Predmet: Ćuška/Qushk (Toplica Miladinović i dr)
Glavni pretres: 27.09.2012.
Izveštaj: advokati Mustafa Radoniqi i Nikola Čukanović

 
Svedok Jovica Novaković, potpukovnik VJ u penziji, u vreme ratnih sukoba na Kosovu 1999. godine bio je raspoređen na mesto pomoćnika komandanta za pozadinu u Vojnom odseku Peć. Bio je zadužen za ishranu vojnika, snabdevanje jedinica motornim vozilima i saobraćaj. Neposredno nadređeni oficir mu je bio komandant štaba major Ranko Gojković. Od okrivljenih poznaje samo Toplicu Miladinovića. Znao je Nebojšu Minića zvanog „Mrtvi“, za koga je čuo da je bio „strah i trepet za Šiptare“, ali ne zna kojoj je jedinici pripadao. Objasnio je da se gorivo za vozila kupovalo uz putni i radni list, koje su imale sve jedinice. Postojao je spisak vozila koja su korišćena od strane VJ. Pojedina od njih nisu bila obeležena propisanom nalepnicom, jer istih nije bilo dovoljno. Video je puno spaljenih kuća u Peći/Pejë, ali mu nije poznato ko ih je zapalio. Takođe, čuo je da su mnoga sela u okolini Peći/Pejë spaljena. O dešavanjima u selu Ćuška/Qushk nema nikakvih saznanja. Nikada nije video pripadnike OVK, ali je čuo da ih ima u svim mestima u okolini Peći/Pejë. Tokom sukoba video je više kolona albanskih izbeglica, kako napuštaju Peć/Pejë. Pojedine od njih je pokušao da odvrati od njihove namere da napuste grad, ali u tome nije uspeo. Za Toplicu Miladinovića je naveo da je bio dobar oficir i patriota. Istakao je da je svaka jedinica bila u obavezi da vodi ratni dnevnik, te da je takvu obavezu imao i 177. VTO. Potvrdio je autentičnost ratnog dnevnika 177. VTO, koji mu je predočen tokom svedočenja, navodeći da se na poslednjoj stranici tog dnevnika nalazi njegov potpis i klauzula koju je on lično stavio. Pojasnio je da je neposredno pre početka, kao i na samom početku ratnog stanja raznim jedinicama podelio ratne dnevnike, koje je trebalo da vode komandanti istih ili lica koja oni ovlaste. Isto tako, nakon što mu je stavljen na uvid, prepoznao je i ratni dnevnik Vojnog odseka Peć, istakavši da se i u njemu nalazi klauzula koju je on napisao. Nikada nije učestvovao u borbenim akcijama, pošto to nije bio njegov zadatak.

Predsednica sudskog veća izrekla je opomenu braniocu okrivljenog Toplice Miladinovića, advokatu Goranu Petronijeviću, nakon što je izjavio da postupajći zamenik TRZ ilegalno ubacuje dokaze u sudski spis.

Nakon ispitivanja svedoka, TRZ je u odnosu na sve okrivljene, osim Toplice Miladinovića i Zvonimira Cvetkovića, u odnosu na koje je optužnica ostala nepromenjena, proširilo optužnicu za nove radnje i događaje i optužilo još jedno lice, Dejana Bulatovića, zbog izvršenja istog krivičnog dela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 st. 1 KZ SRJ, u saizvršilaštvu, u vezi sa čl. 22 KZ SRJ. Ovako proširenom, a u odnosu na okrivljenog Dejana Bulatovića podignutom optužnicom, okrivljenima je stavljeno na teret da su u selima Ljubenić/Lubeniq, Zahać/Zahaq i Pavljan/Pavlan prema civilnom stanovništvu albanske nacionalnosti vršili ubistva i raseljavali stanovništvo, primenjujući mere zastrašivanja i terora sa ciljem da ono trajno napusti svoje domove i sela i preseli se u Republiku Albaniju.

Sudsko veće je odbilo predloge branilaca da se ukine pritvor okrivljenima Sokiću, Mišiću, Nikoliću i Momiću.

 

Predmet: Ilija Jurišić – Tuzlanska kolona (ponovljeno suđenje)
Viši sud u Beogradu, Odeljenje za ratne zločine
Glavni pretres: 27.09.2012.
Izveštaj: Milomir Matović, posmatrač FHP-a


Ispitivanje svedoka Uga Nonkovića

Svedok je ranije saslušavan, i ostao je kod svog iskaza. Bio je u komandi 17. korpusa JNA, zadužen za transport lica i materijalnih sredstava. Ostao je u komandi korpusa u Tuzli tokom 1992. godine, zajedno sa još par oficira muslimanske veroispovesti, dok se drugi deo komande korpusa preselio u Ugljevik. Objasnio je da su te podele po nacionalnoj i verskoj osnovi u JNA započele još 1991. godine. Prisustvovao je sastanku 15.05.1992. godine u Domu JNA, koji je vođen između komandanta kasarne JNA u Tuzli, Mileta Dubajića, i dva zvaničnika Opštine Tuzla, čija imena ne zna, kada je dobio izvod iz obaveštenja vojnog vrha JNA, da jedinice JNA moraju napustiti Bosnu i Hercegovinu do 21.05.1992. godine. Obaveštenje je bilo objavljeno i u novinama. Na sastanku je dogovoreno da se ne precizira tačan dan i vreme kada će vojska napustiti kasarnu, da je potrebno vreme da se organizuje izlazak, i da će vojska mirno napustiti Tuzlu. Vojska je čvrsto verovala u ovaj dogovor. Putem radio veze i Radio Tuzle, pozivao je komandu u Ugljeviku da neko dođe da pregovara o izlasku vojske, ali mu je odgovoreno da neće niko doći da pregovara sa neprijateljem. Događaje na Brčanskoj malti je pratio preko televizije, živeo je 500 metara odatle. Vojska nije bila spremna na borbu, video je preko televizije da u kamionima sede leđima okrenuti ulici. Sve je trajalo 40 minuta. Kada se sve završilo izašao je na lice mesta. Video je cisternu koja gori, nalazila se na 10 metara od zgrade, pa su od njene eksplozije izgoreli stanovi u zgradi. Video je ugljenisano telo na točku zapaljenog vojnog kamiona, a ispred „Šipadovog“ salona naslagane leševe vojnika. Na vozilima je video rupe od metaka na prednjim delovima, sa leve i desne strane vetrobrana. U „Šipadovom“ salonu bilo je više ranjenih i neozleđenih vojnika koji su molili da se prekine sa pucanjem. Nije video na kom delu tela su ubijeni upucani. Sutradan je prebrojao 49 ubijenih vojnika. Otišao je u bolnicu na Gradini, odakle su ga izbacili. Nije mu dozvoljeno da broji ranjene i mrtve, ali je uspeo da izbroji 23 ranjena vojnika za kratko vreme koje je bio tamo. On je napustio Tuzlu 21.05.1992. godine zajedno sa vojskom sa aerodroma Dubrava, nakon dogovora sa Selimom Bešlagićem. Išli su istom rutom kao i „Tuzlanska kolona”, i sve je prošlo bez incidenata – izuzev policije nije bilo drugih naoružanih lica duž trase kretanja.


Ispitivanje svedoka Popović Asije

Svedokinja se 15.05.1992. godine vratila u Požarnicu iz Beograda. Oko 15 časova je čula da se ne može ući u Tuzlu, jer je grad blokiran. U 19 časova je čula da vojska izlazi iz Tuzle, i tada je čula i serijske detonacije iz pravca Tuzle. Većina muškog stanovništva je otišla na iseljavanje kasarne. U to vreme je bila student pete godine medicine, pa je otišla do ambulante u Požarnici, gde je primila oko 80 ranjenih vojnika, kojima je pomogla. Primila je i 8 ubijenih vojnika, od kojih je njih 6 ili 7 imalo prostrelne rane u predelu glave. Svi su bili redovni vojnici i vozači vozila iz kolone, tako su joj rekli ljudi koji su leševe doneli. Navela je da je od aprila 1992. godine bilo nepodnošljivo živeti u Tuzli, ukoliko ste član porodice oficira JNA, zbog čega je ona napustila Tuzlu u aprilu, jer je bila udata za oficira JNA. Pre nego što je napustila Tuzlu trpela je svakodnevno psihičko maltretiranje od strane sugrađana.


Ispitivanje veštaka Stojković Milana

U svemu je ostao kod datog nalaza i mišljenja. Plan za napad je bio unapred osmišljen, od strane jednog ili više odlično vojno obučenih lica. Kod takvog napada, planira se i presecanje kolone, kao i upotreba snajpera. Potrebno je 3 do 4 sata za pripremu planiranog napada. Formiranje snaga, koje su dejstvovale po koloni, moglo je da bude i preventivnog karaktera, radi stavljanja do znanja neprijatelju da nema šansu. Nije isključio mogućnost da se sve desilo i kao posledica toga, da su stvari izmakle kontroli. Nije logično da bi bili svesno žrtvovani tako visoki zvaničnici Opštine Tuzla, koji su se nalazili u koloni, kao garant mirnog izvlačenja vojske, osim ako neka neformalna grupa nije otpočela napad na svoju ruku. Svaki odgovoran komandant treba da se konsultuje sa više činilaca u ovakvim situacijama, što Mile Dubajić nije uradio. Vojska koja je izlazila imala je moć da dejstvuje, ali je Mile Dubajić nije tako organizovao, već samo kao marševsku kolonu. Zapreke u vidu krstila, postavljene duž trase kretanja kolone, služile su za kanalisanje kolone, za njeno usmeravanje ili zaustavljanje. Snopovi zrna metaka na kamionima, za koje je ranije naveo da potiču od snajpera, mogu poticati i od drugog pešadijskog naoružanja, a ne samo od snajpera. Iz spisa predmeta nigde nije našao šifru, poziv za otpočinjanje napada na kolonu, a takav znak može biti dat i zvučno, svetlosno, ili putem kurira.

 
Fond za humanitarno pravo, 28.09.2012.

Peščanik.net, 28.09.2012.