Paradoks pobune nije u nemogućnosti pobune same, nego u mogućnosti pobjede, u mogućnosti da pobuna uspije. Naime, pobuna protiv zakona normalnosti, koja ne završava samo u razularenoj ekstazi mase, jer bi takav kraj bilo masovno odnosno društveno samoubojstvo, u trenutku uspjeha se neizbježno preokreće u ukidanje postojećih zakona normalnosti i u konstituciju, utemeljivanje novih zakona normalnosti. Zatirana i potisnuta želja preokreće se u stremljenje. Na tački prijeloma žrtva se pretvara u krvnika/agresora. Zato su utemeljitelji novog svijeta uvijek ubojice. Pobuna kao pobuna uspješna je samo kada je neuspješna, kada je – u krvi – ugušena, kada okonča sa sviješću o porazu: pobunjenik pada kao žrtva i masa se, nakon što se nauživala straha i možda ga prekrila blaćenjem žrtve, razilazi. Razilazi se sa riječima legende. Žrtva je bila čista, čisti račun bez kusura. Legenda samu žrtvu ne pogađa.
U realnom je žrtva uvijek čista. U tom području ekonomija žrtve ne vrijedi. U klasičnoj tragediji, koja se događa u području imaginarnog, stvar je drukčija: u njoj sve ovisi o ekonomiji žrtve. Junak tragedije tjelesno može propasti, ali duhovno pobjeđuje. Time je ne samo potvrđena njegova zamisao o pravim i pravednim zakonima, nego se posvjedočuje i njihova nadpersonalna i nadvremenska valjanost, njihova identičnost sa Zakonom (Apsolutom). Tragični heroj se žrtvuje, odriče se relativnog (tjelesnog, konačnog, pojedinačnog, smrtnog) kako bi dosegao apsolutno (duhovno, beskonačno, opće, besmrtno), odriče se dakle, kako bi rekao Kierkegaard, izvjesnog radi još izvjesnijeg. U svom etičkom djelovanju računa dakle na dobitak: cijena za gubitak života jest vječni život, pa premda – u sekulariziranom društvu – samo u sjećanju, u vječnom sjećanju onih koji su ostali. Etički tragični čin nije drugo nego brisanje razlike između općih zakona ili zakona zajednice i simboličkih zakona: transformacija simboličkog zakona u zakon Oca, u imaginarni opći i ujedno vrhunski zakon, u Zakon kao Apsolut. Etički tragični čin je potiskivanje simboličkog zakona, potiskivanje riječi kao Zakona razlike, dakle prvobitno potiskivanje ili prapotiskivanje.
Tragični junak koji se odupre zastupnicima Apsoluta u ime Apsoluta samog nema stoga nikakvu mogućnost za pobjedu; histerični ili „autentični“ revolucionari prije ili kasnije se slamaju, završavaju kao vojnici institucionalizirane revolucije i, prebacujući se u njezine prve redove, često postaju njezini čuvari. Ko ustraje, ko se ne slomi, taj će biti slomljen. Revolucionarni sudovi zato nisu ništa mekši nego reakcionarni. Predznak se mijenja, institucija pak ostaje. U ime druge, revolucionarne Ideje, u ime revolucionarnog Apsoluta vlada sada druga, nova diktatura.
U klasičnoj tragediji nema pobjednika, zato nema ni njihove nesreće ni njihova blagostanja. Blagostanje koje proizlazi iz njihove nesreće pripada poraženima. To je višak koji proishodi iz naizgled ekvivalentne razmjene u ekonomiji tragične žrtve.
Pobjednike nalazimo među borcima (socijalne ili nacionalne) revolucije. Zato revolucija nije tragedija. Ni njezin poraz nije tragedija, jer revolucionarna borba se nastavlja unatoč porazu. Dok revolucija ne dosegne potpunu pobjedu, svagda iznova oživljava. Tragedija počinje nakon pobjede, kad revolucija nakon likvidacije neprijatelja započne jesti samu sebe. Kroz to samožrtvovanje, u kojem se revolucija čisti od svih onih koji misle ozbiljno, koji zahtijevaju permanentnu revoluciju, revolucija postaje institucionalizirana revolucija. Krajnja suprotnost između revolucije i vlasti okreće se oko osi vlasti u potpunu skladnost vlasti i revolucije. Na novo donesen ustav, temeljni zakon nove vlasti, ujedno je i identitetski zakon revolucije kao institucije. Pobjednici nikako ne mogu očuvati svoj nekadašnji identitet: moraju pristati na izrođavanje ili izdaju (permanentne) revolucije ili će pak sami biti proglašeni izrodima. Bit će im natovarena krivnja za sve izrođenosti inače pobjedonosne revolucije. A te izrođenosti su nužne, jer pobjednička (institucionalizirana) revolucija nikakvim identitetskim zakonom, nikakvom imaginarnom identifikacijom (koliko god u realnosti ona bila nasilna) ne može zakrpiti bezdan riječi kao Zakona diferencije. Osovina vlasti se prije ili kasnije vrti u praznom. Prazno je mjesto vlasti. Izjednačenje s vrhovnim bićem (Bogom = Nacijom, Državom, Partijom) ne može zajamčiti identitet između biti i biti za Ideju.
Junak tradicionalnog evropskog novovjekovnog romana (koji je na svom kraju svagda tragičan) je za ideju uvijek spreman žrtvovati svoj život i time na sav glas potvrditi da biti znači biti ideja, biti u skladu s Idejom, što brže prilagoditi Ideji svoju egzistenciju i svijet uopće. No za njega je jednako i suštinski karakterističan principijelni neuspjeh, koji se na kraju zbiva kao uništenje drugih ili kao samouništenje. No spoznaja da je principijelna katastrofa samo logička posljedica početka, raskrivanje na početku prikrivene istine temeljne strukture romana, naime ideje kao bivstvovanja, nije više spoznaja poraženog junaka. Spoznaja da je katastrofa neizbježna svagda kad „ideja uzima pravo da suvereno i neopozivo odlučuje o biti i ne-biti“ (Dušan Pirjevec), spoznaja je pobjednika, spoznaja koja je nastala iz nesreće pobjednika, iz autorefleksije i autoproblematizacije te nesreće. Svi koji su dali život za naš bolji život nisu, naime, stupili iz relativnog u apsolutno, nego su dali apsolutno za cijenu relativnog. Gubitak je potpun, nenadomjestiv i izvan svake ekonomije na podlozi razmjene. Smrt kao cijena boljeg života je apsurdna i naš bolji život (=sloboda) kao nagrada za smrt očeva je groteska. Otuda sva tragika preživjelih pobjednika. Jer naspram klasičnih junaka tragedije, oni nemaju više nikakvu nadu… Osim pozivanja na sudbinu, nemaju nikakvog opravdanja za svoja apsolutna i zato smrtonosna djela. U „postrevolucionarnom“ svijetu, nastave li biti dosljedni u svom maničnom stremljenju, mogu nastupati samo još kao teroristi, kao ahistorijski produžetak klasičnog tragičnog junaka.
Ah, niko bolje od Kafke to nije uvidio i izrazio ovim riječima:
Strah je nesreća, ali ni hrabrost nije sreća, nego neustrašivost, ne hrabrost, koja možda još i više hoće nego snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Jevrejina i obojica su se ustrijelili još u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost, smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi.
Peščanik.net, 10.08.2010.
