Hrvatska očito nije dobar materijal za Freuda. Psihoanalizu ne prakticiramo. To je simptomatično. Živimo u predfrojdovskoj atmosferi. Za Freuda je Otac već predmet analize, raščlanjivanja. Hrvati zasada na takav postupak s Ocem ne pristaju. Bar u većini ne. Zato tako dobro prolaze razni Očevi, od Oca domovine preko Oca nacije do Svetog Oca. No, unatoč tome, nije posrijedi toliko patrijarhalnost koliko paternalizam. Patrijarhat se raspada pred našim očima, realno ga takoreći više nema. Zato mora onaj tko hoće vladati u ime Oca tim više investirati u njegovu imaginarnu egzistenciju. Svim svojim snagama nastoji očuvati na životu njegovu sliku. A ona je u opasnosti, ugrožavaju je tamne, neprijateljske sile, razdiru je. Pa ako obranimo njegovu “svetu” sliku, Otac će iznova zaživjeti u realnosti. I poteći će nam med i mlijeko. No glasni borci u ime Oca znaju da povratka u patrijarhat nema. Ono čemu doista teže jest njihova dominacija u obitelji, društvu, državi. A ta težnja nije drugo nego htijenje muškarca za paternalističkim, nadzorno-skrbničkim ovladavanjem. Ako ne drugdje, ako smo izgubili gotovo već sve, ako nam ni u politici ne ide najbolje, onda budimo barem pobjednici na “moralnom” području.
A problem je u tomu da je taj “moral” daleko od etičnosti. Paternalizam je neetičan, budući da drugog i drukčijeg, a za muškarca je to žena, lišava njegove autonomije, njegove slobode. Temeljna karakteristika hrvatskog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji kojeg je donijelo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi pod vodstvom ministra Darka Milinovića jest da grupi žena oduzima njihovo pravo na slobodu savjesti i na slobodu odlučivanja. Žena, naime, ima pravo na materinstvo! To ne znači da joj država mora zagarantirati rađanje djece, nego upravo da joj država rađanje djece, kao što se zbiva u Kini, ne smije sprječavati. Famozni “Milinovićev zakon” je postavio naime malenu skupinu žena – skupinu zdravih neudatih žena koje žele umjetnu oplodnju – izvan zakona. U tome je paternalističko diskriminacijska priroda donesenog zakona. Njegova je vezanost za patrijarhalnost posredna. Žene koje postavlja izvan zakona i oduzima im pravo na materinstvo u poželjnom obliku unaprijed proglašava “nezakonitim majkama”, ukoliko naime postanu majke pomoću medicinski potpomognute oplodnje neovisno o zabrani sadržanoj u zakonu. Proglašava ih “nezakonitim majkama” bez morala, jer su navodno postupile u suprotnosti kako s “moralnom većinom”, koju najglasnije zastupaju neki teolozi, tako i s “posebnim moralom”, kojeg zastupaju neki ginekolozi i proglašavaju ga liječničkom etikom.
Sve je to apsurdno. Možemo se samo pitati: kada će teolozi postati svjesni koliko abortusa, čedomorstava i samoubojstava ima Katolička crkva na savjesti zbog svojega stoljetno zagriženog osuđivanja “nezakonitih majki”? I drugo: Kad će oni liječnici koji tako zloupotrebljavaju liječničku etiku spoznati da time najveću štetu prave svojem autoritetu i autoritetu liječnika uopće?
Srećom, postoji međunarodna Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i medicini, koju je potpisala i Republika Hrvatska, a čiji prvi član jasno i razgovijetno kaže:
“Potpisnice ove konvencije čuvaju dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i SVAKOMU BEZ DISKRIMINACIJE garantiraju poštovanje njegove duševne i tjelesne nedodirljivosti i drugih prava i temeljnih sloboda u vezi s upotrebom biologije i medicine”. Nikakva diskriminacija nije dopuštena!
Pritom nije riječ samo o tome da “Milinovićev zakon” ekskomunicira, izopćuje i izlučuje (istina vrlo malu) skupinu žena, nego i o tome da im taj zakon zabranjuje pomoć. Nitko im u Hrvatskoj, prema tom zakonu, ne smije izaći u susret preko biomedicinske pomoći.
Postoji, naime, razina nesvjesnog i njegove bazične strukture. Moć je kolektivno nesvjesnog, kroz milenije nagomilane društveno -“moralne” supstancije, nazivnika svih Nad-ja, presudna. Da bi čovjek dobio distancu spram te supstancije i postao subjektom autonomne odluke, mora svoju situaciju najprije reflektirati. Uobičajeno je stajalište: tako mislimo i slažemo se s tim. Tko ne misli tako kao što je ispravno (čitaj: kako mislimo mi), taj nije ispravan. Zato bi najfanatičniji zdrave žene koje izbjegavaju “prirodnu” oplodnju poslali u ludnice, proglasili duševno bolesnim i a priori ih diskvalificirali. Zato je veliki stupanj demokratske osviještenosti potreban da postanemo tolerantni prema drugome, premda se s njim ne slažemo. Ukoliko se uskoro rasplamsa rasprava o donesenom zakonu, ona će imati izvanredno prosvjetiteljsko značenje, čak značenje obrazovanja, obrazovanja kao odgoja za istinu, a ne za dogmu, odgoja za istinu koja oslobađa. Kroz raspravu će se odvijati najširi građanski odgoj: odgoj za demokraciju u punom značenju.
Pobjeda “Milinovićeva zakona” zapravo je Pirova pobjeda. Desnica je, u političkom smislu trenutno ne baš najuspješnija, pobijedila na moralnoj ravni. No one koji su glasali za takav zakon uskoro će biti stid. Grižnja savjesti jer su drugom škodili umjesto da bi mu pomogli bit će sve snažnija. Spoznat će da je strah pred modernom tehnologijom u ovom smislu suvišan, da umjetna oplodnja nema nikakve veze s kloniranjem ili nečim sličnim, da dijete umjetne oplodnje nije nikakvo “umjetno dijete”, nego posve prirodno malo ljudsko biće s ljudskim dostojanstvom. Uvidjet će da se postupak umjetne oplodnje zdravih žena bez bračnog partnera ne razlikuje od oplodnje zdravih žena s bračnim partnerom. Pokazat će se da je “moralna većina” pobijedila na podlozi hipokrizije i farizejštine.
A tada ćemo lakše zadisati. Doći će vrijeme nove oslobođenosti, oslobođenosti višeg stupnja koju Hrvati još nisu doživjeli. Jer “nacionalni interes” nije u ustrajavanju na patrijarhalnosti i protežiranju paternalističnosti, nego u bezuvjetnom poštovanju ljudskog dostojanstva i apsolutnoj jednakopravnosti sviju.
Peščanik.net, 20.01.2010.
