Sve oko Daytonskog mirovnog sporazuma, jednog na brzinu sklepanog dokumenta koji ujedno funkcionira kao Ustav Bosne i Hercegovine, toliko je bizarno, da se uopće ne treba čuditi kako se rasprava o njegovoj tridesetoj godišnjici, koja se prije desetak dana odvila u SAD-u, upriličila pola godine prije stvarne godišnjice. Nakon toga, trideseta godišnjica sporazuma razmatrana je i na posjećenom panelu sarajevskog History Festa ove sedmice i sasvim je sigurno kako to neće biti posljednja rasprava na ovu temu u ovoj godini.
Razlika između ovih dviju rasprava jeste primarno u mjestu održavanja i činjenici da su na prvoj sudjelovali sadašnji politički akteri, a na sarajevskoj bivši, međutim kad spojimo ključne informacije s oba skupa, shvatit ćemo ono što smo svakako znali ili barem utemeljeno pretpostavljali i prije njih. A to je da je u startu sve pogrešno napravljeno, da sporazum nije zapravo riješio nijedan od bitnih političkih prijepora, ali da nikako ne treba očekivati nikakav novi sporazum i da je Amerika zapravo digla ruke od bavljenja Bosnom i Hercegovinom. Ovo posljednje će se teško u nekoj srednjoročnoj budućnosti promijeniti, čak i ako se nakon Trumpovog mandata demokrati vrate na vlast, iz prostog razloga što Balkan jednostavno više nije geopolitički bitan i što su puno bitniji odnosi s Kinom i na Pacifiku, potom odnos Rusije i Ukrajine, zatim Bliski istok.
Drugim riječima, točno kako su govornici u ime SAD-a poručili, ljudi i politike bi se u Bosni i Hercegovini sami trebali dogovoriti oko budućnosti zemlje. To što su zbog te izjave likovali isključivo ljudi iz Republike Srpske i Željka Cvijanović kao srpska članica Predsjedništva, ne mijenja činjenicu da to jeste jedini održiv put za budućnost.
Međutim, da bi bilo moguće da se toliko suštinski suprostavljene pozicije i vizije približe, a takvih su u Bosni i Hercegovini sigurno tri, dok je ona četvrta još uvijek živa, ali ide ka sve većoj marginalizaciji, potreban je konzistentan i stvaran međunarodni diplomatski i ekonomski pritisak. Kako je očito da će on izostati, budući da više zapravo i nema jedinstvene međunarodne zajednice, a politika Amerike se nepovratno promijenila, ostaje izvjesno da se u Bosni i Hercegovini zapravo ništa neće promijeniti. Jednako kao što se ništa neće promijeniti čak i ako se uspije u operaciji uklanjanja Milorada Dodika iz političkog života zemlje.
Dalje, ništa ne mijenja ni postfestum spoznaja sa sarajevske tribine, gdje su bivši članovi predsjedništva i Visoki predstavnici jasno rekli kako su bonnske ovlasti dobili prekasno i kako su prerano raspisani izbori nakon rata, što je omogućilo de facto pobjedu istim strankama koje su vodile rat. Sve te naknadne pameti mogu pomoći u objašnjenju situacije, ali je zapravo ne mogu promijeniti.
I sad smo tu gdje jesmo, da je politička situacija u zemlji najgora od rata do danas, da je međunacionalno povjerenje sve manje, da su tenzije sve veće, prijedlozi za rješavanje otvorenih pitanja sve jednostraniji i nerealniji i da je jedina svijetla točka u čitavoj priči ta što jednostavno nema nikakvih kapaciteta, niti stvarne motivacije ljudi za pokretanjem novog rata.
Međutim, sve navedeno znači kako je jedan provizorni sporazum koji je trebao poslužiti za zaustavljanje rata, nakon čega se trebao dorađivati, pretvoren u vječnu realnost. A jedini način da Bosna i Hercegovini unutar tako nedorečenog i paradoksalnog te nekonzistentnog dokumenta barem donekle funkcionira kao država, je u tome da svi politički akteri pokažu volju da se stvari rješavaju i funkcioniraju. Kako se u stvarnosti događa sve suprotno od toga, odnosno ne samo što nema političke volje za konstruktivnim rješavanjem problema, nego je ima samo za blokade i uvjetovanja, situacija se pretvorila u jedan kaos koji zastrašuje i s kojim nitko nije zadovoljan, nakon čega ostaje tek ona famozna rečenica: „Šuti, dobro je. Samo nek ne puca.“
I eto ne puca. To je manje-više sve što je Opći mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu postigao.
Realizovano u saradnji sa Pro Peace
Peščanik.net, 06.06.2025.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Što povezuje Bajagu i Zorana Pusića? - 16/07/2025
- Koncert istine u Zagrebu - 07/07/2025
- 34. godišnjica samostalnosti Slovenije i Hrvatske - 25/06/2025
