Prošle sedmice objavljeno je da se na tender za monitoring goriva koje se prodaje na pumpama u Srbiji javila samo SGS, vodeća svetska kompanija za inspekciju, testiranje, verifikaciju i sertifikovanje. Sa ovom američkom firmom je u konzorcijumu kompanija Autentiks, koja bi počela da „obeležava“ derivate nafte krajem godine što bi, navodno, omogućilo sprečavanje šverca i povećanje budžetskih prihoda, kako je saopšteno u Ministarstvu energetike, za sumu koja se kreće između 50 i 100 miliona evra godišnje. Naime, procenjuje se da se „na crno“ u Srbiji proda između 5 i 10 odsto svih količina koje se ovde godišnje prometnu.

Kontrolu „markiranih“ goriva, kako je dalje saopšteno, obavljaće „nacionalna laboratorija“ koja bi se uspostavila u roku od godinu dana, a koja bi jednom godišnje sa svake pumpe uzimala uzorke i ispitivala odgovaraju li oni domaćim standardima.

Na prvi pogled niko ne bi mogao da stavi primedbu na ovu akciju Vlade Srbije, koja je navodno počela donošenjem uredbe 20. maja ove godine, koja osim kvaliteta goriva reguliše i čitavo praćenje tržišnih tokova na ovom važnom segmentu našeg tržišta energenata.

Problem šverca goriva, dakako, nije moguće rešiti samo spomenutim merama, jer i markiranje energenata i tržišne tokove trebalo bi da prati daleko ozbiljnija i stroža inspekcijska služba odvojena ne samo od mafije, nego i od politike. Kao i u mnogim drugim oblastima, kriminal i na ovom polju nije se toliko razmahao zbog nedostatka pravila (lož-ulje se u Srbiji obeležavalo, to jest farbalo, još pre tri decenije), već zbog toga što su u švercu učestvovale i službe nadležne za njegovo sprečavanje.

Sećam se, na primer, a neću navesti ime firme, da je jedan moj pokojni prijatelj bio postavljen za upravnika jedne institucije za kontrolu kvaliteta goriva, pa je u roku od nedelju dana utvrdio da svakog dana, već godinama, u tu instituciju iz tadašnjeg Naftagasa stiže cisterna sa tri tone goriva – da bi se tri litre iz te cisterne analizirale u laboratoriji, a ostalo je netragom nestajalo. Odmah je slučaj prijavio MUP-u, ali kroz dva dana zaseo je nadzorni odbor spomenute institucije i jednostavno smenio novopostavljenog upravnika – bez ikakvog obrazloženja. Mislim da je taj čovek bio upravnik ukupno samo mesec dana.

Inače, sličnu ovogodišnjoj majskoj Vladinoj uredbi, o kontroli i markiranju lož-ulja, donela je i bivša Cvetkovićeva vlada uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora – mada je njeno Ministarstvo energetike prethodno, čitavih šest meseci, preko štampe, bilo upozoravano da se lož-ulje, oslobođeno akciza da bi se grejala sirotinja, naširoko toči u kamione i traktore, pa navodno čak i u autobuse Gradskog saobraćajnog preduzeća u Beogradu, a da niko ništa ne preduzima. Benefit od neplaćanja akciza verovatno se delio između prodavaca takvog goriva i određenih komunalnih ili privrednih službi, u režiji, a možda i uz „pikslu“ političkih stranaka koje su „pokrivale“ ove poslove.

Takav šverc bio je lakši, sigurniji i unosniji i od klasične „kontrabande“ koja decenijama ilegalno pretače gorivo na Dunavu iz ruskih, ukrajinskih i rumunskih barži, a u vreme sankcija čak je pozdravljana kao vršilac „patriotskih poslova“. I ona je verovatno bila kontrolisana i organizovana od nadležnih obaveštajnih i bezbednosnih službi, jer tu važi ono svetsko pravilo da kad negde vidiš šverc nafte ili duvana, onda je tu negde i neka „udba“.

Koliko je šverc nafte i goriva unosan pokazuje i jugoslovenska istorija naftnog tržišta i prerade nafte. Još u vreme Austro-Ugarske, kako je svojevremeno pisao čuveni ekonomista Branko Horvat, na Savi je izgrađena rafinerija nafte u Sisku, gotovo čisto kao „fasadna rafinerija“, jer ona je prerađivala veoma malo nafte, a u bilansima je prikazivala da prerađuje veoma mnogo. Zapravo je iz Rumunije baržama uvozila gotovo gorivo, a ne sirovu naftu. Kako je razlika u carinama na gorivo i na naftu bila tolika da se nije isplatilo prerađivati naftu, a veoma se isplatilo uvoziti gorivo sa carinom na sirovu naftu – rafinerija u Sisku je samo fingirala preradu nafte, a zapravo se bavila uvozom derivata.

Jednostavno govoreći, a to je i glavni problem Srbije u procesu pregovora o ulasku u EU – nije dovoljno samo graditi institucije koje simuliraju posao, nego je stvar u tome da one rade svoj posao, ali i da te institucije neko nepristrasno kontroliše.

 
Novi magazin, 16.08.2013.

Peščanik.net, 16.08.2013.