Pokušavajući da nekako objasni svoj poraz na proteklim izborima, Vojislav Koštunica je u prvom govoru posle objavljivanja rezultata glasanja, 11. maja uveče, natuknuo da je on dugo bio na vodećem položaju u jednoj zemlji u tranziciji, što će reći – da on i njegova stranka nužno plaćaju ceh često i bolnih promena za koje su objektivno poneli odgovornost. To objašnjenje moglo se, kako-tako, razumeti na prethodnim izborima 2007, kada je prošao slabije nego tri godine ranije, ali ono ne pije vodu godinu dana kasnije. Jer u tom razdoblju, od maja 2007. do maja 2008, tranzicija je praktično bila zaustavljena. Razlog njegovog sadašnjeg poraza, dakle, treba tražiti u onome što je preduzimao, a ne u onome što nije radio ili što su radili drugi.

A šta je u poslednjih godinu lično vodio premijer Vojislav Koštunica? On je izgradio i vodio kosovsku politiku Vlade Srbije, pa kada je zaustavljen (tek) u njenoj finalnoj realizaciji – odmah je raspisao prevremene izbore. Prema tome, osnovni razlog njegovog izbornog poraza leži u tome što je upravo njegova nacionalna politika odbačena u biračkom telu, to jest zato što je njegova kosovska politika doživela fijasko u samoj zemlji, pa je Srbija najzad odahnula. To uviđavniji komentatori njegovog poraza nazivaju pojavom “racionalnosti” u odlučivanju birača ili kao izbor “carstva zemaljskog”.

Oni drugi analitičari, koji su, iz nekog intelektualno neshvatljivog razloga, sekundirali njegovoj propaloj kosovskoj politici, zameraju mu upravo ono zbog čega zaslužuje načelno poštovanje – što nije bez vanrednih izbora sastavio neku novu vladajuću koaliciju, a imao ju je spremnu, pod rukom, u Skupštini, koja bi mu pomogla da upropasti sve ono što je Srbija uspela da popravi od 5. oktobra naovamo. Taj gest zaslužuje poštovanje – makar će neko reći da je on, možda, više posledica apsolutno pogrešne procene narodnog raspoloženja, nego svesti da se najkrupnije odluke ipak moraju donositi uz nekakvu minimalnu saglasnost naroda. Tim potezom, da mandat premijera “vrati narodu”, kako je sam rekao, a ne da se odmah upajtaši s radikalima,Vojislav Koštunica je sačuvao svoje mesto u novijoj srpskoj istoriji, ono koje je, sticajem prilika (a ko je drugačije i ušao u istoriju?), obezbedio izbornom pobedom nad Miloševićem 2000. Zbog toga neshvatljivo deluju vesti da je sada, kada bi trebalo da mu je sve mnogo jasnije, krenuo da sastavlja neki sporazum sa Tomislavom Nikolićem i da čeka presudu tog sporazuma od nekog Ivice Dačića. Do juče je izgledalo da oni ne igraju u istom sportu, a možda ni u istom rangu takmičenja.

Problem eventualnog sporazuma Koštunice s radikalima najmanje je, dakle, ideološke naravi, već on zadire u same standarde politike. Kako, na primer, ozbiljno shvatiti državničke ambicije zamenika predsednika SRS-a, Tomislava Nikolića, kada je on sebi, čak i u svečanoj noći iznevernih radikalskih očekivanja – istog 11. maja uveče – dozvolio flagrantne proizvoljnosti, sa nivoa kafanskih divana i seoskih mitinga. Evo, na primer, Nikolić je u kontekstu svoje omiljene teze o “dvoja vrata Srbije” rekao da je neverovatno da neki osporavaju čak i strateški gasni aranžman gde ćemo mi, navodno, “dobijati gas iz Rusije, a prodavaćemo ga Zapadu”. Nikolić je zaboravio tom prilikom da citira (treću alineju tačke 8) spomenuti međudržavni gasni sporazum Srbije i Rusije u kojem doslovno piše: “Pravo na korišćenje svih kapaciteta gasovoda i podzemnog skladišta gasa pripada ruskim učesnicima”.

Ako Nikolić nije pročitao sporazum, neodgovorno je da ga hvali. Ako ga nije razumeo, onda nema šta da traži u politici, jer citirana odredba je jasna da jasnija ne može biti. Ako ga je dobro razumeo, nema pravo da, čak i posle izbora, laže publiku. No, pošto, po sopstvenom priznanju, svi radikali oduvek i isključivo cene i govore istinu i samo istinu, mora da je u ovom slučaju u pitanju nešto treće, čega trenutno ne mogu da se dosetim. Sličnu “masnu poluistinu” Nikolić je, ne trepnuvši, izgovorio i u Press pretresu na TV Pink, pre nekoliko sedmica, kada je odvalio da je sporazum između Rusije i Srbije o slobodnoj trgovini “sada ratifikovan”. Možda je mislio na to da ga je ratifikovala Skupština Srbije, ali je prećutao da to ni posle deset godina nije učinila Ruska duma.

Ovi primeri se ovde navode zato što oni ne spadaju u rutinske političke lagarije uobičajene i u svetu, tipa “biće bolje” “snažno podržavamo”, “odlučno radimo u tom i tom pravcu”, nego se gotovo mogu kvalifikovati kao prevare koje difamiraju i rusku stranu, čija je spoljna politika mnogo ozbiljnija i solidnija (slagali se s njom ili ne) nego što se to čini našim rusofilima.

Kada je reč o trenutnoj “ključnoj poziciji” SPS-a i Ivice Dačića nakon izbora, valja podsetiti na staru maksimu, rođenu u našoj istoriografiji u vreme Srpskog pokreta u Vojvodini 1848, da “ima trenutaka kada više deluju ideje, a ne ljudi” (tu maksimu formulisao je u svojim memoarima Jovan Subotić, koji nije cenio ni patrijarha Josifa Rajačića, ni majora Đorđa Stratimirovića, vođe Pokreta). U tom smislu sada je manje važno to što je Dačić svojevremeno bio Miloševićev odlikaš, već je važnije da li su on i njegova ozloglašena stranka spremni da prihvate ili ne prihvate proces evropske integracije, kako bi se Srbija spasla od siromaštva – koje i samo po sebi degradira vodeće društvene ideje, pa se stalno vrtimo na istom blatištu.

Ideja socijalne pravde, koju Dačić oblači ovog proleća, zapravo se dobro slaže sa “mejnstrim politikom” koju na unutrašnjem i spoljnom planu gađa Tadićeva koalicija, pa bi se i vlada sa tim žabcem mogla progutati. Ukoliko se on, naravno, ne odluči za salu voštanih ideja.

 
Danas, 15.05.2008.

Peščanik.net, 15.05.2008.