Građanska inicijativa “U ime obitelji“ naumila je, eto, prikupiti potpise za raspisivanje referenduma o ustavnoj definiciji bračne zajednice. “Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene?“, glasit će njihovo referendumsko pitanje. “Brak je temelj obitelji, a obitelj je temelj društva. Prema brojnim studijama upravo je brak najidealnije mjesto za dobivanje djece i njihovo odgajanje“, kaže Željka Markić iz inicijative “U ime obitelji“, koju je odmah, jasno, podržala Crkva u Hrvata, poslavši svećenstvu cirkularno pismo s uputama za referendumsko lobiranje na svetim misama.

Crkva, naravno, zna sve o tome. O toj, kako se zove, obitelji. Brzo će ravno hiljadu godina da su u Vatikanu konačno shvatili kako je “obitelj temelj društva“, a “brak temelj obitelji“ i “najidealnije mjesto za dobivanje djece i njihovo odgajanje“. Pa zabranili svećenicima da se žene.

Jer što? Žena u tako koncipiranom braku ima nezgodan običaj da mužu prigovara, grinta i puni mu glavu, djeca iz tako koncipiranog braka imaju nezgodan običaj da odrastu i od oca traže pare, cijela obitelj iz tako koncipiranog braka ima nezgodan običaj da od pater familiasa naslijeđuje imovinu.

Previše je zapravo u konceptu “obitelji kao temelja društva“ nezgodnih običaja za firmu kakva je Crkva, odveć je to dioničko društvo ozbiljno da bi mu temelj bila takva jedna bučna, komplicirana i nepouzdana životna zajednica sastavljena od razmaženih kćerki, pohlepnih sinova i lukave žene. Ne kaže džabe naš svijet, možda teološki neuk ali raskošno iskusan: Više može žena s mista nega đava izatrka.


Obnova ljudskog fonda

Raspala bi se Rimokatolička crkva za stotinjak godina da nije Vatikan u posljednji čas zabranio pastirima ženidbu. U najboljem slučaju, danas bi bila poput pravoslavne crkve – razjedinjene, rasturene, slabe, neutjecajne i upravo bijedno siromašne u odnosu na svoju prebogatu krivoslavnu sestru iz Rima, kojoj su sve tajne i cijelo dvije hiljade godina skupljano zlato ostali u, hm, obitelji.

Zato se Crkva svojim ustavom najprije definirala kao istospolna zajednica, da bi sljedećih hiljadu godina učila “civile“ kako je obitelj temelj društva, a brak životna zajednica muškarca i žene. Po strogom kanonu biologije, jedino naime takva zajednica jamči potomstvo. Dočim, ako komunistička vlast redefinira taj koncept i dopusti da se muškarci udaju, a žene žene, ne samo da se ništa dobroga iz toga neće izroditi već se neće izroditi uopće ništa.

Obnova ljudskog fonda, uči nas Crkva, temeljni je i zapravo jedini smisao institucije braka, jer kad bi bilo drugih smislova u životnoj zajednici dvoje ljudskih bića – kad bi to bila, recimo, ljubav, ili neka slična budalaština – onda bi nekog rudimentarnog smisla imao i brak dvojice muškaraca, i brak dviju žena, pa čak i brak neplodna muškarca i jalove žene.

Zapanjuje stoga javašluk u Građanskoj incijativi “U ime ljubavi“ i onoj drugoj, “U ime Oca, Sina i Duha Svetog“, ili kako se već zove, koji su u predloženoj ustavnoj definiciji braka posve zanemarili njegov suštinski smisao: što je, naime, s onim životnim zajednicama muškarca i žene koje su, iz nekog razloga, bez djece? Ili ne mogu, ili ne žele, ili nju boli gornja glava, ili njega donja, ili su nesposobni, ili nemaju uvjete, ili su jednostavno zaključili da nisu za djecu, štogod: dvoje ljudi dijametralno suprotnih spolova, imaju dakle sve što za umnožavanje treba, a nemaju djece. Kao da su, božeprosti, biskupska konferencija. Ili neka druga istospolna zajednica.

Zašto – to ja pitam – takvima omogućiti da sklope brak?


Jedni mogu a neće, drugi hoće a ne mogu

Koja je suštinska razlika između njih dvoje i one dvojice? Prvi mogu a neće, drugi hoće a ne mogu. U konačnici, međutim, i jedni i drugi jednako nemaju. Jednaku niškorist od takvih imaju i Domovina i Crkva. Ako država dopušta legalizaciju jalovih, uzaludnih brakova, onda nema nikakvog razloga da se ne legaliziraju i oni istospolni.

Zato bi, da su mene pita, u Ustav trebalo unijeti amandman, pa točki po kojoj se brak definira kao “životna zajednica muškarca i žene“ dodati nastavak, kako slijedi: “…s najmanje jednim ljudskim potomkom“. Da se ta stvar lijepo urediti, onog trenutka kad dobiju prvo dijete, nikako prije, mladencima bi brak bio službeno potvrđen i zakonski valjan, sa svim pravima oba bračna partnera. U protivnom, nema prava. Kako? Tako lijepo. Nema djece – nema naknade za odvojeni život, nema stana iz poticane stanogradnje, nema olakšica, nema kredita, nema naslijeđa. Pa vi slobodno čekajte s djetetom.

Što kažete, probali ste sve? Endometrioza? Začepljeni jajovod? Što da vam kažem, i ona dvojica homoseksualaca su probala sve. Po teološkoj biologiji, shvatili ste, žena s endometriozom je lezbijka. Jebiga. Baš šteta, ako vam što znači – bili biste divna supruga. Ali ima država za vas rješenje, evo krasnih kataloga ženskih samostana, pogledajte bez obaveze.

A onda bi, što se moje građanske inicijative ”U ime zakona“ tiče, u tako precizno Ustavom definirani brak slobodno mogli i homoseksualci. Došli bi na općinu ili kod župnika, ohoo to ste vi!, vazda budi, vazda budi, pa di ste, junaci, nema vas pet godina!, šta kažete, došli ste ozakoniti brak?, odlično, nema problema, gdje su vam djeca?, kako mislite nemate?, ajde?!, baš nijedno? Ajmo razlaz!, da, da, dobro ste čuli, razlaz, van iz crkve, mrš pederčine!

Kako vidite, nije dovoljno imati samo dobru namjeru, treba dobro promisliti prije nego se upusti u mijenjanje Ustava. Ne mijenja se Ustav svaki petak, za ustavne promjene treba dvotrećinska većina, a nema – lijepo kaže naš svijet – treće trećine dok je ne naprave prve dvije.

 
Slobodna Dalmacija, 06.05.2013.

Peščanik.net, 07.05.2013.