Henri-Louis Bergson, francuski filozof i nobelovac, na samom pragu ulaska u Crkvu krštenjem, odlučio se ipak ostati izvan Crkve. Kada je 8. februara 1937. datirao testament, slutio je užas nadolazećeg progona jevrejskog naroda kojemu je pripadao i u čijoj je kulturnoj tradiciji odgojen i napisao da se baptizmom nije htio odvojiti od njega: ”Moja razmišljanja su me vodila sve bliže katolicizmu u kojemu vidim kompletno dovršenje judaizma. Bio bih se obratio da nisam vidio da se već godinama priprema strahoviti val antisemitizma, koji će zapljusnuti svijet. Htio sam ostati među onima koji će sutra biti progonjeni (J’ai voulu rester parmi ceux qui seront demain des persécutés)”. U isto vrijeme formalno je zabranio štampanje svega onoga što sam nije objavio, svih svojih nedovršenih rukopisa, svih bilježaka s njegovih predavanja, pa čak i svih svojih pisama. Time je spriječio svako posthumno publiciranje onoga što sam nije htio objaviti. Za sobom je ostavio spreman za štampu samo spis ”Moje misije”.

Kada su njemački nacisti 1940. zauzeli Pariz i naredili da svi Jevreji moraju izići na popis, onda je Bergsonu, budući da je bio poznati nobelovac, ponuđeno da ne mora stajati s ostalima u redu za registraciju. Odbio je. Čekajući nekoliko sati u redu, obolio je od upale pluća. Od njenih posljedica je i umro, na 3. januara 1941., u okupiranom Parizu i sahranjen je najskromnije na groblju Garches.

A za života je zaista bio čitan i veoma utjecajan, primivši sve značajne književne i akademske slave i počasti. Bergsonova je slava bila takva da su Francuzi govorili o Bergson boom nakon objavljivanja njegova djela Stvaralačka evolucija, 1907. godine. Prvi zabilježeni saobraćajni zastoj na Broadwayu na Manhattanu uzrokovalo je njegovo inauguralno javno predavanje februara 1913. i bio je prvi od svega trojice filozofa koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost, 1928. godine. Dovoljno je pogledati ”Zabilješke o Bergsonu” (Notes on Bergson) engleskog pjesnika Thomasa Ernesta Hulmea, začetnika imažizma. Za njega je čitanje Bergsona ”okončalo jedno nepodnošljivo stanje”; ”bio sam oslobođen košmara koji je dugo mučio moju dušu”; to je bilo ”skoro fizičko stanje ushićenosti, iznenadno širenje, jedna vrsta mentalne eksplozije”. Međutim, nakon smrti, Bergson je nestao s filozofske scene sve do nedavne obnove interesa za njegovo djelo, uvelike zahvaljujući presudnom utjecaju što ga je svojim metodskim dualizmom izvršio na Gillesa Deleuzea.

Filozofski, Bergsonu pripada značajno mjesto među misliocima koji su izveli zaokret od apstraktno mišljenog bivstvovanja prema vremenski doživljavanom i iz izvornosti doživljaja mišljenom bivstvovanju. Njegova je misao na osobit način ujedinila dominantne tendencije tadašnjeg duhovnog previranja: iskušenje scijentizma i iluziju pozitivističkog rješenja te prevladavanje tog stanovišta i nalaženje vlastitog kroz njegovo poricanje. ”Pravilo nauke jeste ono koje je bilo postavljeno od Bacona: slušati da bi se zapovijedalo. Filozof ne sluša ni zapovijeda: on nastoji simpatizirati”. Dok naučnik slušajući zakone prirode stječe moć nad prostornim relacijama, filozof u svom simpatiziranju ostaje nemoćan u tom pogledu. Da li je on i uopće nemoćan? DjeIovnost njegova držanja, prema Bergson, je drukčija: iz jezgre stvari, koju simpatijom aktivira, ona se širi prema površini kao duhovna energija koja stavlja u pokret ustajale okvire i ponekad postiže rezultate koji su za spoljašnju moć nedostižni. Odlučivši se za metodski dualizam intuicija-inteligencija, Bergson je dobio mogućnost da oslobodi od neadekvatnog racionaliziranja izvorne regije bivstvovanja i stvaranja koje iz njih proizlazi. Neposredno saznanje bivstvovanja povjerio je intuitivnom uvidu.

Za Bergsona, ljudska pripadnost ljudskom društvu jedno je od najsnažnijih ljudskih obilježja. Čovjek je biće koje živi s drugim ljudima, svoje uporište obično nalazi u mreži gustih ljudskih odnosa. Najčešće na površini. Njegova se stabilnost krije u solidarnosti s drugim. Koliko snažno je ukorijenjenost u društvo obilježje čovjeka vidi se tek u trenutku kad je ono ugroženo.

Bergson u svom posljednjem velikom djelu Dva izvora morala i religije (1932) analizira stanje čovjeka koji je počinio teški zločin, a za kojega niko ne zna. Grižnja savjesti (remords) koji zločinac osjeća u prvi bi se mah mogla shvatiti kao strah od kazne (crainte du châtiment). Na zločincu se doista može vidjeti kako sve poduzima ne bi li nepoznati zločin i dalje ostao skriven. Njegov je strah, čini se, prije svega i iznad svega strah od toga da ne bude otkriven. U strahu je, jer je uvijek moguće da mu izmakne neki detalj koji bi ga mogao odati ili da mu zakaže pažnja kojom se štiti od mogućeg razotkrivanja. No, upravo to i takvo ponašanje pokazuje da mu nije stalo toliko do izbjegavanja kazne koliko do brisanja tragova zločina. On se trudi da zločin ne bude otkriven. Naslućuje da ono što se ne zna kao da ni ne postoji. Ako niko ne sazna, skoro kao da se zločin nije niti dogodio. Kao da će, brišući svako znanje o zločinu, i sam zločin nestati. Međutim, ostaje jedan problem, ostaje njegovo znanje (connaissance), ostaje to da on sam zna za zločin. Njegovo ga znanje tjera sve više i više iz društva, zapravo tjera ga njegova podvojenost. Društvo se i nadalje odnosi prema njemu kao da nije zločinac. Jer ni ne može drugačije, budući da ono o zločinu ništa ne zna. No, on sam zna da se zločinom promijenio, i zna da se društvo odnosi prema nekome ko zapravo više ne postoji. On više nije ista osoba nakon zločina, ali to samo on zna, ne i društvo. Prema njemu kakav jeste sada, nakon zločina, društvo nema nikakvog odnosa.

Rezultat ove podvojenosti je sve veća izoliranost. Čak i kada bi otišao na neki samotni otok, ponio bi sa sobom društvo koje ga ne poznaje. Jedini način reintegracije, povratka u društvo jeste – priznanje (confession). Priznanje, naravno, znači i vjerojatnu promjenu odnosa društva prema njemu, ali priznanje donosi neophodno olakšanje jer se društvo sada odnosi prema njemu, a ne prema nekome drugome. Time on ponovo postaje ono što jeste. Priznanjem on sam staje na stranu društva i pravde i tako u njemu preživljava njegov ”bolji” dio. Štaviše, taj bolji dio sada izmiče osudi i kazni. To je sila (force) koja zločinca tjera da se sam prijavi. Riječ je o istoj sili i u onim slučajevima u kojima se zločinac ne prijavljuje institucijama pravde, nego se povjerava samo jednoj osobi. I samo ta jedna osoba vraća ga u minimalni odnos s društvom. Katkada je i samo jedan čovjek dovoljan da se uspostavi odnos s istinom.

Moguće se odvajati od ljudi na različite, veoma različite načine. Isto tako, mnogo je razloga zbog kojih se pojedinci odvajaju. Privilegij, ugled, položaj, ali i bolest, stid, povrijeđenost… Bergsonu je glavni razlog odluke da se ne krsti, da ne konvertira na kršćanstvo, bila solidarnost s narodom koji je postao ugrožen i progonjen. Odrekao se mogućeg privilegija zbog solidarnosti sa slabima.

Teško je znati što se sve pokrene u čovjeku kada je čovjek prisiljen donijeti odluke koje se tiču života i smrti. Pa ipak, odluku koja se odriče privilegija i vodi u blizinu i solidarnost s ugroženima i malima može donijeti samo – veliki duh. Veličina se duha ne mjeri posjedom i privilegijama. Ugledom i položajem. Mjeri se snagom odricanja u korist solidarnosti s drugima i drukčijima.

Peščanik.net, 02.11.2011.