Da li se i vi povremeno sa čežnjom pitate gde je nestao onaj nadaleko poznati (ili bar mi volimo da mislimo da je nadaleko poznati) duh kojim se toliko ponosimo, naročito pred strancima? Možda je vreme da izdamo poternicu za njim? Ko ga doživi ili oseti morao bi odmah da obavesti najbližu ispostavu policije pa da policija istraži ko ga je bio kidnapovao, jer ne želim da verujem da nas je dobrovoljno napustio.

Javljaju nam da su ga neki srećniji građani sreli pre nekoliko dana. U Norveškoj. Hiljade ljudi se okupilo na gradskom trgu blizu sudnice da bi horski otpevali pesmu za koju je Brejvik rekao da ga strašno nervira. A mogli su da budu patetični, mogli su da demonstriraju, da pale sveće, da uzvikuju parole. Ali nisu. Imaju ljudi duha.

Poštujući načelo da niko nije kriv dok se to ne dokaže, a naročito strahujući od novog zakona o informisanju, ipak ću se usuditi da prejudiciram optužbu – političari su nam ukrali duh. I to iz čiste ljubomore, a bogami još i više iz koristoljublja i ostalih niskih pobuda. Jer im odgovara da budemo učmali. Da poverujemo da i nismo neki, svakako da nismo za bolje. Oni malobrojni građani koji se kod nas povremeno organizovano pojave na ulici ne čine to da bi demonstrirali duh nego da bi demonstrirali očaj. Pa i tada svako obaška. Firma po firma, fakultet po fakultet, malinari bez voćara, ratari bez poljoprivrednika, radnici bez seljaka i bez poštene inteligencije… I to tek pošto im po nekoliko godina ne isplate zarade, dok desetine hiljada onih kojima ih isplaćuju, ali ponižavajući i nezakonito niske, ni ne pomisle da im se pridruže.

No, ako su već političari iz koristoljublja ukrali duh od nas, zašto ga onda ne koriste u predizbornim kampanjama? Da se razumemo, uštogljeno pričanje viceva i razulareno pevanje ne znači da neko ima duha. Ali, patetični pokušaj da nam se svi odreda predstave kao državnici najvišeg nivoa znači da ga neko nema.

Jedina dva svetla izuzetka dobili smo iz Vojvodine. Jedan je Pajtić koji je posle ”obećavaju nam brda i doline, a nama je stalo do ravnice”, drugi spot iskoristio da nas pozove na Exit jer ”ako već mora politički marketing nek bar Novi Sad ima neke koristi”, a drugi je Čanak koji ćutke, prkosno svira tamburicu uz jednostavno objašnjenje ”zato što živimo ovde”. Ako tome dodamo i odbornike ligaše koji su svoju korpulentnost na jednom bilbordu potpisali sa ”teški ljudi za teška vremena”, a na drugom sa ”mi smo već zaokruženi”, to bi bio sav duh koji smo videli za ove izbore. Što je možda i previše s obzirom na to koliko smo utučeni.

Peščanik.net, 30.04.2012.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)