Ursula Le Guin
Ursula Le Guin, foto: PBS

Prikaz knjiga „Ursula K. Le Guin: The Last Interview and Other Conversations / Ursula K. Le Guin: Poslednji intervju i ostali razgovori“ Davida Streitfelda (Melville House, 2019) i „The Carrier Bag Theory Of Fiction / Teorija romana iz mog cekera“ Ursule K. Le Guin (Ignota, 2019).

„Što ako?“, pitanje je koje postavlja sva književnost. Kralj Edip: „Što ako netko ne znajući ubije svog oca i oženi svoju majku?“ Emma: „Što ako netko prijatelja navede da se zaljubi u osobu koju taj netko, bez da to i sam zna, voli?“ „Što ako?“ pitanja znanstvene fantastike uglavnom su mnogo veća i odnose se na temeljna pravila po kojima je strukturiran svijet. Te priče mogu biti eksperimentalno ispunjavanje želja: „Što ako bismo mogli živjeti na drugim planetima?“ Mogu biti i potpuno utopijske: „Što ako bi se putovanjem kroz vrijeme moglo iskorijeniti siromaštvo?“ Mogu biti i upozorenja: „Što ako bi svijet na drugom planetu pošao po zlu na isti način kao i na starom?“ Oni koji ne vole SF smatraju ga žanrom s fetišem za tehnologiju, opsjednutim problemima poput: „Što ako bi intergalaktički kruzer serije C9-G s Krank modifikacijom mogao putovati brže od svjetlosti?“ Ili žanrom koji postavlja ona suhoparna pitanja kojima se u svojim misaonim eksperimentima bave filozofi: „Što bi bilo s osobnim identitetom ako bi se naša tijela mogla pojaviti na nekom drugom, udaljenom vremenu i mjestu, ali pod cijenu umiranja ‘ovdje’ i precizne, identične, rekonstrukcije ‘tamo’?“

SF ponekad zaista i postavlja takva pitanja. Ali u rukama spisateljice kao što je Ursula Le Guin, znanstvena fantastika „nije zapravo o budućnosti“, kao što je sama izjavila u The Last interview (Posljednji intervju). Le Guin bi promijenila jednu ili dvije strukturalne činjenice o svijetu i pitala: „Što bi ljudi učinili da je ovo istina?“ Le Guin je postavljala velika pitanja i pružila suptilne odgovore. Prije pola stoljeća pitala se: „Što da su ljudi većinu vremena rodno neutralni, ali u vrijeme tjeranja njihova tijela nasumično postaju muška ili ženska, te je moguće napisati rečenice poput ‘Kralj je bio trudan’?“ (kao u knjizi The Left Hand of Darkness / Lijeva ruka tame). Ili: „Što bi bilo kad bi kapitalistički planet imao mjesec na kojem živi društvo bez zakona i privatnog vlasništva?“ (kao u The Dispossesed / Ljudi bez ičega). Uz ova velika pitanja, knjige Ursule Le Guin čitateljima postavljaju i manje uočljive izazove. Jeste li nesvjesno toliki rasisti da niste primjetili da su ova žena ili ovaj čarobnjak smeđe kože? Jeste li onog Zemljanina krivo identificirali kao vanzemaljca?

Ova su se pitanja za Le Guin uvijek svodila na jednu centralnu ideju o ljudima. Pogrešno razumiju stvari čak i kad ih nastoje razumjeti ispravno, i što više umišljaju da imaju stvari pod kontrolom, veće su greške koje će vjerojatno počiniti. U The Carrier Bag Theory of Fiction / Teorija romana iz mog cekera prvi puta objavljenoj 1988. a sada u novom izdanju s uvodom Donne Harraway, Le Guin svoje tekstove opisuje kao „veliku tešku vreću punu stvari, moj ceker pun slabića i nespretnjakovića … pun početaka bez krajeva … pun svemirskih brodova koji se pokvare, misija koje propadnu i ljudi koji ne razumiju“. Iz njenih se skromnih izjava ne bi dalo iščitati koliko duboko zapravo njene priče zadiru u mračnije prostore ljudskog uma.

The Lathe of Heaven / Nebeski strug iz 1971. tipičan je primjer. Priča je namjerno klimava fantazija koja pita: „Što ako bi snovi postali stvarnost?“ Junak, Orr, čije ime namjerno zaziva viđenje svijeta kao ovakvog ‘ili’ (or) onakvog, sanja snove čije se posljedice očituju u realnom svijetu. Primoran je obratiti se psihijatru, doktoru Haberu, megalomanu koji uviđa da manipulacijom Orrovih snova za sebe može osigurati bolji ured. A zatim i da bi Orrovi snovi mogli promijeniti svijet. Traži od njega da snom ukloni rasizam. Kad se Orr probudi, svi oko njega su sivi. Dr. Haber traži da Orr sanja mir na zemlji. Orrova podsvijest, kao nerazuman duh iz bajke, uputstvo shvaća doslovno: Orr sanja da su se ljudi na Zemlji ujedinili pred zajedničkim neprijateljem, vanzemaljcima koji su napali mjesec. Orr pita doktora Habera: „Kakva ste to čudovišta, u ime mira, izvukli iz moje podsvijesti?“ Implicirani je odgovor da su čudovišta uvijek tu; sjena naše želje da svijet učinimo boljim, jest naša tendencija da ga učinimo gorim. Nije sve tako loše: Orr napokon sanja da su vanzemaljci slatka krnjačolika bića, a jedan od njih prodaje mu second-hand namještaj i poklanja ploču Beatlesa ‘With a Little Help from My Friends’. U konačnici Orr u snu uspijeva ukloniti vlastitu moć mijenjanja realnosti i realnost vraća u nešto nalik njenom prijašnjem, manjkavom stanju.

„Nikad nisam napisala roman vođen zapletom“, rekla je Le Guin. „Zapletima se divim s velike udaljenosti, ali to je divljenje bez zavisti. Ne pišem ih; nikad nisam; ne želim; ne mogu“. Naginjala je pričama s dugim putovanjima koja se ukrug vraćaju vlastitom početku, u kojima junakinja misli da će dospijeti negdje drugdje ali zapravo (ako ima sreće) otkriva da se našla tamo odakle je krenula.U The Carrier Bag Theory of Fiction Le Guin roman definira kao „fundamentalno neherojski tip priče. Naravno, junak često preuzima priču, budući da je to imperijalna priroda junaka i njegov neukrotiv nagon, da sve preuzme i vodi dok u isto vrijeme piše stroge naredbe i zakone kako bi ukrotio taj vlastiti neukrotivi nagon da sve uništi”.

Forma priče koju je preferirala bila je labavo nagomilavanje i izbjegavanje linearne radnje, kolekcije ideja o ljudima koji pokušavaju živjeti u svijetu i jedni s drugima, radije nego bajke o ubijanju. Tako je Le Guin potpuno izvrnula narative kolonijalne ekspanzije i ispričala priče iz perspektive outsidera koji ne razumiju sasvim svijet u kojem su se našli. U The Word for World is Forest (1972) / Svijet se kaže šuma, Le Guinini mali zeleni nisu huligani s laserskim puškama iz loših SF stripova, već maleni dlakavi sanjari koji su (u očitoj alegoriji Vijetnamskog rata) ubijati naučili od ljudi s puškama, koji su se namjerili rašumiti zeleni planet.

Le Guinine možda najbolje knjige prva su tri Earthsea / Zemljomorje romana, koji su pred britansku publiku dospjeli ranih 1970-ih, u zlatno doba Puffin Books. Te su knjige imale sve. Arhipelag otoka u svijetu u kojem je bilo zmajeva i čarobnjaka, prekomorskih putovanja, mračnog štovanja sila smrti. Pišući za djecu, Le Guin je bila primorana donekle se oduprijeti vlastitim sklonostima. Kao prvo, morala je imati zaplet. Zatim, morala je malo ublažiti kulturni relativizam svoje znanstvene fantastike: Zemljomorje ima različite narode različitih boja kože na različitim otocima i s različitim kulturama, ali sve to nije posebno naglašeno. I najvažnije, pisanje za djecu omogućilo je Le Guin da iskoristi imaginarij velikih arturijanskih mitova (zmajevi, budući kraljevi, višebrojni Merlini), što je njenu maštu ubacilo u petu brzinu. Pisanje za djecu, s druge strane, imalo je i neke ograničavajuće posljedice: intelektualni su temelji Zemljomorja konzervativniji nego oni Le Guininih priča za odrasle iz istog razdoblja. Čarobnjaci iz Zemljomorja svoju moć dobivaju tako što govore Stari govor, ili „jezik stvaranja“, jezik kojim su Zemljomorje i sve u njemu uopće dozvani u postojanje. Stari govor još uvijek je prirodni jezik zmajeva ali mogu ga naučiti i (muški) čarobnjaci. Magija jezika u Zemljomorju ima korjene u Lao Tzuovom Tao Te Chingu, „najdražoj knjizi“ Le Guininog oca. Le Guin je 1997. objavila englesku verziju Tao Te Chinga: „Nebo i zemlja / počinju u bezimenom: / ime je majka / deset tisuća stvari“. Čarobnjaci, kao i taoistički mudrac, moraju služiti ravnoteži cjeline a ne iskorištavati moć imenovanja kako bi dominirali svojim svijetom. Baš kao što je svjetlo lijeva ruka tame, paljenje svijeće stvara sjenu. Čarobnjaci u Zemljomorju brinu o kozama, žive čedno, imaju moć ali je ne koriste i neprestano nastoje svijet održati u ravnoteži.

Svi osim junaka – riječ koja je uvijek palila Le Guinin unutarnji alarm – Geda, mladog čarobnjaka ogromne moći. Ged je i desetogodišnjeg mene uvjerio da bih mogao biti čarobnjak. Ged se razmeće pred svojim suparnicima tako što pokušava ljepoticu iz daleke prošlosti vratiti u život. Time iz podzemlja oslobađa neimenovani užas koji ga progoni preko cijelog svijeta. Taj je užas njegova sjena, „poput crne zvijeri, veličine djeteta, iako se činilo da se nadima i stišće; i nije imala glavu ni lice, samo četiri šape s kandžama kojima je grabila i trgala“. Tren kad ta id-stvar napadne Geda i rastrga njegovog familijara, otaka (kojeg sam zamišljao kao minijaturnu vidru s jezikom „smeđim poput lista“) bio je – Bambijeva mama je ništa – najmračniji trenutak u bilo kojoj knjizi koju sam do tad pročitao. Možda je ipak bilo i boljih karijera od čarobnjaštva. A očita lekcija o muškom ponosu koji ne šteti samo sebi? Pa, možda me muški ponos spriječio da je odmah uočim; ali animirajuća ideja u pozadini Čarobnjaka iz Zemljomorja, da ukoliko zabrljamo može nam se dogoditi da oslobodimo dijelove sebe koji su odlučni uništiti nas, učinila je knjigu neusporedivo odraslijom od ičega što sam do tad susreo. Čak i u Zemljomorju pitanje „što ako postoji magija?“ potiče iduće pitanje „što bi bilo da je ljudi zloupotrijebe?“ Le Guin je tvrdila da nije čitala Junga prije nego je izmislila Gedovu sjenu: „To nije Jungova sjena, to je moja sjena“. Ali ideja da tamo vani postoji nešto što je ujedno i dio nas i naš najsmrtonosniji neprijatelj, jest suvremena verzija samo-odričućih junaka iz ranije dječje literature: pouka koja je prije glasila „biti dobar znači odreći se onoga što želiš“, sada glasi „djeco, ako se prepustite želji za moći, mogli biste osloboditi mrak koji je u vama“.

Posljednja knjiga trilogije, The Farthest Shore / Najdalja obala iz 1972. završava tako da Ged odlazi duboko u svijet mrtvih kako bi zapečatio rupu kroz koju biva isisana vitalnost živoga svijeta. Procijep je napravio zli čarobnjak Cob, koji je imao „neizmjernu želju za životom“. On je stanovnike Zemljomorja sveo na zombije obećavši im vječni život. Ateistkinja Le Guin nije bez oklijevanja mogla smrt uzeti kao izvor svog zla. U njenoj verziji Tao Te Chinga stoji: „Živjeti dok ne umreš / jest živjeti dovoljno dugo“. Ged upotrijebi svu svoju moć kako bi zatvorio rupu prema podzemlju i svijet opet učini cijelim, u ogromnom i samouništavajućem orgazmu magijske potencije: „Za trenutak ga je potresao grč jecaja. ‘Učinjeno je,’ rekao je, ‘sve je nestalo’“. Svijet je izliječen, ali Ged je izgubio svu svoju moć.

Prednost koju pred drugim vrstama književnosti ima dječja književnost jest njen gotovo neodoljiv poziv da se čitatelj izravno identificira s njenim likovima. Ta identifikacija pričama daje neku vrstu upravljačke snage koju književnost za odrasle uglavnom izbjegava: najbolje dječje knjige čitatelje mogu odvesti u tamne hodnike sa zamagljenim zrcalima, u kojima se počinjete pitati gdje ili tko ste. Čak i danas, čitajući o Gedovom gubitku moći, knjiga me dovodi u istu napast koju sam osjetio i kad mi je bilo deset – da sebe vidim kao njega: zasigurno, tu nema ništa što gunđav sredovječan muškarac nije osjetio, pomišljam. Vidiš kako se svijet oko tebe mijenja na načine koje baš i ne razumiješ, boriš se protiv toga, osjetiš kako te moć napušta i onda odlučiš da jedino što ti preostaje jest brinuti o kozama – što Ged, pokazuje se, čini dosta dobro. Ali kod Le Guin uvijek slijedi oštar ironičan zaokret protiv čitatelja koji želi biti junak. Ged bez svoje moći je samosažaljevajući slabić koji ne uviđa da još uvijek zna sve što zna, iako više ne može svojim riječima upravljati vjetrovima. A uostalom, Le Guin nas tjera da se pitamo, što je loše u brizi o kozama?

***

Velik je razmak između prve trilogije o Zemljomorju (1968-73) i posljednjih knjiga: Tehanu (1990), Tales from Earthsea / Priče iz Zemljomorja (2001) i The Other Wind / Drugi vjetar (2001). U tom je razdoblju Le Guin razmišljala o mnogim stvarima, uključujući seksualnu politiku. Gandalfovski model čarobnjačke moći – ideja, bespogovorno replicirana u J.K. Rowlinginom Dumbledoreu, da je muška magijska moć ta koja svijet drži u ravnoteži – nikad nije bila u skladu s Le Guininom dubokom nelagodom pred otvorenim izrazima moći. Ta je neuskladivost Le Guin primorala da preispita temelje Zemljomorja. Čarobnjaci na otoku Roke postali su uskogrudni samci, koji sve žene tretiraju kao fakultetske supruge: naprosto odbijaju čuti dok one govore stvari koje su istinite. U međuvremenu Stari govor, u kojem su imena, stvari i moć izravno izjednačeni, počinje nestajati. Kad su Le Guin 2001. pitali da li nove knjige predstavljaju odricanje od prijašnje trilogije o Zemljomorju, dala je karakteristično oštar odgovor: „Da druga trilogija opovrgava, odriče se ili opoziva prvu, ne bih je napisala“.

Nije iznenađenje da je Le Guin natjerala Zemljomorje da se promijeni. Ono što iznenađuje jest da joj je toliko dugo trebalo. Imala je doktorat iz francuske književnosti i bila je udana za povjesničara koji se bavio Francuskom. Morala je čuti val poststrukturalističke misli mnogo prije nego se razbio o zapadnu obalu u ranim 1970-im i isprao i zadnji trag magičnog uvjerenja da su stvari i njihovi označitelji ujedinjeni intrinzičnim vezama. A kompleksan i višestran feminizam bio je u temeljima njenog pisanja od samog početka. U kasnijim knjigama o Zemljomorju Le Guin ne uništava svoj raniji svijet već mu dopušta da se mijenja kako bi mogla istražiti junaštvo (češće u liku žena) izdržljivosti. Knjige je također udaljila od tolkienovskog muški-mag-modela dječje književnosti, koji i sam ima tako jaku magiju da je potrebno vrijeme kako bi se izmaklo njegovoj čaroliji. Krenuvši dalje od tog modela u drugoj trilogiji o Zemljomorju, Le Guin je mogla postaviti čitav niz „što ako?“ pitanja u suprotnosti s konvencijama dječje fantastike. Što ako nam ne trebaju junački pothvati? Što ako su ustrajnost i briga o djeci kroz rušenja i katastrofe i povratak kući najvrjedniji oblici junaštva? Što ako bi djevojčice mogle biti zmajevi? Ta su pitanja u kasnijim knjigama rezultirala kreacijom dva savršeno realizirana ženska lika: Tehanu – djevojčica opaljena vatrom i obogaljena od ljudi, koja je sa svojim suhim šaptavim glasom najživlja Le Guinina kreacija – i njena zaštitnica Tenar, koja u kasnijim knjigama preuzima Gedovu ulogu centralnog lika, i koja je jedna od najsnažnijih reprezentacija, u dječjoj književnosti, starije žene koja ne „čini“ bog zna što osim što izdržava na mjestu, a ipak postaje osovina cijelog svijeta.

Knjiga koja se pojavila između Zemljomorja 70-ih i onog 90-ih bila je Always Coming Home / Stalno se vraćajući kući (1985), koju je Le Guin opisala kao „jednu od mojih najzanemarenijih i najvažnijih knjiga“. Kao i mnoga djela u koja autori previše ulože, Stalno se vraćajući kući otkriva mnogo o Le Guin, i ne pokazuje ju u najboljem svjetlu. Pripovijest je pokušaj da se opiše izmišljeni svijet u najvećoj mogućoj punini, a da se to učini bez zapleta. Radnja je smještena u neku buduću, vjerojatno postapokaliptičnu Kaliforniju, u kojoj postoje razne plemenske kulture, čiji su plesovi i pjesme, mitovi i muzika, jezici i seksualni običaji, svi detaljno opisani u stilu zapisa antropologa-promatrača. Oba su Le Guinina roditelja bili antropolozi, i njena je majka napisala iznimno uspješnu knjigu o posljednjim poznatim pripadnicima američkog naroda Yahi. U Stalno se vraćajući kući Le Guin je obiteljski zanat preoblikovala kao fikciju. Pleme Kesh je blago i pastoralno dok je pleme Condor ratničko. Postoje masivni, iako ne otvoreno neprijateljski, centri informacija u Gradu, koji djeluju odvojeno od malih, ritualiziranih zajednica u Dolini Kesh. Ali roman ne predstavlja ovaj neo-pastoralni svijet kao osvetu prirode nad luđački pretjeranom tehnologijom.

Sugestiji novinara, tokom jednog intervjua, da je Stalno se vraćajući kući „sentimentalno nostalgična“ pripovijest, Le Guin se oštro suprotstavila i njegove izraze nazvala „ideološkim i samo-kontradiktornim“. Ono što je u knjizi pokušala bilo je stvoriti ne-industrijaliziranu civilizaciju sa svim njenim ritualnim, mjesecu-podređenim cikličkim zamršenostima. Figura spirale svija se prema unutra i uzdiže, dominira arhitekturom i geografijom Stalno se vraćajući kući, kao pokušaj da čitatelje uvjeri da sve to ipak ima neki oblik. Ali roman zaista jest ceker teorija pripovijedanja u (ne)akciji – veliki, vrećasti agregat stvari. Ako ga volite, voljet ćete ga; ali ako ga ne volite, nećete. Protagonistica „Kamengatalice“, narativnog niza romana, nije zapravo njegov centar, nego se ona „stalno vraća kući“ u smislu da nikad sasvim ne stiže kući, niti zna gdje se nalazi. Kreće se između različitih lokacija i plemenskih konvencija, kroz neke habitate koji su ograničavajući za žene i druge koji su to nešto manje. Prateći spiralu uvijek se vraćate na isti položaj na njenoj kružnici, ali nikad na istu točku u vremenu i prostoru. Kao što je u jednom intervjuu izjavila Le Guin: „Povratak kući možda i nije tako lak posjet. Svijet se mijenja. Spiralno. To je na neki način poanta“.

Osnovni moralni zakon Le Guininih djela, da potpuno realizirana moć stvara vlastite destruktivne, na sebe usmjerene struje, u slučaju Stalno se vraćajući kući šteti djelu. Svijet Kesha previše je detaljno zamišljen. Njihovi najdraži recepti vjerojatno se mogu naći zakopani negdje među Le Guininim papirima. Čitati o ovakvom fikcionalnom svijetu pomalo nalikuje promatranju nekoga tko igra društvenu igru i usput izmišlja pravila: u napasti smo polako se odšuljati i pustiti ga da se sam zabavlja. Za pripovijest su nužne neukroćene energije neodređenosti, djelomičnog obitavanja u umu čitatelja, pokušaja da se odvoji ili izbori s ranijim pripovijestima koje ne želi postati, bivanja tek na iluzoran način – autonomnom. Manje apstraktno rečeno, ograničenja žanra, znanstvene fantastike i dječje književnosti, bila su dobra za Le Guin: njenu su maštu prisilila da ne samo stvori novi svijet, već i da na njega nabaca priče. Priča je važna jer kad se stvari dogode, strukture izmišljenih svjetova moraju se malo prilagoditi, a to može biti test njihove izdržljivosti i može proizvesti nove energije.

Le Guinin posljednji roman, prije smrti 2018, jest Lavinia (2008). Ona tu prepričava Vergilijevu Eneidu – kolonijalna pripovijest bez premca, i temelj ogromnog broja odisejskih SF priča – iz perspektive žene kojom se Eneja na kraju ženi. Vergilijeva Lavinija nije mnogo više od jarkog rumenila i zlatne kose. Le Guin nije voljela jezik ratovanja i dominacije, i Lavinia nije njen pokušaj da zauzme ili ponovno ispiše Vergilijev ep. Roman se ne suzdržava od vlastitih oblika subverzije, ali to uvijek čini s humorom. Le Guin je Laviniju pretvorila u brinetu i također joj dala moć djelovanja, pa Lavinija, kao i Tenar u kasnijim knjigama iz Zemljomorja, ima snagu svrhe koja mnogo više znači za opstanak svijeta nego dječačko razmahivanje s mačevima. Nakon Enejine smrti Lavinija štiti svojeg sina Silvija od Askanija, Enejinog sina s prijašnjom ženom, koji nije dorastao očevu primjeru. Imperijalna epska priča postaje studija izdržljivosti, smještena pretežno u razdoblje nakon bitke, period koji je Le Guin omeđila (iako joj se ne bi svidjela ova teritorijalna metafora) kao svoj.

Lavinia opet pita „što ako?“ Što bi bilo da se Eneida nastavila? Što bi bilo da ju je završila i s Vergilijem zajedno pisala žena? Umirući Vergilije pojavi se Laviniji i kaže: „Ja sam utvara… Moje tijelo leži na palubi broda između Grčke i Italije… ili sam neistinit san“. On nije vodič niti zaštitnik, poput Danteovog Vergilija, već čovjek koji stoji pred smrću i koji zna da je neke stvari učinio ispravno a neke ne. Pričajući vlastitu priču Lavinija, koja običaje svoga plemena zna mnogo bolje nego Vergilije, često ispravlja ep u pogledu činjenica, ali također priznaje otvorena mjesta koja je Vergilije ostavio u svom nezavršenom djelu, a koja njoj dopuštaju slobodu. U diskusiji o Jungu Le Guin je izjavila: „Moj animus, ono što me inspirira, mora biti muški. Ljudi govore o muzama – pa, moja muza nije djevojčica u čipkastoj haljini, to je sigurno. Ali, naravno, sve je to metafora“. Na pitanje koja je „najustrajnija tema njenih romana“ odgovorila je bez razmišljanja: „Brak“. Lavinia je produkt intelektualnog braka između Lavinije i njenog avetinjskog kreatora, Vergilija. Eneida završava tako da Eneja, u naletu bijesa, ubije Turna, i ovim aktom nasilja on osvaja Laviniju. Le Guin priču nastavlja tako da ubojstvo ostaje dubok izvor patnje za Eneju. On postaje novi Ged, čije se junaštvo sastoji u tome da nastavi živjeti i nakon što je, kako misli, junački posao završen. U konačnici Eneja umire kad ponovno izvodi, a Lavinija zapravo preispisuje, kraj Eneide. U milosti ima novog suparnika. Sjeti se Turna i zato poštedi tog novog neprijatelja, koji ga zatim ubije. Pred ovom pozadinom ponovljenih nasilnih činova, koji se ne izmiču kontroli već se spiralno okreću i vraćaju sami na sebe u ciklusu ujedno osvećujućem i iskupljujućem, Lavinija nastavlja sa svojim poslom – brigom o djeci, prilagodbom promjenama, praćenjem puta. Ovo je taoistički koliko i feministički Vergilije.

Lavinia je imaginativno u skladu sa svijetom Zemljomorja, gdje će muškarci, ne baš zabrljati, već pokušati ispraviti stvari pri čemu će situaciju samo pogoršati. Na kraju The Farthest Shore / Najdalja obala, dok se Ged bori da zatvori rupu u podzemlju, njegov pratioc, Arren, budući kralj Zemljomorja, iznova i iznova pokušava ubiti duh mračnog čarobnjaka Coba, koji je uslijed vlastite želje za vječnim životom ostao tek sjena. „Oštrica je napravila veliku ranu, ozlijedivši Cobovu kralježnicu. Potekla je crna krv, obasjana svjetlošću mača. Ali beskorisno je ubiti mrtvoga; a Cob je bio mrtav, već godinama mrtav. Rana se zatvorila, progutavši vlastitu krv“. I tako Arren ponovno udara. Ovo je fantazija o muškom junaštvu zaključanom u kompulziju, razmahivanje mačem dok se prava moć već preselila negdje drugdje. Toj je fantaziji Le Guin dodala vlastiti sloj, koji je također i moralna vizija. Civilizacija nije podčinjavanje planeta i putovanje brže od svjetlosti. Civilizacija je ustrajanje i onda kad misliš da je sve gotovo, spoznaja da živjeti znači održavati djecu živima, uzgajati voćke, promatrati kako se stvari mijenjaju i brinuti o kozama.

Colin Burrow, London Review of Books, 21.01.2021.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 03.04.2021.