Srpski biznismen za kojim je raspisana Interpolova potjernica Stanko Subotić Cane priznao je da je postojao organizovani šverc cigareta, od kojeg su državne strukture stvarale rezerve kojima su finansirane tajne operacije.

„Ukoliko je tačno da je tokom tog perioda (90-ih godina) postojala paralelna mreža distribucije cigareta, koja je bila obavljana na margini zvanične mreže distribucije, takav posao nije mogao da se obavlja bez odobrenja najviših sfera moći, a ne uz pomoć pojedinaca ili privatnih kompanija”, naveo je Subotić u tužbi koju je 19. marta podnio tužiocu u Ženevi protiv 23 osobe iz Srbije i Crne Gore zbog klevete, iznude i ucjene, klevetničke prijave i zločinačkog udruživanja.

Krivičnu prijavu je Subotić objavio na jednom od svojih sajtova, negirajući navode optužnice koja je u Specijalnom sudu u Beogradu podignuta protiv njega i tvrdeći da su se organizovanim švercom cigareta bavili visoko pozicionirani državni funkcioneri, a da je on u spornom periodu od 1995. do 1996. godine bio povezan sa opozicionim političkim strankama.

Subotić tvrdi da je u periodu kada je SRJ bila pod ekonomskim sankcijama, Vlada Slobodana Miloševića nezvanično sarađivala sa ostalim državama u regionu „radi zaobilaženja sankcija i omogućavanja protoka robe”.

„U tom kontekstu bio je organizovan šverc od strane države. Postignuti su dogovori sa državama koje su željele da sarađuju u toj paralelnoj trgovini i ti dogovori su detaljno predviđali dnevne kontingente robe, tip robe, odobrene izvoznike i uvoznike, itd. Zahvaljujući toj paralelnoj aktivnosti, država je mogla da stvori tajne rezerve koje su korišćene radi finansiranja tajnih operacija koje su bile smatrane u interesu države”, kaže Subotić.

On tvrdi kako je „nelogično da je stvorio švercersku organizaciju“, jer je tada bio vlasnik radnji u bescarinskoj zoni Bar u Crnoj Gori i na graničnom prelazu Đeneral Janković u Srbiji, za koje je imao odobrenje države.

„Obrt tih radnji je bio nekoliko miliona njemačkih maraka i nije bilo apsolutno nikakvog rezona da napustim tu vrstu distribucije cigareta”, kaže on.

U prilogu krivične prijave je i kopija odobrenja za rad fri-šopa njegove firme MIA u Baru iz 1995, koje je potpisao tadašnji upravnik carinarnice Božidar Lakić, bivši šef podgoričkog DB-a, a sada savjetnik u Ministarstvu odbrane, kao i odobrenje za otvaranje centralnog skladišta u Podgorici, koje je potpisao tadašnji upravnik carinarnice a kasnije direktor uprave carina Miodrag Radusinović.

Subotić u prijavi pominje premijera Mila Đukanovića jedino kao svog bliskog prijatelja i ne pominje ga u kontekstu prodaje cigareta. Protiv obojice su italijanski tužioci vodili istragu zbog šverca cigareta preko Crne Gore i pranja novca, ali se na optužnici našao samo Subotić, jer Đukanovića štiti diplomatski imunitet.

Subotić tvrdi i da je zahvaljujući „medijskoj hajci“ protiv njega od 2009. godine doveden u sumnju za više nezakonskih djela. Tako je, kako navodi, lažno optužen da je naručilac ne manje od devet ubistava, šef duvanskog kartela, umiješan u operacije pranja novca koji je zarađen švercom droge, da je oštetio Srbiju za 300 miliona eura tako što je sebi prigrabio državnu imovinu, te da on stoji iza prijetnji predsjedniku Srbije Borisu Tadiću.

Subotić vjeruje, kako je naveo, da se od druge polovine prošle godine protiv njega vodi nova medijska kampanja, između ostalog preko „Blica”, „Nacionala“, „Vijesti” i „Dana”.

Subotić pominje da ga je Ratko Knežević optužio za šverc cigareta preko medija, kao i za čitav niz ubistava počinjenih u Srbiji i okolini tokom prethodnih godina među kojima je i ubistvo Iva Pukanića.

„Ne postoji nijedan dokaz da sam povezan sa tim ubistvom, a pri tom nisam nikada bio predmet nijedne istrage s tim u vezi ni u Srbiji ni u Hrvatskoj“, kaže Subotić.

U svojoj tužbi, Subotić tvrdi da je za sve novac bio glavna motivacija, „pošto su njegovi protivnici gledali na sve moguće načine da se domognu njegove imovine u Srbiji”.

Zbog toga mu je, kako tvrdi, oduzeta i kompanija „Futura plus”, čiju je vrijednost procijenio na 200 miliona eura. Zaplijenjene su i nekretnine, dodaje, u Srbiji vrijedne 30 miliona eura, a u Crnoj Gori 15 miliona eura.

„Ove mjere su donijete potpuno proizvoljno i neproporcionalno, s obzirom na to da šteta koju država navodi protiv mene iznosi dva miliona eura, odnosno iznos koji je višestruko manji od vrijednosti zaplijenjene imovine”, tvrdi Subotić.

Subotić tvrdi da se prihvatio da u Srbiji finansira Demokratsku stranku 2000. godine kada je dogovorio da otvori račun u Lihtenjštajnu na ime jedne fondacije. Na taj račun, koji je navodno bio na raspolaganju DS-u, kako tvrdi, uplatio je pet miliona maraka. Ujedno je ovoj stranci prepustio i potraživanje u iznosu od dva miliona maraka koje je imao prema kompaniji „Komuna” i koje je stranka uspjela da naplati.

Poslije izbora Borisa Tadića za predsjednika Srbije, tvrdi da se sa njim sreo više puta „i tom prilikom mu je pominjao ovaj račun”. Subotić navodi da mu je Tadić tražio da se organizuje susret sa Ružicom Đinđić, udovicom Zorana Đinđića, i sa Srđanom Kerimom (donedavnim predsjedavajućim Generalne skupštine UN), kako bi razgovarali o daljoj sudbini novca koji se nalazi na računu fondacije.

„Tokom tog razgovora, Ružica je izrazila želju da primi u gotovini ostatak novca sa tog računa, što je bilo oko 1.300.000 eura, a Tadić je u ime DS odobrio takav transfer“, naveo je Subotić.

„Ja sam prihvatio takav nalog i tu sumu uručio Ružici u gotovini u više isplata koje su se vršile od januara do marta 2007. godine. U to vrijeme krivična procedura protiv mene u Specijalnom sudu je već bila u odmaklom stadijumu tako da su i Tadić i Ružica sigurno znali za nju, ali ih to nije spriječilao da mi traže pare”, tvrdi on.

Iz prijave se vidi da je za neka prijavljena djela, uključujući klevetu, sporna nadležnost švajcarskih sudova, jer se i Subotićevi advokati trude da uvjere tužioca da je nadležan, navodeći primjere iz prakse za koje smatraju da se mogu primijeniti, kao i „posebne okolnosti” njegovog slučaja.


U poslu sa Rusima za ostrvo Sveti Marko

Subotić u svojoj tužbi pominje i kupovinu ostrva Sveti Marko, kod Tivta.

Objašnjavajući kako je srpski biznismen i bivši ministar Milan Beko postao njegov dužnik, Subotić tvrdi da se tokom 2007. godine udružio sa Bekom, u vezi sa preuzimanjem određenih aktiva srpske kompanije „Putnik“. Kako tvrdi, njegova jedina uloga bila je da nađe kupca za ostrvo u Crnoj Gori, kada je i ušao u pregovore sa jednom ruskom kompanijom. „Vijesti“ su ranije objavile da je ruska kompanija „Metropol” investitor gradnje na ostrvu.

„Srpska vlada je naznačila ruskoj kompaniji da ta transakcija mora da se obavi preko Miroslava Miškovića i Milana Beka. Taj posao je trebalo da donese 34.500.000 eura, od čega je jedna trećina trebalo da pripadne Beku a dvije trećine meni. Ruski kupac je uplatio cjelokupnu sumu od cijene na račun jedne od kompanija Milana Beka, ali mi on nije uplatio dio koji je iznosio 23 miliona eura. Rekao mi je da treba da budem strpljiv, zato što je trebalo da izvrši nekoliko transfera kako bi zavarao trag i tako izbjegao plaćanje poreza u Srbiji gdje je bio poreski obveznik”, tvrdi Subotić.

Kako dodaje, Beko je nakon transakcije s ruskom kompanijom prekinuo svaki kontakt sa njim, ne isplativši mu novac. Navodno je, tek nakon dvije godine i njegovog insistiranja, Beko uplatio samo 15 miliona eura, dok je preostalih osam „iskoristio za kupovinu Luke Beograd zajedno sa Miroslavom Miškovićem i ostalim članovima zločinačkog udruženja”.


Kako je krojač postao trgovac cigaretama

Subotić je u poslovnoj biografiji, u okviru krivične prijave, zapisao da je preduzeće „MIA” osnovao 1990. i otvorio dvije fabrike za proizvodnju konfekcije. Zbog sankcija i ekonomske krize Ministrastvo finansija Jugoslavije je, kako objašnjava, dozvolilo preduzeću „Mia”, sa sjedištem u Ubu, da vrši naplatu za izvezenu robu kroz cigarete, koje su bile isporučene od strane jednog makedonskog preduzeća, čiji naziv nije naveo. Potom je, objašnjava, dobio dozvolu da otvori fri-šopove u kojima je prodavao te cigarete. Subotić je zatim naveo da je na taj način „počeo da trguje cigaretama i da se time bavio desetak godina”.

„Tadašnji Miloševićev režim koristio je svaki način za finansiranje rata, a jedan od tih bio je i ucenjivanje dobrostojećih ljudi. Pošto sam bio uticajan poslovni čovjek, sa reputacijom, kontaktiran sam od strane predstavnika režima. Negdje sredinom 1994. godine upoznat sam sa Radovanom Stojčićem Badžom, tadašnjim načelnikom Službe javne bezbjednosti i zamjenikom ministra unutrašnjih poslova Srbije, kao i Jovicom Stanišićem, tadašnjim načelnikom Državne bezbjednosti. Takođe sam upoznao i Milorada Vučelića, koji je tada bio generalni direktor RTS i šef poslaničke grupe SPS Slobodana Miloševića. Ubrzo on biva smijenjen sa te funkcije, i iz želje za osvetom nagovara mene da finansiram opoziciju, odnosno Đinđića, a da ću za uzvrat moći da otvorim radnju i magacin u bescarinskoj zoni u Srbiji, na graničnom prelazu Đeneral Janković, što sam i prihvatio,” naveo je.

Subotić tvrdi da su ga kasnije kontaktirali Stojičić, Vučelić i Stanišić, koji su mu tražili da državi dodijeli 20 miliona maraka kredita, što je kako tvrdi, odbio i „uputio ih da se obrate Vanji Bokanu, koji je bio njihov najveći dobavljač” i koji im je, navodno, dao novac. Nakon toga, Subotić je pao u nemilost, pa je 1997. napustio Srbiju kada su ga počeli povezivati sa Badžinom smrću jer se, kako tvrdi, uplašio za svoju i bezbjednost porodice.

 
Vijesti, 06.05.2010.

Peščanik.net, 07.05.2010.

Leave a Reply