Ispred Filozofskog fakulteta na Palama stižem nekoliko minuta prije početka promocije Peščanika. Zgrada je nova, napravljena na livadi, lijepo izgleda, a unutrašnjost je čista, odaje dobro opremljen i funkcionalan objekt. Peščanik je kultna emisija beogradskog radija B92, program koji se najdosljednije i najbeskompromisnije bori protiv srpskog nacionalizma i snažnog Miloševićevog i Koštunicinog naslijeđa u Srbiji. Na Palama sam zbog mojih prijatelja, urednicePeščanika Svetlane Lukić i suradnika emisije Nikole Samardžića, ali još više zbog interesa da vidim kako će proteći njihov razgovor s paljanskim studentima. Promociju je organizirao Savjet mladih Istočnog Sarajeva, a tema razgovora je naslovljena sKompatibilnost aktuelne srpske politike sa evropskim integracijama.

Amfiteatar je pun, preko stotinjak prisutnih, većinom studenata. Svetlana Lukić im zahvaljuje na prisustvu, ukratko predstavlja Peščanik i govori da njen program dio radikalnih, nacionalističkih aktera u Srbiji naziva “antisrpskim”. Daje riječ Nikoli Samardžiću, profesoru Beogradskog univerziteta, koji na početku obraćanja s puno emocija govori o tome da se ne osjeća strancem: kako zbog dubokih viševjekovnih sarajevskih korijena njegove porodice, tako i zbog činjenice da je učestvovao u formiranju fakulteta na Palama predajući nekoliko godina na njemu, iz uvjerenja da gradi instituciju za sticanje znanja i osvajanje slobode. Samardžić govori o bojazni da ni Filozofski fakultet neće biti dovoljan razlog da mladi ljudi ostaju na Palama, te da će biti žrtve nacionalističke politike koja ne uvažava činjenicu da je Beograd daleko, a svaki kontakt sa Sarajevom drži opasnošću od radijacije, kao da se radi o Černobilu. Ukazuje na antievropski karakter politike aktuelnih vlasti u Srbiji, koja je pogoršala odnose i s Bosnom i Hercegovinom, i s Hrvatskom, i s Crnom Gorom i s Makedonijom. Govori i o tome da ni Miloradu Dodiku ni Borisu Tadiću ne odgovaraju evropske integracije, jer se kose s njihovim vlastitim interesima, unatoč tome što bi upravo regionalizacija Bosne i Hercegovine i ulazak u Evropsku uniju donio toliko željeno brisanje granice na Drini. Ilustrira to činjenicom da je pri dolasku na Pale s obiju strana granice prošao detaljan policijski carinski pregled, a da su granice između država članica Evropske unije nevidljive. Posmatram lica studenata i studentica oko mene: slušaju Nikolu, ali s izrazom lica kao da im vadi zdravi zub bez anestezije. Većina njih je rođena u periodu od 1988. do 1990. godine. Smio bih se kladiti da niko od njih, a pogotovo na Palama, nikada do tog popodneva nije imao priliku uživo vidjeti i čuti nekoga ko govori radikalno drugačije od sistema vrijednosti na kojem su odrasli i školovani, pa još Srbin, a povrh svega iz Beograda. Ovu okolnost i te kako treba imati u vidu prilikom procjene incidenta koji će u nastavku promocije uslijediti i okončati je praktičnim prekidom.

Kraj trpljenju stavova gostiju iz Beograda označio je izlazak za govornicu Dodikovog kandidata za načelnika Pala na nedavnim lokalnim izborima. U uvodu je objasnio da on jeste za demokratiju, da mu je drago što je promocija organizirana, ali… Što gosti ne govore o tim prednostima evropskih integracija, nego vrše političku propagandu? Što se ne kandidiraju na izborima i ne dobiju podršku naroda? Šta će nama ukidanje viza ako nemamo para za kartu? Kako to da im ne valja nijedan srpski lider, od Miloševića do Dodika? Znaju li oni da su Srbi u Bosni opstali zahvaljujući svojoj borbi, jer su preglasani prije rata i prijetio im je nestanak?

Dodikov tribun doživljava ovacije amfiteatra. Svetlana Lukić pokušava nadglasati oduševljenje većine prisutnih i objasniti da Peščanik nije politička stranka i ne učestvuje na izborima. Uzalud. Onda ustaje bučni četrdesetogodišnjak i prijeteći upozorava Lukićku da ne viče jer “samo ona moja kući ima pravo da viče na mene”. Ovacije: “Jest joj dobro rekao!” A onda objašnjava Samardžiću da on priču o integracijama i regionalizaciji može okačiti mačku o rep. Tačno je da nema vidljivih granica između Francuske i Španije, ali se sve kontrolira i nema tog Španca koji ne zna gdje su granice Španije. A što se tiče regionalizacije, nema ništa protiv – eto, neka jedna regija budu istočna Bosna i zapadna Srbija. Oduševljenje u amfiteatru. Dugokosi mladić ustaje i govori da Evropska unija hoće da Srbi izgube svoj identitet da bi ušli u Evropu, te da je sramota da su došli na njihov fakultet, a da se sami predstavljaju kao antisrbi. Opet oduševljenje koje pokušava nadglasati Svetlana: “Tako može govoriti neko ko je glup ili bezobrazan. Vi, kolega, niste glupi: nismo rekli da smo antisrbi, već da nas dio nacionalističke javnosti u Srbiji tako naziva.” Džaba. Ustaje drugi student i pita kakvi su oni Srbi ako su mogli praviti filmove o Hrvatima koji su bili srpski zarobljenici u ratu. Zgodna studentica u redu iza mene, ne ustajući, vrišti: “Zašto Haag sudi samo Srbima?” Akademski razgovor s početka je nepovratno pretvoren u haos. Nikola Samardžić ustaje i govori da je uvrijeđen ponašanjem prisutnih, da to nije fakultet u čijem stvaranju je dao i osobni doprinos te da napušta promociju. Hrmpalija iz gledališta grmi: “Govoriš o demokratiji, a napuštaš razgovor kad ti se iznesu argumenti!”

Mučnu atmosferu na izlazu fakulteta pokušava popraviti novinar Zoran Žuža, ljubazno me pozdravljajući. Pitam ga kako ga nije stid zbog tvrdnje koju je nedavno objavio u smeće tabloidu Press, da su tekstovi u Danima o sporazumu iz Pruda “podmazani islamskim parama”. Pokušava me uvjeriti da nije baš tako napisao, da on cijeni i mene i Dane, da se mi često slažemo u ocjenama… Odgovaram mu da je tačno da se slažemo, ali samo onda kada Dani pišu o bošnjačkim zločinima, položaju Srba u Sarajevu i Federaciji, o Ceriću, Izetbegoviću, Silajdžiću. Naš glasni razgovor završavam govoreći mu da jedan od nas dvojice sasvim izvjesno predstavlja sramotu za novinarsku profesiju. Prosto iznuđujem Žužinu suglasnost s mojom ocjenom. Kad se udaljio, prilazi mi jedan student koji je slušao naš dijalog i govori mi: “Što se uzbuđujete? Znate li da ovdje, na Palama, Žužu zovu Ćatić? A znate zašto? Zato što se na novčanici od 50 maraka nalazi lik Muse Ćazima Ćatića, a za taj iznos Žuža je spreman potpisati šta god mu se naruči.”

Danima razmišljam o atmosferi koju sam osjetio na Filozofskom fakultetu na Palama. Mučninu mi popravlja vijest koja je do jučer izgledala nezamislivom, a koju čitam u britanskom Independentu: preko 200 turskih intelektualaca, pisaca, profesora i novinara potpisalo je izvinjenje upućeno jermenskom narodu zbog genocida koji je Otomanska imperija izvršila nad njegovim pripadnicima prije više od 90 godina. Tužan sam što Svetlana Lukić, Nikola Samardžić, svi studenti koje sam vidio na Palama i ja nećemo živjeti bar još 150 godina.

BH Dani, 19.12.2008.

Peščanik.net, 12.01.2009.

Leave a Reply