Radio emisija 11.02.2005, govore: Miloš Marković, Vladimir Goati, Latinka Perović, Dubravka Stojanović i Nadežda Milenković.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Napolju je i dalje odvratno, izgleda kao da ćemo večno biti okovani ovom smrznutom prljavštinom, I utoliko mi više idu na živce ovi novogodišnji ukrasi po gradu, koje ne skidaju već mesecima. Ne znam šta gradske vlasti još slave, Sretenje, Vavedenje, Uspenje, krštenje, Kinesku novu godinu, a i ona je prošla. Eto, dočekali smo s dalekim, ali prijateljskim narodom Kine i 4072. godinu, godinu Petla, i sad nek’ maknu ove lampice.

Juče je Vlada Rumunije prihvatila tekst ugovora o pridruživanju EU i za dve godine Rumuni će ući u Evropu. Ako mi nastavimo ovim tempom da se približavamo Briselu bolje da odustanemo, da se više ne mrcvarimo, jer će za petnaestak godina ionako svi preostali pismeni Srbi živeti kao emigranti na Zapadu, a oni koji ostanu živeće pod nekom vrstom protektorata. Tako će zaslugom najvećih Srba i najvećih patriota ova zemlja postati kolonija.

Problem je u tome što se većina Srba oseća slobodnim već samo zato što živi u Srbiji, kojom vladaju Srbi. Po pitanju slobode, naši zahtevi su oduvek bili skromni. E, ta Srbija je u proteklih 15 godina mnogo puta dotrčala do nas i prebila nas, i sada je manje-više jasno zbog čega nikada nije prebila tupe okrutnike koji trenutno kontrolišu ministarstva sile u ovoj zemlji.

Sezona lova na Čedomira Jovanovića je i zvanično otvorena. Oko njega je potpuno brisan prostor, svi su ga se odrekli i on je postao idealan, lak plen. Fatva je izrečena, egzekutori mogu da biraju razlog, da li žele da ga ubiju zato što je vodio studentske proteste, vozio se džipovima, zato što je pregovarao s Miloševićem, jahao problematične konje, zato što je bio Đinđićev politički sin. Što se mene tiče, Čedomir Jovanović je od juče samo jedan od nas.

I sad smo stigli do kletve Bertolda Brehta, sinoć su odveli jednoga, a mi smo ćutali, pa su odveli drugoga i trećega, nemojte da na kraju ne bude nikoga da pita, kad budu odvodili nas.

Ovo će biti Peščanik, a vi na početku emisije slušate kolumnistu magazina Ekonomist Miloša Markovića.

Miloš Marković: Ta primedba da G17 plus zaista vodi ovdašnju ekonomsku politiku, ona je tačna, ali da je G17 plus u tome potpuno samostalan, možda bi čak bilo i bolje. U ovom slučaju on je vrlo vezan za samu Vladu i samim tim i za sve ambicije te vlade. E, sad je to veliki posao zadovoljiti sve te ambicije. Na primer, SPO je kao što znamo preuzeo Jat i oni se sada bave vazduhoplovima. Dobro, u redu je, postali su avijatičari. Železnica je, opet, u resoru neke druge stranke, tako da je to jedna dnevna igra koja se vodi od danas do sutra.

Svetlana Lukić: Bilo je zanimljivo juče, prekjuče, kad je bila najavljena ona blokada puteva na Kosovu i onda dođu kod Koštunice…

Miloš Marković: I nema, gotovo je, više nema Uredbe, Vlade, nema ničega, kao da tu istu Uredbu nije donela ta ista vlada kojoj je on premijer. To je krajnje neozbiljno, što naravno nije Koštuničin prvi neozbiljan potez. Mislim da on do sada praktično još nije povukao nijedan jedini ozbiljan potez. To je prava slika i prilika toga o čemu sam govorio, kako se vodi dnevna politika. Naravno, Koštunica nije nimalo naivan čovek, kako možda izgleda po svom licu i po svojim nastupima. Ne bi se oni slučajno uhvatili baš tajnih službi i službi bezbednosti da su naivni. On je daleko opasniji igrač nego što mi uopšte možemo da zamislimo i ljudi oko njega su daleko opasniji nego što mi možemo da zamislimo.

G17 plus bi možda imao potencijala kad bi bio potpuno samostalan, kada bi zanemario sopstvene finansijske, materijalne interese, za koje opet ne treba biti naivan s naše strane, pa misliti da ih i oni nemaju. Naravno da ih imaju, ali bi to onda bilo sličnije onoj Đinđićevoj opciji, koja je govorila – ako treba progutati žabu, progutaj je odmah, nemoj odlagati. To je bio čovek koji je bio spreman da izađe pred javnost sa nepopularnim merama, za koje zna da mu skidaju politički rejting.

Recimo, ta granica s Kosovom, to je stvar koja bi trebalo svakom da bude jasna, koja ne bi trebalo da se politizuje ni na koji način, jer mi zaista imamo dve potpuno odvojene teritorije, koje nikakve veze nemaju. Ta granica postoji jednako kao što postoji granica prema Bugarskoj ili Rumuniji, čak je možda i stroža, a preko te granice zaista prelazi nešto što se zove šverc. Politizovati, praviti demagošku priču o tome kako nas opet neko deli, kako mi moramo da osećamo zajedništvo, ta priča se jednostavno lomi na ekonomskoj priči o granici koja je švercerska granica, na kojoj država Srbija gubi, na kojoj je ona na šteti.

I ta isključenja struje, ljudi, ne plaćate struju i ne može još neko da vam je popravlja kada se pojavi kvar. Nije to ono što Čović kaže – neko neće da pritisne dugme. Pa neće da pritisne ni u Beogradu ukoliko neko nije platio struju. E sad priča o tome da i Albanci ne plaćaju. To je ona haška priča u suštini, hajde, kad ste nam već odveli dva naša generala, zašto ne nađete i dva hrvatska generala. Čekaj, čoveče, jesu li oni krivi ili nisu? Dakle, stvari koje su ekonomija moraju biti na ovaj način precizno rečene – ko ne plaća struju, nema struju, ko švercuje preko neke granice, naravno da će se naći mere koje će to preduhitriti.

To neka crkva priča, ovde smo potrošači, korisnici i poverioci, dužnici. Dok god razmišljamo u tim kategorijama da smo pre svega ljudi, što bi rekao pesnik – kada smo Srbi, tada smo ljudi, eto, to je to. Dok god razmišljamo u tim kategorijama, nema tu pomaka u ekonomiji.

Sasvim je moguće da postoje javna preduzeća u kojima je u uoči najavljenog restruktuiranja povećan broj zaposlenih. U ovom trenutku taj Jat ima, koliko sam ja čuo, oko 300 pilota. Mislim da je to g-din Dinkić ispričao, prošle godine je na hemijsko čišćenje njihovih uniformi potrošeno 20 miliona dinara. To je potpuno nepojmljivo i sigurno je i nešto drugo tu prošlo, na primer neki regres. Pojavljuje se informacija, hajde kad smo već kod avijacije, da ne znam ni ja od kad nije uzleteo nijedan jedini vojni avion. Koliko mi sad imamo recimo vojnih pilota? I šta sad ti ljudi rade? Ja znam da je to surovo sad nekome reći, ali je očigledno da je naša avijacija propala, a i da nije propala, ničemu ona ne služi, kao odvraća neprijatelja, kao što ga je odvratila 1999. I sad njemu reći – čoveče, ti si zaista visoko školovan čovek, ali nama vojni piloti na primer više nisu potrebni, to je teško reći, ali to je neizbežno.

Jutros gledam neku emisiju, ne znam više na kom jutarnjem programu, i sad, postoje besplatne markice za ljude preko 70 godina. Javlja se gospođa koja je ušla u 69u, pa pita direktora GSB-a da li bi mogla i ona, pošto je tu blizu. E, to je ta naša vrsta socijalne politike, nemoj mene da diraš, hajde to ćemo nekako. Na kraju se ispostavi da jedan zaposleni čovek izdržava tri čoveka koja su ili nezaposleni ili su besposleni, u smislu da nikakve kvalifikacije nemaju ili su u međuvremenu postali neka vrsta kvalifikacije koja nije potrebna. Šta sad taj jedan čovek da radi? Ne može da nosi na svojoj grbači i svoju porodicu i još troje ljudi u ovoj državi.

Sve se to vrtelo tako zato što je ovom narodu ipak usađena svest da postoji država koja mora da brine o njima. Ne država koja mora da im omogući da sami brinu o sebi, nego koja mora da brine o njima. Tako da u ovoj zemlji postoji bar jedno 75% ljudi su mentalni socijalni slučajevi, bukvalno tako. Oni se rode, završe osnovnu školu, ko hoće završi i srednju, ko hoće završi još i fakultet i misli da tog trenutka država mora da preuzme brigu o njemu, jer je on svoje obaveze ispunio. Još ako je otišao i u vojsku, znači još godinu dana je branio i otadžbinu, onda tek misli da je sve zaslužio u ovoj zemlji i da mu pripada stan, plata, penzija.

Imate jedinstven slučaj sa tom vojskom, koja jeste u jako bednom stanju, to je jasno, i tužno je videti oficire koji žive po onim kasarnama, ali treba shvatiti da je svakome od njih godinama taj stan ostajao u vlasništvo, što ne postoji u svetu. Tamo imate vrlo jasan sistem, završili ste vojnu akademiju, oficir ste, gde god odete čeka vas stan i taj stan može jedino da nasledi vaša supruga, deca ne mogu da naslede taj stan. Zašto bi moja i vaša deca morala da uzimaju kredite da se stambeno obezbede, a ovo će, kao da je kraljevska loza, večito vući tu stambenu privilegiju. I naravno, sve ih je više i više u Beogradu i po tim većim gradovima, umnožava se taj broj, to apsolutno niko ne može da plati. Ne može da plati mnogo bogatija država od ove, pa je onda vrlo dobro biti na vlasti, pa biti demagog, pa onda za sebe kupiti jedan sloj ljudi time što ćete reći – eto, onaj tamo priča kako vojsku treba ukinuti, a vidite kako vojska bedno živi. Odlično, Pedro visi i sve je u redu, a ja sam i dalje na vlasti, vojska me obožava ili me obožavaju metalci, ali od toga nema koristi za državu, ni za te ljude ni za njihovu decu. Jednog dana će se to svima obiti o glavu.

Tih 88 zakona koje oni stalno pominju, to mi budi uspomene na druga Tita, kad se sadilo 88 stabala, tako su oni 88 zakona već napravili. Prvo, ako je išta među tih 88 zakona vredelo, to su zakoni koje je pripremila prethodna vlada i koji su samo ostali za usvajanje. Sve što je ova vlada uradila obesmišljeno je amandmanima, bez pravih posledica, bez čvrstih sankcija, bez nosioca koji bi to trebalo da sprovede. Sem, hajde da kažemo, ovog zakona o PDV-u. Mada je i to stravično kilavo, evo danas je izašao podatak da je od 16.000 obveznika samo njih 500 podnelo prijave za januar mesec, dakle i to se ne sprovodi.

S druge strane imate kontra priču, da veći broj kulturnih ustanova i tako dalje nisu obveznici. Neki birokrata je tamo za svaki slučaj podneo te prijeve, ali su zakasnili sve razmišljajući jesu li oni obavezni. Znači nije ni ministarstvo dalo svoje tumačenje, oni nisu znali da li su obveznici, pa su ipak radi reda podneli. Svi su oni sada na sudu i svi će oni platiti kaznu od 100.000 do milion dinara za firmu, iako nisu obveznici, ali zakasnili su sa podnošenjem prijave. Da je nisu podneli niko ne bi ni primetio, jer nisu obveznici.

Sprovođenje zakona kod nas je zaista katastrofa. I dan danas kad neko kaže Slobin zakon ili iz Titovog vremena zakon, odmah svi misle da tamo piše da ljude treba streljati. Ne piše, piše nešto što možda ni ovi neće da naprave bolje, zakrčen je mehanizam sprovođenja zakona, to je okoštalo i živi u nekom drugom vremenu. U krajnjoj liniji, među tih 250 poslanika, kada dođu takvi neki zakoni na dnevni red, možda ni 10% njih ne razume tačno o čemu se radi.

Propadanje traje strašno dugo, tu se uvek setim Zenonove Aporije i kako Ahil juri kornjaču, pa ne može nikad da je stigne, on pređe devet desetina puta, ona pređe još desetinu, pa mu opet beži, to je to. Tako da propadanje zaista može da traje. Pa niko nije mogao da poveruje posle 89-e, onih godina Ante Markovića, da mi možemo da dođemo u situaciju da plate budu 5 maraka, kada su onda bile hiljadu? Pa se ispostavilo da mogu. Naravno, kad se takve stvari dešavaju haos je potpun, dolazi do anarhije u kojoj se red zavodi na bilo kakav način. Tada se zavodio time što su nas sve okrenuli jedne prema drugima i što smo ratovali. Neko će sada možda naći neki drugi način da nas zabavi.

5. oktobra ništa nije promenjeno u glavama ljudi, promenjene su samo vođe ovog naroda, koje su promenile metode sa praktično istim ciljem računajući na istu ciljnu grupu i na istu svest ljudi. Milošević nije ispunio te ciljeve, pa će sad neko da proba da ih ispuni, ali malo finije, malo civilizovanije. Ljudi, prvo treba da promenimo ciljeve, a ne da promenimo one koji nas vode.

Bojim se da bi se opet okupilo, možda ne dva miliona, možda bi ih bilo milion i po na nekom Gazimestanu. Koliko njih je stvarno shvatilo šta se ovde desilo, koliko od njih shvata šta tek može da se desi. Koliko njih se tek sad zaista opustilo, jer i ove nove vođe nas ubeđuju kako se takve stvari više ne mogu ponoviti. Kad ih pitate šta se ne može ponoviti, pa kaže, ne može se ponoviti bombardovanje. E pa hvala ti stvarno, ako je to jedino što se ne može ponoviti. Šta je sa svim ostalim stvarima? Znači, sve se drugo može ponoviti. I 5 maraka plate se može ponoviti, i sankcije se mogu ponoviti, i šverc, i benzin na ulicama i prazne radnje. Znači, sve drugo se može ponoviti, samo, hvala bogu, sirene možemo da isključimo. Ako je to napredak za ovih pet godina, onda baš nismo mnogo uradili.

Što bismo mi menjali DSS, ako nam ne odgovara odreknimo je se. Što je ona sad toliko važna, pa da moramo da je popravljamo? Kao i DS, koja nije mogla više da istrpi da bude trn u oku i da tera svoje reforme, pa ćemo sad da je malo okitimo kao božićnu jelku i da je promenimo, DS-u treba malo pragmatičniji pristup, malo više brige o ekonomiji, a DSS-u treba malo tiših reči, uljudnijeg ponašanja i tako. Haj’te ljudi, ako te stranke ne valjaju, a recimo da ne valjaju, hajde ljudi da pravimo druge stranke. Šta uopšte znači – nekoga izbace iz DS-a, ali on je toliko zalegao za tu stranku i toliko mu je pri srcu, da neće svoju jasnu političku poziciju da iskaže kroz neku drugu stranku. Zašto?

Moja opcija u svakom slučaju nije da je DSS toliko važna stranka da bi se moralo voditi računa o njoj, čuvati je kao malo vode na dlanu i bojati se da li će eventualno njeni birači, tih 10-11% da pređu kod radikala. Pa neka pređu, to znači da je to njihova opcija. Ali sa tim ljudima reforme nema i od tih ljudi sreće nema. Voleo sam što je DS uzela mnogo više glasova nego pre, ali apsolutno ne volim kad znam kome ih je uzela. To nisu ljudi, opet kažem, za koje verujem da mogu da urade nešto sa tim reformama. Može da izgleda malo ekstremistički to što pričam, hajde da imamo tvrdo reformsko jezgro, međutim to jeste tako. Ako toga nema, stvari se rasplinu i idu svojim tokom. Sad počinjemo da glasamo kao da smo Amerikanci, pa glasamo za onog ko nam se više sviđa, ko lepše izgleda i tako dalje. Pa ne možemo mi sebi da dozvolimo taj luksuz.

Ljudi mnogo očekuju od toga što će nas neko prisiliti, jer ne shvataju šta to znači. Naravno, oni će nas uvesti u EU po svaku cenu, bilo koje godine, to nije bitno, uvešće nas. Ali to nijednog trenutka ne podrazumeva bolji život, to samo podrazumeva poštovanje svih standarda i mir u kući, koji moramo da obezbedimo po svaku cenu. To je jedino što EU, svet, Ameriku interesuje. Ako ste, na primer, taksi služba, taksista će dobiti dozvolu, moraće da ima nova kola, moraće da bude obrijan, neće moći da vozi leti u šorcu i tako dalje. I ako ne bude vozio neće zaraditi ni dinara, a moraće da plati onaj paušalni porez. I to je sve što interesuje gradsku vlast što se tiče taksista. E na taj način EU i Ameriku interesujemo mi, privešće nas k redu i disciplini, reći nam šta sve moramo da ispunimo, a šta ćemo mi unutar svoje zemlje da radimo i da li ćemo svi da prebiramo po kontejnerima, to njih ne zanima.

A ljudi misle, čak i oni koji su reformski opredeljeni – sva sreća što svet brine o nama. U suštini, to je opet stara priča, više nema nikog da ovde brine o nama i sad smo našli svet da kao brine o nama i kad-tad će nas privesti sebi, pa ćemo i mi lepo da živimo. Ne, mi ćemo samo morati da poštujemo sve svetske standarde i ništa drugo. S jedne strane, to je dobro, jer ti standardi su neke norme koje ipak nešto znače, ali naši životi će zbog toga biti uredniji, a ne bolji, ne bogatiji, ne moraju da budu, mogu da budu i siromašniji.

Taj sindrom postoji i u drugim zemljama koje su sad ili kandidati ili su ušle. Mi ćemo i dalje da prčkamo onako kako smo prčkali, neko će da nam šalje u koverti ili na račun pare i onda ćemo mi da živimo, ne baš tako kako žive ove najrazvijenije zemlje, ali neki minimum standarda se mora zadovoljiti. I sad, na ovdašnji mentalitet, dodatna crta da, ako to ne bude tako, onda ćemo mi njima da napravimo problem, jer smo mi majstori da im napravimo problem, pa će onda da gledaju šta će s nama. Onda ćemo da zaratimo sa ovima ili sa onima, pa će opet da bude nemir na Balkanu, ako ne plate. Pa nek’ oni gledaju šta će s nama, ili će da nas plate ili ćemo da se tučemo. Tako sad postupamo i ovde, neko mora da brine o nama, jer ćemo inače da štrajkujemo, nećemo da radimo uopšte, odnećemo sve mašine kući, odnećemo ogradu od fabrike kući, jer smo ljuti. A kad vidimo da ovde više nema ko da brine, da je zemlja jadna i bedna, ta EU koja ima pare će da brine o nama, inače ćemo mi opet puške u ruke, pa u šumu.

Malo mi je neprijatno da kažem, ali ja sam u principu veliki pesimista. Gledam u nebo i čekam da nešto padne s neba, bez obzira što sam ekonomista i čovek koji bi trebalo da iz nedelje u nedelju analizira takve stvari. A za viziju možemo da se obratimo bogu, ne znam ni ja kome.

Svetlana Lukić: Šta ti misliš da je onda rešenje? Da radimo pristojno svoj posao.

Miloš Marković: Nemam nikakvu predstavu o tome, posmatram stvari sa jednim krajnjim odmakom u odnosu na sve, obiđem kafanu, vidim šta se dešava, uradim svoj posao za tu nedelju i ništa više od toga. Ja sam kao Skarlet O’Hara, misliću o tome sutra, sutra je novi dan, i tako. Nemam više volje, izrasteš u strašno velikog matorog cinika, drukčije ne mogu da se spasem od toga. Imao sam volje u doba Ante Markovića, nisam bio član stranke, ali tad su se radili neki poreski zakoni, baš je u Ekonomskoj politici jedna grupa nas radila, pa kao biće nešto. Posle je došlo ovo čudo, onda si gledao samo da preživiš to, pa si se onda obradovao kad si njega sklonio, pa te to držalo. Nisam se ja 5. oktobra više ničemu nadao, prosto iz inata, iz osvete sam se obradovao. Više nisam verovao, čak ni u one Đinđićeve priče da će se to kao pokrenuti. Kad još i njega ubiše, posle toga sam stvarno… Kad to sve tako prođe, onda postaneš malo rezistentan na bilo šta.

Svetlana Lukić: Mi smo kao oni u američkim filmovima B i C produkcije, uvek ima neki zatvorenik, koji stalno piše molbe za pomilovanje i stalno ga odbijaju. To slomi čoveka.

Miloš Marković: Sad je skoro bio jedan film, gde je tip posle 25 godina zatvora zbog nekog ubistva, mator već, odslužio je i otišao. Posle dva dana se vraća potpuno zblanut svetom okolo i kaže – ja tamo ne znam šta ću, hajde primite me opet u zatvor. Bojim se da ćemo i mi takvi da postanemo, da jednog dana i ako se nešto desi, mi ćemo da kažemo – čekaj, ovo je neko čudo za nas, nismo mi više za to. Kaže se – pusti ti švercera, da ga staviš u firmu, da mu daš platu i da radi, ne vredi, on nije navikao na to, on je navikao da se juri sa carinom, to je ono što on zna da radi. Tako i ovo što me pitaš, ja znam da pišem, to je jedino što znam i dobro dok hoće neko da me plaća za to. I oni koji te plaćaju i oni imaju ambicije, hoće da žive još 30-40 godina i hoće da imaju pare. Ja niti hoću da živim 30-40 godina, niti hoću da imam pare, prema tome, tu sam, da prostiš, nezajebiv.

To ti je kao ona čuvena priča iz Bosne kad je bio rat, ide baba sredinom puta i neka vojska, bilo koja joj viče – baba, skloni se sa sred puta, ovi bombarduju, gađaju. A ona kaže – pa šta. Pa ubiće te, baba. Uuu, kaže ona, i tu će da me zajebu. Ti brini o tvom životu, tebi je stalo, hoćeš ovo, hoćeš ono, baba neće ništa, samo hoće da ide sredinom puta i to je to.

Svetlana Lukić: Nacionalna avio-kompanija je ovih dana paradigma Srbije. Sindikati ucenjuju Vladu, ministar Velja im preti stečajem, direktor Jata Milutinović javno izgovara kretensku političku formulu na kojoj je Vlada sazdana – mene može da smeni samo moj partijski šef, a ne nadležni ministar. Avio-mehaničari prete da će rastaviti avione na šrafčiće ako im zahtevi ne budu ispunjeni, a usred svega toga predsednik vlade nam demonstrira da ga ništa osim Kosova i DB-a ne zanima.

Organizacija Transparentnost Srbija je ove nedelje zatražila od nadležnih institucija da ispitaju indicije da je početkom 90-ih godina SPS kupila nekoliko poslanika SRS-a u momentu kada je postojala opasnost da SPS u parlamentu izgubi većinu. Ovih dana predstavnici skoro svih parlamentarnih stranaka uveravaju javnost da niko od njihovih poslanika neće preći u poslanički klub PSS-a, čije formiranje je nedavno najavio Bogoljub Karić. Da vas podsetim, prošle nedelje je Karić potpisao i koalicioni sporazum na lokalnom nivou sa gradonačelnicima i predsednicima 16 opština, koji su na lokalnim izborima pobedili kao kandidati grupe građana. Reč je, izmedju ostalog, i o opštinama Smederevo, Negotin, Ivanjica, Vladičin Han i tako dalje. Prva asocijacija na Bogoljuba Karića jeste da on izvadi buđelar i pita pošto košta jedan poslanik ili predsednik opštine. Predsednik Transparentnosti Srbija, gospodin Vladimir Goati smatra da to baš i nije tako jednostavno.

Vladimir Goati: Upravo sam danas jednog diplomatu iz Italije podsetio da je u Italiji od 1996-1999. 100 parlamentaraca promenilo partijski dres, a da su neki od tih političkih nomada promenili i dve, a jedan čak tri partije. Hoću da kažem da to nije naša specifičnost. Ne mislim, takođe, da je u pitanju prvenstveno sirova kupovina poslanika, kakva se izgleda dogodila početkom 90-ih. Ja mislim da je tu pre svega reč o želji poslanika da osiguraju svoju političku perspektivu. Oni idu za politikom kao profesijom, prelaze u one stranke koje im pružaju izglede da će nastaviti sa političkom profesijom. Većina poslanika ne želi da se posle tri, četiri ili šest godina bavljenja politikom u Beogradu vrati svojim profesijama. Prvo, zato što ih neki od njih nikad nisu ni imali, a drugo, ako se svojom profesijom ne bavite 6 ili 7 godina, vi ste je u velikoj meri i zaboravili. Dakle, ljudi žele da se uključe u jedan siguran politički tim, u jednu sigurnu kompoziciju i ja mislim da oni jako pažljivo gledaju i rezultate izbora, jer oni pokazuju distribuciju moći. Nemam razloga da sumnjam da jedan broj ljudi iz tih razloga prešao u jednu moćnu stranku, koja se očigledno, da kažemo, iz pepela uzdiže, a to je Pokret snaga Srbije.

A sa druge strane, ne treba zaboraviti ni programske razloge. Neki od poslanika se ne slažu sa politikom svojih stračakih vođa. Očigledno je da neki članovi parlamenta misle da nije u redu da recimo stranka koja ima izrazito evropsko opredeljenje bude u savezu sa jednom strankom koja nema takvo opredeljenje. Dakle, to mogu da budu programski razlozi, koji objašnjavaju to dezertiranje poslanika u tu parlamentarnu grupu čije članove još ne znamo. Ponavljam, ne verujem da je tu sad neko izvadio novčanik i odbrojao određenu novčanu sumu. Medjutim, promena partijske lojalnosti se dogodila i videćete da neki poslanici ne glasaju kako bi se to moglo očekivati.

Mi smo do 2003-e imali jedno nezadovoljavajuće stanje, to je bio član 88, stav 1. Zakona o izboru narodnih poslanika. On je vezivao držanje poslaničkog mandata za članstvo u partiji, onda su partije po kratkom postupku iz bilo kojih razloga, prihvatljivih ili neprihvatljivih, eliminisale nekog poslanika , isključivale ga preko noći iz partije i čovek je zanoćio kao poslanik, a ujutru se probudio kao bivši poslanik. Dakle, to je bila jedna nedopustiva arbitrarnost. Poslanički klub je bio jedna nevažna ispostava partijskog vođe ili partijskog vrha. Ustavni sud je eliminisao tu situaciju i proklamovao slobodan mandat. Dotle je Ustavni sud dobro postupio: ukinuo je tu situaciju potpune zavisnosti poslanika od partijskog vođe i time zaštitio njegov integritet. Međutim, Ustavni sud je tu vrednost – slobodu opredeljenja poslanika – apsolutizovao zaboravljajući da je ta vrednost poneki put u koliziji sa pravom građana da budu adekvatno predstavljani. Taj deo posla Ustavni sud nije obavio.

Naime, jeste pravo poslanika da glasa kako hoće, ali on je izabran na određenoj listi sa nekim očekivanjima od desetina hiljada i više birača i ako vi njegovu slobodu apsolutizujete, vi potpuno poništavate slobodu građana koji su birali. Onda može da se dogodi da je poslanik slobodan, ali da građani ostanu bez svojih predstavnika. Teoretski bi moglo da dođe do situacije da svi poslanici koristeći tu vrstu slobodnog mandata iz partije A pređu u neku partiju B, C ili D. To znači da ste vi apsolutno doveli u pitanje pravo građana, ustavno pravo, da budu adekvatno predstavljeni u parlamentu.

Neka zakonodavstva, na primer indijsko, zabranjuju prelazak poslanika iz jedne partije u drugu. Mislim da je najmanje ta vrsta zabrane morala da se uspostavi i kod nas. Dakle, vi glasajte kako hoćete, ali ne možete da budete član poslaničkog kluba druge stranke i ne možete da budete član druge stranke. Ja dopuštam da ljudi mogu da dožive i prosvetljenje, da preko noći od liberala postanu konzervativaci ili obrnuto, ali u tom slučaju, ako hoće da menja partiju, to je njegova volja, ali mora da se rastane sa mandatom. Mislim da je to jedna minimalna granica, koju je bilo neophodno povući, a to nije učinjeno. I onda se dogodio jedan izuzetno opasan fenomen, a koji je u mrtvom uglu pažnje i stručne i naučne javnosti, a to je da je kod nas počeo jedan opasan proces demokratije, neizborna parlamentarizacija.

Mi smo to imali već u junu 2003, kada je jedna stranka, koja na izborima 2000. nije prešla cenzus, dobila jednog poslanika – čovek je prešao u tu stranku. Stranka koja nije učestvovala na izborima i formirana je 2002-e, takođe je postala parlamentarna stranka. Taj proces neizborne parlamentarizacije izuzetno je opasan, jer šta to znači, zašto bi neko učestvovao na izborima, izlagao se enormnim troškovima i rizicima izbora, kada može da uđe u parlament bez izbora. To je jedna ozbiljna opasnost, koja je kod nas potpuno zanemarena, a sa kojom se mi u ovom momentu suočavamo.

Svetlana Lukić: Nedavno su poslanici parlamenta u Togou jednoglasno izglasali promenu ustava kojom je omogućeno predsednikovom sinu da nasledi tatu. Može i tako, a može i drugačije, to su nam ove nedelje pokazali Danci. Tamo su održani izbori, partije desnog centra su ponovo pobedile i naravno šef Socijaldemokratske stranke, koja je poražena, povukao se sa mesta predsednika. Ta stranka će na slobodnim unutarpartijskim izborima izabrati novog predsednika i probati da osvoji vlast neki sledeći put.

Vladimir Goati govori o specifičnostima naših političkih partija.

Vladimir Goati: Navešću dva obeležja koja nisu toliko zastupljena u drugim stranačkim sistemima. Prvo, to je veoma veliki broj partija, mi imamo preko 300 političkih stranaka. U drugim postkomunističkim zemljama, pa i u zemljama SFRJ, došlo je do prerastanja tog ekstremnog višepartizma u takozvani umereni višepartizam. U Sloveniji je recimo broj stranaka od 1994. do 1999. sveden na jednu trećinu. Pretpostavljam da bi tu dosta učinio jedan dobar zakon o partijama, koji je ranija vlada najavljivala i zatim se o njemu zaćutalo.

Zakon koji je prošle godine donet u Crnoj Gori sveo je broj političkih organizacija sa 60-70 na 19 političkih stranaka. Mislim da bi se to dogodilo i kod nas, jer neke stranke postoje samo na papiru, ne znaju im se adrese, pitanje je da li se šefovi ili osnivači tih stranaka uopšte nalaze u zemlji, da li su možda prešli u neku drugu stranku. Dakle, to je jedan haotičan i neopravdano zanemaren deo političkog sistema, koji bi jedan dobar zakon mogao da reši. Međutim, ima jedna stvar koju zakon ne može da reši. To je nešto što ne postoji nigde u istočnoj Evropi, niti bilo gde gde postoji stabilan partijski sistem: stalnost partijskih šefova.

Neverovatna je ta žilavost lidera ključnih stranaka, neverovatna je ta njihova sposobnost da opstanu na tom mestu uprkos u nekim slučajevima i dvocifrenog broja poraza na izborima. Ako uzmete naših šest najvažnijih partija, u četiri su osnivači na svojim mestima: SPS, SRS, SPO, DSS .Ta mirna smena lidera se dogodila u DS, dakle DS je tu izuzetak. Nije problem samo u tome što su nepokretni lideri, oni se, i to je prirodno, okružuju jednom ljudskom mrežom svojih prijatelja, kolega, ljudi koje konsultuju, tako da se tu od 90-te godine u tim najvažnijim partijama zaprava vrlo malo ili skoro ništa nije promenilo.

Vi još imate unutarpartijske izbore koji liče na one iz vremena komunizma, aklamacije, javno glasanje. Imamo apsurdnu situaciju da se sve menja, da se režim menja, da partije gube izbore, međutim ono što je tu jedino fiksno to je upravo taj rukovodeći čovek i neizbežno sa njim ekipa koja ga okružuje.

Svetlana Lukić: Demokratija je dosadna i spora i zato smo mi u stalnoj potrazi za jednim čovekom koji će naše probleme rešiti. Pominju se razni junaci iz naše istorije koji bi nam sad dobro došli na čelu države, a jedan od njih je Nikola Baja Pašić. Slušate istoričarku Dubravku Stojanović, koja priča jednu poučnu priču o Baji Pašiću.

Dubravka Stojanović: Kada se kaže – to bi Baja Pašić rešio za čas, to naravno govore oni koji ne znaju kako je on to rešavao. Ali problem nije u tome što je Baja Pašić bio nadljudskih sposobnosti, problem je uvek, i tada, bio u tome što je on imao ogromnu vlast. Dakle, tako je to Baja Pašić rešavao.

Postoje odlični memoari ruskog poslanika u Srbiji tokom I svetskog rata. Njemu je pukla šolja od toaleta u ruskom poslanstvu. I onda je on počeo da se obraća službama, institucijama koje su zadužene za ta pitanja i nikako nije mogao to da popravi. On je svoje apele dizao na sve više i više institucije, niko nije popravljao njegovu šolju od wc-a i onda se na kraju obratio Baji Pašiću. I Baja Pašić je popravio njegovu wc šolju. Radi se o tome da s jedne strane imate ogromnu moć i vlast, a s druge strane nemate institucije, što je naravno u međusobnoj vezi. Prema tome, ne funkcioniše država, ne funkcioniše društvo, nema institucija koje mogu da rešavaju neke manje probleme. Svi problemi stignu do predsednika vlade, predsednika, kralja ili već ko je na vlasti, tako da on s vremenom, možda i protiv svoje volje, ali takav je sistem koji je on sam napravio, počinje da rešava sve probleme.

Svetlana Lukić: Prošle nedelje su u Kulturnom centru Beograda predavanje održale istoričarke Latinka Perović i Dubravka Stojanović, koju ste maločas čuli. Gospođa Perović je govorila o sukobima narodnjaka i naprednjaka na prelazu iz XIX u XX vek, to je onaj takozvani Veliki narodni odisaj, u stvari progon naprednjaka po Srbiji. Sličnost je zabrinjavajuća. Dakle, slušate najpre gospođu Latinku Perović, a potom Dubravku Stojanović.

Latinka Perović: Neposredno posle stvaranja prvih političkih stranaka u Srbiji 1881, 1882. godine, Narodne radikalne stranke, Srpske napredne stranke i Narodne liberalne stranke, i strani i domaći posmatrači političkog života u Srbiji nalazili su da su prvi učinci delovanja političkih stranaka u Srbiji bili poražavajući. Ruski profesor na Velikoj školi u Beogradu od 1872. do 1882. pisao je Ivanu Aksakovu, jednom od vodećih ruskih slovenofila da, citiram ga: unutrašnja borba stranaka predstavlja smetnju za razvitak Srbije i da ovde partije mrze jedna drugu više nego zajedničkog neprijatelja.

Narodna radikalna stranka nikla je iz socijalističkog pokreta Svetozara Markovića i iz identifikacije tog pokreta sa narodom, čijih je devet desetina u to vreme činilo seljaštvo. Taj je pokret manje politički, mnogo više eshatološki, jer ima vrlo fiksirane ciljeve – narodnu državu, koja podrazumeva socijalnu jednakost i jedinstvo srpskog naroda, odnosno slovensku civilizaciju, čiji je cilj i stvaranje novog čoveka. Radikalizam, kako su savremenici govorili, bio je vera, odnosno ideologija po definiciji antikapitalistička i antiliberalna. Borba za državu bila je borba za teritorije na kojima živi srpski narod.

Naprednu stranku organizovali su najobrazovaniji ljudi u Srbiji toga vremena, koji su se formirali u vreme kneza Mihaila. Stranka nije imala eshatološki, naprotiv, bila je vrlo pragmatičnog karaktera. Okupljala je pismenije ljude u varošima, činovnike i bolje domaćine u selima. Ograničeni na održanje realne države posle Berlinskog kongresa, dakle posle stečene nezavisnosti, naprednjaci su težište stavili na njenu unutrašnju modernizaciju i razvoj po uzoru na evropske države.

Druga vlada Napredne stranke od 1880. do 1883. sprovela je najsveobuhvatnije reforme u modernoj istoriji Srbije, političke, ekonomske, pravne, prosvetne, zdravstvene, vojne. Ove su reforme imale biti krunisane novim ustavom, koji bi u zemlju uveo parlamentarni sistem vladavine. Kralj Milan je podržavao modernizaciju do mere koja nije dovodila u pitanje njegovu ličnu vlast, ali Narodna radikalna stranka koja je svojom organizacijom već bila pokrila celu Srbiju, bila je esencijalni protivnik naprednjačkih reformi. Time je Napredna stranka, koja se u spoljnoj politici oslanjala na Austro-Ugarsku, postala unutarnji neprijatelj koji je poistovećen sa stranim zavojevačem.

Posle pada druge vlade Napredne stranke, u unutrašnjosti Srbije zavladalo je bezvlašće u kome je započelo linčovanje naprednjaka koje se širilo poput požara, utoliko više što je list Videlo, organ Narodne radikalne stranke, precizno registrovao mesto i vreme svakog konkretnog čina Velikog narodnog odisaja, imena žrtava, kao i imena izvršilaca ubistava, pljačke, uništavanja imovine i maltretiranja ljudi. Gomila se vrlo brzo struktuirala, organizovala se u desetine i čete koje su dobile starešine, nazive i lozinke. Postala je neka vrsta paralelne vojske.

U Velikom narodnom odisaju ubijeno je 140 naprednjaka. Ova ubistva karakterisala je užasna svirepost, u izvesnom smislu ona su čak bila ritualna, što su neki autori pripisivali paganskom karakteru pobunjene gomile. Navešću samo jedan primer, iako se moja koleginica Dubravka Stojanović i njeni studenti, kad dajem te ilustracije, šokiraju. Citiram:

„Ubistvo Jovana Živkovića, pisara opštine Bobovo, izvršeno je na jedan način koji buni savest i nateruje crven stida na obraz. Pošto su ga bili u mehani, gomila je vodila kolo, a kad je Jovan počeo obamirati, onda su ga izneli napolje, bacili ga pred mehanu, polili vodom i povratili u život. I tu je igralo kolo. Pošto su u tome uspeli, uneli su ga u mehanu i ponovo tukli uz svirku i igru. Ovo je ponavljano više puta. Kad je Jovan umro, onda su mu odsečene uši i nos, a razvraćena donja vilica, pa onda bačen na drum.

Kažu da je ove prizore priređivao Gaja Miloradović. Isledna vlast uhapsila ga je bila, pa ga je posle odmah pustila. Sad se čuje da je opet otišao u narod da ponovo priredi pokolj. Isledna vlast traži ga, ali još nije pronađen.“

Uz 140 ubijenih naprednjaka, otprilike isto toliko ih je bilo i fizički zlostavljano, najčešće su bičevani. Za devet godina, od 1887. do 1896. godine ubijeno je 377 naprednjaka. U svom delu Kamena kuća predaka Rajko Nikolić o političkim borbama u poslednjoj deceniji XIX veka piše: „Noć nisu mirno dočekivali strančarski uglednici i moćnici. Pomrčina je sudila, a kolac je pucao.“

Posle donošenja Ustava od 1888. godine, koji je bio rezultat konsenzusa kralja Milana i svih triju političkih stranaka, dugogodišnja borba između kralja Milana i Nikole Pašića se okončala u korist Nikole Pašića, ali činjenica da obojica nisu mogli biti u Srbiji, da je kralj Milan morao odmah abdicirati, ukazuje na prirodu vlasti pobednika. Kao stranka koja je ostvarila političku hegemoniju i unutarnje jedinstvo, Narodna radikalna stranka je sada mogla težište borbe sa unutrašnjeg neprijatelja da pomeri na borbu sa spoljnim neprijateljem, da uđe u epohu ratova za oslobođenje i ujedinjenje, a tek u tim uslovima svaki politički protivnik je isto što i spoljni neprijatelj.

Dubravka Stojanović: Prvo što odmah treba da se kaže, to je da se u podeli nalazi suština pluralnosti, a u pluralnosti je suština demokratije. Dakle, podele jesu suština demokratije. Jedna od njenih najtačnijih definicija jeste da je demokratija racionalni način za artikulisanje konflikta u društvu. Rekla bih, suština demokratije je u tome što priznaje da u društvu postoji konflikt, za razliku od autoritarnih društava, koja ne priznaju da je društvo podeljeno i da ima različite interese i da među njima postoji konflikt.

Kada se analiziraju govori ili pisma učesnika političkog života u Srbiji početkom XX veka, kada se analizira štampa ili partijski proglasi, lako je uočiti u govorima, naročito predstavnika vladajuće Narodne radikalne stranke, da podele u društvu za nju nisu bile legitimne, da je ona u političkoj monolitnosti, jedinstvu, sabornosti videla politički ideal. Zbog toga je nastajanje političkih stranaka za nju bilo, citiram: raskol srpskog naroda, citiram: zločin i nesreća, citiram: narodno zlo koje deluje protiv životnih interesa svoje otadžbine. Polazeći od osnovne premise da, citiram: između srpskog naroda i Radikalne stranke nema razlike, političari ove stranke promovisali su politički moto koji je određivao sve odnose na političkoj sceni. Citiram: neprijatelji Radikalne stranke su i neprijatelji Srbije.

Kao i svako drugo društvo, srpsko društvo je, naravno, bilo podeljeno. Rekla sam ranije, u podelama jeste suština demokratije, ali problem o kome hoću danas da govorim, to je tip podela kakve su vladale srpskom politikom početkom XX veka, i mislim da u tom modelu se nalazi ključ za razumevanje predmoderne političke kulture. Na prvom mestu izdvojila bih podelu na većinu i manjinu. Teorijski, demokratija jeste vlast većine, ali se njena doslednost, njena dubina, njena postojanost meri pravima manjine. Dolazeći na vlast uglavnom revolucionarnim putem, većina je apsolutizovala svoju poziciju, zbog čega je u manjini retko videla legitimnog, pa čak i legalnog učesnika političkog života. Ili kako je to precizno formulisao jedan opozicioni skupštinski poslanik 1907. godine, citiram: Za Srbiju može važiti jedno opšte pravilo – čija je vlada, toga je i država, čija vlast, toga i sloboda.

S druge strane, i manjina je apsolutizovala svoju poziciju, opstrukcijama kočila rad skupštine i državnih organa i stalno preteći revolucijom održavala nasilje kao konstantu političkog diskursa u Srbiji. Umesto da dođe do interakcije većine i manjine, što je suština demokratskog poretka, ta dva dela političkog spektra neprestano su produbljavala svoje sukobe, parališući državu, i ono što je najbitnije, ostavljajući sva politička pitanja neprestano otvorenim.

Druga vrsta podele proizlazi iz modela partijske podele u Srbiji. Naime, stranke u Srbiji ni krajem XIX ni krajem XX veka nisu nastale kao predstavnici određenih, dakle, nužno sukobljenih i podeljenih, demokratski podeljenih delova društva, već kao izraz ideja posvađanih delova prestoničke, pretežno intelektualne elite. Nove stranke uglavnom su nastajale cepanjem od onih starijih, i to cepanjem koje za osnovu nije imalo programske razlike, već najčešće lične sukobe među nekadašnjim bliskim prijateljima, rođacima ili kumovima. Ta vrsta podele unosila je posebnu emotivnu notu u politički život, a diskusiju u društvu bojila, za razvijena politička društva, nepoznatim strastima. Politički programi i jasne pozicije zaboravljani su da bi se nadmudrio, ismejao ili lično diskvalifikovao politički protivnik.

Sada ću vam pročitati dva citata, jedan je iz radikalske Samouprave, drugi je iz samostalskog Odjeka. Dakle, jednoga dana Samouprava 1905. godine objavljuje i ovakvu rečenicu: “Mnogi među samostalcima ne znaju ni šta je porodica, jer nemaju ni žene, ni dece, ni kučeta, ni mačeta, pa ne znaju ni šta je čast, ni šta je obraz.” Sutradan Odjek odgovara: “Ući u društvo radikala znači prekoračiti prag jedne vlažne, mračne i zagušljive pećine u kojoj gospodare otrovni gasovi i po kojoj mili i gamiže bezbroj odvratnih i ljigavih životinjica.”

I treća podela o kojoj ću danas ovde nešto govoriti jeste podela koja dolazi iz potpuno suprotnih definisanja, suprotnih razumevanja srpske prošlosti i srpske sadašnjosti. Ako govorimo o vremenu posle prevrata, dakle opet revolucionarnog događaja iz 1903. godine, taj događaj oni koji su posle njega otišli u opoziciju nazivali su, citiram: svirepo ubistvo, grozan i krvav zločin, amoralni čin na kome se ne može zasnivati pravna i demokratska država. Drugi deo političara, oni koji su došli na vlast posle revolucionarnog prevrata o njemu su govorili kao o, citiram: epohalnom događaju, mirnoj revoluciji, svetlom danu na kome će se zasnovati novo doba.

Dva oprečna viđenja sadašnjosti i prošlosti, bez obzira da li su te dve slike proizlazile iz podele na obrenovićevce i karađorđevićevce, radikale i naprednjake, radikale i samostalce, četnike i partizane, komuniste i antikomuniste. Ta podela koja istoriju ostavlja neprestano otvorenom, činila je u nekoj političkoj savremenosti da se ta savremenost određuje na osnovu te neprestano otvorene istorije, da Srbija samu sebe ne može da definiše ni u sadašnjosti ni u prošlosti, i da ta kontraverzna prošlost neprestano produbljuje kontraverze u sadašnjosti.

Svetlana Lukić: Slušali ste Latinku Perović i Dubravku Stojanović, a sada će govoriti Nadežda Milenković. Nadežda je autor knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“ i kolumnista lista Vreme.

Nadežda Milenković: Prvi uvid o tome kako RTS vidi sebe i kako vidi nas, zemlju Srbiju, imala sam kad su pustili onu tu reklamu za same sebe: polje suncokreta, pa su tu neke zastave i onda se jedan suncokret onako drčno podigne i okrene na drugu stranu, sa našom zastavom naravno, kao to smo mi, neka ide sunce, ali mi se uvek okrećemo gde mi hoćemo. I vidimo gde smo.

Sad sam videla novu reklamu za RTS, slogan je – Nacionalna televizija, vaše pravo da znate sve! Tu je neka devojka i glas spikera koji govori – Prvi program, ona pokaže palac, Drugi program, palac i kažiprst. E sad, ona takođe ilustruje i Treći program i u stvari dobijemo onaj prepoznatljivi znak – svi, svi, svi. I još stavi ta tri prsta na srce, ako je neko slučajno promašio asocijaciju, da zna o čemu se radi. Tako ih stavi na srce i onda ide potpis – Nacionalna, pazi nacionalna televizija. Mislim, međunacionalna? Višenacionalna? Kakva je sad to televizija koju mi imamo u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, Amin.

Ono što me je posebno potreslo, to je da, ako je to naše pravo da znamo sve, šta smo mi saznali kroz ta tri prsta i da li treba da se uplašimo. Jel’ treba da se uplaše ljudi koji se ne prezivaju na -vić? Ono što mi u stvari smeta je što je sve to kao fol ispod žita, ispašće da ja imam prljavu maštu, a u stvari šta su uradili, napravili su spot za gluvoneme. Kakva je to uopšte ideja da neko prstima ilustruje reči: jedan, dva i tri? Znači, oni su nešto hteli i sad ja koja vidim da su to hteli i o tome nešto napišem, sad sam ja nadžak baba, uvek meni nešto smeta. A meni se ja ne sviđam kad tako moram da pronalazim u stvarima neke ružne elemente i što ne mogu da budem hipi – Peace, brale, kao nisu oni imali nikakve primisli. Ma jesu.

Samo još nismo bili pljuvaonica, tačno se nekad uplašim da će neko da mi dođe na vrata i da mi zgazi na stopalo, da ću ja da zinem i on će da mi pljune u usta. Samo to nismo imali, a na kraju me čak ne bi ni iznenadilo, jer smo sve druge verzije tog istog događaja preživeli, sva moguća poniženja, bar ja mislim da smo sva moguća, možda se iznenadim. Toga uvek ima u tom sado-mazo odnosu i šta – ništa, oni i dalje na svim televizijama drže vakelu, uzmu pa prozivaju. Ti im kažeš – vi ste pobili nekoliko hiljada ljudi u jednom danu na jednom mestu, a oni – da, da, ali vi ovaj zakon niste poštovali, pa ste digli cenu struje.

Nema plaćanja tih cehova, ja stalno čekam nekog kelnera, koji će da kaže – i šta smo imali? Međutim ništa, to se i dalje pije, pije, ne zna se ko pije, a ko plaća. Niko ne plaća, a svi piju i bahataju okolo.

Potpuno sam se bila primila na 5. oktobar, onako ženskasto, sad ne mogu sebe da prepoznam. Bio je jedan trenutak tako, nas tri drugarice za preferans, kao iz najstrašnijih ljubića potpuno zaljubljene u sve ove petooktobarce i sad kao – vidi što su lepi. Pa ne znam, jedna kaže – videla sam Živkovića na ulici, kako je zgodan. Ali to je sve bilo nekako slatko, stvarno smo bile zaljubljene. Meni je i Koštunica posle onih Bidža, Badža, Dača i kako su se sve zvali, ovi su svi bili melem za oči i za dušu. I umeli da kažu i nisu bili bahati. Dugo sam bila kao udavača posle II svetskog rata, manjak je muškaraca, nema veze, daj šta daš.

To je verovatno logika ovih žena koje ostaju u braku, kada te jetrve, šurnjaje i cela ta ekipa ubeđuje da treba da ostaneš. Kao dobro, pije, ali donosi pare u kuću. Dobro pije, možda te jednom i udario, ali ne bije dete. I sad se mi zbog neko dvoje zlatne dece ne razvodimo i trpimo. I dobro, ali bar nije čuo komšiluk. Stalno misliš nije najstrašnije moguće, a promaklo ti je da se to najstrašnije već desilo.

Niko, bre, da kaže – marš. Moja prijateljica je svojevremeno, kad je posle nekog vremena na ulici srela osobu, koja je najstrašnije izogovarala i podmetala joj nogu, i rekla joj ćao, ona se samo okrenula i rekla – marš. Meni je to potpuni zen onako i verovatno je to ono kad kažu katarza, ne znam šta bi u mom slučaju bila katarza, ali ja zaista imam želju da, kad bih se srela sa nekim od tih faca i sad oni meni nešto, da im samo kažem marš i da se okrenem puna sebe, jer kao ne dozvoljavam ti ni da mi se obratiš.

Nije demokratija da sad baš svaku šušu iz SPS-a odslušam dvestahiljaditi put kako mi se cinično podsmeva. Gleda me u facu i kao – pa ti i ja smo isti, vidiš kako i ti gubiš živce. Pa da, ali nikog ne ubijem kad izgubim živce, nego pljujem televizor kao zadnja baba, zbog čega im posebno zameram, da su me doveli u situaciju da se osećam kao moja baba i da se svađam s televizorom. Ja sam imala od sebe neka viša očekivanja i bolju prognozu.

U takozvanom reklamnom biznisu se kaže da je Holivud najveća reklamna agencija na svetu, i verovatno najbolja. U holivudskim filmovima uvek imaš nekog baju koji zarad višeg cilja uleće među neke tezge, neki jadni Kinezi tamo padaju, ovaj im rastura robu, onda neku kuću zapali dok puca, tu i tamo ubije nekog nevinog, ali ti sve vreme navijaš za tog junaka, jer on će kao da uhvati ne znam koga ili neku šifru da otkrije. Isto imaš, nekog puste iz zatvora i on je ubica, međutim pošto je tu neka lepa devojka ili neko dete, još bolje, to je ta veza, i on sa tim detetom ima dobar kontakt, znači nema veze što je on dokazani ubica, ako ćemo legalistički, jer on ima neku misiju. I ti si spreman da navijaš za negativce zato što se oni bore za neki viši cilj. I sad, Beba meni nije mio lik, ali hvatam sebe kako ipak navijam za njega, pripremljena gledajući te filmove. Sad nema veze, možda je i on tu umešao prste i možda ima putera na glavi i još koječega kojekude, ali ja navijam – nek’ im je rekao, baš im je skresao.

Verovatno neće ništa da se desi, Beba im je skresao, javno, čovek zbrisao, ja sam počela da navijam za njega, što inače nisam do sada. Ne sviđa se meni da navijam za malo boljeg među gorima. To je ona priča kako smo lepo živeli 5. oktobra. Šta je meni potresno, sedim, gledam one, gde se ono poslednji put desio 5. oktobar, da, u Ukrajini. I kaže moja prijateljica Biki, pune joj oči suza, gledamo narod, minus 17, bdenje cele noći, ukrali su izbore. Dakle, njoj pune oči suza i pogleda me onako i kaže – blago njima. Tad sam htela stvarno da se, ne znam, ubijemo zajednički, potpuno sam se izočajila. Bilo mi je strašno da ona ima autentičnu emociju – blago njima. Pazi, oni se smrzavaju tamo, ne znaš da li će da naiđu vodeni topovi ili tenkovi, ali kao – blago njima, oni sad imaju taj jedan trenutak, za nešto se bore, pa će da se izbore, pa će da bude taj neki 6. oktobar. Nemam pojma, možda su oni jadni već u beutu kao što smo mi bili 11-og, ali kako sam im zavidela što na minus 17 imaju tu divnu emociju, koja je eto prošla i ovde i nestala.

Ideja je – hajde da iskopamo Đinđića, ja ne vidim da postoji neki drugi cilj. Nema cilja da se živi bolje, što je najstrašnije čak ni oni nemaju cilj da oni žive bolje. Postoji taj jedan cilj, da idemo redom, pa da otkopavamo Dražu, sa drugim ciljevima, naravno, pa smo Tita, jedno vreme je vladalo njegovo presađivanje iz Kuće cveća ne znam gde. Mislim, ta opčinjenost mrtvim ljudima, ne, znači, događajima vezanim za te mrtve ljude, nego opčinjenost baš njima. To je jedna teška psihijatrijska dijagnoza i mnogo ozbiljna stvar. Koliko ti šlajfuješ u mestu i koliko ti nemaš viziju za sutra i koliko si mračan, u stvari.

Dugo sam se mlatila psihologijom da objasnim ljude, pa teška detinjstva i sve to, a onda sam u sopstvenom razvoju došla do toga da dijagnoza zao čovek svašta objasni i da mene stvarno ne zanima kakva su oni detinjstva imali. Ja bih mogla da se napnem, pa da vidim da je ovaj oslobođen fizičkog, ovom ni majka ne bi rekla – čedo moje, ali od toga mi nije bolje. Tu gde sede i upravljaju mojim životom, uopšte me ne zanima da li su oni jadni ljudi koje niko nije voleo. Stvarno verujem da svetom vlada šljam, najgori šljam.

Kad je bio onaj veliki svetski skup o zagađenju planete Zemlje, najveći zagađivači, Amerikanci, nisu došli. Ali je zato neki Nasin institut izdao naučnu studiju kako to da se reši. Tako što će da bombarduju Mesec. Dakle, najozbiljnije, ne bi to baš mogli ove godine da izvedu, treba im vremena, ali kad bombarduju Mesec, Zemlja će se udaljiti od Sunca i onda više neće biti vrućine. Pazi, ljudsko telo reaguje na Mesec, plima i oseka, žene se telesno orijentišu prema Mesecu, ne, ta bomba će da rokne i onda eto nama opet blagostanja. I sad kad to čuje onaj mučenik Buš, on će to da popije kao ništa. Joj, super, bar ne moram da šaljem vojsku u Irak, sad bombardujemo Mesec. I kako da ne budeš depresivan?

Svojevremeno sam imala drugara koji je tvrdio da, osim ako bi ga žena baš uhvatila na drugoj ženi tokom čina, možda bi imao problem da joj objasni da je ne vara. To je ono – nisam ja. Ponekad ne mogu to da procenim, da li me naši političari namerno lažu, ali mislim da ne, mislim da oni autentično veruju da, kad neko kaže – ubijeno je 7800 ljudi, oni mogu da odgovore – da, ali kad su nama na Kosovu… Pa, čekaj, ne Kosovo, ovo je Srebrenica. Jeste, ali na Kosovu Polju 1389-e. Oni potpuno normalno mogu da funkcionišu tom zamenom teza i oni ti najnormalnije zavrću mozak tom nekom pričom – da mi prvo raspravimo ovo sa Đinđićem.

Postoji Đinđićeva rečenica – ako mene ubiju, neće zaustaviti reforme i sprovođenje zakona. Ali na tabli Đinđiću u čast, koju njegovi ljudi otkrivaju piše samo – neće zaustaviti sprovođenje zakona. Odjednom je Đinđić legalista, šta je on, DSS, gde su nestale reforme iz njegove rečenice. Onda sam zvala prijateljicu, baš ovde sa B92 da mi kaže, možda sam ja pogrešno upamtila, ne, rečenica je tako glasila. To je bio jedan od trenutaka kad sam videla da sve ide dođavola, da njegovi iz DS-a ne primete to i puste tako. I onda šta bi – nesta i ta tabla.

To je jedna organizacija oko problema, kao hajde sada da se dogovorimo da problema nema. Velja Ilić šutnu onog novinara, šta bi? Pazi izvinjenje, sipali mi umesto vode rakiju, pa nemojte molim vas. On nikad nije osetio taj miris rakije, prevariše ga mangupi, napiše ga, te on šutnu čoveka. I Maja Gojković kod Timofejeva, šta će ona tamo? Zašto bih ja sad pravila nekome čapras divan, jao, pa vidi, ona je u stvari super faca. I šarmantna je. I zašto sad njoj i drugim nekim Majama praviti prostor da me šarmiraju posle 15 godina.

Mesto pored Beograda udaljeno 20 kilometara, moji prijatelji otišli na izlet, na pecanje, dotrčava komšija, jao, neki vam zaposeli kuću, pa ne samo vama, cele Banovce. Znači, neko je u mestu zvanom Banovci napravio spisak Hrvata, moji prijatelji su bili na tom spisku i dok su otišli na izlet, stigli su kamioni puni ljudi, opet jadnih tamo iz Hrvatske, koji su im zaposeli kuće. I koji su onda između sebe počeli da se raspravljaju – a ja sam tamo imao veću kuću, a ti ovde sad imaš veću. Ovi očajni, pazi, muž i žena s troje dece nemaju gde da se vrate. Ko je te spiskove pravio? Ko je tamo u Hrvatskoj tim ljudima dao te spiskove? Oni su dovezeni kamionima, znači bila je neka organizacija. Ali nema veze, hajde da pričamo šarmantno kako ćemo u Novom Sadu da ustajemo u 5 i da čistimo autobuse, neće ovim gradom da idu prljavi autobusi. Pazi, a idu ljudi ne prljavih, nego krvavih ruku do lakata.

To je ono – kako sam mogla da se udam za njega, kako nisam videla. Pa, videla si sve od početka, trebalo je da ti bude sumnjivo, nego si se napalila, to ti se sviđalo i bojila si ga drugim bojama. Meni se sviđalo što je Koštunica odmeren, što ništa ne kaže na brzinu, što tako lepo zvuči. I sad se kao čudim što je on i dalje odmeren i ništa ne kaže, i u stvari ništa ne uradi. I stalno isto priča, insistiram na dobrovoljnom seksu sa mnom. Taj konstrukt, pazi, ja ću sebi stvarno da dam titulu glupostolog i da počnem ozbiljno da organizujem tu nauku. Pazi konstrukt kako je glup: ja insistiram da ti hoćeš dobrovoljno. Dobro, majke ti, pa ili me siluješ ako insistiraš ili ako je dobrovoljno ne moraš da insistiraš, ja ću da skočim na tebe, mislim šta pričamo.

Drugi konstrukt, evo ja sam probala da insistiram na dvosmernoj saradnji sa EPS-om, koji mi je ispostavio neke potpuno neverovatne račune. Na kraju su rekli – platite račun, pa ćemo onda mi da vidimo. Pa me i utužili bez da sam bila pozvana kao stranka i kao sad dolazimo da vam plenimo nameštaj. Samo to dobijem jednog dana u sandučetu, pazi bruku i sramotu. Ali ja nisam uspela da insistiram na dvosmernoj saradnji s njima zato što su oni neka institucija. I sad da nam ovi i daju dvosmerno da nekome sudimo ovde, koja smeška, čoveče, vadimo i Legiju, kopaju i rukama i nogama i Zvezdana, samo da ih oslobodimo. Verujem da bi oni voleli da na kraju izađe vest u novinama kako je umro Đinđić, ono omakla mu se štaka, pa dambe, dambe, dambe nekoliko puta po stepenicama, nema ni tog metka, cela ta ujdurma. To su opasne stvari, to vodi sve strašnijim stvarima.

Ti propustiš da primetiš jednu glupost, propustiš da se javnost organizuje oko onog popa koji je svirao mrtvačko zvono. Ovi ljudi prave kobasicijadu, šta je bilo, to smo zaboravili. Pazi, mrtvačko zvono za to? Gde je neko zvono da je zazvonilo za neke patnje ljudi, ovi su bar jeli, pa bili veseli, pa se malo popilo. Živa duša, šta ćeš, to i pop prvi kaže, jel’? Najlakše je organizovati se oko gluposti, glupost ima tu strašnu, privlačnu energiju. Uvek sam se plašila tih filmova, kao neko vozi, tamo je pustara i sad mu tu pukne guma i on, kad padne mrak, otkrije da je to gradić pun ludaka. I odjednom shvatim da i ja živim u takvoj zemlji.

Stvarno se nekad osećam kao retardirani hipik. Teme koje mene nerviraju ili okupiraju su toliko jedinstvene da zaista s malim brojem ludaka to možeš da podeliš. Ali nemojte sad o kučićima, vidite da ljudi nemaju šta da jedu. Dobro, ja kažem, hajde prvo deca. Čekaj s decom, vidiš da mi ovaj Hag visi za vratom. Stalno te muntaju, kao kad ideš po šalterima i taman stigneš na red, kad ono pauza. To stalno beznađe u koje upadaš, odakle više da crpiš energiju. A znaš, prošao je život.

Sad sam kao sakupljač, upoznajem neku decu i radim s njima. Neko ima 25 godina i normalan je. Ja za sebe ne mogu da garantujem u kakvu bih osobu izrasla da sam rasla ovih godina. I drago mi je kad vidim te cvetiće preslatke, jer oni treba da mi pomognu da u starosti ne živim ovde i ne opet ovo. Mene je strah šta ću kad ostarim, a bude isto ovako. To će biti mnogo strašno.

Seckam luk i pogledam vesti, tamo izginulo 300 000 ljudi, ja se posečem gledajući i normalno je da me moja posekotina više boli i peče. Ja se dva dana organizujem kao da uopšte nemam telo, imam samo taj isečeni prst. To je ljudski, tako mi funkcionišemo. I onda nije dobar slogan – hajde, ljudi da popravimo planetu zarad naše dece. Ne, brate, zarad nas, kad ostarimo, mislim da bi to bolje palilo: Ljudi, zar stvarno hoćete da budete nemoćni starci u ovom društvu kakvo je sada?

Na nekom ostrvu je živela ekipa majmuna i jeli su slatki krompir. I dolazili su brodovima naučnici, bacali im s brodova taj isti slatki krompir i majmuni su ukapirali da mogu da ga nađu i u vodi, a ne samo tamo u pesku i blatu. Prvo jedan, pa drugi, peti, shvatili su da je mnogo bolji ovaj oprani, još onako malo slan, nego onaj iz peska. I onda je jedan majmun ukapirao da može da pere ovaj iz peska, znači to je proces, eksperiment traje, i počeo je da nosi svoj krompir do vode i da ga pere. Onda tako drugi, treći majmun, vidi stvarno, kad su brodovi prestali da im donose opran. I šta se desi, potpuno genijalna stvar: kad je 100, možda 99. ili 115, eksperiment je ostao upamćen kao 100. majmun, kad je 100. majmun počeo da nosi svoj krompir do mora i da ga pere, na susednom ostrvu su majmuni počeli da peru svoj krompir. Tim majmunima niko nije pokazao, nije bilo brodova, nisu imali način da saznaju, nisu imali način da to probaju. Nauka objašnjava da se desio evolutivni skok. I to je fenomenalan primer i, evo, sad ću da se izvadim, zato ja pričam, zato ti pričaš, zato neki ljudi pišu, s tom idejom da, ako se 100. majmun sagne da opere krompir, da će se možda desiti neki skok i na ovom prostoru i da će i oni koji nisu gledali B92 i čitali Vreme, Danas, da će odjednom da kažu – jao, pa ovo je sranje, pa neću ovo. Ja sam dugo imala potrebu da zakupim bilborde po Beogradu i Srbiji s najjednostavnijom porukom – Ako vam je dobro, onda ništa.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Nadežda Milenković i bio je ovo Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 11.02.2005.

Peščanik.net, 11.02.2005.