Povijest se u doba globalizacije događa kao proces preobrazbe lokalnih u translokalne prostore. Američki sociolog Roland Robertson prvi je upotrijebio termin glokalizacija. On govori o novim kulturalnim borbama za identitet unutar drukčije shvaćenog pojma lokalnog, teritorija, nacije, regije.

Ugledni liberalni mislilac sir Ralf Dahrendorf skeptički i s rezignacijom analizira svijet bez oslonca. Jedinu alternativu Dahrendorf vidi u povratku ideji slobode za sve državljane/građane svijeta. Kozmopolitizam i glokalizam nisu suprotnosti, nego jedini način djelatne borbe protiv dokinuća čvrstih identiteta u globalnome svijetu.

Namjesto lozinke koja je određivala McLuhannovo doba: Misli globalno, djeluj lokalno, ovo je vrijeme za: Misli glokalno, djeluj sada!

 
Svijet bez oslonca: Globalizacija i anomija
Ralf Dahrendorf [1]


Vrijeme nade, vrijeme straha

Kad nove snage zastarjelih struktura propadnu, okrećemo se nadi. U svakom slučaju, to vrijedi u perspektivi prosvjetiteljskih namjera otvaranja novih mogućnosti za veći broj ljudi. Ono što se obično naziva globalizacijom jedna je takva nova snaga. Strukture koje je ona razbila nisu samo bile fronte hladnoga rata, nego istodobno i poveznice stagnacije i društvene ukočenosti u kojoj je američki ekonomist Mancur Olson već 1982. vidio neizbježivi razlog za nadolazeći pad nacija staroga Zapada. Globalizacija je bila oslobađanje od nepokretnosti gotovo već zaboravljenih 70-ih godina prošloga stoljeća.

U međuvremenu već imamo dovoljno iskustva sa svijetlim i tamnim stranama globalizacije kako bismo bili svjesni dviju opasnosti koje prate taj pojam: opasnost netočnosti i opasnost euforije. Započnimo s netočnošću pojma: svijet kao područje trgovine i komunikacije postojao je već prije 1989. Moglo se telefonirati u Tokio, letjeti preko Sjevernog pola do Los Angelesa, kupovati jagode tijekom cijele godine, u Londonu ili Frankfurtu trgovati s američkim dionicama. U svakom slučaju, moglo se to na Starom kontinentu, svijetu koji se dobro može opisati kao član OECD-a. Unatoč tome, 1989. smatra se godinom prelaska praga. Najedanput nije bila riječ samo o zemljama, članicama OECD-a; gotovo je čitav svijet postao OECD-svijet. Otvaranje je dovelo do toga, glasnost eksplozivnog razvoja tehnologija vodila je k tome, tehnologije koje prenose informacije i gospodarska djelovanja koja se zasnivaju na takvim tehnologijama. Nestajale su granice, granice vremena i prostora.

Prvi koji su iskoristili mogućnosti bezgraničnog prenošenja informacija bili su oni koji su se bavili novcem i kapitalom. Globalna tržišta su ponajprije bila financijska tržišta. Radilo se na izumu novih i složenijih instrumenata kako bi kapital bio dostupan tamo gdje je za njega postojao interes i, s druge strane, kako bi se posrednicima sa što manje rizika osigurala povećana dobit. To je bilo vrijeme Georgea Sorosa. Mađarskobritanskoamerički financijaš je zanimljiv jer je znao briljantno svirati na klaviru globalnih financijskih transakcija, istodobno mu pristupiti s prikladnom sumnjičavošću, te potom u potpunosti iskoristiti dobit kako bi pomogao onima koji iz bilo kojih razloga nisu mogli iskoristiti te mogućnosti. Soros kao osoba utjelovljuje aspekte novog svijeta globalizacije; on je istodobno špekulant, filozofirajući kritičar svoga doba i filantrop.

Tako je Soros bio bolje zaštićen od opasnosti euforije koju je globalizacija informacija nosila u sebi. Općenito su informacijski sustavi postali predmet globalnih želja za rastom. Sasvim “nova ekonomija” nastala je oko tog područja i s njom i “novo tržište”. U trenutku kad se to dogodilo, očekivanja potrošača bila su zadovoljena. Oni koji su sve svoje nade polagali u globalizaciju informacijskih sustava htjeli su previše toga u premalom roku, ili su išli preko granice onoga što se uopće moglo ostvariti novim snagama. Stoga je nakon sumnjivog booma uslijedio crash, a pritom je u oba slučaja bila riječ o pretjerivanju.

Bitna pretpostavka moje argumentacije je da ne postoji Weltgeist koji povijest vodi do određenih ciljeva bez obzira na gubitke, niti imanentna nužnost za nezaustavljivim tehnološkim napretkom. Sasvim je moguće da je mnogostruka globalizacija samo epizoda, prolazna stranputica kapitalizma s malo dugotrajnih posljedica. Također je moguće da se granice koje su pale 1989. pojave negdje drugdje u nekom drugom obliku. O počecima takvog razvoja situacije još će biti govora. Globalna klasa kojoj je Soros prvo pokazivao put, a poslije joj očitao bukvicu, može opet nestati u povijesnom zaboravu ne dokazavši svoju prevlast.

U zadnjem je desetljeću ipak slavila svoje uspjehe. Neki su bili sumnjiva karaktera, neki zasluženi, a neki opasni po naš život. U sumnjiva postignuća ubrajam, primjerice, čudnu priču “Y2k”, kako se 2000. godina skraćuje na kompjutorskom engleskom jeziku. Stručnjaci su pred­viđali strašne stvari u trenutku prelaska iz 1999. na 2000. godine. Liftovi će se zaustaviti, zrakoplovi će padati s neba, sve će se novčane transakcije prekinuti, ako se ne potroše milijarde dolara kako bi se angažiralo još stručnjaka. Naposljetku su samo oni profitirali i zemlje kao što su Grčka, da ne govorimo o Sjevernoj Koreji, koje nisu poduzele gotovo ništa i koje su ignorirale IT uzimatelje talaca.

Nezasluženi uspjesi nisu zasluga informacijskih stručnjaka, nego onih koji su na njihovim konjunkturama radili na svojoj dobiti. Najedanput je globalizacija morala ispaštati za zatvaranje seoskih poštanskih ureda, za redukciju spasilačkih službi u velikim gradovima, za ukidanje vezanih cijena za knjige i drugo. Globalizacija je postala veliki alibi najčešće u porastu dobiti kod smanjenja usluga. Globalizacija je uvijek značila i ohrabrivanje kapitalizma orijentiranog prema sve većoj dobiti, koji je skinuo okove korporacijskih ograničenja, dugotrajne odgovornosti i društvenih obveza. Prekasno se otkrilo da se uklanjanje granica neograničenih informacija može koristiti u negativne, destruktivne svrhe. Cvjetanje trgovine drogama u cijelom svijetu ima veze s globalizacijom. Djelovanje mafije nije više ograničeno na Kalabriju ili Siciliju, nego se ono može preko Rusije proširiti na cijelu Europu. Trgovanje ljudima je doseglo takve brojke koje prelaze sva povijesna iskustva s robovlasništvom. Naposljetku se pojavila i globalizacija terorizma. Saudijci, Alžirci i Libanonci mogli su se usavršavati u afganistanskim taborima i biti poslani u tehničku školu u Hamburgu, ili u školu za pilote u Kaliforniji, kako bi naposljetku mogli zrakoplove s redovitih linija iz Bostona usmjeriti prema Twin Towersima. I to je globalizacija. Ona označuje točku u kojoj se nada iz 90-ih godina pretvorila u strah. Velika mogućnost novih snaga pretvorila se u prijetnju.


Svijet oslobođen od okova

Da nove snage razbijaju zastarjele strukture za neke je, dakle, pozitivna vijest. No za mnoge druge ipak prijeteća zamisao. Postoje i drugi aktualni pojmovi slične ambivalentnosti. Dok je rizično društvo za Ulricha Becka mogućnost, za većinu je prije svega rizik. Fleksibilnost je omiljeni politički zahtjev, osobito za tržište rada, ali oni kojih se to tiče vide je kao nesigurnost. Bez obzira kojeg su mišljenja ljudi, sigurno je da je vrijeme promjena koje doživljavamo istodobno i vrijeme razrješenja. Takva su razrješenja određivala proces modernizacije (koji se danas rado i često spominje) od njezinih početaka. From status to contract, od naslijeđenog prava do ugovorom sređenog dogovora – formula britanskog pravnika Hanrya Mainea – uvijek mi se činila najjasnijom formulacijom onoga što se zove modernitet. Za Maxa Webera to je bilo razrješenje staleškoga i pretvaranje tradicionalne moći u legalnu ili racionalnu moć. Takva razrješenja oslobađaju ljude, ali im istodobno i oduzimaju sigurnost dosadašnjih veza.

Poneki autori i mnogi ljudi misle da u doba globalizacije takav proces doživljavamo u iznimnom ubrzanju. Anthony Giddens je svojoj BBC

reportaži o pitanju “kako globalizacija oblikuje naš život” dao naslov Runaway World. Njemački prijevod je objavljen pod naslovom Die Entfesselte Welt (Svijet oslobođen od okova). Mogle bi se koristiti i neke druge fraze, no niti jedna ne bi bila dovoljno precizna: neobuzdan svijet, koji je iskočio iz tračnica, bezgranično raspojasan svijet, koji nam je pobjegao, neograničeno odjurio. Ja sam se odlučio za svijet bez oslonca. U zadnje vrijeme ne možemo izbjeći često citiranu dramatičnu analizu u Manifestu Komunističke partije Marxa i Engelsa. Buržoazija je uništila sve feudalne, patrijarhalne, idilične odnose. Šarena feudalna veza koja čovjeka veže za njegova prirodno nadređenoga, nemilosrdno je rastrgnuta, te nije ostavila niti jednu drugu vezu između čovjeka i čovjeka osim bezosjećajnog “gotovinskog plaćanja”, tj. cash nexusa. Epoha je obilježena “neprekidnim potresanjem svih društvenih prilika” zbog “stalne nesigurnosti i kretanja”. “Nestali su svi čvrsti, zahrđali odnosi s pratećim pretpostavkama i nazorima vrijednim poštovanja, svi novi zastarijevaju prije no što su se okoštali. Sve staleško stalno iščezava, sve sveto se oskvrnjuje…”

Ima nešto utješno u tome da je to bilo izrečeno prije 160 godina. Svijet nije nestao, iako smo prošli užasno stoljeće ratova i građanskih nemira. No ionako treba naglasiti da su oslobađanje i prijetnja u takvim procesima promjena smještena vrlo blizu. Svijet bez oslonca je i svijet u kojemu ljudi mogu stajati na vlastitim nogama. Opreka runaway world je stagnant world. Tko uopće želi živjeti u okovanom svijetu, zavezan i ograničen?

Ali postoji točka u kojoj se sloboda pretvara u anomiju. Odabrao sam riječ koju je francuski sociolog Emile Durkheim skovao u svojoj analizi iz 1897. o razlozima samoubojstva. Jedan razlog za samoubojstvo je, prema Durkheimu, nestajanje svih pravila (nomoi), svijet bez normi i oslonca. Onaj tko je doživio anomiju neće moći lako baratati s njom. Mene ona podsjeća na kratkotrajni trenutak između nestanka nacista i dolaska Sovjeta u Berlin 1945, kad smo posve nezaštićeni pokrali sve što nije bilo pričvršćeno u Ladenstrasse u blizini podzemne željeznice. To nije moguće u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje u Europi u 2001. godini. No ipak je nestanak poznatih struktura dostigao razinu koja mnoge uznemiruje. Rukom pod ruku s globalizacijom doživljavamo raspad pravde i reda u vlastitoj zemlji i u ostatku svijeta. To bi mogla postati najvažnija tema našega doba i već je danas najveći test svake politike slobode. Jer u svijetu bez oslonca ljudi traže nove veze, koje otvaraju velika pitanja, kad se prije svega teži za slobodom.


Globalizacija

Dopustite da započnem s jednim bezopasnim objašnjenjem. Neki su promatrači uočili da je proces koji opisujemo kao globalizaciju uistinu dvostruki proces. Dok određene gospodarske djelatnosti trebaju uvijek nove prostore za širenje i pritom izgube svako jamstvo, ljudi traže sve manje prostore u kojima se osjećaju kao kod kuće i prema kojima mogu razviti osjećaj pripadnosti. “Misli globalno, djeluj lokalno”, koristi se u reklamama. Za dvostruki proces koji se zbiva oko nas, možda i unutar nas, postoji ime glokalizacija, dakle, globalizacija i lokalizacija istodobno. I članovi globalne klase, koji se najčešće raspituju za letove između Seoula i Chicaga, ili se brinu oko najnovijeg kompjutorskog virusa, maštaju o svojoj kućici u Dordogni ili Kentu, i sanjaju o tome da globalno selo jednoga dana zamijene za istinsko selo. Ne postoji ništa loše u tome, no ipak se posustaje između čistog zraka globalnoga i previše onečišćenog zraka lokalnog. Kad dostignu određenu veličinu, civilizirana društva pokazuju svoju snagu. To ne moraju biti Sjedinjene Američke Države; Švicarska je posve dovoljna. Selo spada tamo ili, još bolje, grad, u kojemu je rođena moderna, ali zajednica nije dostatna kako bi povezala domovinu i slobodu.

Još problematičnija od privrženosti selu je privrženost regiji, ograničenom dijelu uređene zajednice kao mjestu pripadnosti. I to nije uvijek tako i toliko jednostavno. Ja sam zavolio svoj kvart Bonndorf u južnom Schwarzwaldu i već sam se odavno navikao da svaki koncert limene glazbe završi s Badenerlied koja se pjeva sa žarom. Tako se “onima iz Stuttgarta” u glavnom gradu pokrajine BadenWurttengbrg htjelo pokazati da se ne pita uvijek samo njih, štoviše da se iskaže neslaganje s njihovim izjavama. No to je nježnija verzija jednoga čestog virulentnog fenomena, koji se, po vođi sjevernotalijanskih regionalista, može nazvati Bossifenomen.

“Padanija”, koju Bossi želi osnovati, ne postoji. Ona je izum demagoga koji tako želi mobilizirati neraspoloženje prema Rimu. No takvi izumi u globaliziranom svijetu imaju konjunkture. Njihovim izumiteljima priskrbljuju moć i njihovim pristašama iluziju pripadnosti. Ponekad, kao u osnivanju švicarskog kantona Jura, društvo može popustiti takvim željama bez puno štete. Češće dolazi do sukoba, čak i onih koji su popraćeni terorom, a poslije dolazi do odcjepljenja zajednica i potom velikog razočarenja odcijepljenih, koji su slijedili svoga vođu i njegove funkcionare, i koji su to često platili svojom slobodom, a često i svojim blagostanjem.


Etničko čišćenje

Veliki nesporazum oko samoupravljanja također je popratna točka globalizacije. Samoupravljanje bi značilo da ljudi u određivanju svoje sudbine imaju udio, tj. da žive u demokratskim okolnostima. No samoupravljanje često znači da ljudi žive u granicama koje rjeđe crta povijest, a češće amateri povjesničari s političkim ambicijama. Imati nezavisnu Slovačku, nezavisni Quebec, nezavisnu Baskiju, ne znači imati i više slobode nego više moći u rukama regionalnih demagoga i silnika. To nije, kao što je Ernest Gellner uvijek uvjerljivo isticao, izraz povijesnih prava, nego modernog traženja prava na moć. I uvelike služi za mobilizaciju građana koji nisu profitirali od modernizacije. Navodno im to vraća idilične odnose jednoga ranijeg doba, ali to znači i novu ovisnost.

Ovdje treba dodati zapažanje koje uznemiruje i zbunjuje one liberalne; a za mene je to veliko razočaranje prošloga stoljeća. S mnogima sam se nadao da civilizirani, demokratski članovi zajednice dopuštaju ljudima različitog naslijeđa, uvjerenja i orijentacije da žive kao miroljubivi građani. Zajednički status građana može se povezati s pluralnošću etničkih korijena, vjerskog opredjeljenja i drugim dubokim aspektima njihova društvenog položaja. Danas se vidi da se ta mnogostrukost ne događa u zajedništvu. Skupine se sortiraju u homogene jedinice čak i u društvima u kojima svi uživaju velikodušna građanska prava.

Bilo je jednom neko vrijeme u kojemu se separate but equal, dakle, odvajanje kod istih prava, smatralo neliberalnim ciljem. Željeli smo svijet together and equal, zajedništvo kao isti građani, najradije s velikim miješanjem svih skupina u zajedničkim školama, u svim kvartovima; i to kroz prijateljstva i, štoviše, pomoću braka i multietničkih obitelji. Danas se na mnogo mjesta moramo nadati da je barem minimum separate but equal još dostižan, jer se odvajanje, odvojenost skupina čini neizbježivim. Pretpostavka je da se svijet bez domovina kreće bez zastoja prema toj tendenciji.

A ne manjka primjera. Kad jednom bude napisana priča intervencije Zapada na području Balkana, moglo bi doći do otkrivanja uznemiravajućih činjenica. Pohvalan pokušaj uz pomoć međunarodnih policijskih snaga osiguravanja mirnog suživota etničkih skupina završio je gotovo svugdje tako da su snage intervencije stražarile na granicama još više razdvojenih etničkih skupina. Između dobrih namjera i stabilizacije dobre stvarnosti leži etničko čišćenje s više ili manje krvavim, ali uvijek brutalnim i nasilnim sredstvima. Ljudi, čini se, vole biti među svojima, jer se samo tamo osjećaju sigurno u odnosu na bezgranični svijet pun prijetnji.

To u osnovi vrijedi i za mnoge etničke sukobe koji su izbili u Europi ili negdje drugdje. Iračani, Baski, Korzikanci žele biti među sobom, bez obzira trebaju li zbog toga platiti djelomično svojom slobodom i blagostanjem. Zaštita manjina više nije dovoljna; mora se doći do vlastite države, jedne nezavisne Škotske, ili do priključka matičnoj zemlji, primjerice, kad se mađarski premijer naziva vladarom 14 milijuna Mađara od kojih samo 9 milijuna živi u sadašnjim granicama zemlje.

Čežnja za etničkohomogenom domovinom ne postaje vidljiva samo u velikim, terorom popraćenim sukobima, nego i u malim. Takozvana multikulturalna društva to su samo u statistici; u stvarnosti se kulture sortiraju sa zavidnom spretnošću. Nije baš začuđujuće kad staroberlinske obitelji odsele jer u razred s njihovom djecom idu samo novopečeni Berlinci turskog podrijetla. U Londonu, multikulturalnom gradu koji najbolje funkcionira, unatoč tome se točno zna gdje žive Indijci, Bangladešani i Kinezi. Pripadnost i domovina za većinu znači homogenost.

Što je u tome loše? Je li možda multikulturalna ideja bila pogreška (kad su se djeca autobusom vozila u udaljene škole kako bi se miješale inače odvojene skupine)? Uistinu su postojale demokratske i liberalne države s homogenim stanovništvom: Švedska, primjerice. Onda su došli prvi doseljenici; i kad su švedskog premijera Palmea ubili u atentatu, prve reakcije većine su bile: “To su morali biti Kurdi” (kojih je nekoliko stotina živjelo u Stockholmu). Istina koju mnogi ne vole je sljedeća: čovječanstvo jednostavno nije po Zemljinoj kugli podijeljeno u identificirajuće skupine; a još manje u vremenu globalizacije.

Potraga za homogenosti, za etničko “čistim” zajednicama, pod takvim uvjetima ima dvije posljedice koje na isti način ugrožavaju slobodu. Unutra takve zajednice teže netoleranciji. Japan je homogen, ali zato ne smije biti Korejaca u zemlji; ali ipak ih ima i stoga su potlačeni. Istodobno homogene zajednice navodno teže mješavini protekcionizma i agresivnosti. Ponašaju se kao da stalno moraju braniti svoj teritorij, najbolje tako da ga prošire. Sloboda i mir su u svijetu homogenih nacija (u klasičnom etničkom smislu tog pojma) ugroženi na jednak način.


O ligaturama

Opet nas to vraća na sljedeće pitanje: Što je u stvari cilj politike slobode? Najviše životnih mogućnosti za najveći broj ljudi, glasi moj odgovor. Životne mogućnosti su u prvom redu mogućnosti izbora, opcije. One zahtijevaju dvije stvari: pravo na sudjelovanje i ponudu djelatnosti i dobara na izbor. Ljudima mora biti dopušteno da biraju, i oni sami moraju biti sposobni birati. Na prvi pogled to je dovoljno; postavlja dovoljno zadataka što se tiče proširenja građanskih prava i porasta blagostanja i pluralizma društva. No opcije nisu same po sebi dovoljne.

Mogućnost izbora mora imati smisla. No to je samo slučaj ako je ona dio određenih vrijednosti koje postaju mjerilo. U tome počiva velika i prijeteća slabost postmodernog stava anything goes, dakle principijelna omiljenost svih opcija. Ako nije važno što izabiremo – koju političku stranku, koje moralno ponašanje, koju teoriju spoznaje, i robu koje marke – dakle, ako sve ima istu vrijednost, onda sve neće samo postati bezvrijedno nego će dovesti do općega gubitka pravca i orijentacije. To nije san o apsolutnoj slobodi, Rousseauovoj Arkadiji; vjerojatniji je Hobbesov rat svih protiv svih i s njim pozivnica svim uzurpatorima da se pretvore u snage reda kako bi uspostavili tiransku vlast. Anomija je točka u kojoj se najveća sloboda pretvara u najveću neslobodu.

Što se tiče životnih mogućnosti, to znači da imati izbor nije dovoljno; on mora biti popraćen ligaturama (tako ih ja nazivam). Ligature su duboke poveznice čije postojanje mogućnostima izbora daje smisao. One su istodobno sredstvo koje društvo drži zajedno. Može ih se opisati i kao subjektivnu unutarnju stranu normi koje osiguravaju društvene strukture. Ligature (kao i opcije) nisu same po sebi poželjne ili nepoželjne. Modernost, što se tiče mog argumenta, je “izlaz iz nezrelosti”, tj. iz ovisnosti koje je čovjek sam stvorio, i koje ograničavaju mogućnost izbora. Religija nije samo kao riječ oblik društvene ligature. To nije sve što se može reći o religiji, ali radi se o jednom aspektu. Ali religije društvo opskrbljuju ligaturama samo kad nemaju apsolutističke želje koje ograničavaju, a potom i uništavaju mogućnost izbora. Tu leži problem vjerskog fundamentalizma, bez obzira je li riječ o katoličkom, ortodoksnožidovskom ili islamskom. U svim tim slučajevima srž leži u nepostojanju – ako želimo, sekularnoj – neovisnosti prava od vjere. Zabrana rastave braka u Irskoj, zabrana o civilnom sklapanju braka u Izraelu, uvođenje šerijata u neke dijelove Nigerije, primjeri su za neliberalne ligature.

Možda nije iznenađujuće da se u društvima kojima prijeti anomija dezorijentirane osobe oduševljavaju za apsolutne, isključive ligature. Ali i one su isto toliko opasne za slobodu kao i ideološki opravdana politička tiranija. Duboke poveznice, o kojima ovdje govorimo u prilog, ostavljaju veliki prostor za prava građana i ponudu mogućnosti izbora. One ljudima istodobno daju alat kako ne bi bespomoćno stajali nasuprot toj ponudi. Samo onaj koji zbog čvrstoće, dakle ne samo zbog modnih poveznica, donosi odluke, može u pravom smislu riječi iskoristiti opcije.

Teme u kojima pitanje ligatura postaje akutno je ono o pravu i redu. Anomija, mogućnost da se čini sve, stvara svijet u kojemu je svaki čovjek čovjeku vuk (spominjući tako još jedanput Hobbesa). Ništa nije tipičnije za nestajanje struktura od stalnog osjećaja prijetnje. Može biti da je negdje riječ i o pretjerivanju; Europa ipak ostaje netaknuta širenjem kriminala. Ali strah od izloženosti opasnosti i izostanku normi postao je dio života, i ona je povezana s bespomoćnošću u odnosu na mogućnosti pomoći.

U takvoj je situaciji prirodno da mnoge impresioniraju surovi recepti: više policije na ulicama, teže presude na sudu, strože postupanje prema kažnjenicima. Ne može se poreći da se mjera postmodernog ponašanja, dakle spremnosti da se manja kršenja zakona ne procesuira, duboko zavukla u javne institucije. Gradonačelnik Giuliani je pokazao koliko je djelotvorno kad se manji zločini izravno i brzo procesuiraju. Ali i oni koji daju svoje glasove strankama, koje obećavaju pravdu i red, znaju da stvar nije toliko jednostavna. Ligature koje rade na unutarnjem redu društva ne mogu se nadomjestiti većim brojem policajaca ili zatvorenika. Dok većina skreće pogled, bježi kad se pokraj njih dogodi zločin, anomija i diktatura i dalje vrebaju.


Putovi iz anomije

Pitamo se što možemo učiniti kako bi znakove anomije koji prate modernizaciju i globalizaciju mogli uspješno nadvladati ne stavljajući pritom slobodu na kocku. To je u određenom smislu nagradno pitanje modernih društava. To je nagradno pitanje europskih – osobito sjevernih i istočnoeuropskih – društava. Često kritiziranim Sjedinjenim Američkim Državama posve su poznati jaki elementi, koje je Tocqueville tako nametljivo opisao, građanskih društava. Njima je poznato nešto što se zove civilna religija. Ta zemlja se, kad prijetnje postaju sve veće, ujedinjava na način koji je nezamisliv u Europi. Slike Njujorčana koji čekaju u redu kako bi pomogli u čišćenju razrušenog WTCa, i koji obliveni suzama padaju u zagrljaj na pogrebnoj počasti za rođake pokojnika, pričaju priču koja nije lako ponovljiva u Europi.

Ali i za Sjedinjene Države vrijedi da još nismo svjedoci kraja procesa nestanka društvenih struktura. Dijalektika anomije i tiranije ili barem neliberalnosti pratit će nas još neko vrijeme. Nove se ligature ne rađaju preko noći; budući da je riječ o dubokim vezama, potrebno je i neko vrijeme da se razviju. Budući da korijene moraju pustiti u ljudima i društvima, klone se političkih akcija iako one daju signale, sprečavaju daljnje nestajanje i potiču stvaranje novih veza. Politika tada znači politiku slobode, dakle stvaranje ligatura koje ne uništavaju, nego jačaju opcije.

Što se, dakle, mora činiti? Jednom riječju: moramo graditi institucije. To za liberale može zvučati kao iznenađujuća maksima; ali sloboda postaje stvarna samo u ustavu slobode. “Nedruštvena druželjubivost” ljudi (kao što je Kant manje ratoborno opisao Hobbesovo prirodno stanje) zahtijeva institucije koje antagonizme čine plodonosnima tako što ih usmjeravaju. To ne znači da bi konstantno trebali raditi na institucijama. To također ne znači da stalno moramo imati više zakona. Ali znači da se donose zakoni i norme koji vrijede u punom smislu i koji tako razvijaju svako djelovanje veza koje se odnose na ligature.

Govorio sam o pravu i redu. Jedan uvjet su pravomoćne norme, a to je moguće samo ako ne postoji nogo areas prava, dakle pravne oaze, kao što se govori i o poreznim oazama. Nogo areas su u izvornom smislu zemljopisni predjeli u kojima se teoretski pravomoćna prava praktički ne mogu ostvariti. Nitko ne ide u ta područja, čak niti policija. U prenesenom bi smislu područja u kojima dolazi do nezakonitog djelovanja mogli nazvati pravnim oazama. Siva ekonomija je primjer, ali i manja zlodjela koja se gotovo ne registriraju, a kamoli procesuiraju. To započinje s razbijanjem prozora, džeparenjem, uličnim pljačkama i provalama. Mladež je postala jedna velika pravna oaza, iako je odgovorna za većinu kažnjivih djela. Takve nogo areas potkopavaju institucije i veze unutar društva. U svim se tim slučajevima treba promijeniti zakon ili se zaštićena područja moraju ubaciti u svijet u kojemu vrijede zakoni.

Politika može na još jedan način poticati ligature. Naravno, ona može poticati konkurenciju među pojedincima, ali i solidarnost; u pogodnom trenutku može potaknuti oboje u prikladnom omjeru. Gospodarska i socijalna politika ovdje imaju poseban zadatak. U vremenu globalizacije osnovno je pitanje: Kako se može doći do potrebne konkurentnosti, a da se pritom bespotrebno ne ugrozi zajedništvo? Postoje gospodarske tvrtke koje, između ostaloga, potiču solidarnost, primjerice, tvrtke koje dominiraju jednom regijom (automobilske tvrtke su dugo imale takvu poziciju); postoje industrije koje se temelje na međusobnom preklapanju različitih gospodarskih grana i tako stvaraju društvene strukture (proizvodnja rajčica u i oko Parme, primjerice). Postoje i solidarne tvrtke kao što su javne štedionice. One se mijenjaju ovisno o potrebama globalnih tržišta, ali ne moraju posve izgubiti sposobnost stvaranja struktura.

To vrijedi i za socijalnu politiku. Gospodarski, demografski i demokratski razvoj zahtijeva reformu nedostižnih obećanja socijalne politike. Ali takve reforme ne bi trebale samo dovesti do jače individualizacije. Postoji skupi, ali i značajni popratni efekt određenih socijalnopolitičkih dogovora, kao što je “međugeneracijski ugovor”, i onaj između zdravih i bolesnih. Ako se ti ugovori lakomisleno najave, onda to s anomijom naposljetku dovodi do skupih problema, kao što su oni o pravu i poretku.

Građansko društvo je najvažnija od svih društvenih veza koje opcijama modernoga gospodarskog društva daju potrebne ligature. Građansko društvo je stvaralački kaos asocijacija kojemu pripadamo. Ne biste trebali biti stvoreni niti upravljani državom; ne obrazujete se za gospodarsku dobit; vaši su ciljevi mnogostruki kao i ljudski motivi, ponekad idiosinkratski kao skupljanje poštanskih maraka, ponekad blagotvorni kao književni ili filozofski klubovi, ponekad poželjni za sudionike i za vašu publiku kao limena glazba ili kazališne skupine, ponekad korisni kao dobrovoljna skrb za starije osobe, siromašne, beskućnike. Sudjelovanje u asocijacijama građanskog društva potvrđuje i učvršćuje ligature. Na taj način nastaje mreža kroz koju ljudi ne mogu propasti i infrastruktura slobode.

Građanska društva je teško osnovati, osobito ne odozgor, putem državnih mjerila. Njihovo se nastajanje jedino može olakšati pravilnicima, poreznim olakšicama. Stoga su izraz društvenog stava koji primarno nije određen kroz moć i poslušnost niti kroz dobit i interes. To vodi manje opipljivoj ali ipak važnoj temi zajedničkih vrijednosti u jednom društvu koje ne vrednuje samo opcije nego i ligature. Moderna društva imaju problema s ovom temom, a “postmoderna” još više jer patchwork pluralizma smatraju dovoljnim. No to uistinu nije slučaj.

Bez zajedničkih vrijednosti bakterija anomije napada u svim dosad navedenim oblicima. U Njemačkoj se u vezi s tim došlo do pomisli na ustavni patriotizam. Taj pojam može pomoći u sjećanju na institucionalnu bazu društvenih veza. No ipak sam se često pitao nije li ustavni patriotizam previše tanki, anemični oblik zajedničkih vrijednosnih uvjerenja. No među političkim filozofima postoji nova etička diskusija koja nas može odvesti dalje. Prikladno je Avishai Margalitovo “pristojno društvo” u kojemu se nitko ne ponižava. Odnedavno je Margalit svoje misli produbio svojim predavanjima o Horkheimerovoj “etici sjećanja”, izvodeći “etičke zajednice” iz zajedničkih sjećanja. Michael Walzer je (On Toleration) prihvatio staru temu tolerancije i života s različitostima: “Tolerancija omogućuje različitosti; različitosti toleranciju čine nužnom.” Tony Judt se na osnovi francuskih autora bavi teretom odgovornosti (The Burden of Responsibility). Povjerenje (trust) i temelji povjerenja postali su tema nizu anglosaksonskih autora.

Listu možemo dopuniti. Ona na svoj način oslikava potragu za osloncem u svijetu bez oslonca. Ona pokazuje i stanoviti smjer razmišljanja, uljuđenost, ljudsko dostojanstvo, čestitost, toleranciju, povjerenje, odgovornost. Ali, tko su ti citirani autori da te vrijednosti učine zajedničkima? Koji put vodi od, primjerice, vrlo čitkih i misaonih knjiga do prihvatljivih odluka u gorućim pitanjima bioloških znanosti i njezine primjene, ili o učinkovitom i trajnom suzbijanju globalnog terorizma? Što pretvara prosvijećene ideje značajnih autora u osnovnu kulturu?

Ako se ne nadate da će nenapadani diskurs kojim nitko izvana ne upravlja i koji nema veze s vlašću sam od sebe dovesti do općenito prihvaćenih pravila i vrijednosti, ostaje samo jedan odgovor: netko mora zadati ton. To je u Njemačkoj šokantna misao; čak i u Velikoj Britaniji gdje ona jest stvarnost. Naravno da ne mislim na autoritativni ton koji nam se nameće, ali onaj koji se iznosi s autoritetom. Tu mogu pomoći institucije. Vrhovni ustavni sud je prikladan za to u njemačkim okolnostima. Ali Deutsche Akademie fur Sprache und Dichtung nije Academie Francais. I Oxford i Cambridge ne postoje u Njemačkoj (kao ni u većini kontinentalnih europskih država). O Crkvi i njezinim biskupima koji ex officio sjede u britanskom Gornjem domu moglo bi se raspravljati; u diskusiji o genetici je njihova prisutnost bila važna, i jedan od njih, oksfordski biskup, postao je predsjedatelj Komisije za istraživanje stanica. Pariški intelektualci, londonski mislioci najrazličitijih političkih opredjeljenja imaju takve funkcije. Svi oni vode diskusije o vrijednostima, i to na način, barem što se tiče djela koji ostaje u javnom sje­ćanju, da je važno nastaviti potragu za vrijednostima. Malo toga je gore od svijeta bez oslonca, jer put od anomije do tiranije je kratak.

Ali ima znakova nade. Jedanaesti rujan 2001. i njegove posljedice podsvjesno su pratili ovo predavanje. Neki su u tjednima nakon napada izrazili svoju nadu da će se iz lošega na kraju ipak izroditi nešto dobro. Ponekad se moglo uočiti neke znakove toga. Jedan od njih je bio i jest ponovno otkrivanje Zapada. U svakom fragmentiranju otkrivaju se vrijednosti koje nisu samo američke ili europske nego imaju širu primjenu. One bi u principu trebale vrijediti za sve ljude, ali im je izvor i podrijetlo u zemljama koje su već prošle čistilište modernizacije i već poznaju opasnosti anomije i tiranije. Sustavi koje izgrađujemo mogu biti uništeni; institucije u kojima živimo mogu biti ugrožene i uzdrmane; ali vrijednosti koje nas vode imaju trajnost. To je barem početak.

 
Europski glasnik 9/2004.

S njemačkoga prevela Sabine Marić

Peščanik.net, 21.12.2008.

———–    

  1. Profesor sociologije na brojnim sveučilištima u Europi i svijetu, liberalni političar, dugogodišnji direktor svjetski prestižne London School of Economics. Autor je mnoštva teoretskih knjiga, političkih eseja i zapisa. Posljednja knjiga znanstveno-političkih eseja objavljena je na njemačkome pod nazivom Auf der Suche nach einer neuen Ordnung: Eine Politik der Freiheit fiir das 21. Jahrhundert, C. H. Beck, Munchen, 2003.