Tri dana posle najnovijih historijskih predsedničkih izbora – uz podsećanje za večito zaboravne Hrvate da Srbi kao autentično-autohtoni istorijski narod s pravom svako glasovanje doživljavaju kao reinkarnaciju svoje pomenute historijske polne veličine (hrvatski: kurčenje), sve je nekako došlo na svoje zasluženo mesto: nadmoćno, sa preko 1.600.000 glasova u prvom je krugu šešeljevski kandidat Tomislav Nikolić porazio aktuelnog državnog i DS predsednika Borisa Tadića (1.450.000), uz matematičko upozorenje da nikako nisu loše prošli ni ostali – Koštuničin favourite ministar raznovrsnih privatnih investicija Velimir Ilić (preko 300.000), Miloševićev obožavatelj Milutin Mrkonjić (244.000) i, naravno, Čedomir Jovanović koji je bez pomoći mađarske manjine i bez Nenada Čanka (koji se preselio na splav Borisa Tadića) osvojio 220.000 najnormalnijih i, ispostaviće se, najdragocenijih glasova.

Tečni utisak zaliven pivom da se Srbija sasvim raspametila i vascelo pomahnitala veselo vratila svojim omiljenim blood šizofrenijama devedesetih godina – nije statistički sadržan samo u mračnom podatku da je preko dva miliona nacionalističko-šovinističko-domaćinsko- rodoljubivo-dementih duša glasovalo za Rusiju a protiv Evropske Unije, za Kosovo po svaku cenu, za XIX protiv XXI stoleća, za RTS, Kurir, NIN, Press, Gazetu, Pravdu i ostale profašističke tabloide, za izolaciju, za Legiju i njegove plaćene ubice, za nove ratove ako ih, srećom, bude; za socijalistički egalizam a protiv privatizacije i bilo kakvih reformi, za pagansku budućnost u kojoj će Srbija biti predvodnik Pravde & Istine… već je istodobni statistički mozaik sadržan u duhovnom obzoru tzv. glavnog Nikolićevog oponenta Borisa Tadića koji se, jebite me nježno, jedva razlikuje od Nikolića, ako se uopšte razlikuje.

Navodna (opet historijska) dilema kako je ovo odlučujući trenutak da se u drugom krugu (prva nedjelja februara) po svaku cenu podrži Tadić, već se pretvara u onu vrstu poznate venecuelanske tv sapunice sa srpskim motivima; potpuno izgubljen Boris Tadić (BoTa) na novim se mitinzima šepuri se sa tri prsta, gurajući seksualni alat u vidokrug Ilićevih pristalica koji mu očajnički trebaju; Tadićeva se retorika ovih se 48 sati pretvorila u očajničku šovinističku monodramu – on govori da „uvežemo sve zastave od 5. oktobra“, pominjući Beograd, Sandžak ali i Rašku oblast, kao da smo pali sa kninske tvrđave pa ne znamo da je Raška oblast srboidni termin za Sandžak; kad je završio sa „umrežavanjem zastava“, Tadić se okrenuo rečnim tokovima – danas je izjavio da će se u „Demokratsku stranku uliti svi oni koji žele u Evropu“, fali samo objašnjenje da li je za ulivanje potreban pojas za spasavanje ili će nas BoTa lično vaditi iz vode, ako se ne ulijemo po propisu.

Ako je za Tomislava Nikoilića ama baš sve jasno: da je u pitanju nesporno dokazani fašista pravoslavnog usmerenja, spreman da svojom tananom rusofilskom dušom u predsedničkom pimp-obliku Srbiju prevede u Putinov krevet, zajebava Evropsku Uniju, učini sve da Srbija nikad ne uđe u to Leglo Zla, pokuša da napravi sranje oko Kosova – The Question jeste po čemu je Boris Tadić, već tri godine predsednik Srbije, drukčiji? Pomenuti je u preko tisuću dana imao bar tisuću prilika da nešto uradi ili nešto kaže ili se obrati naciji ili već da učini bilo šta; ako se njegov zbir dobrih dela svede na činjenicu da je (kao) usvojio nekakvu samohranu mačku i jednom dao krv uz ultimativno TV pokrivanje svih kanala Srbije – a da je u međuvremenu voljenog Vojislava Koštunicu celivao mestom premijera, pristao na donošenje Ustava na najpodliji način – krađom, u čemu su učestvovali članovi njegove stranke, da je pristao da Koštunica vodi spoljnu politiku i određuje prioritete (najnoviji, od danas: „Ili će EU potpisati Sporazum o pridruživanju sa Srbijom što podrazumeva da nema ništa od slanja Misije EU na Kosovo, ili od potpisivanja nema ništa“), da se u nacionalnom zanosu oko Kosova pretvorio u Koštuničin falsifikat tvrdeći da bez Kosova „nema Srbije“, da je sasvim ugodno učestvovao u svim podelama oko Upravnih odbora javnih preduzeća gde je, logično, ubacio sve svoje gladne drugove, da je zaštitio vodećeg srpskog milijunaša Miškovića od Anketnog odbora u Skupštini Srbije (na LDP zahtev) odbijajući da se o „Delti“ uopšte razgovara u Parlamentu; da je prećutao činjenicu da nekakva Republička Izborna Komisija ne poštuje odluku Vrhovnog Suda Srbije i dalje zabranjuje posmatračima iz Velike Britanije i SAD da prisustvuju predsednilčkim izborima, a istovremeno nudi tu mogućnost Rusiji, da je Tadić toliko kohabitirao sa Koštunicom da je telesno srastao sa premijerom od kojeg se ne može polno odvojiti…kako da neko glasa za ovakvog Tadića koji je obrastao Koštunicom, dva tela i jedna, ruska duša!

Videli smo to koliko juče: čkapi Tadić ni reč nije rekao protiv kolonizacijske ideje poludelog dr Koštunice da se Rusima pokloni ovdašnja Naftna industrija, bez tendera, navodno nekakvim sporazumom koji još niko nije video. Koliko je ludilo uzelo maha, pokazuje izjava Tadićevog mafijaškog bossa Draga Đilasa da će Srbija ovim sporazumom sa Rusijom dobiti „više novca nego preko tendera“; otkud Đilas zna šta bi se to dešavalo na tenderu, da nije rusofilna ideja o Belom Magu našla mesto u Vladi Srbije gde se svi ministri goli okupe ukrug i zajednički pevaju mantre protiv EU, s naglašeno ruskim akcentom? Sukladan svojim principima oralnog zadovoljavanja Koštunice na kolenima, sa rukama iza leđa, Tadić ovog petka odlazi u Moskvu, u društvu svojih najboljih prijatelja Koštunice i Ilića, sve verujući da će ga Ilić i Koštunica podržati u drugom krugu, očajnički uveren da pristaje na sve samo da ostane predsednik Srbije. Nije ni svestan kako je dr Voja Koštunica presrećan: možda će on, recimo, podržati Tadića ali tako preko qurca da će svaki Ilićev glasač odmah zaokružiti Tomu Nikolića; konačno, Koštunica će dobiti Predsednika s kojim se u svemu slaže, a u džepu Ugovor Sa Rusima koji je, glup kao što jeste, podržao Boris Tadić, još u speedu da veruje da može da pobedi zahvaljući Voji & Velji.

Kako me za ovu grupu glasača zabole svaka pa i ona q.stvar, ostaju mi ovi moji LDP heroji; ne vredi – pokušavamo da objasnimo DS/DSS moronima – da nam netko iz LDP rukovodstva kaže šta da radimo u drugom krugu; Čedomir Jovanović je lepo objasnio da će svaki LDP član sam morati da odluči šta će sa svojim glasom, što u mom slučaju a bogami i u slučaju svih ljudi koje vrlo volim znači da nema šanse da Boris Tadić dobije naš glas!

Da malo previše budem ličan: ne dam Borisu glas! Ako ga je svih ovih godina nije interesovalo šta mislim i kako glasam – jer sam bio ekstremista, izdajnik, đinđićevac i prijatelj Bebe Popovića – što bi danas tražio glas od mene? Ko jebe Tadića! Neka Tomu pobedi sa svojim prijateljima sa kojim je godinama kohabitirao i lizao se uzjamno: gde su mu sad Kusturica, Paskaljević, Dinkić, Labus, Čanak, Ljajić, Mira Banjac, Zoran Cvijanović ili Ljilja Smajlović, Slobodan Reljić ili predsednica njegovog oralnog fan-cluba Olja Bećković da pred kamerama, u facial shotu, potvrdi svoju ljubav ka demokratskim vrednostima svog Idola? Gde su mu Srđan Šaper i Nebojša Krstić da mu pomognu i smisle još neku „bicklističku“ metaforu tipa „moramo da okrećemo pedale“? Gde su Tadiću danas njegovi „drugovi“ iz Vlade: gde mu je Ilić, gde mu je Jočić, gde mu je bivši ministar pravde – The Idiot – Zoran Stojković o kojem se Boris nijednom nije usudio da progovori?

I šta sad? Ako ne glasam za maloumnog Tadića – spočitava mi se da podržavam fašistu Nkolića, što je jednako tupo kao izbor između Vojislava Šešelja & Milana Milutinovića davne 1998, kad smo pod sličnim obrazloženjima („manje zlo“) glasali za Milutinovića, sluđeni verom da je manje zlo ukusnije ako je naše zlo; danas me svečano zabole Nježnik za rezultate izbora u Srbiji, ako većina srpskih ludaka hoće Nikolića – let it be, ako se odluče za Tadića – opet mi svejedno. Glupe fore kojima nas bombarduju („Ako niste za Tadića, onda ste za radikale“) odavno me se ne dotiču iz fiziološkog razloga što između današnjeg Tadića i današnjeg Nikolića nema nikakve razlike; ako pobedi Nikolić – so what? Pa, zar moja Srbija to nije sama izabrala?

Ukratko, kako kaže jedan od mojih omiljenih pesnika, da dođemo do vrha, prvo moramo da dotaknemo dno: da vidimo koliko je odvratno, hladno i beživotno. Divna prilika da se već uverimo 3.2.2008! Uz poklič: „Down Srbija!“.

Tamo gde joj je i mesto.

 
Peščanik.net, 23.01.2008.