Prošle nedjelje u ruskome Rostovu na Donu dvojica su mladića, čekajući u redu da kupe pivo u malome dežurnom dućanu, započela diskusiju o Kantovoj filozofiji. Čekanje se odužilo, rasprava zaoštrila te prešla u tučnjavu i završila s nekoliko hitaca zbog kojih je jedan od diskutanata odvezen u bolnicu (a drugi u pritvor). Izvještaji ne spominju Kantovu tezu koja je ovako specifično oživotvorena, ali navode da ranjenik nije u životnoj opasnosti.
Filozofijski bi profesionalci odatle vjerojatno izveli – pobjedonosni – zaključak da je filozofija i dalje živa, dapače: živahna (pa makar i zato što je, kako to davno reče Adorno, „trenutak njezina ozbiljenja bio propušten“). Mnogi su bjelosvjetski kulturtregeri sa sjetom komentirali kako je Rusija ipak sredina s posebnim kulturnim značajkama; tamo se, eto, ubijaju zbog filozofije (a ne zbog ideologije, nogometa, seksa, itd.). Pritom se opet repetira praznovjerica da bi, barem kulturnoj osobi, nekako moralo biti lakše rane li ju, primjerice, zbog pitanja o tomu je li „Kritika rasudne snage“ (još jedan Kantov naslov koji je kod nas uglavnom krivo prevođen) povezni element koji obdržava cio njegov sustav, ili ne.
No, izvan kulturnoga pogona rečeni incident ukazuje na mnogo širi problem – na sukobnost zadanu u samome tkivu društvene egzistencije (pa i komunikacije). Sukob može, eto, nastati zbog Kanta, ili zbog oprečnih ekonomijskih interesa, ali njegova neizbježnost proizlazi iz naravi društva, naime iz sukoba bez kojega društva nema. Nije čak ni spor u povodu Kanta najneobičnija ilustracija ove društvene značajke; primjerice, u ranoj pripovijesti Agathe Christie „The Mystery of the Baghdad Chest“ (tridesetak godina kasnije proširenoj u roman „The Mystery of the Spanish Chest“) nalazi se još uvjerljiviji primjer. Na prigovor svojega prijatelja Hastingsa da je neskroman, legendarni Poirot ljutito odgovara: „Skromnost je više engleska osobina? Evo, učim. Bit ću najskromnija osoba na svijetu. Nitko u skromnosti neće dostići Herculea Poirota“!
I zamišljeno natjecanje u skromnosti funkcionira poput svakoga drugog natjecanja, kao sukob. Njegova je zadanost određena činjenicom oskudice koja obilježuje svako, pa i najbogatije društvo. Jer, i među bogatima (kao i među mudrima i skromnima) neprestance se zbiva sukob, konkurencija, nadmetanje (nietzscheanski: „borba motiva“), naprosto zato što (kako to skromni Poirot bjelodano pokazuje) prvih mjesta nema nikada dosta. Naša to riječ, uostalom, veoma efektno pokazuje – su-kob znači sudjelovanje u istoj kobi (sudbini), sudbinsku zajednicu dakle. Sukobi ne nastaju, u bitnome, zbog svadljivosti ili zločestoće, nego zbog društvenoga okvira egzistencije ljudi. Zato ih se i ne može „rješavati“ (osim u totalitarnoj paradigmi, koja, indikativno, doktrinarno ukidajući sukobnost, niječe i samo postojanje autonomnoga društva), nego, „tek“, preobražavati.
Smislenost demokracije
Bitna je vrlina demokracije stoga upravo u konceptu pripitomljavanja društvenih sukoba prenesenih u političku zajednicu, a njezina smislenost ovisi – prije nego o poslovičnoj „vladavini većine“ – o mogućnosti predstavljanja, reprezentacije društvenih (interesnih i drugih) sukoba i, potom, njihove preobrazbe u sporove rješive na političkoj razini. Upravo stoga, u pojmu je demokracije sadržano i to da je ona stalno u krizi – razlog je posve jednostavan i primjeren demokratskome funkcioniranju; ono, naime, dopušta da se sve dovede u pitanje osim samoga demokratskog modela. Uz to, na početku (a možda i kraju) demokracije je ne-demokratski voljni akt, jer ona, po samorazumijevanju, ne može ni nastati, niti nestati na demokratski način.
Pitanje, dakle, uvijek iznova glasi: ima li demokracija i dalje smisla? I u vremenima koja su promijenila sve izvorne parametre demokratskoga poimanja zajednice – ne tek na razini polisa (koji opsegom odgovara današnjoj lokalnoj zajednici), nego i kada je o nacionalnoj državi riječ. Sadržaj se pitanja među političkim teoreticima i aktivistima najčešće razumije u odnosu na izvedbeni aspekt demokratskoga modela (pravila utvrđivanja većine, zaštite manjine, itd.). Onaj, zapravo prethodeći element, sposobnost predstavljanja društvenih sukoba, razmjerno rijetko dolazi do riječi, a najčešće u vidu (lijevih ili desnih) načelnih negiranja predstavničke demokracije.
Mainstream rasprave demokraciju kao model dakako ne dovode u pitanje, ali ga nastoje prepraviti, osuvremeniti. S jedne se strane dovodi u pitanje koncept „većina je u pravu“ u ime naglašavanja posebne uloge posebno kvalificiranih u političkome odlučivanju. S druge se pak strane sve češće nastoji odrediti teme koje, takorekuć „po sebi“, nisu ni podobne za demokratsko (većinsko) odlučivanje, te ih stoga valja pridržati npr. za eksperte.
Sa izvorno demokratskoga stajališta, odgovor se ovakvim prigovorima čini posve jednostavnim – ako ne vlada većina nad manjinom (što je, unatoč svemu ipak ireduktibilni minimum funkcioniranja demokratskoga poretka), moguće je samo obratno. A vladavina manjine nad većinom, kako se je opetovano pokazivalo, izaziva velike poteškoće. Ne „samo“ sa stajališta ljudskih prava, nego i u raznim aspektima efikasnosti kako društva, tako i države (ako to što znači: u povijesti su autoritarni režimi mnogo češće gubili i privredne i ratne utakmice s manje autoritarnima, no što je obrnuto bio slučaj, da se i ne govori o tomu da su autoritarni režimi češće demokratizirani, no što je to bio obrnuti slučaj).
Politika i meritokracija
Posredovanje među zaoštreno protustavljenim konceptima nastoji se u prilično proširenim aktualnim raspravama uspostaviti meritokratskim intervencijama u tkivo demokracije. Upravo je ovih dana pedesetpeti rođendan meritokracije kao pojma (Michael Young, The Rise of Meritocracy, 1958), no sadržaj je tisućljećima stariji. Svježe podgrijana rasprava čini se pati od prastarih nesklapnosti: brka se društvo i zajednica, zasluga i vrijednost, formalnost i realnost. Nije, naime, teško moralnim argumentima podržati stajalište prema kojemu oni koji su zaslužniji trebaju imati odgovarajuće društveno priznanje, pa i privilegije (od ugleda do novca). Zaslužnost se pritom, dakako, mjeri rezultatima „za dobro svih“ (ili, barem, značajne većine). No, ova odlikovanost pojedinaca istaknutih svojim učincima na razini društva ne može tako lako biti preslikana na razinu zajednice. Jer, specifično djelovanje na razini zajednice – politika – priznaje samo jedan kriterij uspješnosti, naime politički uspjeh. Politički je, dakle, meritoran isključivo onaj (ili ona) tko politički uspijeva; nobelovac ili umjetnički genij ni po čemu ne jamče političke kvalitete (ma što se o tim kvalitetama mislilo).
Razlog je, teorijski barem, očit: politika je specifična sastavina praktičkoga područja, sfere za koju ne važi klasično („apodiktičko“) znanje, na kojemu insistira znanstveni pogon, nego ono praktičko. A za to je pak znanje ključno to što osviješteno ima posla s voljom. Drukčije rečeno, bitna, ničime drugim nadoknadiva, sposobnost političara jest – volja. Ona se pak iskazuje upravo u političkome životu. Nevježe i kod nas često pripovijedaju o tomu da politika potrebuje „stručnjake“, jer ne razumiju da su upravo političari stručnjaci za politiku (njihova sposobnost da prepoznaju i prihvate prilikama primjerene uvide stručnjaka u različitim disciplinama svakako je veoma važna, ali radi se, i opet, o njihovoj odluci).
Posve je nejasno kako bi se odlučivalo o kvalitetama koje zavređuju političku privilegiju – na osnovi diploma (nešto je slično, u posve drukčijim okolnostima dakako, svojedobno primjenjivala Austro-Ugarska)? Ili na osnovi učinaka (primjerice, u novije doba omiljene citiranosti)? Ili pak na osnovi procjene kolega u struci? Bi li pritom, primjerice, stručnjacima s društvenoga područja trebalo dati prednost pred onima s prirodnoga, a doktorima znanosti pred magistrima? Sve su ove verzije dvojbene (dijelom to, u mikrokosmičkim okolnostima, pokazuje i višestoljetno univerzitetsko iskustvo). Na koncu, sve se opet vraća u ishodište – odluka bi morala bi politička, sa stajališta zajednice u idealnome slučaju. A prije zamišljenoga uvođenja ovakva modela to bi značilo odluku predstavnika naroda/puka, koji, opet, po samoj pretpostavci ove teze za to nije kvalificiran. Ostaje li stoga onima koji žele meritokraciju tek državni udar?
Sumnja u demokraciju
Ideja da bolje obrazovani imaju prednost u političkome odlučivanju promašuje interesnu strukturu društvenoga sukoba koju – na ovaj ili onaj način – politika reprezentira. A kada se o interesima radi, i najobrazovaniji su – dokazano – pristrani poput „običnih ljudi“. Dati im privilegije u odlučivanju imalo bi smisla samo pod pretpostavkom da je interesna pristranost obrazovanih, zaslužnih, itd. doista produktivna sa stajališta zajednice (primjerice, obrascem kakav Marx rabi kada je o proletarijatu riječ, ili sustavno zajamčenom bezinteresnošću kakvu implicira Rawlsova početna konstrukcija). A za to nema ni logičke niti empirijske potkrepe – osim u radikalno prosvjetiteljskoj verziji uvjerenja da su spoznajno napredniji ujedno i moralno bolji.
Meritokratski val u najnovije doba dolazi, ne slučajno, iz Kine (pa makar i posredstvom amerikanskoga teoretika koji se njome bavi, kakav je Daniel A. Bell). Sažetak se njegova uvida svodi na sljedeće: „Više ne vjerujem da je demokracija u formi ‘jedan čovjek jedan glas’ najbolje rješenje za organizaciju političkoga sustava.“ Pritom svoje stajalište označava „inspiriranim konfucijanskim učenjem“ i (djelomično) „praksom Komunističke partije Kine“. No, suvremena je Kina (kako ju vidi Bell), čini se, Konfucija interpretirala približno toliko pogrešno, kao i Marxa prije nekoliko decenija. Kao što je Mao nekada Marxov pojam proletarijata nekritički prenio na tamošnje seljaštvo, tako danas Konfucijevo poimanje (izuzetnih) profesionalnih vrlina činovnika kao pretpostavku njihovih ovlasti unutar sustava, interpretiraju kao moralno opravdanje za razlike u pravima na vladanje zajednicom. Izvukli su, opet jednom, pojedinačne aforizme iz konteksta, a zapostavili ključni aspekt ovoga problemskoga područja kod Konfucija – lojalnost vladaru (koji je i za njega naprosto zadan).
U današnjim okvirima – i na zapadu – to može značiti ponajprije: obvezu lojalnosti vlasti naroda/puka, uz moralno opravdanje značajnih razlika među „slugama javnosti“, s obzirom na njihova postignuća. A uspjeh ove ideologije – nikako bez presedana – ne ovisi o dvojbenosti njezine interpretacija klasika. Jer, jedno je Konfucijevo (po nakani doista revolucionarno) insistiranje na tomu da najbolji (a ne podrijetlom određeni) upravljaju kao činovnici neupitno podređeni nasljednome vladaru, a drugo prenošenje ove argumentacije na uvjete u kojima je – teorijski – vladar sam narod/puk. Uvoditi razlike u pravima unutar naroda/puka (na osnovi pretpostavljenih pojedinačnih kvaliteta) znači zapravo ukidanje vladara samoga, jer demos ne može postojati uvedu li se unutrašnje razlike u pravima među njegovim članovima/pripadnicima.
Hrvatske dvojbe
Nešto se slično ne tako davno pokazalo i u Hrvatskoj, premda s posve drugim utemeljenjem – kod nas je načelo jednakosti izbornoga prava trebalo biti narušeno u ime poboljšanja političkoga položaja pripadnik(c)a nacionalnih manjina. Svojevremenim izmjenama Ustavnoga zakona o pravima manjina i Zakona o izboru zastupnika Sabor je, naime, gotovo jednoglasno (sljubom pozicije i opozicije bez presedana) stavio izvan snage temeljno načelo (liberalno) demokratske zajednice: jedan čovjek (državljanin) – jedan glas. John Stuart Mill je formulirao odgovarajuću maksimu (pripisujući ju Benthamu): „svatko vrijedi kao jedan, nitko kao više no jedan“.
Trebalo bi raspolagati doista iznimno teškim argumentima kojima bi se opravdalo nijekanje ovakva, fundamentalnoga načela demokratskoga ustroja. U domaćim prilikama dospjelo se je tek do – ne baš razložna – pripovijedanja o pozitivnoj diskriminaciji potrebnoj kako bi se kompenzirala diskriminiranost etničkih manjina. No, takvo postavljanje problema otvara prostor za barem tri ozbiljna pitanja:
a) na osnovi čega se zaključuje da su baš etničke manjine diskriminiranije od niza drugih manjina u društvu?
b) na osnovi čega se zaključuje da postojeću diskriminiranost stanovite društvene skupine kompenzira dvostruko pravo glasa kao (politička) „pozitivna diskriminacija“?
c) može li ovakav model realno popraviti političku poziciju etničkih manjina?
Nedvojbeno je da su u devedesetima etničke manjine bile pod sustavnim političkim, socijalnim i kulturnim pritiskom, da je srpska manjina bila egzistencijski ugrožena, da je, konačno, postotak pripadnika etničkih manjina u hrvatskome pučanstvu između 1991. i 2001. smanjen za dva i pol puta (a srpske i više). U to doba – kada je suzbijanje diskriminacije (ali i gorih pojava) bilo urgentno – donošenje ovakvih mjera pozitivne diskriminacije logički nije bilo moguće. Zašto ih onda donositi desetak godina kasnije, kada mogu imati samo (posve zakašnjelo i stoga politički bitno ispražnjeno) simboličko značenje?
Drukčije rečeno, bilo bi zasigurno teško dokazivati da su pripadnici/e talijanske ili češke manjine u današnjoj Hrvatskoj u težoj situaciji od, primjerice, nezaposlenih ili gluhih. Naivni pokušaji lokalnih ideologa multikulturnosti da dokažu kako je etnička zajednica opće, jezične, kulturne, komunikacijske naravi i mnogo šire zahvaća život pripadnika nego npr. gluhoća očito počiva na nepoznavanju zbiljskih životnih okolnosti. Jer, već se godinama u nizu država vode sudski sporovi u kojima roditelji pokušavaju (a gdjegdje i uspijevaju) spriječiti ugrađivanje umjetnih pužnica svojoj djeci pozivajući se pritom na roditeljsko pravo da djecu odgajaju unutar specifične kulturne i komunikacijske zajednice osoba koje ne čuju. Premda je socijalna deprivacija često shvaćena kao manje trajna i egzistencijski određujuća od kolektivnih identiteta, novija istraživanja sredina u kojima vlada dugotrajna strukturalna nezaposlenost upućuju na to da se tako također stvaraju alternativne zajednice s jasnim subkulturnim karakteristikama. Etnički identitet nije ni približno toliko specifičan kako se to čini teoreticima multikuturnosti.
Dakle, u današnjim uvjetima manjinske etničke zajednice ne mogu biti smatrane skupinama koje potrebuju posebnu političku zaštitu u odnosu na već spomenute, ali i skupine s alternativnim životnim stilovima, religijske manjine, itd. Izuzetak je nedvojbeno romska populacija, to više što je njezina strukturalna diskriminiranost opća karakteristika i gotovo svih članica EU (pa ne može očekivati boljitak ni ulaskom Hrvatske u nju). No, i unutar te zajednice razvidni su različiti stupnjevi diskriminiranosti – nedvojbeno je da su žene u romskoj zajednici u razmjerno težoj situaciji od muškaraca, nezaposlene žene u još težoj, nezaposlene žene, samohrane majke u još težoj, itd. Treba li odatle izvući zaključak da bi nezaposlena, samohrana majka Romkinja trebala imati petostruko pravo glasa?
Pogrešno shvaćanje pozitivne diskriminacije
Ovo (retoričko) pitanje upućuje, zapravo, na pogrešno shvaćanje pozitivne diskriminacije koje je u osnovi čitava postavljanja problema. Otkako je Kennedy svojom „izvršnom uredbom“ (10925 od 6. ožujka 1961.) uveo „afirmativnu akciju“ (ili: pozitivnu diskriminaciju) u pravni i politički vokabular kao sadržaj je ovakva djelovanja svagda shvaćano zapošljavanje, naobrazba, kulturna aktivnost, socijalna zaštita, i sl. Ona se, posve striktno dakle, svodila na reduciranje društvenih razlika određenih podrijetlom, prebivalištem, ili skupinskom pripadnošću. Kada se ovaj koncept nastoji interpretirati u području građanskih prava nastaje zbrka koju prethodno pitanje jasno ilustrira. Drukčije rečeno, u društvenome se sklopu svagda radi o jednakosti šansi, u pravnoj regulaciji političkih odnosa riječ je o jednakopravnosti naprosto.
Kako se čini, ni s jedne strane nije moguće na uvjerljiv i racionalno utemeljen način popravljati demokraciju narušavanjem temeljnoga načela (političke) jednakopravnosti građana. Neovisno o tomu hoće li se privilegirati posebno sposobne, ili posebno ugrožene, promjenom nosiva načela demokratske konstrukcije to, ni teorijski, ne uspijeva. Moguće je da ovi neuspjesi upućuju na potrebu da se kritika demokratskih poredaka izvodi iz prakse predstavljanja društvenih sukoba, a ne iz promjene izvedbenih načela određivanja većine (odnosno manjine). Uspije li se raspravu koncentrirati na ovaj ključni aspekt, možda će, ubuduće, manje čuđenja izazivati to što svaki sadržaj može biti sukobnim elementom. Zapravo, prihvatit će se, možda, to da demokracija i počinje sviješću o nužnosti života u (nenasilnim) sukobima.
Banka, 20.09.2013.
Peščanik.net, 19.09.2013.
