Hurtigruten goo.gl/pZlsCU

 
„To je taj“, reče Kolman, pokazujući na bezličan stan na drugom spratu. Stajali smo na uglu jedne ulice u Trondhajmu, simpatičnom univerzitetskom gradu na obali fjorda u centralnoj Norveškoj. Trondhajm je mesto u kojem je odrastao moj deda, a ovo bi trebalo da je bio njegov porodični stan.

Stigao sam početkom juna i mada je već bilo 10 uveče, svetlost se još uvek lenjo razvlačila po okolini. Zapravo je Kolman, moj 85-godišnji rođak, i dalje žovijalno govorio o „popodnevu“, što je ovde očigledno značilo bilo koje doba dana posle podneva a pre ponoći.

Izgleda da ljudi imaju opušten odnos prema vremenu na severnim paralelama, gde zimi dnevna svetlost traje svega par sati, dok leti mrak nikad ne padne do kraja. Iznad polarnog kruga ova binarna egzistencija postaje još ekstremnija, do te mere da se čitava godina pretvori u jedan beskrajni dan, sa šest meseci svetla i šest meseci noći.

To je bio jedan od razloga za put u Norvešku – hteo sam da zapucam što je moguće severnije i lično se uverim kako ljudi uspevaju da prežive takav podvojen odnos sa suncem, a da makar malo ne polude.

Drugi, ličniji motiv za ovo putovanje bila je zagonetka o mom ćudljivom dedi. Iako sam tehnički samo četvrt Norvežanin, čitava naša familija i dalje živi u senci ovog neobičnog čoveka.

Hari Irgens Larsen pobegao je iz Norveške sredinom Drugog svetskog rata, brodićem od 38 stopa preko severnog Atlantika. U to vreme Norveška je bila pod okupacijom nemačkih nacista i kretanje je bilo pod stogim nadzorom. Hari i tri druga – od kojih niko nije imao iskustva na otvorenom okeanu – rekli su nacističkom zapovedniku luke da su se zaputili duž obale ka Trondhajmu.

Usred noći okrenuli su čamac ka zapadu i naprosto odjedrili preko okeana. Prvog dana plovidbe kompas im je pao u more, ali su nekim čudom uspeli da se dokopaju Njujorka, bez ičega sem par komada lisičijeg krzna.

Moj deda nije puno pričao o svojim podvizima za vreme rata. Umro je kada sam imao samo dve godine, i mada ga se ne sećam, priče o njemu još uvek su daleko snažnije narativne sile od bilo kog živog čoveka.

Dedino rodno mesto bilo je simbolički početak moje misije. Trebalo je da krenem slavnom linijom Hurtigruten, od Trondhajma sve do kraja norveške obale, iznad arktičkog kruga, do Kirkenesa, zemlje ponoćnog sunca. Na to putovanje je deda poveo mog oca pre 50 godina.

Sa mnom su putovali moja žena i sin Holt, koji tek što je napunio šest meseci. Putovanje je trebalo da bude prepuno porodične simbolike, samo-otkrića i solarnih epifanija.

Ipak, eto nas tu, još uvek na etapi „pronađi dedin stan“, a na tom sam frontu već gubio. Pre otprilike dve godine, tragao sam za Harijevim stanom u istom ovom kraju. Tom prilikom, međutim, Kolman mi je pokazao potpuno drugo mesto – čitav blok dalje od ovog gde smo sad stajali.

„Jesi siguran da je to taj?“, konačno sam zapitao Kolmana, ne želeći da ga uvredim. (U Norveškoj se uvek osećam na ivici uvrede).

„Ma da, taj je“, rekao je s velikom sigurnošću. A onda dodao: „Mislim da jeste.“

Sledećeg dana, pod preteće sivim nebom, mahnuli smo Kolmanu na rastanku i ukrcali se na brod, MS Trolfjord. Kako se Trondhajm gubio s vidika, osetio sam sasvim osobit nemir – Nemci to zovu Reisevorfreudekribbeln – kakav se oseti pred put u nepoznato. Uz dugi pisak brodske sirene, okrenuli smo se ka fjordu i zaputili se na sever.

Hurtigruten doslovno znači „ekspres linija“ i mada ovih dana ničeg ekspresnog tu više nema, u vreme kada je ustanovljena 1893. ova brodska trasa bila je pravo otkrovenje, a njom su transportovani pošta, tovar i putnici do severnih krajeva koji su inače bili potpuno izolovani od ostatka sveta. Već od 1936. brodovi su svakodnevno kretali iz Bergena i jedrili sve do Kirkenesa, prevaljujući razdaljinu od 2,500 nautičkih milja, pritom se zaustavljajući u 34 luke, za samo šest dana. Hurtigruten linija objedinjuje navigacionu veštinu, skromnu praktičnost i zapanjujuće prirodne lepote, i kao takva postala je jedan od dragocenih norveških nacionalnih simbola.

Ipak, Hurtigruten iz 2014. baš i ne liči na Hurtigruten iz davnina. Vremenom je osnovna misija obalskog ekspresa postala uglavnom suvišna kako su se pošta, tovar i putnici okrenuli prednostima aviotransporta, prisiljavajući kompaniju da osnovni izvor prihoda potraži u turizmu. Tranzicija od praktične obalske linije ka razvijenom kruzeru, međutim, nije prošla bezbolno.

MS Trolfojrd je reprezentativni brod novog Hurtigrutena. Dok smo Holt i ja uzbuđeno istraživali devet brodskih paluba, ubrzo je postalo jasno da smo svedoci krize identiteta ovog preduzeća. Naši domaćini su se trudili da udovolje željama sve zahtevnijeg savremenog putnika na kruzeru, a da nekako ipak sačuvaju podrazumevanu umerenost norveške kulture.

Tako je naš brod imao dva mala đakuzija, sve sa šarenim sijalicama za žurke, ali su se ti prostori zatvarali tačno u 11 uveče. Na brodu se nalazilo pet barova, od kojih je nekoliko ostalo zatvoreno tokom čitave plovidbe. Na palubi 8 nalazio se napušteni plesni podijum kojim su 24 sata dnevno odjekivale nežne balade iz 80‒tih, dok su okolo sedeli stariji parovi koji srkuću viski i igraju bridž.

Svakog popodneva, turoperater bi delio letke sa spiskom izleta za naredni dan. Izgleda da su moji saputnici obožavali ova obaveštenja o izletima, skoro kao i same izlete; razgrabili bi letke a onda pomno analizirali i diskutovali o predlozima. Povremeno, turoperater bi najavio „eine kleine, kleine informationsveranstalting“ – vrlo kratak informativni sastanak (biće da na nemačkom postoji čitava klasifikacija informativnih susreta) o izletu 4A na, recimo, glečer Svartisen. Mole se svi koji su se prijavili za izlet 4A na glečer Svartisen da dođu u salu za konferencije na palubi 5. Najave na norveškom, nemačkom i engleskom, preko brodskog razglasa, bile su gotovo neprestane. Kada sam kasnije upoznao Esklid Arne Ognes, turoperaterku koja je čitala ove najave, pomalo sam se osećao kao da sam sreo božiji glas.

Prava atrakcija MS Trolfjorda bio je pogled. Na kruzing linijama kao što je Hurtigruten, predeli postaju nešto poput valute – inherentne (mada promenljive) vrednosti koja se pridaje neometanom pogledu. Kada se ukrcaju na brod koji za sebe tvrdi da vodi na „najlepše putovanje na svetu“, putnici očekuju onostrani topografski voajerizam.

I brodski nameštaj podstiče takva očekivanja: skoro sve stolice okrenute su ka spolja. Takav aranžman nije inspirisao zajedništvo ni grupne poduhvate, a ljudi bi lako postajali posesivni prema svom mestu za posmatranje okoline. Ležaljke na samom rubu panoramskih salona na palubama 8 i 9 bile su uvek zauzete, a ako bi srećnik ipak napustio svoju kotu ubrzo bi se pojavio neko strpljiv da preuzme položaj.

Treba reći da se prizor pred Hurtigrutenom kreće vrlo sporo. U smislu: vrlo, vrlo sporo. Mada su je nekad zvali „obalskim ekspresom“, ovom linijom se u stvari putuje brzinom od najviše 15 čvorova, što je otprilike brzina energičnog bicikliste. Stvarno vam ostaje vremena da se bavite svakim rtom, svakim jatom riba, svakom vetrovitom liticom.

Sporost Hurtigrutena prinudila nas je na odnos uzajamnosti sa ambijentom. Mada joj ukupna površina iznosi tek negde oko 380,000 kvadratnih kilometara, Norveška ima jednu od najrazuđenijih obala na svetu, u dužini od zapanjujućih 100,000 kilometara (poređenja radi, ukupna dužina obale Sjedinjenih Država iznosi 150,000 km). Prirodno, norveška obala leži u srcu identiteta zemlje – i to ne samo zato što su ribarstvo i naftna nalazišta njene primarne industrije. Niz sprudova – malih, nenaseljenih kamenih rtova – formira prirodno zaštićen brodski prolaz duž obale sve do Severnog rta i daje smisao imenu zemlje: na staronorveškom, ono znači „put na sever“.

Posmatranje razuđene norveške obale, sa stotinama hiljada ostrva, izgleda kao proučavanje metaforičke DNK čitave zemlje: jedinstvena je, beskrajno složena, otisak je nacije. Zureći kroz prozor nisam mogao da odolim kobajagi kontemplaciji: počeo bih da razmatram nasumični raspored ostrva, falički jezik svetionika, traku nebo-zemlja-obala nalik nekom prirodnom kardiogramu.

Tonuo sam i izranjao i opet tonuo. Kad bih se pribrao, primetio bih da se oko mene niko nije ni pomerio.

Ovaj produženi (i posredovani) narativni ritam odražava zbunjujući trend koji se u poslednje vreme razvija na norveškoj televiziji, pod nazivom Spora TV. Počelo je 2009. kada je javna televizijska stanica NRK emitovala neprekidno putovanje voza od Bergena do Osla, u trajanju od šest sati i 22 minuta, s kamerom postavljenom na čelo lokomotive.

NRK je očekivala skromnu gledanost, ali je program preko noći postao senzacija. Dve godine kasnije, NRK priređuje još sporiji program, „Hurtigruten iz minuta u minut“, u kojem je čitava 134-časovna obalska plovidba emitovana uživo.

Posle relativno tihog isplovljavanja iz Bergena, emisija je postepeno sticala publiku, tako da su do trećeg ili četvrtog dana čitava naselja izlazila u susret kamerama. Ljudi su se oblačili u smešne norveške narodne nošnje; limeni bendovi su svečano dočekivali i ispraćali brod; jedna lokalna političarka je iskoristila program da najavi svoju kandidaturu tako što je raširila džinovski baner preko pristaništa. Emisija je postala bona fide nacionalni događaj – pola nacije je u nekom trenutku pratilo program.

Shvatajući da je stvorila čitav novi žanr, NRK je potom emitovala 12-časovni program pod nazivom „Nacionalni dan drva“ koji je obuhvatao duge rasprave o pravilnom metodu slaganja drva za ogrev (kora okrenuta nagore ili nadole), prošarane nastupima bradatih muškaraca koji dobuju cepanicama, i kulminirao osmočasovnim prenosom vatre koja gori tokom noći dok besani građani uzbuđeno pišu preko tvitera i fejsbuka gde bi trebalo staviti sledeću cepanicu. Još jedna emisija bila je posvećena pecanju lososa i trajala je 18 sati.

Šef televizije je kasnije priznao da je to izgleda bilo „malo prekratko“.

Stekao sam naviku da skoro sve Norvežane na koje bih naišao, pitam šta misle zbog čega je Spora TV tako popularna. Većina je davala krajnje nezadovoljavajuće odgovore – kazali bi da su Norvežani prosto „patriote“ ili da ih takav program „opušta“. Uzvratio bih da su mnogi ljudi na svetu patriote a i da većina želi da se opusti, pa ipak ne provode šest sati pred televizorom gledajući voz.

Na kraju sam se javio Rune Moklebestu, producentu iz NRK zaduženom za program Spore TV. „[SporaTV] deluje drugačije od svega što vidiš na televiziji“, kazao mi je. „Ako usporiš korak… ako sačekaš da prođe trenutak u kom pomisliš da ćeš odustati, pojavi se potpuno nova priča. A tada više nije mnogo potrebno za dramski momenat.“ Kao primer, pokazao mi je 10-minutnu sekvencu iz programa „Hurtigruten iz minuta u minut“, u kojoj je jedina akcija trenutak kad krava prolazi obalom.

„Hoće li krava nastaviti da hoda? Hoće li stati? Prosto ne znaš. Vrlo uzbudljivo!“

Posle dva dana na brodu, plovidba je počela pomalo da liči na večnost. Jedne noći oko jedan sat, dok sam prolazio pored napuštenog podijuma, nisam mogao da odolim da ne zaplešem solo na „Life Is a Highway“ zureći u nebo koje je zaboravilo da utone u mrak.

Kako su se nizale stanice brodske linije, ponekad se činilo da se ne nalazimo nigde. Ili možda svuda odjednom.

Iskrcali smo se u selu Stamsund, na južnoj obali arhipelaga Lofoten koji se pruža u Norveško more kao lenji prst. Iznajmili smo ofucan stari mercedes i krenuli putem preko lanca ostrva, prelazeći 16 mostova.

Lofoten je postao pristupačniji 2007. kada je konačno dovršen novi put za kopno. Dostupnost se podudarila sa drugom vrstom modernizacije – velikim padom lova na bakalare malim čamcima, od čega je stanovništvo Lofotena nekada živelo. Industrijski brodovi, obrada ribe u inostranstvu i korporativna konsolidacija doveli su do nestanka čitavih sela.

Ovih dana, Lofoten je pre svega igralište za turiste koji odsedaju u mnogim autentičnim „rorbuerima“, napuštenim ribarskim kolibama. Većina tih koliba više nije baš tako autentična – naš rorbuer je imao podno grejanje i plafonske tuševe.

„Autentično“ je uostalom fleksibilan koncept, a Lofoten je bio samo jedan od primera brze promene koja je preobrazila Norvešku poslednjih decenija.

Tokom plovidbe uz obalu, polako sam razvijao smelu tezu o tome šta Norvežane privlači Sporoj TV. Dok sam razgledao komandni most na MS Trolfjordu, upoznao sam Svere Andreas Ruda, prvog brodskog oficira. Počeli smo priču o promenama koje se odvijaju u Norveškoj poslednjih 20 godina, i sentimentima koje su gajili mnogi moji sagovornici. Zvanično osnovana 1905. pošto se otarasila švedske uprave, Norveška je najmlađa skandinavska nacija i još uvek pati od sindroma najmlađeg deteta. U prošlosti, Norveška je bila relativno (mislim, stvarno relativno) jeftina u poređenju sa Švedskom i Danskom – Šveđani su dolazili u Norvešku da kupuju robu a Norvežani bi išli u Švedsku da rade. A onda su u norveškim vodama 1969. otkrivene naftne rezerve i sve se promenilo. Najmlađe dete se iznenada obogatilo.

Jedna od posledica ovog iznenadnog priliva kapitala bila je intenzivna modernizacija skoro svih oblasti norveškog života. Pre samo 20 godina, Oslo je bio uspavani, provincijski grad poznat uglavnom po godišnjoj raspodeli Nobelovih nagrada. Danas je to evropska prestonica sa najbržim rastom. Gde god da pogledate niču neboderi, uključujući kontroverzni niz pet zgrada od stakla i metala prezrivo nazvanih „bar-kod“.

Kako su rasli prihodi i konzumerizam, ritam života se dramatično ubrzao. Pokušavajući da se prilagode naglim promenama u relativno kratkom periodu, mnogi Norvežani su izgleda počeli da pate od neke vrste kulturološke regresije; osećaju strepnju od budućnosti i nostalgiju za prošlošću koja jedva da je prošla.

Kada sam ga pitao za mišljenje o popularnosti Spore TV, Rud se zamislio. „Možda je to način da se ljudi vrate u ne tako davno prošlo vreme“, rekao je. „Da se sete kako je nekad bilo.“

„Kako je bilo?“, upitao sam.

„Ne znam“, uzvratio je. „Sporije.“

Što sam više razmišljao bilo je u tome sve više smisla, jer bi čak i 30-godišnji Norvežani osećali nostalgiju prema svojoj mladosti, opisujući prošlo vreme metaforama koje bi inače više pristajale penzionerima. Možda su se Norvežani okupljali oko virtuelne logorske vatre da čuju setne priče od davnina, čeznući za mitskim ritmom života kakav možda nikad nije ni postojao.

Pošto je stigao u Ameriku praktično bez ičega, moj deda je započeo posao koji će postati izvanredno uspešan multinacionalni biznis brodskog transporta. Ali čak i kada se obogatio, održao je čudnu vezu sa svojom domovinom. Nije kupio kuću u Trondhajmu, gde je odrastao, već izolovano mesto u južnoj oblasti Norveške, Telemarku. Nazvao ga je Neset.

Bila je to idealizovana verzija Norveške – sačinjena od oko tuceta drvenih kućica sa travnatim krovovima i majušnim, rezbarenim krevetima. Postoji fotografija na kojoj, kao dvogodišnjak, sedim na jednom od tih krovova u tradicionalnom norveškom džemperu. Mislim da je, na svoj način, deda pokušao da napravi nešto autentično i rustično što bi podelio sa svojom američkom familijom, ali stvarajući mesto ni iz čega završio je sa mestom bez mesta – idejom mesta.

Razmišljao sam o tom ersatz Nesetu dok smo se vozili preko 16 mostova Lofotena nazad ka Stamsundu, gde smo se opet ukrcali na Hurtigruten. Bilo je lepo vratiti se na more.

Zahvaljujući ranijem iskustvu, Holt i ja smo postali veterani ambijentalnog voajerizma. Stručno bismo se probili do poželjnog mesta u vrhu panoramskog salona i smestili se da posmatramo krajolik kako klizi pred nama. I sedeli smo. Holt bi se uznemirio, pa onda zaspao.

Počinjao sam da shvatam da dok nedostatak sopstvenog mesta na kopnu može izazvati osećaj praznine, čežnje za pravim domom, ovde na Hurtigrutenu bilo je izvesne utehe u neprestanom kretanju.

Krajolik nikad nije bio isti. Mogao se osmatrati bez suda, sa čistim čuđenjem. Bilo je izvesne lepote u tom predstavljanju: Norveška je za nas bila uramljena brodskim prozorima, kao na televizijskom ekranu sa samo jednim programom.

Kada je Hurtigruten uplovio u Kirkenes na Sporoj TV, kraljica Norveške je mahnula brodu sa svoje jahte; mi smo u Kirkenes pristali bez kraljevskog dočeka.

Zapravo, Kirkenes je pomalo delovao kao antiklimaks tako lepog putovanja. A ja sam shvatio da još nisam našao zadovoljavajući odgovor na pitanje kako Norvežani izlaze na kraj sa noćima u kojima sunce jedva zalazi. Kada sam pitao jednog od vlasnika naše gostinjske kuće, Eivinda Nordhusa, razmislio je pa rekao: „Ja volim zime. Zime su veće od leta.“

Bila je to već poznata blaziranost. U svojoj antropološkoj potrazi za odgovorom na pitanje kako Norvežani preživljavaju tako ekstremne periode dnevnog svetla, susreo sam se sa masovnim sleganjem ramena. Ljudi bi uglavnom govorili da leti spavaju manje i da prikupljaju energiju od sunca, ali izgleda da inače nisu mnogo razmišljali o svemu tome.

„Živela sam na Floridi godinu dana“, rekla mi je Trine Moler, žena koja je držala haskije u Kirkenesu. „Mnogo je čudnije uopšte nemati godišnja doba.“

Na kraju sam shvatio da je čitava premisa o vezi između svetlosti i pribranosti pogrešna. Norvežani ne govore o ponoćnom suncu. Ponoćno sunce je proizvoljni koncept izmišljen za turiste, koji posle izrabljuju pisci sumnjivog talenta. Ali ako sam išta naučio na ovom putovanju na sever, to je da istina i značaj u stvari imaju malo toga zajedničkog.

Pre nego što je umro, moj deda je napisao knjižicu pod nazivom „Poslednji brod za Njujork“ u kojoj je, u tipično šturoj nordijskoj prozi, izložio mehaniku svog neverovatnog bega u SAD. Čitao sam je mnogo puta, žudeći za odgovorima kojih nije bilo. Dok je naširoko opisivala praktične detalje o količini hleba koju su poneli ili kako su uspevali da skupe jedra po olujnom vetru, knjiga se uopšte nije bavila čovekom na brodu niti istraživala njegov složeni odnos sa domovinom.

Tokom naše poslednje noći u Norveškoj, nebo se konačno razbistrilo. Iako bi posmatranje ponoćnog sunca bilo potpuno proizvoljno, ipak sam želeo da ga vidim. Uspentrao sam se na jedno brdo i izbio na vrh u dva minuta do ponoći. Imao sam skromna očekivanja; bio sam spreman na razočarenje kakav god bio prizor.

Sat je otkucao ponoć, i ono se ukazalo: sunce, neskriveno, raskošno.

Isto kao i uvek.

Ali kakvo je to sunce bilo.

I kakva zemlja.

Zamislio sam sebe na vrhu planete koja se brzo vrti, naginjući glavu u znak pozdrava tom udaljenom solarnom telu.

Bilo je to ono što sam gledao svaki dan, ali ga do tada nikada nisam video.

 
Reif Larsen, The New York Times, 19.09.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 26.10.2014.