Tko u školskoj knjizi svoju povist piše…

Još je sir Winston Churchill primijetio kako Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti. Povijest je, reklo bi se, na ovim prostorima glavna gospodarska grana, proizvedemo je, kako reče Churchill, više nego što nam treba, pa je imamo i za izvoz: u boljim godinama, kakva je bila recimo 1914., znalo se ovdje proizvesti toliko vrhunske, kvalitetne historije da se pokrije cijelo svjetsko tržište povijesti.

Sve da ničega na ovom brdovitom poluotoku nema, uvijek ima odlične, turbulentne i slavne historije. Nema ovdje generacije koja nije rođena, živjela i umrla u povijesno vrijeme, svatko je ovdje živ svjedok povijesti: ono što drugdje desetljećima rade cijeli timovi znanstvenika na sveučilištima i akademijama, ovdje rade novinari unutarnjopolitičkih rubrika.

Nemaju, međutim, svi takvu privilegiju, živjeti naime u povijesna vremena. Ne razmišljamo o tome, ali mnogi europski narodi drugo tisućljeće, recimo, tek lijeno otaljavaju: u njihovim će historijskim sintezama iz ovoga vremena ostati tek dva-tri dosadna i nevažna retka o nekakvoj ekonomskoj krizi, nešto u vezi banaka i dugova, nerazumljivo, dosadno i svakako posve historijski nevažno. U trećem tisućljeću oni su, eto, samo bili tu, posljednja povijesna stvar koja im se dogodila bila je Europska unija, a i to opet nerazumljivo i dozlaboga dosadno, bez veličanstvenih bitaka, revolucija, ustanaka, barikada, rovova, zastava, heroja i ikoničnih fotografija: najslavniji i najsvečaniji historijski događaj između Drugog i Trećeg svjetskog rata u njihovim povijesnim knjigama izgleda, jebiga, kao potpisivanje papira za kredit u banci iza ugla.

Trideset ili pedeset takvih nepovijesnih, mirnodopskih i dosadnih godina Hrvati nisu imali u svih hiljadu i pol godina otkako su dojahali ovamo, svaka je njihova godina otada bila od presudne historijske važnosti. Čak i ona četiri mirna i tiha desetljeća u jugoslavenskom socijalizmu, što su izdaleka izgledala kao doba properiteta i napretka, bila su – otkrili smo kasnije – dramatične godine terora, diktature, progona i herojskog otpora.

Nemaju, eto, svi privilegiju živjeti u povijesna vremena, pa ako Hrvati imaju jednu takvu rijetku privilegiju, od sviju Hrvata najrijeđu takvu privilegiju imaju – izdavači udžbenika povijesti. Nisu oni, naravno, jedini historijski profiteri u Hrvata, nisu se jedini lijepo okoristili slavnom nam suvremenom poviješću, ali su se jedini obogatili posve legalno.

Biti izdavač školskih udžbenika iz povijesti za osnovne i srednje škole u zemlji koja proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti, to znači – priznat ćete – imati sluh za održivi biznis. Sigurniji je to i mirniji posao nego tiskanje obrazaca za matične urede u Narodnoj Republici Kini, tegobna je hrvatska povijest bogatiji i svakako neiscrpniji resurs nego nafta, plin i pitka voda zajedno: svakih par historijskih godina valja našim izdavačima štampati nove udžbenike, u pravilnim ciklusima zlatnim slovima ispisati nove stranice naše slavne povijesti, i svake tri-četiri školske godine rasprodati najnovije, dopunjeno i prošireno up-to-date izdanje Povijesti Hrvata za osme razrede. Preko ljeta, jebiga, dok se učenici kupaju i sunčaju, već se nagomila te historije za sedmi tom Nade Klaić.

Ovih dana štampaju se tako najnoviji udžbenici iz povijesti za učenike završnih razreda osnovnih i srednjih škola. Posljednji su, naime, zastarjeli, tiskani su još prije četiri godine, pa je povjesničarima valjalo napisati nove, dok su svjedoci davne 2009. još živi.

“Otada do danas došlo je do brojnih promjena, pokazalo se da je izmjena faktografije bila nužna”, izjavio je Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, podsjećajući kako su nam se od posljednjeg izdanja dogodili još jedni povijesni izbori, pobjeda Kukuriku-koalicije, premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović, da ne zaboravimo i historijsku oslobađajuću presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Moglo se to, doduše, točno tim riječima učenicima prepričati posljednjih trideset sekundi posljednjeg sata povijesti pred ljetne praznike – još bi jednostavnije i svakako jeftinije bilo kad bi učenici umjesto udžbenika iz povijesti čitali novine, “sutra za kontrolni Jutarnji list od druge do osme stranice” – ali od čega bi onda živjeli autori i izdavači školskih knjiga, čime bi se podmazivala sujeta Zorana Milanovića i Ive Josipovića, titanskih figura zlatnim slovima upisanih u našu slavnu historiju? Jebemti, cijela Južna Afrika nema toliko zlata koliko treba autorima hrvatskih udžbenika iz povijesti.

Siroti Winston Churchill. Da bi završio u udžbenicima povijesti, morao je biti premijer Velike Britanije u najvećem svjetskom ratu i praktički sam objaviti rat Hitleru i strašnom Trećem Reichu. A Milanović tek u jednoj kafani potpisati predizborni koalicijski sporazum sa Hrvatskom strankom umirovljenika.

Fakat, da nam je engleska povijest, pa da se malo odmorimo.

Globus, 13.05.2013.

Peščanik.net, 16.05.2013.