U susret 45. “Borinoj nedelji”

Zbog čega ovde ne postoji svest o sećanju nego sve brzo postane neupotrebljivo? Šta je kolektivni identitet? Kako se gradi nacionalni identitet? Može li sećanje da bude ukradeno, selektivno, pogrešno? Ima li jezika bez ideologije i obrnuto? Utiču li i na koji način tajne službe i centri moći na jezik? Treba li da zaboravimo ili da oprostimo? Da li je književnost samo “lepa stvar”? Neka su od pitanja o kojima će publika moći da razgovara sa učesnicima Borine nedelje.

Ovogodišnja Borina nedelja (23-29. mart), ako je suditi po književnicima i temama koje će se pokrenuti, dobro će prodrmati Vranje, ali i celu Srbiju i ponovo dovesti publiku željnu dobrih razgovora i polemika na književne večeri. Pored nekoliko mlađih književnika, koji su u regionu dosta poznati, Vranjanci će biti u prilici da ugoste i nekoliko onih koji su sasvim sigurno obeležili drugu polovinu 20. veka u srpskoj književnosti.

Udba sudba

Ovoga puta vam predstavljamo Jasnu Kotesku i Nikolu Gelevskog iz Skoplja, te Sašu Ilića iz Beograda, koji su se odvažili da se upuste u avanturu pisanja o ne bilo kojim, već bolnim, ličnim i istorijskim sećanjima.

Jasninog oca, inače poznatog makedonskog pesnika Jovana Koteskog, decenijama su pratili ljudi iz državne bezbednosti i zagorčavali mu život. Ona je dugo verovala da je sve to izmišljotina, sve dok 2000. nije došla do očevog dosijea. U knjizi “Komunistička intima” opisuje šta je tu pronašla i pokušava da analizira unutar jasno određenog teorijskog okvira prirodu društva u kome je živela.

– Moj otac je bio pod nadzorom 40 godina, od 1948. do 1988. Prvi put je priveden 1948, zato što je moj deda, koji je radio kao gastarbajter-šećerdžija, iste godine zatvoren u Bratislavi zbog podrške maršalu Titu. Otac je tada imao 16 godina, živeo je u zabitom selu na granici sa Albanijom, nije imao ideološkog znanja, nije završio fakultet, i veći deo života nije imao načina da objasni šta mu se dešava, i zašto. Kako dokumenti pokazuju, kada je jedanput bio zaveden kao meta policijskog interesa, tajne službe ga više nisu pustile i decenijama su ga privodile. U službama UDBE njegov dosije je vođen pod kodnim imenom “Intimist”, pretpostavljam, zato što je pisao intimnu poeziju. Hapšen je više puta. Zadnji put 1985. i osuđen na pet godina zatvora (odslužio je dve), a oslobođen je zahvaljujući američkom pesniku Alenu Ginsbergu, koji je jednom gostovao na Struškim večerima poezije. Poslednju deceniju života, od 1990. do 2001, otac je živeo u relativnoj izolaciji, pateći od paranoje – seća se Koteska.

Istražujući građu o kojoj će kasnije pisati, Jasna je saznala da je zvaničan broj ličnih komunističkih dosijea u Makedoniji, koji se danas nalaze u skopskom Državnom arhivu, blizu 15 hiljada. Prema raznim izvorima, broj doušnika u godinama između 1950. i 1990. u Makedoniji procenjuje se na oko 40.000 ljudi.

– Možda je danas, kada svoju intimu dobrovoljno delimo samoeksponiranjem na Fejsbuku, u rijalitima, po blogovima, smešno pričati o tajnim službama. Ali stvar je u tome da se i status intime promenio. Kapitalistički panoptikum je pobedio, u razmerama neshvatljivim za totalitarne tajne službe. U komunizmu si bio objekt informacije, ali nikada istovremeno i subjekt u komunikaciji. Zato je paranoja bila ime tog sistema. Danas, bar prividno, popunjavaš oba mesta istovremeno: deliš informacije o sebi, ali imaš utisak da učestvuješ u globalnoj komunikaciji. To je paradoks ovog vremena. Depeše iz Vikiliksa su pokazale to što svi znamo: da su diplomatija i tajne službe užasno banalne, da arhiviraju najtuplje detalje, ali tako je bilo i u komunizmu – zaključuje Koteska.

Nikola Gelevski je zanimljiv jer već neko vreme vodi oštre polemike protiv tekućeg projekta utvrđivanja makedonskog nacionalnog identiteta (“Skopje 2014”), koji sprovodi makedonska vlada, a čija će jedna od sigurnih posledica biti razdvajanje makedonskog i albanskog dela grada. U strogom centru grada već se gradi niz novih javnih “antičkih” zgrada, a kruna celog projekta je ogromni “faraonski” kip, od 25 metara, Alaksandra Makedonskog koji će biti postavljen na glavnom skopskom trgu.

– Razumem emocije i sentimentalnost, razumem i nameru, ali se to tako naprosto više ne radi. Identitet jedne nacije se ne pravi prema instant uputstvima, u dva mandata jedne partije. Novi Makedonac ne pravi se od parčića skupljenih po đubrištima, bolničkim kontejnerima i mesarama. Možda bi se nekom Kasparu Hauzeru mogao lepo namestiti “identitet” poput krpene lutke kojoj se koncem našiva koža na meso (pačvork sačinjen od Aleksandra, crkve, fontane, Samuila, Goce Delčeva, to jest “labudovi, lavovi, gipsani radovi, silikoni, džipovi, spotovi, klipovi, armatura, cement, kvadratura, objekt, pravi je momenat, da se ugradi procenat, urbano, urbano, samo urbano”). Možeš, kažem mnogo da se trudiš, ali ako si se našao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, završićeš nužno sa groteskom – razmišlja Gelevski.

Do pucanja

Jedna od bizarnijih stvari u čitavoj ovoj makedonskoj priči jeste to što se antikvizacijskog posla poduhvatila stranka (VMRO) koja je kroz istoriju uglavnom bila probugarska i antigrčka.

– To što sada oni rade jednako je bizarno kao i kada bi se partizani poduhvatili izgradnje fašizma. No, i pored sve lažnosti sadašnjeg VMRO (lažnosti koju, kao auru, poneki ponekad pokušavaju da prikače celoj makedonskoj naciji), ono što je zaista prešlo sve granice dopustivog, je ovaj najnoviji pokušaj radikalne promene identiteta jedne nacije, kroz kulturni inžinjering nazvan “antikvizacija”. I to ne rade neki opskurni krugovi, nego aktuelna vlast u Makedoniji! “Tradicija ne može da se nasledi”, govorio je Eliot, “a ako vam je potrebna, gospodo, morate da je zaslužite velikim trudom” – zaključuje Gelevski.

Saša Ilić u romanu “Pad Kolumbije” pravi kopču između nekadašnje i današnje službe bezbednosti, a sve to u vezi sa ubistvom Zorana Đinđića. Kao i Kotesku, i Ilića pre svega zanima kako se ti odnosi moći manifestuju u jeziku, i šta se događa sa jezikom usled takvih odnosa moći.

– U Srbiji su nakon pada Miloševićevog režima posebno bile važne godine 2003. i 2008. – vreme atentata na premijera Đinđića (dakle, pre operacije Sablja) i potonje proglašenje nezavisnosti Kosova. Ovi trenuci potpunog zatvaranja ograničenja slobode, vreme je kada Služba priskrbljuje za sebe apsolutno pravo da upravlja životima. To su posebno zanimljive tačke naše nedavne prošlosti koje bi se mogle interpretirati preko jezika štampe, kada već nismo u mogućnosti da dopremo do arhivske građe koju svaka služba brižljivo skuplja (ali i uništava u trenucima razlabavljivanja prese, kakva je bila noć između 5. i 6. oktobra 2000. godine).

Za rad u nadziranom prostoru slobode, Služba koristi dve vrste glasnika: jezičke i neposredne, pa se često događalo da u ovu igru budu uvučeni pisci. Neki od njih su učestvovali u kreiranju jezika prošlog doba, kao pisci popularnih knjiga – podseća Ilić.

On dodaje da, kada se manipulativni prostor diskursa iscrpi, ili kada se jezik “zategne do pucanja”, dolazi do ozleđivanja tela ili njegovog poništavanja, kao što se to dogodilo 12. marta 2003. godine u Beogradu. I ne samo tada.

Tekst je preuzet iz nedeljnika “Vranjske”

Komunistička intima
Jasna Koteska

Moje zanimanje za tajne službe počelo je pre no što sam se rodila. Moj tata, makedonski pesnik Jovan Koteski, bio je pod nadzorom 40 godina, od 1948. do 1988. Tata je prvi put priveden 1948. godine, zato što je moj deda, koji je radio kao gastarbajter-šećerdžija, iste godine zatvoren u Bratislavi zbog podrške maršalu Titu. Tata je tada imao 16 godina, živeo je u zabitom selu na granici sa Albanijom, nije imao ideološkog znanja, nije završio fakultet, i veći deo života nije imao načina da objasni šta mu se dešava, i zašto. Kako dokumenti pokazuju, kada je tata jedanput bio zaveden kao meta policijskog interesa, tajne službe ga više nisu pustile i decenijama su ga privodile. U službama UDBE njegov dosije je vođen pod kodnim imenom “Intimist”, pretpostavljam, zato što je pisao intimnu poeziju. Tata je hapšen više puta. Zadnji put je uhapšen 1985. i osuđen na pet godina zatvora (odslužio je dve), a oslobođen je zahvaljujući američkom pesniku Alenu Ginsbergu, koji je jednom gostovao na Struškim večerima poezije u Makedoniji. Poslednju deceniju života, od 1990. do 2001, tata je živeo u svom domu u relativnoj izolaciji, pateći od paranoje.

Zvaničan broj ličnih komunističkih dosijea u Makedoniji, koji se danas nalaze u skopskom Državnom arhivu, jeste 14.572. Prema raznim izvorima, broj doušnika u godinama između 1950. i 1990. u Makedoniji procenjuje se na 12.000 do 40.000 ljudi – to su ljudi koji su radili za UDBU, pored policajaca u aktivnoj službi. Dosije moga tate pokazuje kako je građena strategija kontrole u kulturnoj sferi, između 1960. i 1990. Ako napuštate dom, prate vas. Ulicama kruže upravnici, opštinari, policajci, saradnici, informatori, službenici UDBE, vaši prijatelji, ali vi ne možete razaznati ko je ko. Vi ste vezani za vaše ime, u slučaju moga tate to ime je “Intimist”. Vi ste intimist, i kao takav krajnje ste sumnjivi. Šta ima da budete intimist 1961, kada su svi ostali sociolozi? Kontrola se zasnivala na sistemu stalnih izveštaja, spiskova i zapisnika. Ako ste živeli život mog tate između 1960. i 1990, vaši doušnici su uvek bili uz vas, vlast je bila raspoređena na mnogo tela. U većini slučajeva, njegovi informatori su bili njegovi najbliži prijatelji i kolege, makedonski pesnici i pisci. Tata je, u trenucima kada mu je bilo do šale, svoj dosije nazivao “biografijom prijatelja”.

Znam da je danas smešno pričati o tajnim službama. Danas svoju intimu dobrovoljno razdajemo, samoeksponiranjem na Fejsbuku, na realiti TV-u, po blogovima. Ali stvar je u tome da se i status intime promenio. Kapitalistički panoptikum je pobedio, u razmerama neshvatljivim za totalitarne tajne službe. Nekada je to bio prostakluk ulaziti u tuđi život; danas je to poželjno kulturno ponašanje. Depeše iz Vikiliksa su pokazale to što svi znamo: da su diplomatija i tajne službe užasno banalne, da arhiviraju najtuplje detalje, ali tako je bilo i u komunizmu. U tatinom dosijeu oni su zapisivali najbanalniju svakodnevicu: kako se moj brat dogovara za trening iz atletike, kako ja pričam sa mojom drugaricom.

Ipak postoji jedna bitna razlika. U komunizmu si bio objekt informacije, ali nikada istovremeno i subjekt u komunikaciji. Zato je paranoja bila ime tog sistema. Danas, bar prividno, popunjavaš oba mesta istovremeno: razdaješ informacije o sebi, ali imaš utisak da učestvuješ u globalnoj komunikaciji. To je paradoks ovog vremena. Ovo je svet bez temeljnih suprotnosti. Danas je tvoj šef tvoj najbolji prijatelj. Danas je debela kapitalistička svinja neko ko je u mladosti bio revolucionar, ili levičar, ili alternativac. Rezultat tog kratkog spoja je blokada akcije. Taj kratak spoj su najbolje opisali Kafka i Beket, Marks i Frojd. Možda nam više od svega, danas treba njihov konceptualni alat da bi smo razumeli taj problem kratkog spoja, koji je paralizirao mogućnost otpora. Jedna slika prezrenog koju pamtim iz knjiga Julije Kristeve je prijatelj koji ti se smeši, a drži nož iza leđa. Utoliko je danas još važnije opisati kako je 20. vek prvo omasovio kulturu tajnih službi, a potom ih je krajem veka jednim delom transformisao, stvarajući od ljudi agente koji uhode sami sebe. Ovaj tranzicijski kapitalizam, kada mu budemo svodili račune, biće jedna od perverznijih ideologija među onima koje znamo. Slika prijatelja sa nožem iza leđa, koju nam je ponudila Kristeva, bila je opis totalitarnog sistema. Danas bismo tu sliku mogli videti kao istog čoveka koji smešeći se u webcam svetu šalje sopstveni dosije. Više ti ne treba prijatelj sa nožem iza leđa. Webcam je tvoj nož.

Biografska beleška

Jasna Koteska radi kao profesor književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju. Magistrirala je književnost u Skoplju (1999) i studije roda u Budimpešti (2000). Doktorirala je književnost u Skoplju (2002). Objavila je tekstove i knjige iz oblasti književne teorije, teorijske psihoanalize i rodnih studija sa širokim spektrom tema: intimnost, sanitarnost, trauma, postmodernizam, komunizam, identiteti. Radila je kao urednik u časopisima Blesok, Identiteti i Literaturna reč. Piše kolumne za političke časopise. Organiziovala više naučnih skupova. Pored ostalih, objavila je i knjige Sanitarna enigma (2006) i Komunistička intima (2008).

Autori će učestvovati u ovogodišnjem književnom programu festivala “Borina nedelja”, koji će se održati u Vranju od 23. do 29. marta.

Peščanik.net, 04.03.2011.

Frankenštajnovo jagnje
Nikola Gelevski

Pre dvadesetak godina grupa jugoslovenskih iseljenika u Holandiji rešila je da za Prvi maj ispeče jagnje. Pronašli su zgodnu livadu pokraj kanala, kao i podesnu granu za ražanj. Ali jagnje nisu našli. Iz nekih (holandskih) razloga, jagnje nisu mogli da kupe. No, naši Holanđani su se ipak dosetili. Pošto su im i u desetoj mesari rekli da ne prodaju celo jagnje, iseljenici zapitaše: dobro, a imate li delove jagnjeta? I tu onda kupiše sve što je od jagnjeta moglo da se nađe u toj mesari. Glavu i plećku kupiše u sledećoj. Naposletku, mogli su da krenu na svoju prvomajsku proslavu, na svoje poljanče kraj vode, gde su žicom spojili sve delove u jedno čudovišno telo i tako sklopljeno jagnje natakli na ražanj. I svi su bili zadovoljni.

Pominjem ovde ovaj živopisni slučaj da bih ukazao na sličnosti između Frankenštajnovog jagnjeta i nakaznog arhitektonsko-urbanističkog poduhvata koji sprovodi makedonska vlada pod nazivom “Skoplje 2014”. Razumem emocije i sentimentalnost, razumem i nameru – ali se to tako naprosto više ne radi. Jagnjad se više ne vrti po prigradskim parkovima. Svinje se ne kolju na balkonima i u kadama. Kokoške se ne drže u gradskim dvorištima. Identitet jedne nacije se ne pravi prema instant uputstvima, u dva mandata jedne partije. Novi Makedonac ne pravi se od parčića skupljenih po đubrištima, bolničkim kontejnerima i mesarama.

Možda bi se nekome Kasparu Hauzeru mogao lepo nalepiti “identitet” kao krpenoj lutki kojoj se koncem našiva koža na meso (pačvork sačinjen od Aleksandra, crkve, fontane, Samuila, Goce Delčeva, to jest “labudovi, lavovi, gipsani radovi, silikoni, džipovi, spotovi, klipovi, armatura, cement, kvadratura, objekt, pravi je momenat, da se ugradi procenat, urbano, urbano, samo urbano”). Možeš, velim, mnogo da se trudiš, ali ako si se našao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme (sa idejom o prvomajskom izletu u amsterdamskoj mesari) – završićeš nužno u grotesci.

Jedna od bizarnijih stvari u čitavoj ovoj bizarnoj makedonskoj priči jeste to što se antikvizacijskog posla poduhvatila stranka VMRO koja je kroz istoriju uglavnom bila probugarska i antigrčka. To što sada radi VMRO jednako je bizarno kao i kada bi se partizani poduhvatili izgradnje fašizma. No, i pored sve lažnosti sadašnjeg VMRO (lažnosti koju, kao auru, poneko ponekad pokušava da prikači celoj makedonskoj naciji), ono što je zaista prešlo sve granice dopustivog je ovaj najnoviji pokušaj radikalne promene identiteta jedne nacije kulturnim inžinjeringom pod nazivom “antikvizacija”. I to ne rade neki opskurni krugovi, nego aktuelna vlast u Makedoniji! Utoliko je slučaj ozbiljniji i neobičniji…

“Tradicija ne može da se nasledi”, govorio je Eliot, ” a ako vam je potrebna, gospodo, morate da je zaslužite velikim trudom.”

S makedonskog preveo Dejan Ilić

Biografska beleška

Nikola Gelevski je direktor izdavačke kuće “Templum”, te glavni i odgovorni urednik časopisa Margina. Do 2000. bio je i glavni i odgovorni uredni časopisa za strip Lift. Osnivač je udruženja “Kontrapunkt” i jedan od osnivača kulturnog centra “Točka”. Pisao je kolumne za Forum (1999-2001), Utrinski vesnik (2001-2009). Danas redovno piše za Globus. Objavio je knjige Светулки и мракови (прилог за една критика на медиумите) (2002), Контрапункт (принципи за една поинаква политика) (2004), Архитортура и гробализација (текстови за градот) (2010) i Скопски приказни од 2014 (2011). Dobio je nagradu “Borjan Tanevski” za najboljeg kolumnistu u 2007. godini.

Autori će učestvovati u ovogodišnjem književnom programu festivala “Borina nedelja”, koji će se održati u Vranju od 23. do 29. marta.

Peščanik.net, 04.03.2011.

Služba, jezik, telo
Saša Ilić

U zemljama Istočnog bloka, pa i u Jugoslaviji koja je funkcionisala kao polupropusni koridor između hladnoratovski sučeljenih strana, službe državne bezbednosti ostavile su dubok trag u tkivu društveno-političkog, ali i privatnog života. Bilo da su se one zvale: Čeka, NKVD, KGB (SSSR, Rusija), Štazi (DDR), Sekuritate (Rumunija), AVO (Mađarska), StB/ŠtB (Čehoslovačka), OZNA, Udba, DB, BIA (FNRJ, SFRJ, SRJ, Srbija), njihova operativnost, poimanje države, politike, građanskih i svih ostalih prava bili su gotovo istovetni. Njihov rad je oduvek imao dve direkcije: prva i najvažnija, usmerena ka unutra, druga ka spolja. Krajnji dometi ovih direkcija bili su neprijatelji: jedan je unutrašnji a drugi spoljašnji. U prostoru između prostirala se Služba, odnosno tzv. uređeni društveni život države. Da bi se taj život “uredio” i da bi se prostor stabilizovao između dve opasnosti, bili su neophodni mediji koji bi markirali granice “slobode”: one su bile iscrtane nalik presi pod pritiskom koja neprestano radi, menja prostor “slobode” i retko kada se zatvara potpuno. Moglo bi se reći da je njeno zatvaranje bilo potpuno samo u najkritičnijim trenucima povesti, i to 1948, 1956, 1980, 1989, 1991. i nadalje. U Srbiji su nakon pada Miloševićevog režima posebno bile važne godine 2003. i 2008: vreme atentata na premijera Đinđića (dakle, pre operacije Sablja) i potonje proglašenje nezavisnosti Kosova. Ovi trenuci potpunog zatvaranja prese odnosno ograničenja slobode, vreme je kada Služba priskrbljuje za sebe apsolutno pravo da upravlja životima, oduzima ih i postavlja nove regule ponašanja. To su posebno zanimljive tačke naše nedavne prošlosti koje bi se mogle interpretirati preko jezika štampe, kada već nismo u mogućnosti da dopremo do arhivske građe koju svaka služba brižljivo skuplja (ali i uništava u trenucima razlabavljivanja prese, kakva je bila noć između 5. i 6. oktobra 2000. godine).

Za rad u nadziranom prostoru “slobode”, Služba koristi dve vrste glasnika: jezičke (medije) i neposredne (agente). Takođe, Služba prati dve stvari: jezik (ono što se govori i piše) i kretanje (tela u prostoru). U pobrojanim zemljama Istočnog bloka, često se događalo da u ovu igru budu uvučeni ljudi iz branše koja se takođe bavi sličnim stvarima, a to su pisci. Neki od njih su učestvovali u kreiranju jezika prošlog doba, kao pisci popularnih knjiga, kao ghostwriteri, ili naprosto kao doušnici koji su iznosili činjenice o tome šta je neko rekao, napisao ili kuda se kretao.

Odnos između Službe i nadziranog tela, tj. čoveka “koji se radi”, rečeno u žargonu Službe, uspostavljen je preko jezika. Kada se manipulativni prostor diskursa iscrpi, ili kada se jezik “zategne do pucanja”, dolazi do ozleđivanja tela, ili njegovog poništavanja, kao što se to dogodilo 12. marta 2003. godine u Beogradu. I ne samo tada.

Biografska beleška

Saša Ilić je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je koautorski projekat “Odisej” (sa Draganom Boškovićem; 1998), knjigu priča Predosećanje građanskog rata (2000) i romane Berlinsko okno (2005; francusko izdanje 2009) i Pad Kolumbije (2010). Priredio je zajedničku knjigu pripovedača rođenih posle 1970. pod naslovom Pseći vek (2000). Jedan je od urednika podlistka Beton. Sa redakcijom podlistka priredio je dve knjige eseja i satiričnih tekstova Srbija kao sprava (2008) i Antimemorandum-dum (2009). Radi kao urednik u Narodnoj biblioteci Srbije.

Autori će učestvovati u ovogodišnjem književnom programu festivala “Borina nedelja”, koji će se održati u Vranju od 23. do 29. marta.

Peščanik.net, 04.03.2011.