Ili zašto se kapitalizam kapitalistima možda više ne isplati

 
Moja analiza zasniva se na dve premise. Prva je da je kapitalizam sistem i da svi sistemi imaju rok trajanja; oni nikad nisu večni. Druga – pošto je kapitalizam sistem, to znači da se rukovodio određenim nizom pravila tokom svog petstogodišnjeg postojanja. Pokušaću da u kratkim crtama izložim ta pravila.

Sistemi imaju životni vek. Ilja Prigožin je to jezgrovito formulisao: „Mi smo određene starosti, naša civilizacija je određene starosti, naš univerzum je određene starosti…”[1] To po meni znači da sve sisteme, od beskonačno malih do najvećeg za koji znamo (univerzum), uključujući i istorijske društvene sisteme srednjeg obima, treba analizirati u okviru tri kvalitativno različita trenutka, a to su: trenutak njihovog postanka; njihovo funkcionisanje tokom „normalnog“ postojanja (najduži trenutak); trenutak njihovog odumiranja (strukturna kriza). U ovoj analizi postojeće situacije savremenog svetskog sistema, objašnjenje njegovog postanka nije naša tema. Ali druga dva trenutka života – pravila kapitalizama koja su u funkciji tokom „normalnog“ života i modalitet odumiranja kapitalizma – centralna su pitanja pred nama.

Kada shvatimo koja su pravila omogućila savremenom svetskom sistemu da funkcioniše kao kapitalistički sistem, shvatićemo i zašto se on trenutno nalazi u terminalnoj fazi strukturne krize. Zatim možemo obrazložiti kako je ova terminalna faza funkcionisala i kako će verovatno nastaviti da funkcioniše u narednih dvadeset do četrdeset godina.

Koja su prepoznatljiva obeležja, sine qua non, kapitalizma kao sistema, savremenog svetskog sistema? Mnogi analitičari se fokusiraju na jednu instituciju koju smatraju ključnom. Postoji najamni rad. Ili, postoji proizvodnja za razmenu i/ili profit. Ili, postoji klasna borba između preduzetnika/kapitalista/buržoazije i najamnih radnika/proletera bez imovine. Ili, postoji „slobodno“ tržište. Mislim da nijedna od ovih definicija ili karakteristika ne drži vodu.

Razlozi su jednostavni. Neki oblik najamnog rada postojao je u čitavom svetu hiljadama godina, ne samo u savremenom svetu. Pri tom, u savremenom svetskom sistemu veliki deo rada nije najamni rad. Postojali su neki oblici proizvodnje za profit u čitavom svetu hiljadama godina. Ali nikad ranije nisu predstavljali dominantnu realnost nekog istorijskog sistema. „Slobodno tržište“ je zaista mantra modernog svetskog sistema, ali tržišta modernog svetskog sistema nikad nisu bila oslobođena državne regulacije ili političkih obzira, niti su mogla biti. Tačno, postoji klasna borba u modernom svetskom sistemu, ali buržoasko-proleterski opis sukobljenih klasa suviše je usko definisan.

Po mom mišljenju, istorijski sistem može se smatrati kapitalističkim sistemom, ako mu je dominantna ili odlučujuća karakteristika stalna težnja za beskonačnom akumulacijom kapitala –akumulacijom kapitala radi akumulacije još kapitala. I da bi ova karakteristika prevladala, moraju postojati mehanizmi koji kažnjavaju sve aktere koji pokušavaju da se rukovode drugim vrednostima ili drugim ciljevima, tako da nepodesni akteri pre ili kasnije budu eliminisani sa scene, ili da u najmanju ruku njihova sposobnost da akumuliraju značajne količine kapitala bude ozbiljno ugrožena. Sve brojne institucije savremenog svetskog sistema funkcionišu tako da podstiču, ili su makar pod pritiskom da podstiču, beskrajnu akumulaciju kapitala.

Prioritet akumulacije kapitala radi akumulacije još više kapitala meni deluje kao potpuno iracionalan cilj. Reći da je iracionalan, po mom shvatanju materijalne ili suštinske racionalnosti (Veberov materiale Rationalitat), ne znači da on ne može da funkcioniše u smislu održavanja jednog istorijskog sistema, barem za znatno vreme (Veberova formalna racionalnost). Moderni svetski sistem je trajao oko 500 godina, i u smislu svog vodećeg principa beskrajne akumulacije kapitala bio je izuzetno uspešan. Međutim, kao što ćemo pokušati da dokažemo, period njegove sposobnosti da nastavi da funkcioniše po ovom osnovu sada je završen.


Kapitalizam tokom svoje faze „normalnog“ funkcionisanja

Kako je kapitalizam funkcionisao u praksi? Svi sistemi fluktuiraju. To jest, mašinerija sistema konstantno odstupa od svoje tačke ravnoteže. Primer koji većina ljudi dobro poznaje je fiziologija ljudskog tela. Udahnemo, pa izdahnemo. Moramo da udišemo i izdišemo. Ali postoje mehanizmi unutar ljudskog tela, kao i u modernom svetskom sistemu, koji ga vraćaju u ravnotežu, nestalnu ravnotežu bez sumnje, ali ipak ravnotežu. Kao trenutak „normalnog“ funkcionisanja sistema zamišljamo period kada je pritisak za vraćanje u ravnotežu veći od pritiska da se iz nje izađe.

Ima mnogo takvih mehanizama u savremenom svetskom sistemu. Dva najvažnija – najvažnija u smislu da u najvećoj meri određuju istorijski razvoj sistema – jesu, kako ih nazivam, Kondratjevljevi ciklusi i hegemonijski ciklusi. Evo kako oni funkcionišu.

Prvo, Kondratjevljevi ciklusi. Kako bi akumulirali znatnu količinu kapitala, proizvođačima je neophodan kvazimonopol. Jedino pomoću kvazimonopola mogu da prodaju svoje proizvode po ceni daleko višoj od troškova proizvodnje. U istinski konkurentskim sistemima sa potpuno slobodnim protokom faktora proizvodnje, svaki inteligentan kupac može da nađe prodavce koji će prodavati proizvod za zaradu od jedne pare, ili čak ispod troškova proizvodnje. Pravi profit ne može da postoji u savršeno konkurentskom sistemu. Pravi profit zahteva ograničavanje slobodnog tržišta, odnosno kvazimonopol.

Međutim, kvazimonopoli se mogu uspostaviti samo pod dva uslova: (1) proizvod je inovacija za koju postoji (ili se može proizvesti) relativno veliki broj raspoloženih kupaca, i (2) jedna ili više moćnih država spremne su da upotrebe državnu silu da spreče (ili bar ograniče) ulaz drugih proizvođača na tržište. U najkraćem, kvazimonopoli mogu postojati samo ukoliko tržište nije „slobodno“ od državnog uticaja.

Takve kvazimonopolske proizvode sada zovemo „vodeći proizvodi“. Oni su „vodeći“ u smislu da određuju veliki deo svetsko-sistemske ekonomske aktivnosti – sami po sebi, ili preko svojih prednjih i zadnjih spona. Uvek kad se takvi kvazimonopoli uspostave sledi ekspanzija „rasta“ u čitavoj svetskoj privredi, i taj period se uzima za vreme „prosperiteta“. Takvi periodi su obično periodi visoke svetske zaposlenosti zbog potrebe kvazimonopolskih proizvođača i njihovih prednjih i zadnjih spona za radnom snagom i zbog potrošnje zaposlenih. Iako neki delovi svetskog sistema i pojedinih grupa unutar njega zaista imaju veću korist nego drugi, za većinu ljudi i grupa ovaj period opšteg rasta proizvodnje predstavlja situaciju u kojoj „plima podiže sve brodove“.

Država može mnogo da doprinese stvaranju i očuvanju takvog kvazimonopola. Može da ga uvede zakonom, preko sistema patenata ili drugih oblika zaštite takozvane intelektualne svojine. Može da ponudi direktnu pomoć kvazimonopolskoj industriji, naročito u istraživanju i razvoju. Može da bude glavni kupac, često po naduvanim cenama. Može da upotrebi svoju geopolitičku snagu da pokuša da spreči kršenje kvazimonopola od strane potencijalnih proizvođača iz drugih zemalja.

Prednosti kvazimonopola ne traju večno. Sistemski problem za proizvođače je to što se oni s vremenom sami ukidaju. Razlog je opet jednostavan. Ako je takav kvazimonopol toliko profitabilan, drugi proizvođači će se logično truditi da uđu na tržište i iskoriste njegove prednosti. Ima mnogo načina da se to izvede. Ako je osnov kvazimonopola neka nova tehnologija koja se čuva kao tajna, mogu pokušati ili da ukradu tajnu ili da je iskopiraju. Ako im geopolitička moć zemlje koja štiti kvazimonopol onemogućava pristup tržištu, mogu pokušati da mobilišu alternativnu geopolitičku snagu da joj se suprotstavi. Mogu da pokrenu antimonopolsko raspoloženje unutar zaštitničke zemlje.

Pored toga, ako neko kontroliše kvazimonopol, najvažnija briga je da se izbegne obustava rada, jer ona podrazumeva veliki gubitak kapitala, nenadoknadiv ukoliko i drugi proizvođači u okviru oligopola istovremeno ne pretrpe obustavu rada. Ovo radnicima daje veliku prednost u njihovoj beskonačnoj težnji za boljim uslovima. U takvim situacijama, proizvođači će često doći do zaključka da će ih ustupci radnicima koštati manje od obustave rada. Međutim, ovo s vremenom dovodi do povećanja troškova rada, što smanjuje ukupnu profitnu maržu.

Na ovaj ili onaj način, drugi potencijalni proizvođači mogu da iscrpe sposobnost proizvođača vodećih proizvoda za održavanje kvazimonopola. Do sada je taj proces u proseku trajao dvadeset pet do trideset godina. Ali, bez obzira na trajanje zaštite vodeće industrije, ona pre ili kasnije dolazi do tačke u kojoj je kvazimonopol znatno narušen. I taj proboj podrazumeva, kao što su predviđali vesnici kapitalizma, snižavanje cena. Snižavanje cena može biti korisno kupcima ali je, naravno, negativno za prodavce. Ono što je nekad predstavljalo profitabilni vodeći proizvod pretvorilo se u konkurentniji, mnogo manje profitabilan proizvod na svetskoj sceni.

Šta mogu da urade proizvođači? Jedna mogućnost je to da zamene prednost niskih troškova transakcije za niže troškove proizvodnje. Ovo obično podrazumeva izmeštanje primarnih proizvodnih lokacija iz jedne ili više lokacija „jezgra“ u druge delove svetskog sistema gde su troškovi rada „istorijski“ niži. Ljudi iz ovih novih proizvodnih lokacija će možda protumačiti i pozdraviti takav ulazak u proizvodni svetski lanac kao nacionalni „razvoj“. Ispravnije bi bilo ovo posmatrati kao odlivanje nekadašnjih (ali ne i trenutnih) superprofitabilnih industrija.

Izmeštanje industrija je samo jedna vrsta odgovora na izmenjenu situaciju. Proizvođači u dotadašnjim vodećim industrijama mogu pokušati da održe deo proizvodnje u zemljama gde se ona istorijski nalazila specijalizujući se za neku usku granu proizvodnje, koju je teže reprodukovati u kratkom roku negde drugde. Mogu i da postignu sporazum sa svojom radnom snagom da smanje naknade (u raznim oblicima) preteći dodatnim izmeštanjem proizvodnje, pa tako i većom nezaposlenošću radne snage u prethodnoj lokaciji. U principu, sposobnost radnih slojeva da odbrane svoje pozicije stečene u periodu ekspanzije svetske ekonomije ozbiljno se dovodi u pitanje takvim povećanjem konkurentnosti na svetskom tržištu.

Oni mogu i da delimično ili sasvim svoju potragu za kapitalom preusmere iz proizvodne sfere (pa čak i iz komercijalne) na profit u finansijskom sektoru. Danas o „finansijalizaciji“ govorimo kao da je ona izmišljena sedamdesetih godina 20. veka. Ali zapravo se radi o staroj praksi u svakoj Kondratjevljevoj fazi B. Kao što je Brodel pokazao, zaista uspešni kapitalisti oduvek su bili oni koji odbacuju „specijalizaciju“ u industriji, trgovini ili finansijama, i radije postaju generalisti koji se kreću među ovim procesima kako prilike nalažu.

Kako se zarađuje u finansijskoj sferi? Osnovni mehanizam je pozajmljivanje novca, koji mora da se vrati s kamatom. Najisplativiji dugovi za poverioce su oni kada se dužnik prezaduži, pa tako može da otplaćuje samo kamatu ali ne i glavnicu. To dovodi do obnovljivog i sve većeg prihoda za zajmodavca, sve dok se dužnik ne potopi (bankrotira).

Takav finansijski kreditni mehanizam ne stvara novu realnu vrednost, čak ni novi kapital. On u suštini preraspoređuje postojeći kapital. Pri tom zahteva stalno nove krugove dužnika koji zamenjuju potopljene, kako bi održao protok kredita i zaduženosti. Ovi finansijski procesi mogu biti veoma profitabilni za one koji se nalaze na poverilačkoj strani jednačine.

Međutim, lanac pozajmljivanja-zaduživanja ima jedan nedostatak sa stanovišta „normalnog“ funkcionisanja kapitalističkog sistema. On na kraju iscrpljuje efektivnu tražnju za ukupnom proizvodnjom. Ovo je ujedno i ekonomska i politička opasnost za sistem, koji zahteva povratak u ravnotežu, to jest vraćanje na situaciju u kojoj se kapital akumulira prevashodno kroz novu proizvodnju. Šumpeter je vrlo jasno pokazao kako se ovo ekonomski odvija. Pronalazak se transformiše u inovaciju, koja dovodi do pojave novog vodećeg proizvoda, koji omogućava obnovljeno širenje svetske ekonomije.

Politika takvog preobražaja bila je predmet mnogih sporova. Čini se da ona zahteva jačanje položaja radničke klase u klasnoj borbi. Može da zahteva spremnost jednog dela proizvodnih klasa da se priklone ovoj jačoj poziciji radnog stratuma – da žrtvuju kratkoročnu individualnu korist u interesu dugoročnije kolektivne dobiti za proizvodne klase.

Takav model ekspanzije i kontrakcije kapitalizma moguć je samo zato što kapitalizam nije sistem koji se nalazi u okviru jedne države, već je učvršćen u svetskom sistemu, koji je po definiciji veći od svake pojedinačne države. Kad bi se ovi procesi odvijali u jednoj državi, ništa ne bi sprečavalo nosioce državne vlasti da prisvoje višak vrednosti, što bi otklonilo (ili bar znatno umanjilo) podsticaj za preduzetnike da razvijaju nove proizvode. S druge strane, kada unutar tržišta ne bi bilo nikakvih država, ne bi postojao način da se ostvari kvazimonopol. Samo ako se kapitalisti nalaze u „svetskoj ekonomiji“ – koja obuhvata mnoštvo država – preduzetnici mogu da nastave beskrajnu potragu za akumulacijom kapitala.

To objašnjava zašto imamo takozvane hegemonijske cikluse, koji su znatno duži od Kondratjevljevih ciklusa. Pod hegemonijom se u svetskoj ekonomiji podrazumeva sposobnost jedne države da nametne niz pravila rada svim ostalim državama, tako da postoji relativan poredak u svetskom sistemu. Značaj „relativnog“ poretka je nešto na čemu je Šumpeter insistirao u svojoj teoriji. Poremećaji – međudržavni i unutrašnji (građanski ratovi), mafijaški reketi, rasprostranjena zvanična i institucionalna korupcija, neobuzdani sitni kriminal – profitabilni su malim sektorima svetskog stanovništva. Ali oni ometaju globalnu potragu za maksimiziranjem akumulacije kapitala. Zapravo, izazivaju uništenje velikog dela infrastrukture neophodne za održavanje i širenje kapitalističke akumulacije.

Iz toga proizlazi da je nametanje relativnog reda od strane hegemonske sile od koristi za „normalno“ funkcionisanje kapitalističkog sistema kao celine. Takođe je od velike koristi i samoj hegemonskoj sili – njenoj državi, njenim preduzetnicima, njenim običnim građanima. Ima razloga da se sumnja da prednosti za sistem u celini (i za hegemonsku silu) rađaju prednosti i za druge države i njihove privrede i građane. U tome se krije tenzija, i objašnjenje, zašto je ostvarivanje i održavanje hegemonije toliko teško i retko.

Do sada je obrazac hegemonijskih ciklusa bilo to da posle veoma destruktivnog „tridesetogodišnjeg rata“ između dve sile koje su bile u najboljoj poziciji da se takmiče za poziciju dominantne sile u svetskom sistemu, jedna od njih ubedljivo pobeđuje. U tom trenutku, jedna država kombinuje u svojim ekonomskim procesima očitu prednost u sva tri oblika ekonomske aktivnosti istovremeno – proizvodnji, trgovini i finansijama. Takva država pri tom uživa, kao rezultat snažne ekonomske baze i njene uspešne pobede u prethodnoj borbi, znatnu vojnu nadmoć. I da bi učvrstila svoju opštu poziciju, nameće kulturnu dominaciju, uključujući i definitivnu verziju geokulture (Gramšijev koncept hegemonije).

Pomoću ove kombinacije nadmoći u svim sferama svetskog sistema, ona može da ostvari svoje ciljeve i nametne svoju volju, što najčešće i čini. Ovo možemo shvatiti kao kvazimonopol geopolitičke moći. Na samom početku, ta hegemonijska dominacija zaista stvara relativni red i relativnu stabilnost u svetskom sistemu. Ovde je problem, kao i u slučaju kvazimonopola vodećih industrija, to što se kvazi-monopol geopolitičke moći samolikvidira, iz nekoliko razloga.

Prvo, uvek postoje očigledni gubitnici u situaciji relativne stabilnosti. Oni počinju da se bune na različite načine. Kako bi obuzdala njihove pobune, hegemonska sila poseže za represivnim aktivnostima, često vojnim. Represivne aktivnosti često mogu biti, u trenutnom smislu, prilično uspešne. Ali upotreba sile uvek povlači dve negativne posledice. Vojna kampanja često nije u potpunosti uspešna, što otkriva ograničenost represivne snage hegemonske sile. To zatim može da podstakne buduće demonstracije neposlušnosti.

Drugo, upotreba represivne sile podrazumeva trošak za vojsku i druge institucije hegemonske sile. Troškovi u ljudskim životima (izgubljenim i poremećenim) konstantno rastu. I finansijski troškovi počinju da se gomilaju. Polako ali sigurno, narodna podrška takvim aktivnostima počinje da se osipa, kako stanovništvo počinje jasnije da sagledava dobitke (koji obično idu nesrazmerno u korist jedne podgrupe stanovništva hegemonske sile) i gubitke (obično na štetu mnogo veće podgrupe). Iz toga proističe da vlasti hegemonske sile počinju da osećaju unutrašnja ograničenja svoje sposobnosti nametanja svetskog poretka.

Treće, druge države koje su veoma zakasnile za hegemonskom silom u smislu geopolitičke snage na početku perioda hegemonijske dominacije, počinju da prikupljaju snagu i insistiraju na većoj geopolitičkoj ulozi. Svetski sistem počinje da se pomera od situacije nesporne hegemonije ka situaciji ravnomernog odnosa snaga. Budući da je ovaj proces cikličan, drugi se trude da zauzmu ulogu naslednika hegemonske sile. Ali to je komplikovan i mukotrpan proces, što objašnjava zašto su hegemonijski ciklusi mnogo duži of Kondratjevljevih ciklusa.[2] Zbog svega toga, hegemonska sila ulazi u period sporog pada.

Treba istaći još jedan, poslednji, element u ovom opisu tekućih procesa savremenog svetskog sistema. I Kondratjevljevi ciklusi i hegemonijski ciklusi su ciklusi. Ali to nikada nisu savršeni krugovi, u smislu konačnog povratka na početnu tačku. To je zato što faze A ovih ciklusa podrazumevaju rast – u realnoj vrednosti, u geografskom obimu, u dubini komodifikacije. Nikada nije moguće poništiti čitav ovaj rast u fazi B. Umesto toga, povratak u ravnotežu koju predstavlja faza B u najboljem slučaju je delimična regresija sistema, koja bi se bolje mogla opisati kao „stagnacija“ sistema, a ne potpuna regresija na prethodne pozicije po bilo kojim kriterijumima.

Ovo možemo predstaviti kao efekat zupčanika: dva koraka napred, jedan korak nazad. Tako ciklični ritam istorijskog sistema stvara pokretnu ravnotežu, što proizvodi dugotrajne tendencije podizanja njegovih glavnih kriva. Ako bismo ovo predstavili grafički, gde osa Y ili ordinata meri procente neke pojave i osa X ili apscisa meri vreme, imamo krive koje se polako kreću ka asimptotama (100 odsto onoga što se meri na osi Y). Kako se sistem približava tim asimptotama, lagano se udaljava od ravnoteže, jer se asimptota nikada ne može preći. Kada ove krive dostignu tačku od oko 80 odsto, izgleda da sistem počinje brzo i uzastopno da oscilira, postaje „haotičan“ i račva se. Može se reći da je ovo trenutak kada sistem dostiže početak svoje strukturne krize. Sada ćemo pokušati da ponudimo konkretne dokaze kako se to dešavalo u našem istorijskom sistemu.

Poslednja velika borba za hegemoniju vođena je između Nemačke i SAD, i može se smatrati da je počela 1873. i kulminirala „tridesetogodišnjim ratom“ od 1914. do 1945. „Bezuslovnom predajom“ Nemačke 1945, Sjedinjene Države su postale očigledni i priznati pobednik ove borbe.

Amerika je izašla iz, kako ga nazivamo, Drugog svetskog rata ekonomski neverovatno snažna. Njen ekonomski kapacitet i konkurentnost bili su vrlo jaki i pre izbijanja rata. Rat je uvećao ovu snagu na dva načina. S jedne strane, sve ostale industrijske sile svetskog sistema – od Velike Britanije, preko Evrope, Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), do Japana – pretrpele su teške materijalne gubitke. Pored toga, zbog ratnih razaranja poljoprivredne proizvodnje, većina njih je bila pogođena ozbiljnom nestašicom hrane u periodu neposredno posle rata. S druge strane, Sjedinjene Američke Države, zaštićene od bilo kakvog fizičkog oštećenja, mogle su i dalje da grade svoju industrijsku i poljoprivrednu bazu tokom čitavog rata. Ne samo poražene sile Osovine, nego čak i ratni saveznici Amerike, odmah su zatražili pomoć i podršku za obnovu od Sjedinjenih Američkih Država.

Možemo vrlo jednostavno izmeriti razmere početne prednosti. U svim velikim proizvodnim granama tokom prvih deset do petnaest godina od 1945, Sjedinjene Države su mogle da prodaju svoje proizvode u drugim industrijalizovanim zemljama po nižoj ceni (uključujući i transport) od domaćih proizvođača.

SAD nisu imale nedostižnu prednost jedino u vojnoj sferi. Sovjetski Savez je imao veoma snažnu vojnu silu i sovjetska vojska je zauzimala veliki deo teritorije istočne i srednje Evrope i Azije (Mandžurija i Unutrašnja Mongolija u Kini, severna polovina Koreje, južni Sahalin i Kurilska ostrva u Japanu). Tačno je da je od 1945. Amerika imala nuklearno oružje, ali je čak i ova prednost iščezla 1949.

Zbog svega toga, ako će Sjedinjene Države igrati ulogu hegemonske sile, moraće da se na neki način sporazumeju sa Sovjetskim Savezom i neutrališu njegovu vojnu moć. Ovo je posebno važilo otkad je unutrašnji politički pritisak u Americi doveo do relativno brze demobilizacije njenih kopnenih snaga širom sveta.

Tvrdim da je ono što je usledilo bio prećutni „dogovor“ između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, kome smo nadenuli metaforičko ime Jalta. Smatram da je taj dogovor imao tri sastavne komponente. Prva je bila de facto podela sveta na dve interesne sfere, približno prema lokaciji oružanih snaga dveju zemalja na kraju rata. Postojao je sovjetski blok, koji će se kasnije definisati kao prostor od linije Odre-Nise u srednjoj Evropi do 38. paralele u Koreji (uključujući i Kinu posle definitivnog poraza Kuomintanga i pobede snaga Komunističke partije Kine 1949).

SAD i Sovjetski Savez su se praktično dogovorili da poštuju osnovno (takoreći ekskluzivno) pravo svake strane da odlučuje o pitanjima u okviru svoje sfere. Ključni element ovog de facto sporazuma bio je da neće biti pokušaja da se ove granice menjaju vojnim (pa čak ni političkim) sredstvima. Posle 1949, sporazum je učvršćen konceptom „garantovanog međusobnog uništenja“ zasnovanog na činjenici da su obe strane imale dovoljno nuklearne snage da odgovore na svaki napad i unište suprotnu stranu.

Drugi deo prećutnog sporazuma bilo je de facto ekonomsko razdvajanje dveju zona. Sjedinjene Američke Države neće ponuditi nikakvu pomoć za rekonstrukciju sovjetskog bloka. Njihova pomoć ograničiće se na njihovu zonu – Maršalov plan u zapadnoj Evropi, slična pomoć Japanu, a kasnije i Južnoj Koreji i Tajvanu u istočnoj Aziji. Američka pomoć saveznicima nije bila naprosto altruistička filantropija. Americi su bili neophodni kupci za njenu rastuću industriju, a rekonstrukcija savezničke ekonomije stvarala je dobre kupce, kao i verne političke satelite. Sovjetski Savez zauzvrat je izgradio svoje regionalne ekonomske strukture, koje su učvrstile autarhičnu prirodu sovjetske zone.

Treći deo „sporazuma“ bio je da se negira postojanje bilo kakvog sporazuma. Svaka strana je u svom maniru vrlo glasno davala na znanje da je u totalnom ideološkom sukobu sa suprotnom stranom. Ovo smo nazvali „Hladnim ratom“. Treba, međutim, primetiti da je taj rat do kraja ostao „hladan“. Svrha ove pojačane retorike nije bila da se druga strana transformiše, bar ne do nekog vrlo dalekog trenutka kada će se druga strana nekako srušiti. U tom smislu, nijedna strana nije pokušavala da u nekom zadatom vremenskom okviru „dobije“ rat. Svaka strana je više nastojala da obaveže svoje satelite (eufemistički nazivane saveznicima) da prate veoma strogu političku liniju koju su diktirale dve velesile. Nijedna strana neće na bilo koji bitan način podržati pobunjeničke snage iz suprotnog tabora jer bi to moglo dovesti do kršenja osnovnog sporazuma o vojnom statusu kvo između dve velesile.

Kada je vojni status kvo postignut, Sjedinjene Države su mogle da nastave sa realizacijom svoje ukupne političke i kulturne dominacije u svetskom sistemu – sa automatskom većinom u Ujedinjenim nacijama i brojnim drugim transnacionalnim institucijama. Izuzetak je bila jedina organizacija koja je kontrolisala vojna pitanja – Savet bezbednosti UN-a, gde je veto svake strane garantovao vojni status kvo.

Ovaj aranžman je veoma dobro funkcionisao u početku. Zatim je samoukidajuća priroda geopolitičkog kvazimonopola počela da uzima danak. Dve najznačajnije geopolitičke promene u dve decenije posle 1945. bile su pobune u Trećem svetu i ekonomski oporavak zapadne Evrope i Japana.

Države koje su tada bile poznate kao zemlje Trećeg sveta (i koje smo kasnije prozvali globalnim Jugom) nisu imale mnogo koristi od geopolitičkog statusa kvo koji su dve velesile pokušavale da nametnu svetu. Neke od njih su počele da krše aranžmane. Komunistička partija Kine odbila je da sklopi dogovor sa Kuomintangom koji je zahtevao Sovjetski Savez. Naprotiv, pobedila je Kuomintang i preuzela državnu vlast. Vietmin i Vietkong nastavili su svojim putem porazivši i Francuze i Amerikance. Fidel Kastro i njegovi gerilci došli su na vlast i poremetili svetski čaršijski red 1962. Alžirci su izvojevali nezavisnost na ogorčenje (bar u početku) Komunističke partije Francuske. A Naser je uspešno preuzeo kontrolu nad Sueckim kanalom.

Ni Amerika ni Sovjetski Savez zapravo nisu bili srećni zbog ovih potresa. Obe zemlje su se na svoj način prilagodile novonastaloj realnosti. U početku je svaka strana insistirala na prinudnom izboru lojalnosti u Hladnom ratu, smatrajući da, po rečima tadašnjeg državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalesa, „nema neutralnih“. Ali kasnije su videle da moraju da ublaže stav i pokušaju da pridobiju one koji su želeli da budu neutralni. U tom procesu Sovjetski Savez je „izgubio“ Kinu. A Sjedinjene Države su platile veoma visoku ekonomsku i političku cenu za svoj Vijetnamski rat.

Druga promena – koja se više odrazila na SAD nego na Sovjetski Savez – može se videti u političkim posledicama ekonomskog oporavka usred neverovatno obimne Kondratjevljeve faze A. Do početka šezdesetih godina 20. veka više nije važilo da SAD mogu da prodaju automobile (na primer) u Nemačkoj ili Japanu mnogo jeftinije od lokalnih proizvođača. U stvari, počelo je da se događa upravo suprotno. Nemački i japanski automobili uspešno su prodirali na američko tržište.

Nova ekonomska snaga nekadašnjih satelita Sjedinjenih Država pretvorila ih je u prave konkurente na svetskom tržištu. Do kraja šezdesetih, Amerika više nije imala znatnu ekonomsku prednost nad svojim glavnim saveznicima u oblasti svetske proizvodnje, pa čak ni u transnacionalnoj trgovini. Temelj geopolitičke hegemonije počeo je da se urušava.

Posle 1945, svetski sistem je doživeo (daleko) najveću ekspanziju akumulacije kapitala u svojoj istoriji, od pokretanja savremenog svetskog sistema u dugom 16. veku. Posle 1945. svetski sistem je takođe doživeo (daleko) najveću ekspanziju geopolitičke moći u periodu američke hegemonije u čitavoj istoriji od pokretanja savremenog svetskog sistema. Ova dva ciklusa tekla su simultano i dostigla tačku samolikvidacije praktično istovremeno. Najveći uzleti biće praćeni najdubljim padovima. Svetski sistem se u ovom procesu daleko odmakao od ravnoteže kao istorijskog sistema. Činilo se da njegovim restorativnim mehanizmima nema pomoći. Ulazio je u strukturnu krizu.

 
Iz knjige Does Capitalism Have a Future?, Oxford University Press, novembar 2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.02.2014.

Srodni link: Immanuel Wallerstein – Strukturna kriza II

———–    

  1. Prigogine, The End of Certainty: Time, Chaos, and the New Laws of Nature (New York: Free Press, 1996), 166.
  2. Ovaj process objašnjavam u prologu knjige The Modern World-System, II: Mercantilism and the Consolidation of the European World-Economy, 1600-1750 (Berkeley: Univ. of California Press, 2011), xxii-xxvii.