Prije točno osamdeset godina (30. siječnja 1933.) Adolf Hitler je zaprisegnuo kao njemački kancelar – the rest is history. A o toj se povijesti, dakako, i radi, točnije: o njezinim historijskim interpretacijama. Pitanje je, ponajprije, može li se doista taj datum smatrati oznakom prijeloma, ili se ipak radi o demokratski uobičajenome poslijeizbornom postupku. Moguće je pitati treba li, možda, cezuru smjestiti u neki od kasnijih trenutka, primjerice, 4. veljače kada je izdan predsjednički „Ukaz za zaštitu njemačkoga naroda“, ili pak 20. ožujka kada je (te godine baš na prvi dan proljeća) ustanovljen konclogor Dachau, prvi u nizu, itd.

No, danas je dovoljno dokumenata na raspolaganju da se može pouzdano zaključiti kako se 30. siječnja doista zbilo preuzimanje vlasti (Machtergreifung), premda se kasnije, s različitim motivima, pokušavalo relativirati ovaj datum. S jedne strane zato da bi se njemački narod i demokraciju odteretilo odgovornosti za sve što je uslijedilo, s druge pak strane u cilju dokazivanja da je Hitlerovo povijesno poslanje u „bitnome jedinstvu (Einssein) s njemačkim pukom“ bilo zapravo neovisno o trulim weimarskim institucijama.

Goebbels je događaje toga dana u svojem dnevniku sažeo klasičnim urotničkim obrascem: „Hitler je kancelar Reicha. Kao u bajci.“ Na posve drugoj razini, Carl Schmitt događaj razumije kao dokaz da „nestaje klasa javnih službenika koji upravljaju na osnovi norme“. Otvara se, dakle, prostor nesputane samovolje, idealan za razmah vladara koji se uvijek (a posebice u kriznim situacijama) smatraju odveć ograničenima pravnim formalizmom. Kako je to na početku političke egzistencije Jugoslavije paradigmatički formulirao Aleksandar Karađorđević, riječ je o situaciji u kojoj između vladara i naroda “više ne može i ne sme biti posrednika”.

Hitler se doista brzo oslobodio „praznih formalizama parlamentarne onanije“ (Hans Freyer), nacionalsocijalizam se razvio u najgoru verziju totalitarnoga poretka, milijuni su pobijeni, no nakon rata nisu ostala samo brda ubijenih i ruševine, nego i brojna, još uvijek aktualna pitanja. Po strani od retorike traumama posredovanih iskaza, ali i nagomilanih ideologema, postajalo je s vremenom sve jasnije da i fenomen koji Hitler inkorporira ne samo mora nego i treba biti predmetom objektivnoga rasuđivanja.

Na putu ovoj nakani nisu se našle samo emocionalizirane ili ideologizirane predrasude, nego i posvemašnja pojmovna zbrka. Fašizam je, kako je poznato, upravo nakon Hitlerova preuzimanja vlasti postao nekom vrsti općega, bezobalnog pojma, dapače: svojevrsnom političkom i/ili svjetonazorskom psovkom. Izvorno značenje, vezano uz samopredstavljanje Mussolinija i njegovih, prošireno je i na Hitlera i nacionalsocijaliste, pa se potom počelo govoriti o crvenome fašizmu (Mussolini već u tridesetima priznaje Staljinu djelovanje u smjeru svojevrsnoga „slavenskog fašizma“), te čak i o liberalnome fašizmu (sintagmu čini se prvi rabi H. G. Wells 1932. u predavanju u Oxfordu, a posljednjih je godina vezivana kako uz spornu Goldbergovu knjigu, tako i uz nedomišljene ljevičarske frazeme).

S Hitlerom je postalo jasno da se u Evropi – i svijetu u cjelini – pojavljuje novi tip političkoga ustroja, da se ne radi tek o talijanskim eskapadama (koje su, kako je ugledni promatrač svojevremeno zabilježio: „unatoč svemu dovele do toga da u Italiji vlakovi konačno stižu na vrijeme“), ili o obnovljenoj, tehnologijski unaprijeđenoj istočnjačkoj despociji u Rusiji. Dok su ne samo Staljin, nego i Mussolini, imali ljevičarski background, kod Hitlera se o tomu očito ne radi. Točnije njegov je ne samo svjetonazorski, nego i izvedbeni obzor bio predznačen već u knjizi s indikativnim naslovom Mein Kampf, u kojoj se, tek prividno nelogično, termin fašizam uopće ne pojavljuje, dok je Mussolini – u vrijeme nastanka knjige već etablirani fašistički vladar Italijom – spomenut tek jednom.

Svojom (na početku tek knjiškom) borbom Hitler se pokazuje – ma koliko to šokantno moglo zvučati – vjerojatno najpoštenijim političarom dvadesetoga stoljeća. Godinama prije dolaska na vlast potanko je opisao (gotovo) sve što će činiti domogne li se vlasti; nikakva skrivanja tu nije bilo. A, nešto kasnije, dobio je široku, gotovo pedesetpostotnu podršku njemačkoga biračkog tijela, da se ne govori o potpori militarista, krupnih – i drugih – kapitalista, značajnoga dijela inteligencije, itd. Pritom je njegov radikalni nacionalizam, pa i antisemitizam imao oslonac u već odavno postojećoj tradiciji toga tipa u Njemačkoj (i, dakako, ne samo u njoj). Njegov je pak programatski imperijalizam izraz koncepcijskoga belicizma (sadržanoga i u naslovu knjige), sukladnoga duhu epohe u kojoj se – od Sorela, preko Mussolinija, do formativnih poeta toga razdoblja – rat (i općenito nasilje) razumiju kao odlikovani modus ne-dekadentnoga života.

Uz nezaobilaznoga Kaisera, Hitler se naslanjao na stariju englesku i noviju talijansku inačicu imperijalizma koji popularni autori epohe (ne samo desne orijentacije) smatraju posebnom egzistencijskom kvalitetom nacija (ili klasa). Vrijeme je to u kojemu, primjerice, Mario Morasso veliča umjetnički imperijalizam (Imperialismo artistico, 1903.). Premda se poziva i na Chamberlaina i druge “junake novoga imperijalizma”, njegov je pristup označen osviještenim nastojanjem da se imperijalistički pohodi (od amerikanskoga rata 1898. na dalje) pojme kao umjetnička djela sui generis. Ma koliko takav pristup sadržavao i doista lucidne uvide (npr. za ono doba nevjerojatno dalekovidu tezu o “automobilizmu kao izrazu nove nasilnosti”), on je, prije svega, svojim estetizirajućim komponentama, kako se je uskoro pokazalo, ideologiju nasilja, i samo nasilje, učinio privlačnim fenomenima za mnoge.

Privlačnost nasilja

Konstitutivna privlačnost nasilja u talijanskome je slučaju vezivana uz heroiziranje na pretežito simboličkoj razini. Hitlerova se inačica svjesno okrenula programiranju neposrednoga uništenja (raznoliko određenih) neprijatelja. Evidentna nesuvislost u odbiru i portretiranju neprijatelja i njihovih sveza pritom nije umanjila Hitlerov masovni učinak (primjerice: “Iznutra i izvana došlo je do one, nama poznate urote između Židova i demokrata, boljševika i reakcionara s jednim ciljem, spriječiti osnivanje nove njemačke narodne države i Reich iznova baciti u nemoć i bijedu” – Proglas vođe Reicha njemačkome narodu u povodu napada na SSSR).

Čišćenje nijemstva

Bitno je bilo homogeniziranje nacije u „produktivnome“ (tj. agresivnom) stavu spram neprijatelja. Sustavno propagiranje odnosa prijatelj-neprijatelj na nacionalnoj razini kao gradiva za („novo izboreni“) njemački identitet omogućit će Hitleru i njegovome pokretu da prerastu poziciju marginalnih radikala. Zaoštravanje niza sukoba u njemačkome društvu (socijalnih ponajprije) moći će se u ovoj interpretacijskoj matrici „logički“ kolektivizirati, ponajprije spram inozemstva. Time je osigurana ne samo podrška za dospijevanje na vlast, nego i za kasniji rat. Unutrašnje „čišćenje nijemstva“ (na rasnoj, političkoj ili rodnoj osnovi) bit će propagandistički legitimirano uporabom iste sheme – potrebom da se obrani (prema ideologijskoj pretpostavci nedvojbeno ugrožena) egzistencija njemačke nacije (i njezine političke zajednice).

Fašizam i nacizam iskazuju se kao različiti oblici desničarski zasnovanoga totalitarizma, u razvijenome postavu funkcioniraju stoga na osnovi konstitutivnoga trojstva: ideologija, pokret, poredak. U tom je pogledu – neovisno o razlikama – moguće (iako ne ni odveć precizno) rabiti za njih jedinstvenu oznaku, npr. fašizam (jer je bio prvi). Premda je nacionalsocijalistički model bio ne samo jači i zloćudniji, nego i sustavski dovršen.

Totalitarizam – poredak koji to nije

Kod totalitarizma je riječ o oznaci poretka koji to, zapravo, i nije, pokreta kojemu je do mirovanja, države koja nadilazi – ali i niječe – sve što je o državi bilo znano pa i zamišljano, društva koje je skučenije no u bilo kojoj drugoj verziji koju Moderna uspostavlja (te, zapravo, i ne postoji), ideologije koja, odista postaje “materijalnom snagom”. Ukratko, radi se o radikalnome novumu; pogrešno ga je stoga interpretirati u klasičnim kategorijama – bilo filozofijskima (kako to, primjerice, čini Popper) ili pak sociologijskima (što čine brojni marksistički autori).

Posebno je paradoksalno kada se u praksi fašizma nužno radi o nečemu toliko novome, jer je njegova legitimacija orijentirana na prošlost, na izvornost, autentičnost, navlastitost. Ma koliko Mussolini zazivao stare Rimljane, a Hitler pra-Germane, činjenica jest da totalitarni postav bez radiofonije naprosto nije moguć. Bez novoga medija govornik je mogao domašiti nekoliko tisuća slušatelja (najveći klasični teatar u Efezu mogao je primiti oko 25 000 gledatelja). No, s radijem započinje era masovnih medija, razdoblje u kojemu je doista moguće simultano govoriti čitavoj naciji, sinkronizirati doživljaj milijuna u praćenju govora nacionalnoga vođe.

Upravo je, dakle, prinudno omasovljenje osnova djelovanja totalitarnoga poretka. A to ne znači “samo” sustavnu zabranu pluralizma u striktno političkome (stranačko-izbornom) smislu, nego i dobro znano ujednačenje (Gleichschaltung) svih (medijskih, znanstvenih, kulturnih, itd.) sastavnica javnosti (koja tako, zapravo, prestaje biti javnošću). Adresat je takva nastojanja puk/narod koji ima postati masom. No, žrtva je odista pojedinac koji prestaje (čak i titularno) biti subjektom, a postaje tvorbenim materijalom novoga, amalgamiranog ovlaštenog subjekta – mase (izvorno je značenje same riječi dalekosežno znakovito: tijesto).

NDH nije bila fašistička

Fašizam je, dakle, oznaka specifičnoga poretka koji nameće odgovarajuće ideologizirani pokret, a tako nastala zajednica funkcionira na osnovi omasovljenja (zapravo: ukidanja) individualnih subjekata, posljedično i društva u cjelini. Omasovljeni entitet djeluje tako da ukida racionalnost rasprave i odlučivanja o javnome dobru (koja počiva na opreci s posebnom, privatnom racionalnošću i intimnom emocionalnošću). Umjesto toga zajednici se nameće kolektivna emocionalnost (uz doktrinarno ukidanje privatnosti i intimnosti).

Baš zato – mnogim povjesničarima nasuprot – Hitler i Mussolini nisu bili diktatori (čija vlast počiva u bitnome na strahu podanika), nego totalitarni vođe (čija moć počiva na promičbom posredovanoj ljubavi masa) – a raspolažu pritom i enormnom neposredovanom moći, ponajprije za one koji su omasovljene emocije nekako izbjegli. Upravo stoga ustaška NDH nije bila fašistička tvorevina – ne samo zato što su mnogi iz nje bježali u fašističku Italiju. NDH je bila tiranija, diktatura, ili teroristička tvorba, ali ne fašistički režim, jer u njoj nije bilo omasovljenja. Njezin se poglavnik, uz dva-tri izuzetka, nije „kupao u masama“ (poput Mussolinija ili Hitlera), nego ih je držao u strahu skriven u sigurnosti ureda.

Konclogori su važan, ali ne i bitan znak fašističkoga totalitarizma (Guantanamo danas svakako sramoti demokratsku tradiciju SAD, ali ih ne čini totalitarnim režimom). Prisilno omasovljenje je, međutim, bitna značajka ovakva ustroja. Ono se i danas zbiva, ali u posve drukčijim uvjetima – ne samo zbog obvezatnog pluralizma (ma koliko formalnoga), nego i zbog rastućega cinizma publike (medijima se bitno manje vjeruje no prije osamdesetak godina – Welles i Wells više ne bi mogli tako lako quasi-dokumentarnom radio-dramom izazvati opću paniku kao onomad u Chicagu).

Fašizam stoga više nije moguć – na djelu su, dakako, razne postfašističke, kriptofašističke, neofašističke, ili fašistofilne skupine ili ideologemi – primjeni li se na njih pojam fašizma ne samo da će se devalvirati njegov sadržaj, nego, što je bitno, i milijuni njegovih žrtava. No, jedinstvo ideologije, pokreta i poretka na ovakvim osnovama u suvremenome svijetu nije izvodivo (stoga je upitan i sam smisao današnjega antifašizma). Doduše, ponešto od onoga što su fašistički vođe htjeli i dalje se događa, ali na bitno mekši način – uz suglasje potencijalnih žrtava. Ljudi koji dragovoljno odustaju od vlastite pravne zajamčene subjektnosti iskusit će pokatkada nešto poput eksperimentalne žabe u vodi koju su – veoma polagano, gotovo nježno – zagrijavali, sve dok žaba nije bila skuhana, a da to i nije primijetila. Za one pak koji pristaju na žablju ulogu fašizam, naime, i nije nužan.

Banka, 01.02.2013.

Peščanik.net, 01.02.2013.