Zgrada na kojoj piše: Kultu - ovo
Foto: Predrag Trokicić

Srbija će dobiti novu vladu, ali ne u poslednjem nego u „najposlednjijem trenutku“, odnosno kada predsednik Aleksandar Vučić bude procenio da je kucnuo zadnji čas da se oformi novi paravan za njegov sveobuhvatni rad na svim poljima ljudske delatnosti. Jedno od tih polja, reklo bi se nezanimljivo za većinu političara, nebitno sa aspekta državnog budžeta jer se za njega oduvek odvajao minimum dostojan najsiromašnijih zemalja sveta, predstavlja i resor kulture. Svaki novi ministar u njemu bio je prava pošast za kulturu, ali istinska propast nastupila je sa naprednjačkim konceptom koji su sprovodili Bratislav Petković, Ivan Tasovac i odlazeći ministar Vladan Vukosavljević. Nekome će odmah pasti na pamet slika nasmejanog Vukosavljevića s početka karijere kada je u prostorijama ministarstva sazvao sastanak bivših kolega, čime je želeo da naglasi važnost kontinuiteta kulturne politike, u čemu se on iskazao mnogo bolje od svojih prethodnika. Jer dok su neki od njih nalazili inspiraciju u krvavoj košulji kralja Aleksandra ili digitalnim pokvarenim satovima, Vukosavljević je išao mnogo dublje u povest, do vizantijskih, nemanjićkih vremena, odakle je crpeo snagu za prodor u budućnost. No ubrzo je zapeo u nekom praistorijskom glibu, odakle je nastavio da emituje pogrešne signale i okuplja stručnjake za discipline koje su davno prevaziđene, isto onako kao što su prevaziđeni koncept i dizajn novog sajta ministarstva kulture Srbije, koji se odnedavno može videti na starom domenu. Podseća na rezultat predvinčanske imaginacije, otpimizovan po standardu mlađeneolitskih tehnologija. Vukosavljevićeva anahronost bila je čest izvor sukoba s drugim centrom kulturnog planiranja u Srbiji – premijerkom Anom Brnabić.

Ana Brnabić bi, da je porodični biznis krenuo nekim drugim smerom, mogla završiti u fotelji ministra kulture, ali je ovako taj resor ostao samo njena hobistička preokupacija, u koju je investirala deo svoje premijerske energije, formiravši Tim za kreativne industrije, sačinjen od najboljih stručnjaka za brendiranje, pakovanje i prodaju kulture kod nas. Ujedno, Ana Brnabić je bila prva političarka koja je ministarstvo kulture, pored ministarstva obrazovanja, nazvala „ministarstvima sile u 21. veku“. Ona je to izjavila u decembru 2018. na otvaranju skupa „Budućnost izvođačkih umetnosti u Srbiji – perspektive i izazovi“. Tom prilikom je pomenula da bi Srbija u tom smislu trebalo da iskoristi „četvrtu industrijsku revoluciju koja donosi nered (disruption)“, što je najveći izazov za Zapad, ali ne i za nas, koji smo navikli da živimo u neredu i da ne znamo šta donosi dan a šta noć. Dakle, premijerka se odlično dosetila kako bi ministarstvo kulture Srbije moglo da iskoristi svoju komparativnu prednost u odnosu na uređeni Zapad gde svako iskliznuće iz planiranog izaziva novi haos. „Mi se ne plašimo šta će da se desi sutra, jer toliko decenija mi nismo znali šta će da se desi sutra“.

Zaista, zahvaljujući Aleksandru Vučiću, Srbija živi ovu svoju istorijsku prednost istrajavanja u haosu i neizvesnosti u punom kapacitetu. Isto tako, ni ministarstvo kulture ne zna šta ga čeka sutra. I ono je, poput ostalih resora, stavljeno na licitaciju, koja se ovih dana odvija u većini medija, pa se tako pojavljuju različita imena koja bi mogla da zamene sve nervoznijeg Vladana Vukosavljevića. Jedna od glavnih kandidatkinja za čelno mesto u ovom resoru je Maja Gojković, čiji su ljudi, prema pisanju medija, u danima Vučićevog savetovanja u Trampovoj stolici, obišli ovo ministarstvo i otpočeli nezvaničnu izradu nove sistematizacije, kao i pregledanje predvinčanskih programskih dokumenata koje je ovo ministarstvo donelo za vreme Vukosavljevićevog mandata. Ovakvu vest je demantovao sam Vukosavljević, dok je činjenica o ovakvom potezu odlazeće predsednice Skupštine signifikantna, jer govori u prilog tome da je ona prilično sigurna u svoje buduće nameštenje.

Ali ovde je reč samo o jednoj mogućoj kandidaturi i ona dolazi po liniji naprednjačko-radikalske familijarne prošlosti. Pitanje je da li će taj porodični proteže prevagnuti ili će se Vučić opredeliti za Anu Ilić, premijerkinu savetnicu za kreativne industrije, koja je prethodno obavljala posao šefice kabineta dok je Brnabić bila na čelu ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu. Ona nije toliko poznata u javnosti, jer je bila vezana isključivo za koordinaciju tima Serbia creates. Možda će ovo biti jedinstvena prilika da se premijerkino dugo planiranje kulturne politike konačno pretvori u neku novu Strategiju razvoja kulture 2020-3030 koja će nastati kao odgovor na Vukosavljevićeva gubljenja u povesti od Vinče do Jasenovca i nazad. No jedno je sigurno, Brnabić očekuje proizvodnju dodatne vrednosti u kulturi, koja je ovde oduvek operisala sa manjkom i oduzetom vrednošću, što je u vreme pandemije Covid-19 dovelo do opšte pustoši. Kulture nema više ni na javnom servisu, čiji se glavni urednik kulture tek povremeno pojavljuje u projektima Serbia creates, kao jedini autentični proizvod „dodate književne vrednosti“.

Naposletku, kao ozbiljna kandidatkinja pojavljuje se i Jelena Trivan, direktorka Službenog glasnika, koja nema ni praistorijske ni futurističke vizije ali zato ima odlične političke veze, zahvaljujući kojima je od prepoznatljivog lica Demokratske stranke izvršila tranziciju ka SNS-u i pokazala Radošu Ljušiću da je u srpskoj politici sve moguće.

Čini se da u ovom trenutku ni Vučić ne zna za koju će se opciju opredeliti, ali ako se bude odlučio za kontinuitet Vlade sa Anom Brnabić na čelu, sasvim je moguće da će i „ministarstvo sile“ dobiti novi leadership. U tom slučaju, Vukosavljević neće imati previše vremena za pakovanje, jer ako su jedni već napravili novu sistematizaciju na papiru, drugi su to već učinili u digitalnom okruženju. Ostaje samo da se svedu računi koje je napravio Vladan Vukosavljević sa svojim saradnicima i da se podvuče crta iza još jednog katastrofalnog perioda u planiranju kulturne politike.

Peščanik.net, 23.09.2020.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)