Ima jedna kategorija ljudi koja me načelno gnjavi više od cendravaca, kritičara, apokaliptičara, tipova koji svaki čas udare u kuknjavu, pesimista, gnjavatora, sve u svemu – toksičnih ljudi. To nisu pušači, ako je to prvo na što ste pomislili. To su fini ljudi. Fini ljudi su svuda oko nas, oni su pobjednička vrsta, na njima se drži ovaj svijet. Fini ljudi su žene koje sahranjuju po nekoliko muževa, i muževi koji sahranjuju po nekoliko žena. Fini ljudi su optimisti.

Božić 2008 provela sam u Zagrebu. Sve je bilo kako treba biti: božićna jelka, pod jelkom pokloni, za Badnjak bakalar, za Božić purica s mlincima. Dječaci polegli na pod, mali anđeli utonuli u igru. Monopoli-kolopoli, pojma nemam, ali vidim da izvlače kartice, čitaju pitanja s poleđine kartica i zbrajaju bodove. I dok grickam domaću orehnjaču i pijem kavu s domaćicom, do moga uha dopire…

– Kako se zove povrće zbog kojega jedna princeza nije mogla spavati? – pita jedan držeći karticu u ruci.

Koje dražesno pitanje, mislim…

– Grašak? – odgovara malo nesigurno drugi.

Sada pitanje s poleđine čita prvi.

– Kako se zove mjesto gdje se rodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman?

– Veliko Trgovište! – ispaljuje pobjedonosno drugi.

Sada je red na prvome da postavi pitanje.

– Kako se zove režiser genijalnog filmskog ostvarenja “Duga mračna noć’?

– Antun Vrdoljak!

– Šta je ovo? – pitam svog domaćina.

– Koje ovo?! – odgovara naoštreno.

– Pa to što igraju?

– Monopoli, valjda, pojma nemam.

– To je HDZ-ovska igra! – kažem.

Moj domaćin demonstrativno izlazi na balkon da popuši cigaretu.

– Zamolio bih te da se ostaviš sličnih komentara pred djecom – kaže.

– Pa igra je evidentno HDZ-ovska!

– Pretjeruješ…

– Za ovih osamnaest godina HDZ se infiltrirao posvuda, u medije, škole, bolnice, sudove, čitanke, čak i u dječje igre!

– Pa zašto ne bi! Živimo u demokraciji, zar ne? – odgovara.

– Nisam vidjela igru s partizanima, komunistima, Titom, ili nečim sličnim. Dakle, dječje tržište i nije baš osobito demokratsko. To je HDZ-ovska igra, jer je u državi sve u vlasti HDZ-a.

– Ne želim da mi indoktriniraš djecu! – kaže i napušta balkon, jedino mjesto u stanu gdje čovjek, zimi barem, može na trenutak biti sam. Ogrnuta dekom ostajem i buljim u susjedne kuće. Ja indoktriniram djecu?! A njegov sin ide na vjeronauk. Roditelji me uvjeravaju da je to dječakov izbor, ali nema nikoga iz njegova razreda tko ne ide. Idu svi. Dječak često i subotu provodi u crkvi, jer tamo su svi dečki iz njegova razreda. Dječak uči iz udžbenika koje odobrava ministarstvo kulture. Ministarstvo kulture je HDZ-ovsko, zato su i udžbenici, pogotovo oni iz hrvatske povijesti i hrvatskog jezika, indoktrinirani. Moj domaćin je, kao i drugi zaposleni u firmi, neopozivom odlukom vlasnika firme dobio za Božić samo pola plaće. A ima dvoje male djece i nezaposlenu ženu.

Frazu – Živimo u demokraciji, zar ne? – čula sam u Hrvatskoj nebrojeno puta, s tim što je fraza s vremenom izgubila svoj deklamatorsko-obrambeni ili pak bodro-ironičan ton. Fraza sada po tonu podsjeća na krležijanski stih, na onu poznatu himnu hrvatskom fatalizmu: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu. Jedini hrvatski opozicijski tjednik nedavno je ugašen. Sada su usta svima definitivno zapušena i nikome više ne pada na pamet da bi išta trebalo reći. Uostalom, čak i da hoće, nema se gdje: svi su mediji u dobrovoljnom promiskuitetu s vlašću. Novinari i književnici postali su nenadmašni mađioničari kompromiserstva. Tako jedan hrvatski književnik objavljuje u jednim novinama ekstatičan intervju s hrvatskim premijerom (ekstazu potvrđuju i zajedničke fotografije), dok u drugim novinama bilda self-image mučenika razapetog na križu lokalne ksenofobije. Što nije ništa zabrinjavajuće, jer i hrvatski predsjednik, na primjer – koji u posljednje vrijeme radi na laštenju svog antifašističkog imagea – udijelio je božićni predsjednički orden nekom lokalnom profašistu. U zemlji laži sve je istina.

Fini ljudi u Hrvatskoj ne bave se kritikom režima. To je ostavljeno rijetkim budalama. Fini ljudi bore se za prava životinja, za prava homoseksualaca, za čisti zrak i zdravu hranu, protiv pokušaja komercijalizacije starih gradskih jezgri, na primjer. Fini ljudi usvajaju pse iz psećih sirotišta. Fini ljudi ne usvajaju djecu bez roditelja, niti starce bez djece. Psi su jeftiniji. Fini ljudi izlaze na ulice i demonstriraju za prava voća i povrća ozračenih pesticidima. Fini ljudi su, zapravo, jedini ljudi koji javno protestiraju. Fini ljudi ne bore se za prava radnika, jer radnici su tu da slušaju ili da budu otpušteni. Fini ljudi ne bore se za prava penzionera, jer penzioneri su tu da umru od gladi. Fini ljudi ne bore se za one koji ostaju bez posla, ili za zaposlene, ali gladne, za stare, za bolesne – svu tu borbu ostavljaju državi. A država nema vremena. Država jedva stigne da se brine sama o sebi.

Fini Hrvati borili su se kao lavovi pred Božić 2008. za ugrožena prava gospođe Celzijus. Tko je gospođa Celzijus? Gospođa Celzijus je jedna od stotinjak zvjezdica koje svjetlucaju na hrvatskom medijskom nebu, žena nekog nogometaša i porno zvijezda koja pjeva. Zvijezde takve sorte napučile su hrvatsko medijsko nebo, svaku sekundu rodi se po jedna nova. Gđa Celzijus napisala je pornografsko-autobiografsku knjigu pod naslovom Gola istina. Opet ništa neobično. Hrvatski političari, generali, vojnici, sportaši pišu memoare, a zvjezdice pišu knjige o tome kako su spavale s hrvatskim političarima, generalima, vojnicima i sportašima. Svaka zvjezdica napiše po knjigu, a neke i po dvije. Knjiga gđe Celzijus bila je učas rasprodata. Gđa Celzijus je trebala dobiti hrvatsku književnu nagradu “Kiklop”, koja se dijeli za književno sve i svašta, a između ostaloga i za najprodavaniju knjigu godine. Žiri je, međutim, u posljednji čas odlučio da nagradu ne dodjeljuje. I digla se neviđena medijska dreka. Čast gđe Celzijus branili su mnogi fini ljudi, ljudi iz hrvatskog Helsinškog odbora, slobodni intelektualci, NGO-i koji se bave ženskim pravima, zaštitnici prava na slobodnu riječ i demokraciju. Neki su odmah iskoristili šansu da napadnu Jamesa Joycea i Thomasa Pynchona, kao pretenciozne pisce koje ionako nitko ne čita.  Gđa Celzijus najavila je tužbu protiv zločestih članova žirija, usput promovirala svoj novi video spot, slikala se za novine polugola, ogrnuta krznenom bundom, i u pozi napetog čitanja vlastite Gole istine. Članovi žirija proglašeni su nepoštenima, nemoralnima i licemjernima, jer “nisu proveli jedno od temeljnih načela demokratskog društva – pravo na jednakost”. U žestokom članku pod naslovom I nagrade ukidaju, zar ne? (što je parafraza naslova američkog filma They Shoot Horses, Don’t They? o mučnom vremenu američke recesije) gola gđa Celzijus proglašena je “heroinom svih obespravljenih Hrvata”.

I dok razmišljam o tome kako završiti ovaj tekst, stiže e-mail. Neki fini ljudi traže od mene da potpišem peticiju. Peticije redovito bacam u koš. Ovu promptno potpisujem. Životinje se, saznajem iz teksta peticije, odvoze na klanje u neprihvatljivim uvjetima. To se najviše odnosi na trajanje transporta. Trenutni EU zakon dopušta prijevoz životinja u trajanju od nekoliko dana. Tražimo hitnu promjenu zakona! – stoji u peticiji. Životinje predviđene za klanje ne smiju se transportirati duže od osam sati.

Peticiju potpisujem kao životinja. Jer, očito, samo kao životinja mogu računati na humaniji tretman. Kako u životu, tako i u smrti.

 
Peščanik.net, 21.01.2009.

The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Svi tekstovi)