Kako to, dakle, rade Danci? Pohapse bez pardona ono nešto bašibozluka što misli da je legitimno baviti se likovnom kritikom kao ekstremnim sportom, koji uključuje “sveto nasilje”. I kako još rade Danci? Tako što pet vodećih danskih dnevnika, kao akt solidarnosti, objavi karikaturu s prorokom Muhamedom u glavnoj ulozi, autorsko delo onog karikaturiste kojeg je narečeni bašibozluk bio namerio da ukoka, jer im je malko dirao u svetinje. Svetinjama svaka čast, svim i svačijim, ali pozitivni zakoni Kraljevine Danske, a bogme i tekovine civilizacije prosvećenosti, zamislite, ne dozvoljavaju da se sprovodi bilo kakvo nasilje i samovolja nad nekim ko čini stvari koje se ne kose sa pozitivnim zakonima, mada se kose s vašim verovanjima, pa ma koliko moguće “duboka” ona bila. Znate, verovanja su vam za po kući, a napolju se imate ponašati pristojno! U protivnom, dođu neke čike pa vas odvedu.

A kako to rade Srbi? Ne, ne, pogrešan pravac, ćorsokak: svi predobro znate “kako to rade Srbi”. Hajde bolje da zamislimo kako bi to radili Srbi da su sličniji Dancima no Irancima: razgalamljeni ološ koji prekida izložbe ili tribine bi pohapsili, a vodeći dnevnici bi na naslovnim stranama objavili, recimo, inkriminisana likovna dela. Ma šta inače mislili o njihovom kvalitetu: znate, ni za onog danskog crtača ne vlada opšte mišljenje da je baš genije. Izvesna vrsta “estetskog sudovanja” ovde se pojavljuje kao kukavički i licemerni izgovor za uzmicanje pred nasilnicima. A o tome šta bi – da se nešto prime na danski sindrom – radile vodeće beogradske galerije, nije nužno da detaljišem.

Lako je Dancima: kod njih je “nešto trulo” bilo još u Šekspirovo doba; trulež se u međuvremenu povukla znatno južnije, valjda joj ne odgovara hladna klima. Sudeći po ovome što se poslednjih dana dešava, ubrzo bi na kraju svake “kulturne manifestacije” (tribine, promocije, koncerta, otvaranja izložbe, pozorišne predstave, filmske projekcije) trebalo izgovoriti mantru zahvalnicu Obrazu zato što nije sprečio održavanje dotičnog događaja, a mogao je, kao u onom vicu u kojem se raspilavljeni sovjetski građani dive dobroti druga Lenjina koji mazi decu po glavi, a mogao bi sve da ih pobije. Jer, Obraz i slične fašistoidne falange ovde kanda postaju leteći/teleći odredi za hitne intervencije u kulturi, nekakav politartistički JSO, ili možda ponajpre (para)pravoslavni SKOJ. Sudeći po mlakom otporu na koji nailaze, uključujući i benevolentnu ignoranciju od države, možda nije daleko dan kad će komesarska uloga Obraza & co. biti i institucionalno uređena. Naime, “obrazovska” i ostala kamarila mogla bi biti angažovana i iz budžeta honorirana da izigrava ono što su u komunizmu bili “izdavački saveti”: ništa nisi mogao da objaviš ako to ne aminuje “izdavački savet”, kao paternalistička organizacija zadužena da brine za Ideološku Budnost. Pretpostavljam da je Obraz, kao svako pravo amatersko kulturno-umetničko društvo, već formirao likovnu, muzičku i literarnu sekciju, a možda i klub kino-amatera, tako da mu neće nedostajati kadrovska osnova, a sve ostalo je stvar dobre volje. Koje, vidimo, ne nedostaje.

Mutantna Srbija kakva nastaje na naše oči, Srbija kakva nije bila ni 1991, Srbija u kojoj su histerija i psihotično bunilo iz dana u dan sve agresivnija zvanična ideologija, verovatno i zaslužuje Obraz kao svoju patrolirajuću versko-nacionalističku falangu, kao svoju varijantu homeinijevske islamističke milicije. Famozni, po defaultu nerazmrsivi kosovski čvor još je od 1981, a naročito od 1988, permanentni izvor “vanrednog stanja”, i to sada ulazi u terminalnu fazu. Eto sjajne prilike za svako malo nedojebano govno da pronađe Smisao Života! A možda ga, jebote, i u Qriru intervjuišu, blago ocu, blago majci! Eto prilike da se pri samom startu zakržljala ljudskost, da se neizlečiva ništavnost “transcendira” uz pomoć kamena, motke ili šta se već nađe pri ruci, da se infantilno-patološkim nasilničkim porivima balavih upišanaca podari aura “uzvišene borbe za Našu Stvar”, koja god to stvar bila! Juriš, drugovi, pardon – braćo!

Nema nikakve sumnje da su sve te falange samo spoljni simptom, i da same po sebi ne bi bile veliki problem, kada se iza njih ne bi krilo nešto mnogo veće i opasnije. Svugde, uostalom, ima i neonacista, i rasista svih vrsta, i verskih fanatika, ali takvi tavore na margini, izazivajući apsolutni odijum velike većine društva, uključujući i sve relevantne medije i političke stranke, bile one “leve” ili “desne”. U Srbiji, zemlji čiji je premijer poletno sarađivao u časopisu Obraz, ono što zastupaju Obraz, Dveri & co, ako i nije sam mejnstrim, samo središte dominantnog vrednosnog sistema, onda svakako nije ni daleko od njega. Zamislite to kroz sliku Sunčevog sistema: ako je srce ovdašnjeg mejnstrima Sunce, onda su Obraz i društvo negde oko Merkura, što je very hot; u normalnom, liberalnom društvu, bili bi daleko iza Plutona, u tzv. Kujperovom pojasu, na temperaturi veoma bliskoj apsolutnoj kosmičkoj nuli, na mestu odakle se Sunce vidi kao samo još jedna tačkica u moru sijajućih tačkica. A kako se tome čuditi, kad se i sam Koštunica – mislim, čujete li vi tog čoveka? – neopozivo otkačio od matične planete, pa sad jezdi bezglavo svemirom kao asteroid, i sam bog zna koliko će milenijuma proći dok se negde ne prizemlji?! A u tom ga bauljanju prate ne samo otkačeniji od njega, nego evo i psihologa Tadića kako mu tercira, tražeći za sebe mesto dr Spoka u toj posadi? Halo, graund kontrol tu mejdžr Tom, ima li koga prisebnog Out There?! Ima li uopšte inteligentnog (pa još i odgovornog) života za komandnim tablama otkačenog svemirskog broda zvanog Srbija?

Kako rekoh, nova Srbija nastaje na naše oči, i ovih dana se uživo pišu i stvaraju pravila života u njoj. A nigde u pravilima ne piše da taj život mora biti inteligentan. Zato, ko bez otpora prespava ove dane, niko mu posle neće biti kriv. A zamislite tek mnoštva kreativnih mogućnosti koje se otvaraju kad Kosovo i formalno proglasi nezavisnost! Jer, Kosovo je idealan, nezamenjiv izgovor za sve arbitrarniju vladavinu bizarnih opskuranata i antologijskih budala, i teško je i zamisliti razmere štete (o sramoti da se i ne govori) koju su ti ljudi u stanju da načine, samo ako im se dozvoli. A koliko ja vidim – nisu oni ti kojima se nešto dozvoljava, nego oni izdaju dozvole. Onda kad su dobre volje, dakako.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 14.02.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)