Eto, svi zadovoljni, a neki bome i dobro namireni. Državno-crkveni mega projekt privatnog koncerta u potpunosti je uspio, žrtava vrućine i gužve nije bilo, sve su službe – od policije, zdravstvenih radnika do državnog vrha – ponosne na dobru organizaciju događaja „kakav nije viđen“, to jest koncerta M.P. Thompsona koji je u Zagrebu okupio pola milijuna ljudi. Dobrim dijelom iz „naše“ Herceg Bosne – one toliko željene tvorevine u zapadnoj Bosni koju u ratu nismo uspjeli anektirati – i naravno goleme hrvatske dijaspore, pristigle iz evropskih gradova.
Hrvatska je stoga, kaže ministar policije, razgaljen svehrvatskim zajedništvom, pokazala da se može nositi i s najvećim izazovima, kakav je bio taj „najmasovniji koncert na svijetu“. A što uopće suvislo reći o koncertu pjevača čijom pozornicom dominira skulptura ukrštenog križa i mača? Čemu se baviti psihoanalizom velike skupine jednog naroda koja obožava pjesme vještog trgovca ratom, domoljubljem, zajedništvom, bogom? Kad je sve to već viđeno, razlika je samo u masovnosti posjetitelja i u tome da je prvi put „stradao“ Zagreb. Inače, obijesni ustaški dernek, fašističke poruke, pjevačeva kič ikonografija, sve je to odavno postao hrvatski mainstream, ovoga puta tek zgužvan masovno na jednom mjestu.
Zagreb su tako preplavili ljudi u crnim majicama s ustaškim natpisima i obaveznim slovom U, da bi prije koncerta mahnitali na stolovima kafića, derući grlo stihovima Thompsona posvećenih ustaškim koljačima, uz obavezni ustaški pozdrav „Za dom spremni“, što ga je HDZ-ova vlada odavno ozakonila, dajući mu tobože dvostruku konotaciju. Pa se u nekim prilikama, a to je uvijek, smije izvikivati, a nekad, kao, ne. Valjda jedino na sprovodima.
Poraz jedne države, njenih institucija, retrogradnost društva, dizanje na pijedestal ideala rata, čistoće nacije i najgore – posvete jednom ogavnom režimu, temeljenom na rasnim zakonima i zločinu, sve se to poput crnila sipe rasulo koncertom jednog lošeg pjevača, ali vještog švercera koji instinktom, a ne pameću, itekako izvrsno osluškuje bilo duboko zapuštene nacije, da bi konačno pokorio do tada nedostupni mu glavni grad Hrvatske. Samo njegov bog zna koliko je love strpao u džep dok su mu nad pozornicom lebdjele Gospe i anđeli, a jedan nadbiskup cvilio neku molitvu; kasica se nemilosrdno napunila, a milosrdni pijevac urlao: „Ako ne znaš što je bilo…“, a bilo je to, pjesma kaže, ’45. kada su pred partizanskim krvolocima dobri ustaše i građani kvislinške države bježali put Austrije.
Platio je veliki domoljub tek jeftine tonske stručnjake iz mrske Srbije i bend, sve ostalo, svu tu silnu organizaciju, prometnu regulaciju, bolničke usluge, struju, vodu… platila je mahom država, to jest građani Hrvatske. Snažnu logističku podršku svakako je dala i Crkva, a kako i ne bi pjevaču čiji je moto „Obitelj, Bog i Domovina“, i koji na majici nosi zatvorski broj teroriste Zvonka Bušića koji je 70-tih u Americi podmetnuo bombu što je ubila jednog policajca, a kojega Crkva i država tretiraju kao još jednog nevinog hrvatskog mučenika. Svakako, tužna je država u kojoj pjevaču koji dreči „Za dom“, a masa ekstatično uzvraća „Spremni“, hodočasti državni vrh, predsjednik parlamenta, ali i slovenski desničar Janez Janša. I da, lako bi bilo reći: društveni talog. I pogrešno. Nego je riječ o središnjoj društvenoj matrici, o 30 godina kontaminacije povijesnim revizionizmom, u čemu je ruku, svojom indolentnom šutnjom ili nerijetko i sudjelovanjem, dala takozvana ljevica, o društvu duboko zagađenom nacionalizmom i etničkom isključivosti, čemu ogroman obol daje upravo Crkva. U Splitu je na dan koncerta, u prepunoj crkvi u kojoj je najdraži gost upravo Thompson sa svojom mnogoljudnom obitelji, svećenik trkeljao „da ovaj povijesni događaj bude Bogu na slavu te za jedinstvo hrvatskog naroda“. Isti pop, inače, redovito drži mise za poglavara ustaške države, Antu Pavelića.
Zašto se, međutim, još prije nekoliko godina ustaštvo nije tako masovno i pod državnim patronatom legitimiralo? Zato jer je „suvereni“ kancelar i šef HDZ-a poslušnički prihvaćao civilizacijske direktive Evropske Unije, ali danas… Danas nitko pametan ne očekuje da se taj dekadentni skup evropskih birokrata zgraža nad jednim pronacističkim dernekom u Zagrebu, dok se s uvažavanjem odnosi prema genocidnim politikama Izraela, a desnica nameće supremacijske vrijednosti, segregaciju migrantskog stanovništva, i konačno, dok građane iscrpljuju golemim izdvajanjem za obranu, to jest dok su za rat spremni!
Hrvatski premijer lukavo koketira s takvom Evropom koja je itekako devalvirala antifašističke vrijednosti na kojima je davno i osmišljena Evropska Unija, i zato je jedan pjevač odvratnih ustaških pjesama, skromnih glasovnih mogućnosti, i mogao od idola provincijske desnice prerasti u nacionalnu, državno-crkvenu ikonu. Zato će tobože evropski, uljuđeni premijer u pratnji djece doći na noge Thompsonu uoči koncerta, s njim se razdragano slikati, razmijeniti poklone, a djeca će mu od naci-propagatora dobiti autogram. Kao odgojni putokaz u život. Jer tata zna najbolje uz koju se muziku isplati plesati.
Mladina, 11.07.2025.
Peščanik.net, 12.07.2025.
