Po nalogu sudije iz EULEX-a u Osnovnom sudu u Mitrovici, jedinica za istragu ratnih zločina EULEX policije uhapsila je početkom juna jednog muškarca osumnjičenog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vest ne bi bila posebna za poratne teritorije Balkana – da nije reč o silovanju.

Seksualno zlostavljanje je u međunarodnom pravu prepoznato kao ratni zločin protiv čovečnosti nakon otkrića razmera sistematskog silovanja koje su u Foči organizovale srpske snage nad Bošnjakinjama. Prikupljeni dokazi i svedočenja pokazali su da je u sličnim kampovima koje su držali Srbi u Višegradu i na sarajevskoj Grbavici, ali i širom Bosne i Hercegovine, seksualno nasilje korišćeno kao instrument etničkog čišćenja i u kampanjama zastrašivanja: različite procene broja žrtava seksualnog nasilja u Bosni kreću se od 20.000 do čak 50.000; među njima je znatan broj muškaraca i dece, ali daleko najveći procenat žrtava čine žene – objekat potvrde dominacije u mačističkom poretku.

Sa druge strane, za patrijarhalno društvo koje podnosi teror masovnog silovanja žena, problem je potencijalno razarajući: ukoliko se prizna, za sobom povlači sramotu i progon žrtve; ukoliko se prećuti, saučestvuje se u prikrivanju zločina i nekažnjivosti zločinaca.

Više od deset godina od okončanja ratnih sukoba na Kosovu, najmlađa država Balkana upravo se suočava sa izazovom priznanja da su mnoge kosovske žene, procenjuje se da ih je oko 20.000, bile žrtve često nasumičnog ali ponekad i masovnog, sistematskog seksualnog zlostavljanja.

Akcija EULEX-a s početka juna nije katalizator ovog izazova, naprotiv: EULEX i njegova pravosudno-policijska prethodnica UNMIK, u posedu su rastuće dokumentacije sačinjene od iskaza silovanih žena još od povlačenja srpskih snaga 1999. godine. Međunarodni predstavnici odlučili su se na pakt sa socijalnim tabuom, pa je ova dokumentacija uglavnom ostala pohranjena po kancelarijskim fiokama.

Pritisak zapravo raste iz organizacija civilnog društva, posebno onih koje se bave ženama žrtvama rata, a kulminirao je prošle godine kada je kosovski parlament usvojio zakon o pravnom statusu i pravima veterana i civilnih žrtava rata i njihovih porodica. U tekstu zakona nije bilo ni reči o silovanim ženama.

Opoziciona partija Pokret Samoopredeljenje (Lëvizja Vetëvendosje!) podnela je predlog izmene zakona kojim bi se ženama silovanim tokom dvogodišnjeg sukoba priznao status civilnih žrtava rata uz mesečnu kompenzaciju od 250 evra, ali je predlog većinom glasova odbijen.

Nekadašnja novinarka, danas poslanica partije Vetevendosje, Alma Lama u razgovoru za Peščanik kaže da je uverena da će predlog biti usvojen na ponovljenom glasanju i s optimizmom naglašava da očekuje da će puna primena zakona početi već naredne godine.

Otpor političara izazvao je kontra efekat u javnosti. Odbijanje amandmana dovelo je do toga da se po prvi put javno govori o problemu silovanih žena, a govorilo se neprestano, i u parlamentu i u medijima, kaže Alma Lama i dodaje da su se poslanici koji su glasali protiv našli na meti vrlo ozbiljnih kritika. Vladajuća stranka, koja inače ističe svoje veteransko poreklo, pravdala se nedostatkom sredstava, a to nije naročito dobro odjeknulo u javnosti jer je reč o žrtvama o čijem se stradanju suviše dugo ćutalo.

Govoriti, međutim, i dalje je potrebno. „Kosovsko društvo je tradicionalističko, a silovanje žene je veoma osetljiva tema. Većina i dalje smatra da je seksualno zlostavljana žena pre svega sramota i poniženje za porodicu. Muškarci osećaju sramotu što nisu bili u stanju da zaštite svoje žene i ćerke“, kaže sagovornica Peščanika.

Lama navodi da je prema nezvaničnoj proceni Svetske zdravstvene organizacije tokom terora srpskih državnih i paravojnih jedinica 1998. i 1999. godine na Kosovu, silovano oko 20.000 žena. Kosovski Institut za istraživanje ratnih zločina izneo je nešto preciziniju brojku od oko 20.400 žrtava seksualnog zlostavljanja.

„Neki od poznatijih toponima masovnih silovanja su prištinski hotel Grand, zgrada Ekonomskog fakulteta, okolna sela Šajkovac, Vranjevac i drugi”, ističe Alma Lama. Ona napominje i da su zabeleženi mnogi slučajevi žena čije su traume silovanja pogoršane neželjenom trudnoćom i abortusom, a nije zanemariv ni broj onih koje su počinile samoubistvo.

„Bila sam novinarka dugi niz godina i čula sam strašna svedočenja nekih od tih žena. Govorile su o masovnim, sistematskim silovanjima, seksualnom zlostavljanju kojem su njihovi muževi i deca bili primorani da svedoče, silovanjima devojčica. Sa nekima od njih sam i danas u kontaktu, znam koliko im je teško da se izbore sa posledicama koje ovaj poseban oblik torture ostavlja na njihovu dušu, koliko im je teško da nađu i zadrže posao, da zacele duševne rane i vode dostajanstven život.”

Ti zločini su skrivani suviše dugo – krile su ih same žrtve pod pritiskom okoline, prećutkivalo ih je čitavo društvo iako se znalo i o „kampovima za silovanje” i o žrtvama. „Naprosto, silovanje je i dalje suviše veliki tabu za tradicionalističko kosovsko društvo. Žene su ćutale, trpele teške posledice po zdravlje, često ostajale bez muževa i porodice. Nisu imale nikakvu institucionalnu pomoć. To je više nego dovoljan motiv da se konačno ustane i zahteva sistemska podrška, pre svega kroz priznanje pravnog statusa žena koje su podnele ličnu žrtvu u ratu”, kaže Alma Lama.

Ćutanje u strahu od društvene osude dovelo je do poražavajuće brojke od svega stotinak istraženih slučajeva silovanja u arhivi organizacije Human Rights Watch.

Kosovska poslanica ističe da je pravosuđe izneverilo žrtve. „EULEX, a pre njega UNMIK posebno, prikupili su mnoge dokaze i svedočenja žena žrtava, i to neposredno nakon rata. Međutim, činjenica je da se na tome stalo. Znamo da se većina počinilaca danas krije u Srbiji, ali neki od njih su ostali na Kosovu, najčešće u severnoj Mitrovici. Njihova nekažnjivost i odsustvo pravde obeshrabrilo je mnoge žene koje su trpele seksualno zlostavljanje tokom terora srpskih snaga na Kosovu”, ističe Alma Lama.

Do sada je na teritoriji Kosova doneta samo jedna presuda za silovanje u ratu, 2000. godine, da bi na ponovljenom suđenju dve godine kasnije osumnjičeni bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. Aprila ove godine doneta je još jedna oslobađajuća presuda na suđenju protiv dvojice osumnjičenih za otmicu i silovanje šesnaestogodišnje Albanke tokom 1999. godine. Sva trojica osumnjičenih bili su pripadnici srpskih odnosno jugoslovenskih jedinica.

Ukoliko parlament uvede odredbe o ratnom silovanju u pravni poredak Kosova, biće to tek prvi korak ka povratku dostojanstva žrtvama i razbijanju tabua ovog konzervativnog društva.

Za Srbiju, s druge strane, biće to još jedna prilika da sazna nešto više o sebi i svojim zločincima.

 
Peščanik.net, 15.06.2013.