem izbjeglica u Aziji. Tako, barem, tvrde podaci od prije desetak ili petnaestak godina. Hrvati su uspješno preoteli posao Srbima, krajišnicima od austrougarskih vremena, i sada, s velikim profesionalnim zadovoljstvom, mlate današnje „migrante“ u njihovom mučnom „proboju“ u Evropu. „Otpušteni“ Srbi potražili su spas u Srbiji. Sada neki od njih čuvaju neke druge granice i s velikim zadovoljstvom mlate neke svoje „migrante“. Kad se fizičko nasilje upakira u zakone, a svi zakoni dolaze s vrha, onda se otvara prijateljsko polje za realizaciju onog već spomenutog demokratskog koncepta Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Dopuštam da sam u krivu, ali meni se čini da većina ljudi danas posvuda brani svoj vlastiti poraz, bilo da su vladari, bilo da su sluge.

Antiruska histerija ne prestaje. Da li je moguće isključivanje ruske kulture iz evropskog kulturnog prostora? Na koje sve neslućene načine rat u Ukrajini menja Evropu?

Privremeno isključenje ruske kulture iz evropskog kulturnog prostora moguće je. I ova trenutna kulturna ekskomunikacija, iako tobože politička umjetnička gesta, također se ostvaruje na primitivnoj formuli Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Ovo s bojkotom ruskih umjetnika je naprosto obnova „makartizma“. Nema posla za komuniste, a komunisti su, kao i uvijek, „Židovi“, nisu li? A konačno je „dolijao“ i dugogodišnji trn u oku radikalnih muslimanskih zajednica, Salman Rushdie. Je li se internacionalna inteligencija masovnije digla na noge, jesu li se suvremeni anti-ruski Čehovi odrekli svojih vlastitih premijera u znak protesta? Nisu. Medijski je pohvaljena simbolična umjetnička gesta svinje Pi(g)casso, engleske slikarice koja slika koloritna apstraktna platna vlastitom njuškom. Pi(g)casso je nekih dvadesetak tisuća funti (koliko uzima za jedno platno) poslala kao pomoć na neku ukrajinsku adresu. Sve u svemu, Evropa, ali ne samo Evropa, koja dobro zna što je cenzura, politiku cenzure uvijek prepisuje drugima. Sve je to kratko rečeno sramotno. Međutim, pritom nemamo pravo ikoga moralno osuđivati, svatko od nas radi pokoju korisnu stvar. I u tom smislu mnogi su ljudi aktivisti. „Zeleni“ zasade koje drvce, pisci, istina, unište to drvce pišući nepotrebne knjige (kao što negdje kaže Salman Rushdie), neki su, doduše, uspjeli sačuvati drvce izgurujući Čehova iz izdavačkih programa, ljubitelji životinja otvaraju sirotišta za pse, drugi javne kuhinje, neki su se razgalamili i potrošili značajnu količinu dragocjenog kisika u nametanju svojih ideja o pravdi. Neki poput Muska rade na realizaciji bolje budućnosti na Mjesecu.

A gdje je izlaz iz orgijastičkog ludila teško je reći. Možda se treba opustiti, okupirati kina kao ratna skloništa, kupiti kartu za Avatar 2 i ne izaći iz opojnog mraka idućih deset godina, sve dok se na filmskom ekranu ne pojave Putin i Zelenski. A kad izađemo iz kina onda ćemo iz apokaliptičnih ostataka svijeta, kakvog smo znali prije ulaska u kino, početi graditi neki novi svijet. I tu se spajaju kraj i početak. Čiča miča gotova je priča.

Na jednom mestu kažete da smo „sve više uronjeni u ekstremnu sadašnjost… ono što se dogodilo prije dvije godine je daleka prošlost… kulturne reference kojima ja vladam… moja okolina nije u stanju prepoznati“. Kao malo ko u stopu pratite promene duha vremena (pre svega veselog konzumerskog kapitalizma) kroz promene u tehnologiji i popularnoj kulturi. I dajete smele dijagnoze o tome kuda nas sve to skupa vodi. Pa vas kao neku proročicu pitam ima li dna, na kojoj tački bi se taj proces razgradnje stvarnosti mogao zaustaviti?

Ne znam, nisam proročica. To su ljudi-triksteri, „moderni“ gurui religioznih kolonija negdje u Sibiru, ili u izoliranim zajednicama na američkim farmama, to su post-komunistički iscjelitelji poput Košpirovskog (koji podržava Žirinovskog i, dakako, Putina), i moderni misionari svijetle budućnosti, Zuckerberg, Musk i Bezos. Ili, uostalom, hrvatski prorok Braco, Braco the Gazer koji, poput Isusa Krista, jeftinom šutnjom liječi svoje vjernike.

Rat u Ukrajini, energetska kriza, geopolitički i ekonomski tektonski poremećaji… sasvim su izbrisali temu pandemije. Ne razgovara se o milionima mrtvih, krahu zdravstvenih sistema, nejednakoj raspodeli vakcina… Na koje načine je pandemija promenila svet? Da li je korona bila nepotrebno iskustvo za sve nas već izmučene i obučene svim vrstama izolacije?

Je li istina da je pandemija krenula iz Kine? Ili je pitanje nepotrebno jer svaki ružan virus, koji je poharao ili će poharati svijet, uvijek dolazi iz Kine? Ne zaboravimo da jedni izmišljaju bolesti, drugi lijekove. Osim toga, koje je to prijeko potrebno iskustvo? Pandemija je krenula iz Kine? Čak i ako nije krenula, uvijek će krenuti s druge strane svijeta, s nekog teritorija koji pouzdano nije „naš“. Spektakularna pandemija nikada nije krenula iz Pariza, na primjer. Pandemiju uvijek proizvode drugi.

A što se tiče izložbe Crvena škola, jer od izložbe smo započeli, ona je fragment, infantilni rezultat moga pokušaja da pronađem odgovor. I ne radi se o mojoj personalnoj nostalgiji, niti o podmuklom političkom populariziranju nostalgije. Radi se, pretpostavljam, o mojoj želji se vratim na početak da bih razumjela kako sam doputovala do točke do koje sam doputovala. I to je amaterski posao. Svatko pronalazi svoje puteve.


Peščanik.net, 24.11.2022.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živi u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)