Bojkot izbora 1997, foto: Predrag Trokicić

Bojkot izbora 1997, foto: Predrag Trokicić

U Džordžiji je pobedila kandidatkinja republikanaca. Uprkos nepopularnosti Predsednika Trampa, a ne uz njegovu pomoć. To bi trebalo da znači da je dobila glasove na osnovu onoga za šta se zalaže, a to je program Republikanske stranke. Nade su postojale da će uglavnom dobrostojeći republikanski glasači u ovoj izbornoj jedinici dati glas kandidatu demokrata iz protesta, dakle protiv Trampa. To se nije dogodilo, bar ne u dovoljnoj meri. Da li bi Sandersov kandidat prošao bolje? Da li bi njegov program promenio stavove republikanskih glasača, što bi bilo potrebno da se u toj izbornoj jedinici pobedi republikanski kandidat? To naravno ne možemo znati. Možemo se pitati da li je u eventualnom budućem odmeravanju snaga u sličnim izbornim jedinicama potrebno ponuditi Sandersov, a ne postojeći demokratski program. Odgovor je jednostavniji u izbornim jedinicama u kojima je pobedio Tramp, a nudio je mere slične onima koje nudi Sanders. Na nivou cele zemlje, za sada znamo da pridobijanje republikanskih glasača za, da pojednostavim, ateistički i socijalni program Demokratske stranke, Obami i gospođi Klinton nije pošlo od ruke. Sa drukčijim programom, u drukčijim uslovima, gospodin Klinton je bio uspešan.

Laburisti nisu pobedili u Ujedinjenom Kraljevstvu i čak ne bi mogli da oforme većinu kada bi im konzervativci predali vladu. Bili bi najverovatnije potrebni novi izbori. Uzmimo da do njih dođe, mada su trenutno izgledi mali. I uzmimo da Korbin postane prvi ministar. Njegov je program da se napusti EU kako bi se povećalo zapošljavanje i zarade. Recimo ulaganjima u infrastrukturu, u reindustrijalizaciju i u obrazovanje. A i smanjenjem priliva stranih radnika. Stopa nezaposlenosti u Britaniji je trenutno ispod 5 posto, a stopa zaposlenosti je oko 75 posto (osoba u radnoj dobi). Eventualno povećanje javnih ulaganja bi najverovatnije zahtevalo uvoz radnika. Laburisti bi, takođe, da povećaju plate, ali koliko sam u stanju da razumem njihov program, to bi ipak zahtevalo da se steknu nova znanja, dok se manje može postići promenama u radnim zakonima. A i to bi najverovatnije podrazumevalo dodatni priliv stranih radnika, i u bolje i u slabije plaćenim zanimanjima. Konačno, i verovatno najvažnije, Konzervativna partija je izgubila znatan broj glasova jer je računala da može dodatno da ograniči socijalna i zdravstvena prava, pa su u najvećoj meri mlađi glasali protiv njih. Da li bi laburisti pobedili da ih je vodio Bler a ne Korbin? To ne možemo znati. Znamo jedino da je Bler bio na vlasti desetak godina, u drukčijim uslovima, a Korbin za sada nije.

Makronovu pobedu nije tako teško razumeti. Socijalisti su, u dve kolone, uzeli više glasova od krajnje desnice i od republikanaca pojedinačno. Programe svih njih je u najvećoj meri odredila gospođa Le Pen. Makronov program je bio alternativa, jer je, sa jedne strane, ukazivao na koristi koje Francuska ima od EU ukoliko vodi a ne opire se, a sa druge strane je ponudio promene na tržištu rada, jer je stopa nezaposlenosti gotovo 10 posto (stopa zaposlenosti oko 65 posto). Za razliku od Melanšonovih i ostalih socijalista, republikanaca i nacionalista, više posla i bolje zarade Makron namerava da postigne promenama u EU i u Francuskoj. Nije teško videti zašto je pridobio većinu. Hoće li uspeti videćemo. Da li bi Melanšon pobedio da je on predstavljao sve socijaliste? To ne možemo znati. Za sada znamo da je njegova partija dobila manje glasova od gospođe Le Pen.

***

Šta bi trebalo da bude opozicioni program u Srbiji? Pođimo, primera radi, od navoda iz skorašnjeg napisa gospodina Dragana Đilasa: „(N)e vidim nijedan razlog zašto bi državne kompanije bile uspešne u Nemačkoj, Poljskoj, Rusiji, Kini ili Brazilu, a ne u Srbiji. Da li smo manje vredni od njih? Manje sposobni? Manje znamo? Na svako od ovih pitanja odgovor je NE“. Ako dobro razumem, pretpostavka je da srpske državne kompanije nisu uspešne, dok u drugim zemljama jesu – a za tu razliku u uspešnosti ne postoji nijedan razlog. To ne može biti tačno, osim ukoliko su srpske državne kompanije neuspešne bezrazložno. Takođe, mora biti da postoje razlozi zašto su te državne kompanije u drugim zemljama uspešne, ako jesu. Kažem ako jesu, jer se ne iznose neki dokazi, koji sasvim je moguće postoje. Ali se ne smatraju važnima, jer se verovatno želi reći nešto u ovom smislu: ako su državne kompanije u drugim zemljama uspešne, zašto ne bi bile i u Srbiji. Pri čemu je nevažno da li jesu ili nisu uspešne i jedne i druge. Mogle bi da budu. Zašto bi mogle da budu u Srbiji ako su već u drugim zemljama? Jer se mi od njih ne razlikujemo ni po pameti niti po sposobnosti ni po radinosti. Razlika je, kaže se, u političkoj volji, koja nedostaje iz ideoloških razloga.

To da mi znamo, sposobni smo i vredni koliko i drugi su empirijske tvrdnje. Koje su uglavnom netačne. Još je manje tačno da je srpska država neuspešna iz ideoloških razloga. Kamo sreće da su za sve krivi neoliberali. Koliko ih u Srbiji ima, čak i ako im se pridodaju liberali sans phrase? I koji od njih su bili na vlasti i u kom periodu vremena? Zemlja propada gotovo 40 godina, politički i ekonomski, državni isto kao i privatni sektor. Mora li da propada kada tolike zemlje napreduju? Vidim podosta razloga zašto je tako moralo biti polazeći od toga ko je određivao ideologiju i ko je držao vlast i ko je bio uspešan u privatnim poslovima.

Zaista, na početku (jednom od početaka dugoročnije posmatrano), recimo na prelomu osamdesetih u devedesete godine prošloga veka, postavljeno je isto to pitanje: Da li nam baš treba privatna privreda, kada i državna može da bude uspešna? Da li je moralo biti kako je bilo, ideološki i politički? Ja sam tada mislio da nije, ali sada to ne možemo znati. Znamo gde smo.

Peščanik.net, 26.06.2017.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Pouke iz sveta

Mijat Lakićević – Đilas, eh da je Milovan, eh

Dragan Đilas – Odgovori na kritike mog koncepta razvoja Srbije

Mijat Lakićević – Đilas, eh da je Milovan

Dragan Đilas – Moj koncept ekonomskog razvoja Srbije


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija