Dogodi se tako da se zvijezde i planete postroje u ravnu crtu kao na jutarnjoj prozivci, pa se poslože takve potpuno nevjerojatne slučajnosti, da je živu čovjeku teško povjerovati kako iza svega ne stoji neka nepojamna Viša Sila što upravlja zvijezdama i planetima, i lakše mu je prihvatiti da se ona – priroda, svemir, Bog, kako god da se ta sila zove – uopće bavi takvim budalastim stvarima, nego da je sve ipak i samo obična neobična slučajnost.

Sjetit ćete se, recimo, kad je ono prije dvije godine splitsko Gradsko vijeće za novog člana Uprave Javne ustanove Sportski objekti izabralo dobrog domara Zvonu. Predsjednik Upravnog vijeća Sportskih objekata, neki šjor Drago, uvjeravao gradske vijećnike da domar Zvone ima zlatne ruke, pričao im kako je izvan svog radnog vremena pomagao i kad se ono postavljao parket u dvorani na Gripama, pa Gradsko vijeće, što će, prihvatilo prijedlog i domar Zvone postao član uprave. 

I što se ispostavilo? Da je dobri šjor Zvone nevjerojatnom slučajnošću ispao rođeni otac Fani Horvat, rođene žene Željka Keruma, rođenog gradonačelnika Splita i rođenog brata Nevenke Bečić, rođene predsjednice Gradskog vijeća koje je imenovalo gradonačelnikova rođenog punca! I kao da je to bilo malo, šjor Drago – onaj predsjednik Upravnog vijeća Sportskih objekata što je gradskoj vladi predložio domara Zvonu – ispao na kraju rođeni brat gradonačelnikova zamjenika Jure Šundova!
Recite sami: kolike su šanse da se tako nešto dogodi?

 
Sve po proceduri, nego kako

Pa ipak, nevjerojatna priča o šjor Dragi i domaru Zvoni nije urbani mit, stvar se zaista dogodila, slučaj je provjeren i uredno dokumentiran u arhivima splitskog Gradskog vijeća i novinama iz tog vremena. Jednom u milijardu-dvije godina poslože se tako zvijezde i planete u ravnu crtu, pa je živu čovjeku, eto, lakše povjerovati da je to gradonačelnik predložio svome zamjeniku da predloži svome bratu da za člana Upravnog vijeća predloži šefovog punca, nego da je sve samo jedna – možda čudesna, ali ipak – samo obična neobična slučajnost.

Slična se jedna posve nevjerojatna igra slučaja odigrala tako nekidan, kad je Javno poduzeće Splitska obala, tvrtka u vlasništvu Grada Splita, dijelilo koncesije za poslovne prostore na novoj Zapadnoj obali splitske luke.
Sve je išlo po uhodanoj zakonskoj proceduri – nešto poput protokola za sprječavanje čudesnih koincidencija – javni je bilježnik pazio da ne bi bilo tajnih znakova i tikova, zijevanja, nakašljavanja i češanja lijevog uha, sve motreći da ne bi koja omotnica bila označena kao trica špadi na briškuli, ili da u njoj ne bi slučajno bilo deset hiljada eura i ceduljica “ostatak poslije sklapanja ugovora, svakako pozdravi ženu”, sve je bilo strogo nadgledano – ni kardinali u Sikstinskoj kapeli ne biraju poštenije i transparentnije nego što se u Splitu biraju koncesionari – pa ipak, kad je povjerenstvo otvorilo omotnice i izabralo najbolje ponuđače, ispalo je da su dva od tri kafića na Zapadnoj obali dobile tvrtke gradonačelnika Željka Keruma!

Tri puta provjeravali su članovi povjerenstva, sve u nevjerici gledajući papire pred sobom, i svaki put ispalo isto: objekt A i objekt B na koncesiju od deset godina dobile tvrtke Duresco i Cardiatis, kojima je direktor Saša Horvat, rođeni brat gradonačelnikove žene, a vlasnik sam gradonačelnik! I to svega par mjeseci pred kraj mandata, u posljednjim dakle sekundama, što bi se reklo u samoj sudačkoj nadoknadi vremena!
Recite sami: kolike su šanse da se tako nešto dogodi?

 
Kad se rodijačke ruke slože

Da cijela nevjerojatna zgoda nema živih svjedoka i živ zapisnik sa sastanka povjerenstva, nitko živ ne bi vjerovao. Od dvjesto hiljada Splićana, od njih nekoliko hiljada što se bave ugostiteljstvom, dva od tri atraktivna kafića na novoj obali, preko puta morskog parkirališta za ruske jahte i nosače manekenki, čudesnom igrom slučaja dobio je isti čovjek, i to baš gradonačelnik.

Reklo bi se da je Željko Kerum rođen pod sretnom zvijezdom, ali niti je zvijezda pod kojom je rođen bila sretna – znaju Hrvati sve o tome – niti sreća ima išta s tim. Valjalo je kao depozit u natjecanju za te prostore položiti dvjesto do dvjesto pedeset hiljada kuna, a tolike se pare prika moj nemaju kad se slože sretne zvijezde i planete, nega kad se slože bratske ruke, i sestrinske, i kumovske, i netijačke ruke kad se slože, pa dignu na gradskome vijeću.

A kad se rodijačke ruke slože – kaže stara narodna biznislica – i koncesija se dobit može.
Sreća, uostalom, prati hrabre, a Željko Kerum je neviđeno hrabar čovjek. Tko bi se drugi, najzad, uopće usudio natjecati za poslovne prostore na obali koju je grad ionako svojim novcem napravio za njegov privatni biznis, na natječaju za kojega je svih dvjesto hiljada građana do posljednjega bilo sigurno da je namješten i da će ga dobiti gradonačelnikova tvrtka? Svejedno se u toj situaciji natjecati za koncesiju može, priznajte, samo ludo hrabar čovjek.

Da nije tako, natjecalo bi ih se valjda i više, a ne uz gradonačelnika Keruma samo još jedan. I tko god da je taj tip, što se odlučio s gradonačelnikovom firmom natjecati za kafić na Zapadnoj obali, ime bi mu – pitate li mene – valjalo uzeti kao mjernu jedinicu za optimizam. Ovako, cijela stvar, kad se tako sagleda, drugačije zapravo nije ni mogla završiti.

Čovjek takve rijetke sreće kao što je Kerum, rekli biste, trebao bi igrati loto, ali – promislite li bolje – zašto bi se uopće zajebavao sa zaokruživanjem brojki i slova? Na kojoj bi to lutriji dobio, koja bi mu to loto-djevojka izvukla cijelu novu obalu, praktički privatnu rivu s kompletnom infrastrukturom i marinom za oligarške jahte, sve o gradskom trošku, i sve samo za njegova dva kafića? Kakve je Željko Kerum sreće, još će na kraju, vidjet ćete, ispasti da je na toj obali i hotel Marjan njegov.

Samo dan ranije, evo posljednji primjer, u uredskim prostorijama njegova nekadašnjeg trgovačkog giganta u splitskoj Lori planuo je požar i izgorjela je cijela dokumentacija: svi računi i potvrde, sve uplatnice, otpremnice i zadužnice, sve je progutao plamen. I to kad! Usred opće bitke za dugovanja Keruma d.o.o., kad svaki dan nova firma traži stečaj bivšeg diva, i kad u redu pred kancelarijama u Lori stoje vjerovnici, poreznici i financi!
Recite sami: kolike su šanse da se tako nešto dogodi?

Kolike su zaista šanse da se upravo tih dana – dok divizija vjerovnika Keruma traži kao Bin Ladena, čekajući da policija otvori njegove arhive u Lori – silne kiše od sviju splitskih zgrada probiju baš montažnu krovnu konstrukciju zgrade u Lori, izazvavši vlaženje električnih instalacija, kratki spoj u razvodnoj kutiji na prvoj etaži i konačno požar koji će progutati cijelu etažu, pa da cjelokupna arhiva umjesto kod državnog tužitelja završi u prahu i pepelu?

Ko je sritan, ni u zahod ni gladan – kaže druga jedna narodna biznislica. A tko god poznaje Željka Keruma, reći će vam da on nije gladan čovjek.

Nezasitan možda, ali ne i gladan.

 
Slobodna Dalmacija, 19.02.2013.

Peščanik.net, 23.02.2013.