Poučak koji začuđujuće uvjerljivo demonstrira neke od bitnih osobina suvremenoga političkog složaja posve je jednostavan: nema demokracije bez demagogije. Obrat, međutim, ne važi – demagogija, riječju, nije ni indikator niti uvjet demokracije, ali je njezina nezaobilazna popratna pojava.
Uobičajeno, demagogija označava politički govor koji – uporabom emocija, predrasuda i neznanja, te lažnim obećanjima i širenjem mržnje spram (najčešće konstruiranih) neprijatelja – mobilizira značajne dijelove puka navodeći ih na iracionalno djelovanje. Pritom je, dakako, bitno pojmiti kako se iracionalnost koju ovakve odrednice u pravilu navode odnosi na opće dobro, dok se sa stajališta pojedinačnih, ili posebnih interesa što ih demagozi promiču radi o posve racionalnome djelovanju.
Drukčije rečeno: u samome se tkivu demagogijskoga napora skriva temeljni problem svake politike – poopćivost interesa. No, dok ozbiljna (“prava“) politika interese svojih nositelja nastoji tako modelirati da ih se može smisleno interpretirati kao svima prihvatljive, demagogija to skraćuje tako što naprosto šverca posebnost interesa njihovim retoričkim preoblačenjem u (lažnu) općost.
Da bi “narod razumio”
Demagogiju se najčešće vezuje uz totalitarne – katkada i diktatorske – režime, posebice uz tzv. cezarističku vlast. U svim tim situacijama demagogija je (važno) pomoćno sredstvo vladavine koja, u biti, počiva na sili, ili pak ljubavi spram totalitarnoga vođe. U demokraciji ona je, ovome nasuprot, načelno u protimbi spram same osnove poretka – usustavljenoga racionalnog odlučivanja zajamčenoga svim građanima, jer demagogija reducira puk na masu.
No, u demokraciji sustavski nužno, a nerijetko ritualno, “obraćanje narodu“ u dva-tri koraka može zapasti u demagogiju – počinje se, recimo, s populariziranjem e da bi “narod razumio“, a završava u redukciji javnosti na “masovnu kulturu“, “kulturnu industriju“ ili, jednostavno, na opće žutilo. Sve što nije uobličeno prema demagogijskome sklopu bit će tada razumljeno kao apartno, štoviše elitističko hohštapliranje.
Zato valjda što je shvaćana kao neupitna danost demagogija je u suvremenoj stručnoj literaturi (pomalo demagogijski) zapostavljena kao pojam koji je važan za demokratski opstanak (mjestimice ju, u ne posve jasnome pojmovnom odnosu, zamjenjuje populizam). Ne može ju se naći ni u stručnim rječnicima, odnosno enciklopedijama – od, inače odlične, Blackwellove Enciklopedije političke misli (gdje se na mjestu na kojemu bi, sukladno abecedi, trebala biti ova natuknica, nalazi odrednica o dekretalistima, srednjovjekim komentatorima papinih dekretâ), do Kasapovićkina Izbornog leksikona.
Vjerojatno i nije slučajno što je još uvijek najbolja odrednica u Ujevićevoj Hrvatskoj Enciklopediji, objavljenoj prije točno sedamdeset godina, u razdoblju u kojemu je – sustavnome klanju nasuprot – demagogija djelovala kao svojevrstan civilizacijski višak (dok suvremena Hrvatska enciklopedija, dosljedna kolopletu platituda i faktografijskih grešaka koji ju tvori, demagogiju vezuje uz nedemokratske poretke).
Za demokratsku političku kulturu demagogija je, čini se, potisnuta drugostranost reklamiranih političkih odnosa. Za nju – na razini javne svijesti – kao da važi glasovit Marxov opis: oni to čine, premda i ne znaju da to čine. No, to je, dakako, nemoguće; demagogija ne funkcionira kao neosviješteno zavođenje puka – a ako se to ipak implicira, riječ je, naprosto, o zabašurivanju posve osviještenih posebnih i pojedinačnih interesa predstavljenih kao primjer općega dobra.
Igra riječi – igra riječima
Koliko god bila opasna i nerijetko izričajno primitivna, demagogija ne može funkcionirati ne poštuju li javni govornici neka jasna pravila. Ponajprije, demagogu se igra riječi ne smije desiti, jer je igra riječima njegov (ili njezin) posao. Igra riječima karakterizira onoga koji kontrolira svoj izrijek a posebice korištenu metaforu (kako to već Aristotel postulira). Igra riječi se događa onima koji riječi ne kontroliraju, koji nisu domislili vlastiti iskaz, pa se zbrzano nađu u značenjskim nevoljama u kojima riječi kao da se same igraju.
Ovih je to dana školski demonstrirao premijer Milanović, rekavši – u povodu aktualnoga skandala s obavještajnim službama – da to nije bila afera Watergate, ali takvom svakog časa sve više postaje. U nakani polemike s oponentima dogodilo mu se je da se zapleo u vlastitu metaforu. Watergate, dobro je znano, već desetljećima označuje nedopuštenu provalu izvršne vlasti u djelovanje oporbe, pa bi rečena ocjena (da je, naime, recentna domaća afera sve bliža Watergateu) mogla značiti samo jedno: premijer je priznao da (“njegova“) tajna služba protuzakonito nadzire HDZ! U tomu, gotovo sigurno, nema istine, no o tomu (nesklapno) govori najautoritativniji mogući izvor. Zaveden željom za jakom formulacijom koja bi mu osigurala javnu podršku protiv druge strane, gospodin Milanović naprosto nije bio na razini naobrazbe koju sebi pripisuje, pokazao se je, dakle, neuspjelim demagogom, koji sama sebe sabotira.
Težnja za aplauzom
Postoji, ipak, u demagogiji i nešto dobro s demokratskoga stajališta – ma koliko manipulativno, svagda nužno pretpostavlja da su oni kojima se obraća (puk/građanstvo) politički subjekti. Doduše, ona to, svojom logikom, čini u nakani da tu subjektnost što brže ukine (ili barem relativira), da građane svede na puku publiku, na promatrače predstave u kojoj sudjeluju elitni (doslovce: izabrani) izvođači.
Time se sve svodi na težnju za aplauzom, na objektiviranje promatrača – jer pljesak uvijek pokazuje da nema puka, pa ni demokracije, da su ostali tek navijači. Paradigmatički, ofucane brošurice sa Staljinovim govorima koje se još gdjegdje mogu naći, opetovano rabe znakovitu frazu: “posljednju rečenicu druga Staljina zaglušio je gromki pljesak, koji je, uz ustajanje slušatelja, prerastao u dugotrajne ovacije protkane pokličima: ‘Živio drug Staljin i Centralni komitet Komunističke partije Sovjetskoga saveza!’“.
Demagozima je, riječju, do pljeska, do “kupanja u masama“, kako je to svojevremeno – dobro pogođeno na osnovi opsežnoga iskustva – formulirao Fidel Castro. Dvoznačnost se demagogije na ovaj način sama sobom razotkriva: ona bi da adresira kao subjekt one koje – vlastitim djelovanjem – onemogućuje da to uopće (p)ostanu. Ona bi argumentaciju zamijenila emocijom, ona pridjeve nadređuje imenicama, a namjesto provjerive tvrdnje barata zgražanjem nad neprijateljima, ili obilježenim pojmovima. U današnjoj frazeologiji to eklatantno pokazuje svakidašnje korištenje fraze „važno je da se ne uplete politika“.
Redukcija političkog razuma
To što je politika postala prljavom riječju simbolizira spektakularni trijumf demagogijske redukcije političkoga razuma. Ponajprije je to dvojbeno u moralnome pogledu, jer protiv navodne grozote politike prosvjeduju prečesto baš oni koji bez nje ne bi ni postojali u javnosti. Još su gore posljedice načelnoga zazora od politike kao misaone i djelatne discipline. Nasuprot nedavnome, televizijski prenošenom zborskom pjevanju pred HNK o tomu da nam “treba više kulture, a manje politike“, radi se zapravo o tomu da Hrvatska stenje pod viškom kulture – pretežito primitivne, u najboljem slučaju eklektički “postmoderne“ (i to je kultura) – i pod kroničnim nedostatkom (demokratske) politike (pa i političke kulture).
Pravi se razmjeri ovoga trijumfa surogata očitavaju u tomu što se briga za opće dobro uznapredovalom moralnom panikom otima od politike, te izbacuje iz političkih ustanova (koje su koliko-toliko pod kontrolom građana, pa makar i jednom u četiri godine) a prebacuje na “medije“, nevladine organizacije ili kulturnjačke udruge – nad kojima načelno kontrole nema. Sve ovisi o dobrohotnosti dragovoljaca koji (razmetljivo ne-politički) preuzimaju javno dobro pod kontrolu, a volonterstvo ovoga tipa nikada ne dostaje za pristojan opstanak u zajednici (premda je korektivno dragocjeno).
Jer, naime, postanu li upravljačima oni kojima je zapravo zadaća da budu javni ispravljači, bitna rasprava o koncepcijama, strategijama, programima, nužno se svodi na (važno, ali dugoročno nedostatno) propitivanje realizacije (ostavljajući programsku sferu netaknutom).
Diktatorske istine
Dakako, demagogija veoma dobro funkcionira u nedemokratskim postavima; tamo je masa, uostalom, već sustavno pripremljena, jer konstrukcijski postoje tek podanici; nema građana, pa ni puka.
U demokraciji se pak demagogija usredotočuje na mrvljenje puka, na reprodukciju sustavne impotencije onih od kojih se – načelno – očekuje građanska pozicija. No, veoma je važna još jedna razlika među ovim skupinama poredaka (koji u zbilji nisu baš uvijek jasno razgraničeni, kada je o političkoj komunikaciji, ali i o političkoj psihologiji riječ).
U diktatorskim, ili totalitarnim poretcima vođama je, možda začuđujuće, lakše govoriti istinu javnosti, no u demokratskima. Dakako, s time se nigdje ne pretjeruje, ali političkome je vođi (ili funkcionaru) jednostavno lakše izgovarati (neugodnu) istinu pred onima o kojima ne ovisi. U demokratskim će uvjetima insistiranje na istini kompromitirati mogućnost reizbora ponekome (iznimno rijetkom) političaru, dok u onim drugim uvjetima izbora praktički i nema.
Prije četrdesetak godina, primjerice, lokalni je hrvatski vođa Vladimir Bakarić (kojega danas Milanović, izvan originalnoga konteksta, neuspješno oponaša) posve hladnokrvno odbrusio skupini profesora da u Hrvatskoj jedva ima dovoljno intelektualne kvalitete za jedan, a kamoli za tri ili četiri sveučilišta.
Danas postoje objektivni pokazatelji koji to potvrđuju u međunarodnoj perspektivi (dakako, nakon što je ne samo osnovan rečeni broj sveučilišta, nego je razmnožavanje nekritički i nastavljeno), ali nema političara koji bi i pomislio reći takvo što, jer bi to bilo političko samoubojstvo. Ma koliko znao biti u pravu, drug Bakarić je lokalna personifikacija najgorega što autoritarni režimi nameću u javnoj komunikaciji – amalgama vođe i učitelja, najmoćnijega koji je ujedno i najmudriji (s legendarnim Kim il-sungom kao tragikomičnim vrhuncem).
Sprdnja
U demokratskim uvjetima to je ipak jedva moguće, jer ako već i nema kritike, u koliko-toliko slobodnoj komunikaciji uvijek ostaje posljednje efikasno oružje protiv nametanja autoriteta – javna sprdnja. Baš se tako, eventualno, formalizirana javna sloboda u demokratskome poretku može koristiti kao okvir koji – na popularan, ali ne i populistički način – barem slabi, umanjuje sustavnu neizbježnost demagogijskih pretjerivanja, mišljenja u predrasudama (i pridjevima), krijumčarenja strasti u “činjenice“. Na taj se način – takorekuć gerilski – snaga demagogijske retorike koristi protiv nje same. Zahvaljujući mobilizaciji emocija demagogija je, naime, rezistentna na činjenice, ali ne i na potkopavanje autoriteta svojih iskaza efektnim izrugivanjem.
Banka, 30.10.2012.
ZaMirZine, 08.11.2012.
Peščanik.net, 12.11.2012.
