Na web-stranici predsjednika Srbije (www.predsednik.rs) od 3. februara 2009. godine objavljena je vijest o obraćanju Borisa Tadića učesnicima foruma ekonomista Srbije na Kopaoniku. U svom govoru, objavljenom pod naslovom Raskinuti spregu kriminala, privrede, pravosuđa i politike predsjednik Tadić nije govorio o stanju u Republici Srpskoj, iako se među prisutnim srbijanskim ekonomistima nalazio i Milorad Dodik, već o Srbiji. “Srbija nema budućnost ako se ne raskine sprega kriminala, privrede, pravosuđa i politike koja je stvorena u prošloj deceniji i opstala posle petooktobarskih promena. Ako se ne razvrgne ova veza, mi imamo šansu, ali ne i garancije da ćemo imati bolju budućnost” – rekao je predsjednik Tadić.

Međutim, samo pet dana ranije, 26. februara 2009., nakon što je objavljeno da je Agencija za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) podnijela nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine prijavu protiv Milorada Dodika i grupe povezanih lica za kriminal od 145 miliona maraka, službeno se oglasio predsjednik Tadić. Iako prijava ukazuje upravo na “spregu kriminala, privrede, pravosuđa i politike”, o kojoj je na Kopaoniku govorio Tadić, on je uzeo u zaštitu premijera Republike Srpske, nazivajući prijavu nadležnih organa protiv njega “hajkom”.

Pravo lice Tadića Ova izjava predsjednika Srbije povodom prijave koju je jedan nadležni organ države Bosne i Hercegovine podnio drugom nadležnom organu države Bosne i Hercegovine protiv građana Bosne i Hercegovine predstavlja prvorazredni skandal. Ne samo zbog toga što se radi o zakonski zasnovanoj istrazi koja traje devet mjeseci od strane SIPA-e (uzgred, na čijem čelu je Srbin koji je od početka bio upoznat s njenim tokom) u suradnji s Tužilaštvom Bosne i Hercegovine (uzgred, na čijem čelu je opet Srbin koji je od početka bio upoznat s njenim tokom) i ne samo zbog toga što se radi o akciji uperenoj protiv dobro organizirane “sprege kriminala, privrede, pravosuđa i politike”, već prije svega zbog toga što se radi o flagrantnom kršenju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine i miješanja u rad njenih nadležnih organa.

No, režim Borisa Tadića nije se zaustavio samo na ovome: istovremeno je medijima dostavljena informacija da je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije objavilo potjernice za grupom građana naše zemlje, na čelu sa članovima ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljuićem. Navodni povod je istraga o ubistvima vojnika JNA koja su se dogodila u Sarajevu 3. maja 1992. godine, prilikom izlaska iz grada kolone vozila na čelu s generalom Kukanjcem, čiji su vojnici prethodno na sarajevskom aerodromu kidnapirali legalnog predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića. Da se ne radi o tako drskoj gesti srbijanskih vlasti, on bi bio smiješan: država koja je doskora godinama skrivala optuženika za genocid i najteža djela ratnog zločina Radovana Karadžića i isto to još uvijek čini s Ratkom Mladićem, država kojoj je jedinoj u svijetu ustanovljena odgovornost za genocid, država koja već dvije godine ne ispunjava nalog iz presude Međunarodnog suda pravde o usvajanju skupštinske deklaracije o genocidu u Srebrenici, država koja bez ijednog dokaza već dvadeset mjeseci u zatvoru drži bolesnog Iliju Jurišića zbog navodnog zločina u Tuzli 1992. godine… e, takva država 17 godina nakon izlaska kolone JNA iz Sarajeva raspisuje potjernicu protiv članova tadašnjeg Predsjedništva BiH, državljana BiH, za navodni zločin koji se dogodio u BiH.

Činjenica da srbijanske vlasti sprovode princip svoje pravosudne jurisdikcije nad tuđim državljanima (Bosne i Hercegovine) u krivično-pravnom procesuiranju mogućih krivičnih djela počinjenih na teritoriji druge države (Bosne i Hercegovine) predstavlja odnos kakav ne poznaje praksa savremenih međunarodnih odnosa. Nažalost, on istovremeno predstavlja i kontinuitet odnosa srbijanskih vlasti prema Bosni i Hercegovini, započet vladavinom Slobodana Miloševića i nastavljen politikom njegovih nasljednika Dobrice Ćosića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića.

I dok na dokazivanje tog općepoznatog odnosa kada su u pitanju Milošević, Ćosić i Koštunica, ne treba trošiti riječi, situacija je drugačija kada se radi o aktuelnom predsjedniku Srbije. Ovo iz razloga što je Tadić promijenjenom retorikom i s nekoliko važnih gestova (poput izvinjenja za zločine srpske vojske počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini) i manje važnih, ali efektnih (poput odluke o isporuci plina Sarajevu tokom nedavne krize u snabdijevanju) pobudio znatne simpatije i nade da njegov mandat znači prekid imperijalnih pretenzija Beograda prema Bosni i Hercegovini.

Nažalost, radi se o iluziji. Istina je da Tadićev odnos prema Bosni i Hercegovini nije jednoznačan kao kod njegovih prethodnika, ali je nesumnjivo da se on kreće u koordinatama njegovih gestova – od posjete Srebrenici do dizanja tri prsta na otvaranju olimpijade u Pekingu. Takva je, uostalom, i njegova politika: i Kosovo i članstvo u Evropskoj uniji, i dobri odnosi s Amerikom i strateška saradnja s Rusijom, i baštinjenje ugleda Zorana Đinđića i deklaracija o stranačkom pomirenju s Miloševićevim nasljednicima u Socijalističkoj partiji… Sin uglednog oca koji je godinama poslije rata bio predsjednik Odbora za zaštitu Radovana Karadžića, nije se uspio u potpunosti otrgnuti zagrljajima koje je još kao dječak primao na krilu očevog bliskog prijatelja Dobrice Ćosića.

Nažalost, taj utjecaj je najbolje vidljiv kada se radi o odnosu prema Bosni i Hercegovini. Ne samo da rješavanje nijednog naslijeđenog međudržavnog problema nije ni pomaknuto s mjesta (Srbija odbija potpisati sporazum o granicama, o imovini pravnih subjekata iz Bosne i Hercegovine, o naknadi za korištenje voda u hidrocentralama bh. rijeka, odbija izdati agreman imenovanom bh. ambasadoru…), već je vlada Borisa Tadića stvorila ambijent i otpočela realizaciju faktičkog prisajedinjenja Republike Srpske u strateški važnim sektorima kao što su elektroenergetski, obrazovni, zdravstveni, trgovački… Ukratko, svim onima na koje je mislio premijer Republike Srpske kada je na spomenutom savjetovanju ekonomista Srbije predložio spajanje tržišta Srbije i Republike Srpske kao pravom odgovoru na izazove aktuelne globalne recesije.

U takav odnos Borisa Tadića odlično se uklapaju stavovi Milorada Dodika o Bosni i Hercegovini – ulijeću kao ruka u rukavicu. Tadićevo flagrantno miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine povodom istrage nadležnih državnih organa o Dodikovom kriminalu najbolji je dokaz njegovog, Tadićevog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Ono nije skandalozno samo zbog toga što se radi o istoj borbi protiv istog kriminala koju Tadić javno zagovara u svojoj državi; radi se o lukavoj strategiji nastavka držanja Bosne i Hercegovine bespomoćnim taocem Dodikove kriminalne, opasne i bahate politike – politike razbijanja države Bosne i Hercegovine.

Sarajevska neprincipijelnost Na Bosni i Hercegovini nije da bira, sve i da može, političare koji će joj biti državni partneri u Srbiji. Ali, ono što mogu njeni političari koji se u nju kunu jeste da svoj odnos i prema Borisu Tadiću i prema Srbiji uspostave na bazi reciprociteta. Pravi odgovor vjerovatno ne bi bio raspisivanje potjernice protiv najodgovornijih za zločine Vojske Jugoslavije u Bosni i Hercegovini u periodu kada je njen vrhovni komandant bio predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, Dobrica Ćosić. No, pravi odgovor nije ni trpljenje da se pod plaštom prava država garanata Dejtonskog sporazuma, na šta se pozivaju i Srbija i Hrvatska, susjedne zemlje drsko upliću u unutarnje odnose u Bosni i Hercegovini. Koliko još treba čekati da zvanično Sarajevo povodom korištenja tog opravdanja iz Beograda i Zagreba odgovori da su status garanata Daytona dobile zbog svog krvavog učešća u agresiji na Bosnu i Hercegovinu koja je bila rezultat dogovora i podjela naše zemlje između Miloševića i Tuđmana, a ne zbog svoje mirotvorne, humanitarne uloge u zločinima počinjenim u njoj. Svojim potpisom na Dayton predstavnici Srbije i Hrvatske su se obavezali da neće destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, te im njime nikako nije dato za pravo da čine upravo suprotno. No, da bi to učinili, oni bh. lideri koji se najviše zaklinju u Bosnu i Hercegovinu morali bi istovjetan odnos zauzeti i prema miješanju u unutarnje stvari svoje zemlje koje dolaze i iz Zagreba, kao i prema onima iz Beograda. Ne radi se o tome da je odnos susjednih prijestolnica istovjetan, dapače; ali, blagoglagoljiva, a isprazna retorika Stjepana Mesića, koja tako godi bošnjačkom uhu, jednako je principijelno nedopustiva kada se on petlja čak i u toliko unutarnje odluke u Bosni i Hercegovini, kakva je, na primjer, ona o statusu državne imovine (Preporučujem tekst Ivana Lovrenovića na sljedećoj stranici Dana).

Stoga, na “zahtjev” Borisa Tadića da se prestane s “hajkom” protiv Dodika treba odgovoriti zahtjevom da on prestane s hajkom protiv Bosne i Hercegovine.

BH Dani, 06.03.2009.

Peščanik.net, 07.03.2009.

Leave a Reply