Boris Tadić uzeo je za ruku Ivicu Dačića i odveo ga u Atinu da ga pokaže svojim prijateljima, drugovima iz Socijalističke internacionale. Suprotno od nekih olakih procena, izgleda da je taj ugao prilično važan ovim našim “socijalistima” iz SPS-a. Nije Ivica Dačić bez neke išao u Atinu pre koji mesec da vidi Jorgosa Papandreua, trenutnog predsedavajućeg Socijalističkoj internacionali. Ne može se isključiti mogućnost da je ishod tog susreta imao i te kakvu ulogu pri donošenju sudbinske odluke Prezidijuma Politbiroa SPS-a da pusti niz vodu prethodne saveznike Koštunicu Vojislava i Nikolića Tomislava. Manevar sa zamajavanjem Aleksandra Vučića pustom nadom da će za utehu dobiti Beograd posle 67 godina bio je tek uspešna diverzija – ako novim koalicionim partnerima uspe, to jest, a tvrde da će uspeti.

Na palubi izvesnog broda usidrenog u sigurnoj uvali vaš izveštač imao je ovih dana priliku da sasluša iscrpan brifing o Socijalističkoj internacionali iz usta jednog iskusnog matorog socijalističkog lisca koji je kod njih zauzimao i još zauzima važno mesto u neformalnoj hijerarhiji. Taj isti je, uz još neke, pobesneo na samu pomisao da bi nerevidirani Slobin naslednik uopšte mogao da prismrdi Socijalističkoj internacionali. Otprilike ovako: da su imali svoj 20. kongres na kome bi Ivica Dačić podneo svoj Hruščovljev referat; da su raskrinkali zloupotrebu lične vlasti i razna “skretanja”, politička i druga ubistva, progone i ratne zločine, imperijalistički ekspanzionizam, pljačku naroda itd., onda bi se dalo i razmisliti o ideji. To je stav “moralne većine” najozbiljnih socijalističkih i socijaldemokratskih partija u Internacionali. Problem je, međutim, u tome što tamo većinu čine razne manje stranke sumnjivog političkog porekla i prošlosti, spremne da SPS-u progledaju kroz prste iz sopstvenih razloga. Grčki socijalisti, na primer, iz upravo tih sopstvenih razloga simpatisali su i podržavali Miloševića do kraja, pa pomoć druga Jorgosa dolazi prirodno – što god ostali drugovi o tome mislili.

Socijalistička internacionala, dakle, veoma je heterogen organizam, rasut teret sa sopstvenom unutrašnjom složenom političkom dinamikom. To što su drugovi Boris i Jorgos stavili nogu u vrata ne bi li ugurali još i “druga” Ivicu, dakle, nije beznadežan gest – mada ne manje moralno i politički ljigav zbog toga.

Zanimljivo je, međutim, kako će sve to zajedno – koalicija, Internacionala i Beograd – uticati na SPS. Neutešni nastavljači Lika i Dela, Milorad Vučelić, Mihajlo Marković, Bogoljub Bjelica i isti takvi kao i oni već su rekli šta misle o toj veleizdaji. Njima i njihovim istomišljenicima iz SPS-a, kojih ima više nego što bismo pomislili, nije prihvatljiv nijedan od Dačićevih uspeha. Zamenik premijera i ministar unutrašnjih dela, predsednica Skupštine, ministri i sve za šta se Ivica onako žestoko cenjkao (tek ćemo videti članstva u upravnim odborima, lokalne nagodbe i manje ministerijalne sinekure!), tvrdim slobistima ne znači ništa: to – i verovatno više – bili bi dobili i od radikala i DSS-NS, a očuvali bi čistotu Slobinog nasleđa. Planirani ishod beogradske krize biće im ključni dokaz verolomne izdaje revizioniste Dačića. Neko je to već nazvao “vlada Cvetković-Daček”.

Obećanje članstva u Socijalističkoj internacionali biće među mnogim takvim članovima i glasačima SPS-a doživljeno više kao pretnja i izdaja. Ljudi formirani kao starolevičari-komunisti imaju sistemski ugrađeno neprijateljstvo prema socijaldemokratima (“socijal-izdajnici”) kao podlim prodavcima interesa radničke klase, kompromiserima i licima uopšte sumnjivim u svakom pogledu i idejno tuđim. Nacionalsocijalisti iz doba Slobinog uspona, vrhunca, sumraka i pada vide Socijalističku internacionalu kao ništa manje sumnjivu koteriju “onih koji su nas bombardovali i koji mrze sve srpsko”. To što Grci i Španci oklevaju da priznaju Kosovo njima ne znači ništa: Špance su prozreli, a Grci su ionako uvek bili njihovi. Vođeni novolevičarskom parolom da je “negde uvek lepo vreme”, na Kubi, u Vijetnamu, sada u Rusiji i Belorusiji, Burmi, Venecueli ili Zimbabveu, oni će saveznike i uzore tražiti tamo, među “antiglobalistima”; svakako ne u Socijalističkoj internacionali.

Ivica Dačić, dakle, odigrao je potez veoma rizičan. Morao je da ga odigra, jer je imao da bira između biološkog i istorijskog gašenja svoje partije i njene revizionističke, doduše, ali ipak budućnosti. Idejno opredelenje na crti Milošević-Šešelj-Koštunica, zaključio je Dačić, nema budućnost. To je udaranje glavom u zid, a tvrdoglavih je sve manje: ili umiru ili polako shvataju. Tvrdoglavi će neizbežno napuštati SPS i odlaziti radikalima, jer je DSS-NS “ispušeni opušak” (Matija Bećković o DEPOS-u). Ko preostaje Dačiću? Glasačko telo i članstvo solidnih socijaldemokratskih partija u Evropi sastoji se od kvalifikovanog, jakog i sindikalno dobro organizovanog radništva svesnog svoje moći, srednje klase, inteligencije svih nivoa i omladine. Sistem vrednosti koji te partije dele sa svojim članstvom jasan je i univerzalno prihvatljiv.

Gde je takva buduća izborna baza Dačićevog SPS-a? Radništvo? Sindikati? Srednja klasa i inteligencija levog usmerenja? Omladina? Ono malo što je od tih relevantnih društvenih grupacija ostalo, već je otišlo boljima i pametnijima, a desnicu njihovi nisu ni napuštali. Javlja se, dakle, izvesna demografska i starosna praznina koju budući glasači budućeg Dačićevog SPS-a tek treba da napune odrastajući do punoletstva. Velik je, spor i dug put koji Ivica Dačić treba da prevali ako misli da napravi stranku uporedivu sa strankama evropske socijaldemokratije. Demokratska stranka i LDP tu su u prednosti. Sve i da ova vlada Cvetković-Dačić potraje više od jednog mandata od četiri godine, Dačić će morati da uradi mnogo više: da se nedvosmisleno odrekne Onoga Ispod Lipe i osudi “skretanja”; da nečim privuče opisane društvene grupe; da stranku očisti od Slobine siročadi.

Zadatak se čini kao skoro nemoguć.

 
Danas, 07.07.2008.

Peščanik.net, 07.07.2008.