Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Briga za očuvanje nacionalnog identiteta oduvek je bila pogonsko gorivo mnogih političara, naročito onih koji su se prihvatili ministarskih pozicija u resorima obrazovanja i kulture. Vrlo često i pravosuđa, jer u tom domenu se zapravo krije „odbrana našeg načina života“, kako je to nedavno definisao predsednik Aleksandar Vučić, kada mu je iz Hanovera stiglo „preteće pismo na hrvatskom bez kvačica“, koje su potpisali „Pavelićevi križari“. Ova filmska replika navodi na razmišljanje o tome šta sve podrazumeva formulacija o „odbrani našeg načina života“. Da li je to poseban vid populizma kojem je društvo izloženo već decenijama? Da li se možda radi o specifičnom načinu izgradnje institucija koje i pored toliko truda i dalje ne postoje? Ili je reč o kontinuiranom urušavanju i ono malo infrastrukturnih prežitaka iz Jugoslavije? Sve to ulazi u oblikovanje naše svakodnevice, naročito partijska mobilizacija nepismenih masa, koje ojačane pripadnošću jednoj partiji i jednoj ideji, ulaze u posao „modernizacije Srbije“. To se najbolje vidi na lokalu i to ne samo pred izbore, jer ova devastacija, osim ako nije u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu, ostaje ispod radara javnosti. Takav je slučaj sa institucijama kulture, od kojih su neke u međuvremenu izbrisane iz registra, a umesto njih je „opet nešto nastanulo“ što bi trebalo da predstavlja bedem za odbranu načina života naprednjačkih križara.

Da, ovde je reč o Kulturnom centru Požega i Biblioteci u Arilju. Obe institucije kulture su ugašene krajem 2017. godine, da bi potom preimenovane u ustanove široke namene. Naime, iako su ove dve institucije prošle kroz različite procese gašenja, obe su dospele do iste tačke: proširenog shvatanja kulture u skladu sa Strategijom razvoja kulture ministra Vladana Vukosavljevića. Ovaj proces se tokom devedesetih odigravao spontano i najbolje se mogao videti u izlozima nekada respektabilnih knjižara Nolita i Prosvete. Najpre je došlo do tihe dominacije Miroslavljeve ćirilice, crkvene i antikomunističke literature u izlozima, onda su se među takvim knjigama pojavile slike sumnjivog kvaliteta, potom su pridodate ikone i kandila, pa pozamanterija i naposletku kozmetika. Tako su nestale velike knjižare u Srbiji. Kada su došli Delfi i Vulkani, posvećeni prodaji bestseler i outlet literature, tranzicija je već pojela sve a državna kulturna politika je usvojila pomenuti model iz devedesetih kao spasonosno rešenje. Sve ostalo su sproveli naprednjački kadrovi poput Milana Božića, sada već svima poznatog predsednika opštine Požega, koji se proslavio čistkama u kulturi, o čemu je već bilo reči na sajtu Peščanika. Boreći se tobože protiv porasta gledanosti rijaliti programa, predsednik Božić je smenio direktorku KCP-a Slađanu Petrović Varagić. To se dogodilo pre dve godine. U međuvremenu Viši i Apelacioni sud su presudili da je rešenje o smeni bilo nezakonito, ali za naprednjake, baš kao što to svakodnevno pokazuje i vrh vlasti, zakon ne važi. Oglušivši se o odluke suda, predsednik Božić je sproveo transformaciju Kulturnog centra u ustanovu koja je objedinila sport i razonodu. Umesto institucije kulture, osnovano je novo javno preduzeće pod nazivom Sportsko-kulturni centar. Podrazumeva se da ovakva institucija odustaje od koncepta kulture kakav je bio poznat do dolaska naprednjaka Božića, koji je svoj „spartanski duh“ nedavno demonstrirao pozivom „majkama da odmah na rođenju udave svoju nesposobnu decu“. Ova Božićeva eugenika trebalo bi da dobije i konkretnu podršku u sportsko-rekreativnom kulturnom centru, gde će se mladi odgajati u duhu naprednjačke doktrine: reda, rada i discipline, daleko od degenerisane umetnosti, što je predsednik opštine Požega, objašnjavajući razloge za smenu bivše direktorke, definisao ovako: „Umesto srpskih preslica izlagala je japanske kukice“.

Ni Biblioteka u Arilju nije prošla mnogo bolje. Ona je dobila novi statut, kojim su fuzionisane dve ustanove: bivša Narodna biblioteka Arilje i Turistička organizacija opštine Arilje. Nova ustanova, dobijena naprednjačkim genetičkim inženjeringom, ima tri unutrašnje jedinice: 1) za bibliotečku delatnost, 2) za kulturu, 3) za kulturni turizam, upravljanje sportskim objektima i opšte poslove. Spisak „bibliotečkih“ delatnosti proširen je ovim statutom na neverovatnih četrdesetak oblasti, i to od bibliotekarstva, preko ugostiteljstva, turizma, rukovođenja zoološkim i botaničkim vrtovima i drugim prirodnim rezervatima, organizovanja sajmova i koncerata svih vrsta, do iznajmljivanja i lizinga opreme za sport i propagandne delatnosti. Moglo bi se reći da je nova Biblioteka u Arilju postavila standarde za buduće neoliberalno prekomponovanje institucija kulture u Srbiji, jer su naprednjački križari posle pet godina vlasti shvatili da od kulture nema posebne vajde i da se ona mora fuzionisati sa komercijalnim sadržajima, protivno Zakonu o bibliotečkoj delatnosti. Budući da je Arilje malinarski kraj, te da je predsednik Skupštine opštine Dragiša Terzić, nekadašnji prvi čovek Unije malinara, moglo bi se očekivati i povremeno preraspoređivanje zaposlenih bibliotekara na berbu malina i njenu distribuciju do krajnjih potrošača ili do postrojenja za preradu.

Nema boljeg načina da se „odbrani naš način života“ od unutrašnjeg razaranja ustanova kulture koje se sprovodi u vreme mandata ministra Vladana Vukosavljevića i njegovog stručnog tima. Na pitanja o nasilju nad kulturom, koja je ministru uputila Asocijacija Nezavisne kulturne scene Srbije, Vukosavljević je odgovorio u svom maniru da se „diže previše buke“ i da se tu „ne radi o suzbijanju kulturnih sadržaja i aktivnosti već o pravnom prekomponovanju statutarnog tipa“. Formulacija „prekomponovanje statutarnog tipa“, razume se, ne znači ništa ali je idealna za maskiranje zloćudne devastacije koja se sprovodi. Naime, ukidanjem ustanova kulture suspendovana je svaka stručnost i omogućeno je nepismenim partijskim nameštenicima, onima koji se ne razumeju „ni u kukice ni u kvačice“, da upravljaju institucijama koje više nisu ni deo kulture, niti turizma, pa ni sporta. One su samo preduzeća za sitni obrt naprednjačkog užasa i nameštanja tendera, što je jedino preostalo.

Peščanik.net, 20.12.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)