Donela je žuta maca Ivicu Dačića za ministra unutrašnjih dela i dr Slavicu Đukić Dejanović za predsednicu Narodne skupštine.

Pošto smo se već složili oko idejne bliskosti i osećajne sabornosti Demokratske stranke i SPS, ne bi trebalo da ima prepreka svemu ostalome. Skinuli gaće, izljubili se, pustili suzu junačku, useknuli se i krenuli dalje. To je, valjda, ovo postmoderno shvatanje politike kao “veštine mogućeg”. Ima nas koji mislimo da se moglo cenjkati više, duže, bolje i pametnije, pa makar se ostvarila pretnja novim izborima. Ta bi pretnja bila efikasna ako bi demokrati bili u stanju da krivicu za nove izbore svale na alave socijaliste, kojima – kako vidimo – nikad dosta. Demokrati, po svemu sudeći, više vole vrapca u ruci, pa makar im se uneredio u tu istu ruku. Dobro, gde smo – tu smo, a za ostatak nagodbe tek će se videti kakav je: koliko mesta u upravnim odborima, koliko para i koliko oproštaja za ovo i za ono. Jedino što gđu Đukić Dejanović kvalifikuje za predsednicu visokog doma jeste njena profesija (psihijatar), mada nismo sigurni da će joj prethodno medicinsko iskustvo biti od pomoći. Naime, njeni novi pacijenti dobrim delom (njih bar 120) pate od iste pseudologije i fiksne ideje od koje pati i stranka dr Đukić Dejanović, tako da će jedni pokušavati da obuzdaju druge, iste takve kao i oni. Tu smo došli do sindroma podeljene, dvostruke ličnosti, pa makar i političke, a taj sindrom neće biti ublažen ni pričama o “idejnoj bliskosti”, ni zajedničkim šmrcanjem nad nenadoknadivim i bolnim gubicima. Doktorka Đukić Dejanović, međutim, uspeće kako-tako da predsedava svojoj umobolnici svim logičkim protivrečnostima uprkos: ipak će imati većinu na svojoj strani – sve dok je ne izgubi na nekoj mogućoj i zamislivoj temi.

Slučaj Ivice Dačića, međutim, složeniji je. Sve i ako pristanemo da mesto ministra policije u Srbiji – mesto nadasve delikatno i opterećeno raznim nasleđima – preuzme čovek iz stranke koja se još nije otresla Slobodana Miloševića, naručioca političkih ubistava i drugih zločina, od toga nikome neće biti nimalo lakše. Ponajmanje Ivici Dačiću. Sve i da je došao iz političke stranke bez ikakve hipoteke, Ivica bi se Dačić susreo sa velikim problemom: nije nimalo lako sesti u fotelju jednog Krcuna, jednog Svete Lalovića (koji je bio najbolji ministar od 1945, ali ga je Sloba zato i najurio) i – u krajnjoj liniji – jednog Radmila Bogdanovića, jedinog ministra u poslednjih dvadeset godina koji je na vreme i neoštećen tu fotelju napustio. Prisetimo se tužne istorije Krcunove fotelje: kad preskočimo one bezlične aparatčike kakav je bio Viobran Stanojević (ako ga se neko seća, a i zašto bi?), priča počinje od Svete Lalovića, koji je bio gospodin, pa je oteran; onda dolazi lukavi Čiča Radmilo, koji nije potrajao, jer je Sloba imao rezerve prema njemu; iskoristio je 9. mart 1991. da ga smeni, a bio bi ga smenio ionako. Ključni lik bio je Jovica Stanišić, Slobin Žozef Fuše: ministri unutrašnjih poslova nisu bili važni; bio je važan Jovica i njegovi “ugovorci” pod Frenkijem Simatovićem. Tako smo dobili Zorana Sokolovića i Vlajka Stojiljkovića; obojica su poginuli od zna se kakve ruke, shvativši gde su prispeli verujući Slobi. Zoća Sokolović nije smeo da pita ništa; Vlajko je probao, ali ga je Jovica zaobišao 1997, kada je imenovan za Slobinog savetnika za nacionalnu bezbednost. Neće valjda jedan Jovica da referiše jednom Vlajku? Na kraju su se obojica, Zoća i Vlajko, ustrelili službenim pištoljima. Jovica je ostao. Zlosrećna je ta Krcunova fotelja. Eto je Dušan Dulo Mihajlović sve pokušao i dosta postigao, da bi se danas brukao okolo bez potrebe. Dragan Jočić pao je žrtvom prebrze vožnje (kao i Krcun, uostalom).

Ivica Dačić dolazi na mesto ministra unutrašnjih poslova sa izvesnim prtljagom. Niko nije savršen: za Dulom se vuče priča o akciji “mreža” i možda još nešto; za Jočićem se vukao neki javni red i mir i izazivanje opšte opasnosti, sitnež, a možda i još nešto, ali je sada kasno. Za Iviciom se vuče afera “kofer”, više u onom segmentu koji se odnosi na nerazjašnjena putovanja na Kipar u intimnom društvu onog Zagrađanina i još nekih. Ali, s tim se dade živeti, tim pre što je afera “kofer” na putu da izvetri sasvim: pa nismo sitničari… A Jovica haškog suđenja očigledno dočekati neće: ne odgovara nikome; ni ovdašnjoj vlasti (bilo koja bila), ni velikim silama.

Mnogo veći problem Ivici Dačiću biće hipoteka samog MUP-a. Njega čeka nastavak reformi koje je započeo i s njima prilično odmakao Dulo. Jočić je mogao da dangubi, ali Ivica neće moći: Evropa je preblizu. Od prethodnika Ivici ostaje akutni problem novih ličnih karata i pasoša, jer tu očigledno nešto ne valja: Dulo je opremu kupio, Jočić se time nije bavio, a sada vidimo da tu nešto fali i to bi mogao biti povelik problem. Drugi akutni problem biće odnos sa sindikatima policije i kolektivnim ugovorom, nešto što su prethodnici izbegavali, ali Ivica neće moći. Demokrati – ako su pametni, što tek treba da dokažu – opkoliće Ivicu Dačića svojim načelnicima uprava i SUP-ova, svojim državnim sekretarom i svojim direktorom policije. Tako bi oni mogli da rade radnju, a Ivica da odgovara po komandnoj odgovornosti.

Najveći problem za Ivicu Dačića biće, međutim, politički. Od njega će se očekivati i biće pod još većim pritiskom od Dula i Jočića da rasvetli ubistva Pantića i Ćuruvije, slučaj Dade Vujasinović i pokušaj ubistva Dejana Anastasijevića. Ako Demokratska stranka preuzme BIA i dovede je u red, Dačiću će biti još teže. Naime, u slučaju Slavka Ćuruvije jasno je da je Luka Pejović, ubica, ispuzao ispod Jovicinog i Frenkijevog kamena. A kome su Jovica i Frenki bili direktno potčinjeni? Slobi. U slučaju Milana Pantića postoji opasnost da rasvetljavanje ugrozi izvesne koalicije. Dada Vujasinović je odvojena priča, ali bomba na prozoru porodice Anastasijević delo je samo dve moguće političke snage; obe su preblizu Ivici Dačiću i njegovoj stranci.

Neće biti mirnog ministra unutrašnjih poslova Srbije sve dok je Jovica živ i slobodan. A bogami ni mirnog direktora BIA.

 
Danas, 30.06.2008. 

Peščanik.net, 30.06.2008.