Srpsko slovo

“S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”

Tako glasi prva rečenica dramatičnog otvorenog pisma kojega su Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Društvu hrvatskih književnika, Matici hrvatskoj, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta uputili iz redakcije tjednika za, hm, kulturu Hrvatsko slovo. Zabrinuo se gremij mozgova u Hrvatskom slovu zbog “slučaja Žikina dinastija” i agresivnog prodora srpskog jezika na teritorij pod kontrolom hrvatskog, pa ne budi lenj sastavio novu Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika.

Koliko je pak to, kako se reče, “drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika” uzelo maha, najbolje govori činjenica da je i samo pismo redakcije Hrvatskog slova o znanstveno dokazanim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika napisano na gotovo čistom – srpskom. Vrijedi za povijest sačuvati tu dramu na redakcijskom sastanku.

– “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom ćute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?” – počeo je svečano Stjepan Šešelj.

– Čekaj, čekaj – prekinuo ga je Mile Pešorda. – Pa to je na srpskom!

– Nemoguće!

– Napisao si “ćute” umjesto “šute”.

– U jebemti sve! Dobro si vidio. Dakle: “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”

– E sad je to glazba za hrvatsko uho.

– Al je opravi, svaka mu čast! – otelo se Hrvoju Hitrecu.

U svemu, od četrdeset tri riječi i dvije stotine osamdeset šest slova, prva rečenica dramatičnog apela o srpskoj agresiji na naš jezični suverenitet razlikuje se od iste te rečenice titlovane na srpski u jednoj jedinoj riječi – preciznije, u jednom jedinom, sitnom, malom tiskanom slovu. Sve da su umne glave u našem tjedniku za, hm, kulturu to i htjele, trebalo je bogami truda i koncentracije da se smisli tristo bajta teška, upravo krleška rečenica od četrdeset tri riječi, u kojoj će razlika između hrvatskog teksta i srpskog prijevoda biti u jednom jedinom, hm, hrvatskom slovu.

Štoviše, u cijelom tekstu otvorenog pisma, među dvije stotine šezdeset tri riječi i gotovo dvije tisuće slova, svega je petnaest lektorskih opšte-općih razlika, a najdalje što su čuvari hrvatskog jezika u svom apelu uspjeli pobjeći od srpskog jest “uporaba” “neovisnosti” umjesto “upotrebe” i “nezavisnosti”. Jedne jedine riječi u cijeloj deklaraciji Hrvatskog slova nema koja je leksikološki i etimološki različita u srpskom! Nisu se hrvatskoslovci potrudili niti da na početku svog Načertanija o položaju hrvatskog jezika – “S obzirom…” – stavi naše lijepo hrvatsko “glede”! Opšti javašluk u redakciji Srpskog slova!

Ukratko – čak i kad bismo “razumijevanje” i “razumevanje” tretirali kao potpuno različite riječi – ovo ad hoc istraživanje na slučajnom uzorku pokazalo bi da se hrvatski i srpski jezik poklapaju do nevjerojatnih 94,32 posto. Kad bi se pak pod mikroskopom gledale fizičke, dakle slovne razlike, rezultat je još impresivniji: 98,75 posto!

Snježana Kordić, recimo, svim je svojim antihrvatskim marom jedva uspjela prebaciti 85 posto sličnosti. Ni forenzička DNK analiza nema tako visoko precizan postotak identifikacije kakvu su između hrvatskog i srpskog dokazali hrvatski slovadžije!

Pri čemu treba pošteno napomenuti kako rezultat ipak nije znanstveno relevantan: “slučajni uzorak” je, podsjećam, tekst otvorenog pisma o znanstvenim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika. Autori iz Hrvatskog slova trudili su se dokazati razliku, a ne sličnost.

I time po prilici jednom za svagda zaključili polemiku o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.

– “Možemo li sve ovo kršiti samo da bi se na televizijama s nacionalnim koncesijama predstavljali filmovi na srpskom jeziku, koji također kao jezik ima svoje normativne i standardološke osobine prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije?” – svečano je Stjepan Šešelj završio čitanje Deklaracije.

– I to ti je posljednja rečenica? – zgranuto ga je gledao Pešorda.

– Da, zašto?

– Zašto?!?? Bla, bla, bla, “normativne i standardološke osobine srpskog jezika prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije” – čitao je Pešorda s papira, pa podigao pogled. – “Razumevanju srpske nacije”?

– Uf, da, bravo! – dohvatio je Stjepan Šešelj pero, pa iskrižao cijelu riječ. – “Razumevanju hrvatske nacije”.

– Alal vera – zaustio je zadivljeno Hrvoje Hitrec.

 
Slobodna Dalmacija, Arterija, 15.02.2012.

Peščanik.net, 27.02.2012.