Ako ćemo na reč verovati našim vlastodršcima, stvari su tekle otprilike ovako.

Kao prvo, saznavši na vreme za nameru Stefanović dr Nebojše, ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije, da krene u nezaustavnu reformu policije, neka trojica magaraca iz Londona rešili su da ga po svaku cenu spreče u tom poduhvatu. Da li su to shvatili sami od sebe, ili ih je neko odavde na to upozorio – što bi bilo još gore – nije bitno; bitno je da su se setili da njegov doktorat ospore taman na vreme, kako su mislili, da spreče reformu policije u Srbiji. Ministar Stefanović, dr Nebojša, prozreo ih je odmah, uz sasluživanje Aleksandra Martinovića, narodnog poslanika, koji je u Skupštini izjavio da je to „udar na državu i na predsednika vlade Aleksandra Vučića i njegovu porodicu“. Od sada na dalje, ništa bez „porodice“ Aleksandra Vučića, kao što ste već shvatili. Ko šta radi, zli ljudi samo gledaju kako da napadnu Vučića i porodicu mu. Slučaj tužnog doktorata Stefanović dr Nebojše ubrzo je skrajnut još tužnijim slučajem dr Megamiće Jovanovića sa planetarno poznatog brzog univerziteta Srbije Megatrend. I Megamiću su zli ljudi opanjkali – očigledno u dosluhu sa neprijateljima Ace Vučića i njegove porodice – da je izmislio svoj londonski doktorat, mada ne i onaj sa brzog univerziteta u Kranju, usred rata sa Slovencima, jula 1991. Megamića se preračunao u koracima, sve računajući da će se stvar nekako zabašuriti, pa se još neko vreme kurobecao okolo sa svojim „londonskim doktoratom“ koji samo što nije doneo na uvid, pa sa „svedokom“ istoga i u tom pravcu – dok mu nije postalo jasno da je otpisan, odsečen, osušen i zaboravljen. Megamići je, sestre slatke i braćo moja u Hristu, istekao rok trajanja, pa mu je sada najpametnije da se zavuče u mišju rupu, pokrije ušima i bude tiši od trave; kontrolu štete preuzeo je Vladan Kutlešić, znameniti ustavotvorac sa Žabljaka, pa šta im bude. Uzaman je Megamića pominjao – onako usput – koliko je kadrova SPS i SNS što diplomiramo, što magistriralo (masteriziralo?), što doktoriralo na Megatrendu; to ne pomaže više nimalo posle epohalne kompromitacije i odluke s Najvišeg Mesta da ga se pusti niz veoma mutnu vodu. Imaće Megamića od čega da preživi, bez brige, mislio je na vreme. A tu reformu policije tek ćemo da vidimo, jer o njoj još ništa ne znamo – osim što su ta tri mufljuza iz Londona pokušali da je spreče.

Slučaj drugi. Premijer Vučić razvikao se ovih dana, sav uzbuđen i hinjeno užasnut, nabusito i patetično na način staroradikalski, da kako eto zli ljudi pokušavaju da ga izrade ne bi li podneo ostavku. U toj zloj nameri zli ljudi služe se niskim sredstvima; ako je verovati njegovim izjavama, desilo se sledeće: u pet ujutro, 10. maja, probudio ga je neki policajac (neke novine kažu da je general) sa vešću da je njegov maloletni (17 godina) sin Danilo pretukao policajca na nekom splavu u 4 izjutra. Onda je Vučić, kako sam kaže, seo i napisao ostavku na položaj premijera. Sve to u pet izjutra. Pritom, kako čujemo, Vučić nije tu vest prvo proverio: ni kod sina Danila, niti kod članova njegovog obezbeđenja (sve sami ozbiljni ljudi iz Vojne policije, koji ni slučajno ne bi dozvolili mladom Vučiću nikakav izgred). Naravno da mladi Vučić nije bio umešan u dotični blesavi incident po javnom redu i miru; obezbeđenje ga je odmah odvelo sa splava, a ima i snimak nadzorne kamere koji to potvrđuje. Takvo je nesporno činjenično stanje; učesnici u incidentu su neki sasvim drugi ljudi, što je stvar OUP Novi Beograd.

Zašto ovakvi detalji? Zato što je premijer besno izjavio da je on svom sinu Danilu – kaže – telefonom rekao da ne pravi izgrede, pogotovo da ne povredi nekog policajca, inače će tata morati da podnese ostavku. Iz te okolnosti da ga je u pet izjutra neki „policajac“ pozvao da ga o navodnom incidentu obavesti, Vučić izvlači zanimljive zaključke. Kao prvo, da je bio prisluškivan, jer da kako bi neko znao za njegovu nameru da podnese ostavku ako Danilo napravi neko čudo i pokoru, ako mu nije slušao telefon. Na stranu to što je uopšte osetio potrebu da dečka na tako nešto upozorava; ja moje sinove nikada nisam na tako nešto upozoravao, jer su pristojni momci; ništa lično, bez uvrede…

Dakle, zli ljudi hteli su Aleksandra Vučića navedu da podnese ostavku tako što su mu javili da je mladi Danilo napao policajca, a Vučić u tom slučaju odmah piše ostavku, bez ikakve provere činjeničnog stanja. Em su lepo smislili, em on ne kaže da li je tu (srećom lažnu) vest proverio gde treba pre nego što je seo da piše ostavku u pet izjutra. Sve je to, koliko vidimo, zavera zlih neprijatelja Vučića i njegove porodice. Do dana današnjeg nismo doznali ko je bio taj policajac koji je Vučića probudio u pet izjutra sa lošim vestima, mada bi trebalo da nam to saopšti, kad je već umeo toliko da se prenemaže oko te blesave priče. On pominje „ucenu“ – bez detalja: je li neko nešto od njega tražio tog jutra, pa da tu „informaciju“ prikrije? Ne znamo. Neki normalni političar bi takvog jutarnjeg sagovornika smesta smenio i najurio iz službe zanavek, bez detonacija u javnosti, tiho i efikasno. Možda bi ga dao i zatvoriti; smislili bi ljudi zašto.

Po svemu sudeći, premijer Vučić Aleksandar i ministar Stefanović dr Nebojša mora biti da imaju strašno moćne, opake i ovejane neprijatelje. Ovoga sapliću čak iz mrskog nam Londona u reformi policije, znajući pritom čak tamo zašto je ta reforma toliko važna, a mi ne znamo. Ovome drugome pokušavaju da nameste ostavku, jer su ga čuli kako to telefonom obećava svom veselom sinu. I pre je tvrdio da ga „prisluškuju“, mada to nikada nije mogao i da dokaže – ali pokvarenjaci su to.

Tako sada imamo kompletnu teoriju zavere: rade nam o glavi, ali ne možemo da im dokažemo (kao ni onom mom Zvezdarcu Dragoslavu Kosmajcu, eto već skoro dvadeset godina). To samo znači da su toliko podli i pokvareni da nikako da im stanemo na rep. Pa nema bolje teorije zavere: što mi više otkrivamo o njima, oni sve lukaviji i pokvareniji. Kao onaj Kajzer Soze iz onog nekog filma: postoji li on ili ne? Onda Vučić zapuca i smeni pet načelnika uprava u MUP, sve onako đuture, ko kriv (a to ne vidimo), ko nevin (to vidimo, lepo je Vučić rekao). Još priča o tome da „policija ne treba da se bavi policijom“; naravno: policijom treba da se bavi Sektor za unutrašnju kontrolu MUP, tiho, pažljivo i bez dernjave – dok ne obavi posao. Vučić puca iz sačmare tamo gde je potrebna malokalibarka sa snajperskim nišanom. Je li ceo ovaj tužni cirkus bio potreban samo zato da se otera Roćko Milović? Pa mogli su da ga smene tiho i dovedu nekog svog, kao što su svojevremeno smenili Mileta Novakovića i Boru Banjca. A da ih nije malo sramota?

Meni je – lično, bez uvrede – već dosta toga da stalno osećam iracionalnu potrebu da se Aleksandru Vučiću izvinjavam, da ga tešim, da se osećam zbog nečega kriv pred njim; on stalno luči takve potrebe i zahteve, spontano, takav je. Nemam ništa protiv čoveka i njegove porodice, ali on je premijer i trebalo bi da se bavi državnim poslima, umesto što se stalno prenemaže i kuka da mu, eto, svi rade o glavi (njemu, njegovoj porodici). Ćuti i radi, čoveče, pa kad nešto uradiš, onda se javi. Ovo je postalo nepodnošljivo.

Autonomija.info, 23.06.2014.

Peščanik.net, 23.06.2014.