Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

„Kad je sve poverljivo, onda ništa nije poverljivo, a sistem postaje takav da ga cinični i nemarni ignorišu, a s njim manipulišu oni čiji je cilj da zaštite sebe, svoje i sopstvenu korist.“ Na ove reči Potera Stjuarta, sudije Vrhovnog suda SAD, izrečene davno, povodom jednog „top secret“ sudskog predmeta, svako malo podseća naša stvarnost.

Tako mediji upravo javljaju da ministar pravde, i posle naloga Poverenika za informacije, uporno uskraćuje javnosti tekst akta kojim je pre nekoliko meseci predložio predsedniku Republike da pomiluje od krivičnog gonjenja simpatizere SNS, nasilnike, koji su početkom godine napali, brutalno tukli i teško povredili studentkinju u Novom Sadu.

Slučaj je svojevremeno imao ogroman publicitet jer je odluka o pomilovanju od krivičnog gonjenja izazvala u javnosti dileme i u pogledu postojanja razloga za pomilovanje i u pogledu postojanja ovlašćenja za njeno donošenje.

Kad je o razlozima reč, u normalnom redu stvari pomilovanje bi trebalo da predstavlja krajnju meru milosti namenjenu licima koja se nalaze u nekim posebno teškim životnim okolnostima – poput duboke starosti, teške bolesti, posebno loših ekonomskih ili socijalnih prilika. A konkretno pomilovanje je s razlogom izazvalo brojne negativne reakcije u javnosti i mnogi su ga shvatili kao gotovo neprikriven poziv pristalicama predsednikove stranke da fizički maltretiraju neistomišljenike budući da navedene razloge baš nikako nije bilo moguće prepoznati.

Dilema u pogledu ovlašćenja je imajući u vidu odredbe Ustava i Krivičnog zakonika bila bez osnova. Po Ustavu (član 112), predsednik Republike „daje pomilovanja“ a po Krivičnom zakoniku (član 110) pomilovanjem se, osim potpunog ili delimičnog oslobođenja od izvršenja kazne, daje i „oslobođenje od krivičnog gonjenja“. Dakle, predsednik uz ovlašćenje da daje klasično pomilovanje, po zakonu ima ovlašćenje i da abolira, da potpuno oslobađa od krivičnog gonjenja, da spreči da do sudskog postupka uopšte dođe. Iako mnogi, kao i ja, misle da je ovakav institut abolicije krajnje problematičan i da bi ga trebalo ukinuti jer omogućava izvršnoj vlasti, ministru i predsedniku da potpuno isključe nadležnost pravosuđa, on je, prema važećim propisima, definitivno formalno neupitan.

Međutim, vrlo je bitno da u vezi sa pokretanjem postupka pomilovanja Zakon o pomilovanju (član 11) pravi jasnu razliku između pomilovanja osuđenog lica sa jedne i oslobađanja od krivičnog gonjenja, abolicije, sa druge strane. U prvom slučaju se postupak pokreće molbom osuđenog lica, u drugom slučaju postupak može pokrenuti samo ministar pravde, po službenoj dužnosti. Dakle predsednik Republike ne može nikog pomilovati od krivičnog gonjenja ako postupak ne pokrene ministar pravde. A ako to eventualno učini, pomilovanje je nezakonito, ništavo.

A javnosti je do danas potpuno nepoznato kojim se razlozima ministar pravde rukovodio pokrećući pomenuti postupak. Uskraćujući javnosti pravo da to zna ministar, osim što krši Zakon o slobodnom pristupu informacijama, neizbežno otvara dva pitanja.

Prvo se tiče kvaliteta razloga za pomilovanje kojim se ministar rukovodio pokrećući postupak. Drugo, samog postojanja akta kojim je postupak za pomilovanje pokrenut.

Da li se ministar, zato jer dobro zna da razlozi nisu nepolitični i da nemaju veze sa pravičnosti, plemenitosti ili humanosti, stidi da ih prezentira javnosti? Ili je moguće da je predsednik, sklon ekstravagantnom rešavanju problema bez mnogo skrupula prema zakonima, dao pomilovanje koje je prethodno najavio i bez ministrovog predloga, a da je ministra strah da to javno kaže?

Kako god bilo, prošlog meseca Evropski parlament je u rezoluciji o Srbi konstatovao da vlast „normalizuje“ represiju pored ostalog, i „pomilovanjima za nasilne napade“, osudio arbitrarno korišćenje pomilovanja od krivičnog gonjena za napade na studente i druge učesnike u mirnim protestima i takvo postupanje vlasti ocenio kao direktno mešanje u sudski postupak i ozbiljno urušavanje vladavine prava.

Ministrov predlog za pomilovanje podnet po službenoj dužnosti nikad ne sme ostati skriven od javnosti. Ni u kom slučaju, a pogotovo ako na osnovu njega dato pomilovanje koje u očima međunarodne zajednice sramoti ne samo samo ministra i predsednika već celu zemlju.

Peščanik.net, 22.11.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).

Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)