Sa predstave Zlatka Pakovića, CZKD, foto: Srđan Veljović

Sa predstave Zlatka Pakovića, CZKD, foto: Srđan Veljović

Kritičko pozorište je društveni organon za konstituisanje javnosti!
Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad

Uvertira

Bio jednom jedan četnik. Završio je srednju građevinsku školu ali se ispostavilo da ga taj obrazovni sistem nije naučio kako se koriste libela i visak, već kako se nosi šubara sa kokardom. Narečeni četnik se potom doškolovao kod Vojvode, koji je krajem osamdesetih godina promovisao četništvo kao jedino i najvažnije znanje, neophodno za sticanje moći u srbijanskom društvu. Počešao se naš četnik po šubari i pomislio kako to uopšte nije naivna stvar; ta diploma koju mu je obećavao Vojvoda. I onda se učlanio u četnički pokret. Tada je već počeo rat i naš četnik je, budući temeljno nepismen, otišao u Slavoniju kako bi branio Šumadiju. Za zasluge na ratištima, dobio je visokoškolsko zvanje četničkog vojvode. Tada se do kraja poistovetio sa svojom ulogom četnika i konačno je nastupilo doba velike društvene iluzije u Srbiji. Uporišne tačke ove iluzije su sledeće: 1) što si veći četnik, to si veći prijatelj naroda; 2) biti četnik znači biti automatski pametan; 3) ukoliko je tvoje četničko zvanje više, porašće ti ugled i moć, a samim tim i kapital; 4) četnički put do zvezda nije trnovit, jer četnici i ne teže ka zvezdama; 5) zvezde su ok, ukoliko su u vezi sa profitom; 6) četničko znanje je takvo da se vrlo brzo pretvara u akademsko zvanje; 7) četnik zna „kako narod diše“; 8) četnik prepoznaje neprijatelja naroda, markira ga i odstranjuje iz društva; 9) četništvo je autohtoni antifašistički pokret; 10) četnička kultura ne voli kritičko pozorište.

Dijalektika petog čina

Predstava Zlatka Pakovića pod naslovom Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, premijerno izvedena u CZKD-u 20. decembra 2014, uhvatila se u koštac upravo sa ovakvom srbijanskom društvenom iluzijom, u kojoj je četnik s početka priče u međuvremenu, po meri svog obrazovanja, postao predsednik republike. I to predsednik koji je sav svoj ugled, moć, simbolički i materijalni kapital stekao isključivo na negovanju četničkih doktrina. Društvo je u njemu prepoznalo svog prijatelja i delegiralo ga kao svog predstavnika. Zlatko Paković stoga nastupa iz kontra registra, uzimajući peti čin Ibzenovog komada Neprijatelj naroda iz 1882. i postavljajući ga na scenu sredstvima dijalektičkog teatra Bertolta Brehta. Zapravo, on se opredelio za Brehtov pozorišni izum, tj. poučni komad. Radi se o komadu koji je pisan za izvođenje i služi pre svega da bi obrazovao glumce putem „preispitivanja onoga što se u društvu nameće kao neupitno“. A šta je to što Paković prepoznaje kao „neupitno u srbijanskom društvu“? Pre svega radi se o poraženoj istini, istini čija je negacija podignuta na nivo vrhunskog dobra. Sledeći tu liniju, Pakovićeva predstava detektuje i sledeće društvene neupitnosti: zločin se isplati, iz rata i zločina stvara se nova klasa kapitalista i ugnjetavača, partije su interesne grupe kojima je primarna ideja sticanje i eksploatacija, i što je najtragičnije u svemu – ne postoji javnost koja bi bila u stanju da se suportostavi lažima, prevarima i zločinima na kojima počiva društveni poredak. Ibzenov dramski junak, doktor Tomas Stokman, banjski lekar koji se usudio da objavi činjenicu kako je voda u banji zagađena te stoga opasna po zdravlje turista i građana, predstavlja bazični model Pakovićevog ustrojstva pozorišta/društva u kome se javnost konstituiše iz nepristajanja na „neupitne društvene istine“. Četvoro glumaca i Reditelj, odigrali su Ibzenov peti čin u skučenom scenskom prostoru, pevajući i objašnjavajući kako je došlo do toga da se jedan čovek pobuni u društvu i zbog toga bude ekskomuniciran i kamenovan. Kamenovanjem i počinje Pakovićeva pozorišna igra. Dakle, sa kamenjem koje će dr Stokman uzeti za rekvizitu u budućem obrazovanju svoje dece, koju namerava da poduči istini o pozorištu/društvu.

Dr Stokman vs Tomislav Nikolić

Neprijatelj i prijatelj naroda mogu se sresti u predstavi Zlatka Pakovića. Tumači ih isti glumac, koji iz Ibzenovog komada, brehtovskom metodom, prelazi u intermeco u kome publika gleda fragment iz RTS-ove emisije „Upitnik“, u kojoj voditeljka Olivera Jovićević intervjuiše predsednika Nikolića, povodom jedanaeste godišnjice od atentata na premijera Zorana Đinđića. Ovo je ujedno i kopča sa Pakovićevom prethodnom predstavom Ubiti Zorana Đinđića, koja počinje u foajeu pozorišta, zastrašujućom repeticijom Nikolićeve poruke, izrečene na mitingu radikala februara 2003. Smisao interpretacije Nikolićevog nastupa, Pakovićevoj novoj predstavi pribavlja neophodni fon društvene iluzije koju namerava da razgradi. Koristeći teatar kao „organon za otkrivanje skrivene istine u društvu“, Paković nastoji da na sceni pokaže gde se nalaze skriveni mehanizmi društvene iluzije. Nimalo slučajno, pronalazi ih u skrivenoj logici neistine, moći i kapitala, na kojima se temelji građansko društvo. Tomislav Nikolić u Ibzenovom Neprijatelju naroda kao Brehtovom poučnom komadu predstavlja ogoljenu klasnu pozorišnu funkciju, koju je neophodno delegitimisati. U ovom slučaju, Pakovićevo pozorište to i čini uspostavljanjem kontrapunkta u pojavi dr Stokmana, za koga kaže da nije profesionalni revolucionar već čovek opijen vrlinom. Njegova vrlina je u tome što ne može i neće da odustane od istine pa čak ni po cenu bednog života, društvenog razvlašćenja i progonstva. U toj tački, Paković nalazi početak konstituisanja nove javnosti koja se sada oslanja na samo jednog čoveka, tj. dr Stokmana. Preneseno na srbijansko društvo, u kome su četnici i ratni zločinci zagovornici novih evropskih vrednosti, jedna predstava, jedan čovek, jedan tekst mogu biti taj početak ukoliko se usude da budu poneseni vrlinom na način jednog dr Stokmana. U tom novom poretku bilo bi nezamislivo slušati kako Tomislav Nikolić govori o odličnom odnosu Srbije sa Hrvatskom, „koji pre svega zavisi od toga u kojoj će se meri Hrvatska oslobađati nacionalizma“. Takođe, ne bi bilo moguće ni da predsednik Nikolić, u razgovoru sa nemačkim ambasadorom, kaže kako bi „Srbi pre bili siromašni nego što bi priznali Kosovo“. Gledano očima Pakovićevog poučnog komada, smisao ove Nikolićeve izjave ide u pravcu njegove dekonstrukcije: Građani Srbije su već siromašni, temeljno su ih opljačkale partijske elite na čijem vrhu se sada nalazi predsednik Nikolić. Stoga Kosovo postaje irelevantno u pitanju koje postavlja Nikolić. Pravo pitanje bi trebalo da glasi: Dokle će teći bestijalna pljačka države pod maskom očuvanja Kosova? Kada će početi izgradnja novog odnosa Srbije sa susedima? Kada će istina početi da funkcioniše kao zalog novog saveza među slobodnim ljudima? Kada će obrazovanje u Srbiji prestati da (re)generiše četništvo i kada će doći dan uspostavljanja pravde? Ovo su temeljni problemi opstanka društevene zajednice, ali i pozorišta. Pakovićeva predstava je na izuzetan način postavila ova pitanja. Na svakome od nas je da ponudi odgovor ili da se pomiri sa porazom.

Peščanik.net, 30.12.2014.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)