Radio emisija 26.05.2006, govore: Desimir Tošić, Slobodan G. Marković, Marko Milanović i Teofil Pančić.

Svetlana Lukić: Dobar dan, građani i građanke Srbije. Crnogorci su nam, mada to nismo tražili, poklonili nezavisnu državu Srbiju. Ostali smo sami sa sobom, a to nam se nikako ne sviđa. Imperija ipak uzvraća udarac: Koštunica još uvek ne priznaje rezultate referenduma, a nikad ni neće. Kad mu se stvarnost ne sviđa, on će je ili ignorisati ili se brecati na nju. Čuveni teoretičar demokratije, Aligrudić, tvrdi da je komunistička vlast Mila Đukanovića na najpodliji način izmanipulisala narod. Narod je zaokruživao da u stanju transa, a u taj trans su ga bacile pre svega novine koje se zovu Crnogorski književni glasnik, rekao je Aligrudić.

Da rezimiramo DSS-ove ocene rezultata crnogorskog referenduma: pod jedan, ne priznaju ih, pod dva, treba spaliti Crnogorski književni glasnik i ceo CESID baciti u tamnicu.

Ali kako ima indicija da će svet, uprkos našem izričitom protivljenju, priznati nezavisnu Crnu Goru, crnogorskim radnicima u Srbiji preti Lalović, studentima Vuksanović, Dinkić će da rasturi i u staro gvožđe pošalje sve automobile sa crnogorskim registracijama, a paralelno s tim će uz svakog Crnogorca u saveznoj administraciji postaviti po jednog specijalca, da lopovi slučajno ne pokradu pare iz njegovog budžeta i zbrišu preko granice.

Naša vlast se ponaša kao naši fudbaleri, kad gube, oni pljunu u lice ili sudiju ili igrača koji je postigao gol, ponekad i obojicu, dobiju crveni karton, a onda uvređeno, ali ponosno izlaze sa terena krsteći se i psujući u isti mah.

Nisam nešto čula da je Crnogorcima pretio gazda Velja Ilić, on izgleda čeka da počne tuča, pa će onda dati svoj doprinos odbrani srpskih nacionalnih interesa. I dok tako čeka neku akciju, gazda Velja je postao prvi dobitnik ordena svetog vladike Nikolaja. Trostrukom jubileju vladike Nikolaja prisustvovali su i novopečeni srpski državljanin, Dragan Jočić i Radoš Ljušić sa sve nalepnicom sa likom Ratka Mladića. Bio je tamo i pojac u crkvenom horu crkve svetog Marka, ministar Naumov, a sve ih je pesmom tešio vladika Atanasije, počeo je stihovima Ječam žela kosovka devojka, a završio sa kad se vojska, majčice, na Kosovo vrati.

Nećemo danas o Kosovu, biće vremena za to, prvo da prebolimo Crnu Goru. Slušate na početku Peščanika publicistu Desimira Tošića. Gospodin Tošić je i najstariji član Demokratske stranke, bilo bi lepo kada bi mogli da kažemo da je on zaštitni znak DS-a, ali nije, mada bi on to voleo.

Desimir Tošić: Ceo proces raspada te istorijske spomenice, što je bila Jugoslavija, za mene lično je bolan, bez obzira da li se radi o Sloveniji ili Crnoj Gori. Naravno, teže mi je kada vidim da se odvaja Crna Gora nego Slovenija. Međutim, kada je proces počeo, teško ga je bilo zaustaviti i ja lično mislim da smo od početka, još od 1918. glavni krivci mi. Ne zbog toga što smo bili zli, nego zbog toga što nismo shvatili šta je to mnogonacionalna država. Tu je naslagano toliko naših grešaka da sam, s jedne strane, osećao bol, a s druge strane bio sam veliki protivnik bilo kakve intervencije iz Srbije.

Prvo, ja sam protivnik ove vlade koja je na jedan vrlo glup, hteo sam da kažem priglup, ali mi se učinilo da nije dovoljno, dakle, na jedan glup način vršila pritisak. Molim vas, da prvi ministar okolo nosi spisak Crnogoraca, to nije glupo nego je stupidno. Evo, ja sad izigravam stranca u ovoj zemlji patriota. Koga će taj spisak da ubedi, molim vas. Ima tu i još jedan jako interesantan argumenat, a to je da će sad da vam kažu – cela Srbija u trokutu Loznica – Kragujevac – Kraljevo – Užice – Čačak, sve su to Crnogorci. I šta sad treba, da pokupimo njihova imena i da dokazujemo da Crna Gora mora da ostane u Srbiji. Crna Gora odlučuje, a ne ti koji su se adaptirali ili asimilovali.

Cela situacija je mučna i ja se nadam da će Đukanović čuti ovaj Peščanik i da će uslišiti moju molbu. Ja ga molim da prvi crnogorski orden dodeli ljudima koji su ovde agitovali za zajednicu, da im se zahvali, jer su mu pomogli, iako su bili za zajednicu. Pomagali su odvajanje Crne gore svojim antipolitičkim, anacionalnim, blesastim intervencijama. Ovde mislim prvenstveno na jednog akademika i na jednog mitropolita. Da sam Milo Djukanović, odmah bih im dao orden.

Crnogorci su se sa svojim srpstvom tokom XIX veka popeli Srbijancima na glavu. Njegoš, knez Danilo, kralj Nikola, nije se znalo ko je bio veći Srbin. To je sve išlo do 1918. godine i ako čitate literaturu o podgoričkoj skupštini 1918. niko do danas nije rekao da su zelenaši imali većinu. Očevidno je većina bila na strani jedinstva, a vođ federalističkog pokreta u Crnoj Gori, Sekula Drljević, sve do 41. godine javno je izjavljivao, možete to pronaći u dokumentima, da je on po nacionalnosti Srbin. On je samo tražio posebnu federalnu jedinicu.

Šta se dogodilo u prvoj Jugoslaviji? To je bila šumadijsko-beogradska Jugoslavija, svaki ministar je morao biti iz Kragujevca ili iz Beograda, nikoga nije bilo ni iz istočne Srbije, nije bilo ni Crnogoraca, ni Srba iz Bosne, ali nije bilo ni Hrvata. Kako je rekao jedan istoričar, Jugoslavija je bila država srpskog naroda u kojoj su živeli i Hrvati i Slovenci. Ne možete naći bolje objašnjenje naše hegemonije.

Bez obzira šta mi mislimo o ovom referendumu, Crna Gora se ne oslobađa Srbije kao Srbije, nego njenih tereta. Mi u Srbiji nismo svesni šta smo, voljno i nevoljno, radili za poslednjih 15-16 godina. Srbija je sada iza Crne Gore u nizu pozicija. U Crnoj Gori je sada na glasanje izašlo 85 odsto birača, kod nas u Srbiji na glasanje izađe jedva 45 odsto, mi imamo apstinenciju kao nijedna zemlja u Istočnoj Evropi. Dakle, Crna Gora se oslobađa društva koje je totalno nezainteresovano za svoju sudbinu. Crna Gora nema Šešelja, ona nema ni jednu takvu partiju za koju glasa 28 odsto birača. Zbog čega bi Crna Gora ostala sa Srbijom, sa zemljom u kojoj bi jednog dana mogao da pobedi Šešelj? Pazite, sigurno da i u Crnoj Gori postoje kruti vojnici i luđaci, ali ona nema vojni establišment. Mi imamo vojni i policijski establišment koji onemogućava našu demokratizaciju. Mi nismo još otvorili dosijea ni ministarstva spoljnih poslova ni vojske. Zbog čega bi Crna Gora sve to morala da trpi? Molim vas, a ja nisam Crnogorac, ja sam sasvim sa druge strane. Dalje, Crna Gora nema klerikalni zakon o verskim zajednicama kao što mi imamo.

Crnogorska vlast je u sukobu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali moram da kažem, u tom sukobu crnogorske vlasti su otmene u poređenju sa mračnjacima u današnjoj vladi Srbije, koja je napravila ovaj zakon. Ako zahvaljujući tom zakonu srpska crkva bude uspela da razvije biznis, to će biti naša najveća privatizacija. Onda neće tajkuni voditi našu privredu nego episkopi i sveštenici. Sve crkve na zapadu su oslobođene plaćanja poreza za crkvene radnje, ali ne i za svoje biznise. E, to je uradila naša vlada koja hoće da uđe u Evropu. Zašto bi i taj teret Crna Gora trpela? Dalje, crnogorska štampa, kao što je Pobjeda, je mnogo otmenija nego naša, koja je otrovna, antievropska, antizapadna, antiamerička. Zašto bi sve to Crnogorci trpeli sa naše strane? Crna Gora nema Miloševića, Crna Gora nema Mladića, mi sve to imamo. Mi nismo svesni koliko smo zaostali u odnosu na njih, tako da kad s te strane gledate, vi osećate da je bilo logično da Crnogorci glasaju kao što su glasali. Oni, molim vas, nemaju nijedno ubistvo kao što je ubistvo Stambolića ili Đinđića. Mi smo sebe opteretili strašnim prestupima i zločinima, nismo svesni šta ostaje iza nas kao teret, prvenstveno nama samima, ali drugi nisu dužni taj teret da nose.

Ja bih lično voleo kada bi Srbija počela da se oslobađa tereta koji sam pominjao. Ako se žalite da su neki naši ljudi nestali i nosite njihov spisak, recimo u Brisel, kao naš predsednik vlade, ponesite i spisak onih koji su nestali posle naših akcija. Kada kažete da vam je 122 crkve i manastira pogođeno u požaru marta 2004, da li biste bili ljubazni da nam kažete koliko je džamija porušeno na Kosovu 1999. godine? Onda bi se mnogi iznenadili kad bi videli da je taj broj mnogo veći nego što je broj uništenih pravoslavnih crkava. U Bosni je još strašnije, odnos između uništenih pravoslavnih crkava i džamija je negde 1 : 9. Pravoslavna crkva mora o tome da govori, da se moli za sve ljude, a ne samo za nekog episkopa iz Vranja.

Molim vas, kad govorimo o tim opterećenjima iz prošlosti: Crnogorci imaju jedan problem, to je Dubrovnik, a i za Dubrovnik se Đukanović izvinio, ovde su ga zbog toga napadali. A mi imamo Vukovar, imamo Srebrenicu, imamo Sarajevo i imamo Dubrovnik. To nema ni jedan narod na ovom prostoru. Dok god to kod nas ne sazre jednom za svagda, nema nam pomoći. To ne znači da se busate u grudi i vičete kako ste imperijalista ili hegemonista, treba samo da priznate, da kažete – žalimo, molimo za oproštaj. Dokle god to ne uradimo, Evropa nam ništa neće moći da pomogne.

Zašto Srbija pati, a patim i ja kao Srbijanac, zbog ovoga što se desilo sa Crnom Gorom. Moji prijatelji u Drugoj Srbiji sve to svode na imperijalizam i hegemoniju. Ima i toga, ali Srbija ima i osećanje misije. Ima naroda koji imaju misiju, ima naroda koji je nemaju, iako su uspešni. Recimo, ja mislim da Britanci nemaju nikakvo osećanje misije, oni su potpuno nezainteresovani da usreće našu planetu. Francuzi imaju misiju, francuska revolucija je misija, ona ima ideju da se uvede demokratija svuda u svetu. Rusija ima misiju, Rusija ima prvo pravoslavnu misiju, a onda ima komunističku. Dakle, to se ne može ad hoc shvatiti kao negativno, ali naravno, pitanje je šta pri tome radite. Mi smo radili sve pogrešno od 1918. godine, tako da je naša misija, nažalost, propala. Meni je zbog toga žao i ja ovde izjavljujem saučešće svima koji su bili u toj misiji, pa i samom sebi.

Kod nas Srbijanaca postoji jedan težak problem koji se sada jasno vidi, a to je naša nesposobnost za pluralizam. Francuzi su, kao što znate, nametali svoju misiju prvo kroz revoluciju, a posle preko Napoleona, i onda je to ugasnulo. E, onda je došao Hitler, i on je imao misiju. Posle rata je došla Evropa, Evropska unija, Evropska zajednica, ali to je nešto sasvim drugo, to je dobrovoljno. Ako nećete vi Srbi da budete u toj zajednici, možete da budete bogati i van Evrope, vrata su vam otvorena. Ostaje vam samo da se borite sa Švajcarskom ko će biti bolji po standardu, da li vi ili Švajcarci, niko vas ne tera u Evropu. Kad kaže neka budala iz Akademije nauka – ne trčite u Evropu, oni hoće da nam uzmu pitku vodu i zdravu hranu, ja bih dodao da je zaboravio kiseonik.Ja mislim da je kiseonik kod mene na Vidikovcu bolji nego u Francuskoj.

Za Srbijance je Jugoslavija bila ispit. Međutim, Srbijanci su bili neosetljivi ne samo na Hrvate, katolike da kažem, da bude jasnije, kad kažete katolik znate da je to đubre. Mi ne možemo da se uživimo u tu različitost, hteli bismo sve da uniformišemo, jer znate, to nije bio samo odnos prema Hrvatima i katolicima, to je bio odnos i prema Srbima iz drugih oblasti. Ja mislim da je iz Makedonije prvi ministar u vladu ušao tek 1940. godine, iz Bosne su za 23 godine, mislim, bila dvojica. Mi ni o kome nismo vodili računa i, kao što sam rekao, Jugoslavija je bila, ne srbijanska ili srpska, nego je bila beogradsko-šumadijska. Da vam kažem jedan drugi argumenat koji je užasavajući. Ne znam tačno koje godine, negde 30-ih, osniva se pravni fakultet u Subotici. U to vreme je bilo jako mnogo doktora prava u Vojvodini, bilo da su doktorirali u Pešti ili Beču. Naša vlada je postavila sudskog potpukovnika za dekana pravnog fakulteta u Subotici. Pazite, nisu oni to radili zlonamerno, nego su bili potpuno lišeni svesti šta je to država, šta je to zajednica, šta je to mnogonacionalna zajednica. Tako da mi plaćamo taj greh i poslednje plaćanje je ovo sa Crnom Gorom.

I sad, biće nekih problema i za Crnogorce. Oni su imali mesto u srpskom prostoru još od propasti srednjevekovne države. Ja ne verujem da će naše vlasti, čak i ove kakve su jadne i šašave, sprovoditi neku organizovanu, sistematsku diskriminaciju, ne verujem, ali će biti nečega što je dosta prirodno. Crnogorci su se u našem prostoru jako dobro snalazili, ali to neće više ići tako kao što je išlo, tako da oni gube jedan značajan prostor za svoju, da kažem, emigraciju.

Ja sam bio prijatno iznenađen Đukanovićevim poslednjim intervjuom, bio je na velikoj visini, i prema crnogorskoj opoziciji u Crnoj Gori. To je daleko ispred naše vlade, to je sve beda, taj G17 koji nikad nije bio politička stranka, to je za mene bila komedija. Dajte mi jednu zemlju u kojoj postoji politička stranka sa takvim pretenzijama i takvim imenom – G17. Ja imam objašnjenje vrlo vulgarno šta znači G17, ali neću da kažem pred slušaocima, ko dođe kod mene kući ja ću mu reći na uvo. Dakle, dobro je što je Đukanović pobedio, dobro je što je radostan, iako u tome ima dosta nacionalizma. To je zaista dosta jadno, kao i ona čuvena Đukanovićeva rečenica – naš gospodar Nikola je bio inteligentan vladar, patriota i veliki vojnik. Nikola je bio okrutan vladar, koji je zatvarao decu po podrumima.Kakav gospodar u ime demokratije i Evrope, to je smešno.

Svetlana Lukić: Mladić nije isporučen, prekinuti su pregovori sa Evropskom unijom, evo sada ne žele da priznaju rezultate crnogorskog referenduma, kao da su dodatno izgubili glavu.

Desimir Tošić: Tako i treba svima vama koji ste radili protiv Demokratske stranke i Tadića. Kada su moji prijatelji iz Danasa žestoko napadali Živkovića, ja sa Živkovićem nemam neki specijalni odnos, ja sam ih onda grdio – a šta vi hoćete, pošto grdite Živkovića, sigurno hoćete Koštunicu? Oni su ćutali i stvarno je Koštunica došao. Mi imamo vrlo malo izbora, u tome je veliki problem. Pazite, ovi ljudi koji čitaju ove naslove po novinama, svim novinama, čak i u Vremenu vi imate tekstove koji su iznenađujući, da vam ne govorim o njegovom uredniku koji je mene uporedio sa Tijanićem, možete zamisliti kako je to jedan mudar urednik. Dakle, kako vi očekujete da javno mnjenje napreduje. Kad bi nas sutra primili u Evropu, ja mislim da bi nas već prekosutra izbacili. Naše javno mnjenje lažno izjavljuje da je za Evropu, a u stvari sve što radi je antievropski. Oni ništa ne razumeju, imate ministra vera koji je došao sa neba, koji vam kaže danas, u XXI veku, da mi živimo u diktaturi tolerancije. Pre neki dan je rekao još božanstveniju glupost, kaže – vraćanje imovine crkvi, to je vraćanje imovine narodu. Pazite, to nisam znao, da kad crkva dobije 100 hektara zemlje, od toga će narod imati koristi. Kako će imati koristi? Ali, razumete, kad vi imate vladu u kojoj je predsednik vlade bogomoljac, a ministar vera mračnjak, onda je normalno da dobijete ovakav zakon. Moram da kažem da je meni lično žao što predsednik Tadić nije odbio da potpiše taj zakon. Odbiti, pa neka ga skupština ponovo potvrdi.

Svetlana Lukić: Ali evo nama kralja kao alternative.

Desimir Tošić: E pa sad nemojte da me zasmejavate. Vidim da će on da služi Srbiji svojim srpskim jezikom. Ono što mene muči, moralno, to je kada neko vidi jednu zemlju u nesrećama, a mi smo u nesrećama, kaže – hajde da to iskoristim. To što Drašković radi, ja njemu opraštam. On zna da sa svojim tezama o napredovanju ka Evropi za njega niko neće da glasa, ali će ga, ako podrži monarhiju, glasati.

Ja lično mislim da sam Aleksandar nije toliko zainteresovan za monarhiju, iako mu se sviđa da živi na Dedinju. Mislim da je motorna snaga te ideje njegova žena i ona banda, Krunski savet. Vidite kako je G17 ozbiljna partija, oni imaju čak dva člana koji su zamrzli svoje članstvo u Krunskom savetu, to sam saznao pre neki dan. Moram da kažem da sam se sa uživanjem smejao kad sam čuo te priče o obnavljanju monarhije.

Iz dokumentarne reportaže Vašar u Topoli

– Sad nam je Katarina došla, kao da je sa nama pobadala luk, uopšte nema da se ona nešto podigla, da je ona kraljica. Ona je rešila sa svih deset da dođe u Srbiju, sva je hepi, pa je oduševljena, pa je babe vuku, pa je ljube… Sve to ona pristaje, to je jedna divna rajska duša, ja nemam reči. Ona meni ništa neće pomoći, niti će ona doći meni da muze krave, niti će ona doći meni da kopa baštu, niti će ona meni možda da pomogne nešto, ali to je jedna divna, rajska duša. Ja sam oduševljena sa njom. A ona deca, ona tri deteta, najstariji Petar, pa ako ne može ovaj da nauči spski, on je u Engleskoj živeo i ima englesku intonaciju glasa, ali onaj mali, on je pravo Srpče. Kaže – došao sam u moju zemlju, da pozdravim moje Srbe, živela moja zemlja, živela Srbija. Ono puca kad kaže – Srbija. Tu nema govora.

– Moj deda je voleo pokojnog kralja Aleksandra više nego oči u glavi. To je bilo negde, mislim 26. godine, on je nekim slučajem naišao na našu kuću. A moji tada nisu ni znali da im je baš kralj Aleksandar u kući. Onda su poslužili sa jabukama ađutanta, a on je rekao – poslužite prvo njegovo veličanstvo. Tek su onda ukapirali da se radi o kralju Aleksandru.

– Posebno mi je drago da mogu da vas pozdravim u ovom podrumu vašeg dede, kralja Aleksandra. Podrum je pravljen 1931. godine.

Aleksandar Karađorđević: Kome pripada?

– Podrum pripada ovdašnjoj organizaciji Poljoprivredni kombinat Oplenac – Topola.

Aleksandar Karađorđević: To je krađa, to je krađa.

– Rupe, vidite ovde, i tu gore, ruski vojnici kada su ušli ovde nisu imali vremena da izvade čep da toče, nego su pucali u burad i točili u čuturice. Evo, izvolite, idemo dalje. Rat je objavljen, 6. aprila bombardovan je Beograd, a već 11. Nemci su bili ovde u podrumu. Vidite, to je gotica, prvi tehnolog je bio Nemac.

Aleksandar Karađorđević: Koji nije dobro… tehnologija, vino mora da ima, kako se zove…?

– Čep.

Aleksandar Karađorđević: To je dobro za šljivovicu, to je koka kola. Ja sam protiv ljudi.

– Niste vi protiv ljudi.

– Ja učim srpski.

– Vi ste protiv neljudi.

– Ono što je dobro za narod, za ljude, to je dobro i za kralja.

Desimir Tošić: Vi znate moju teoriju da se u ovoj zemlji može samo plakati ili smejati, ozbiljno se uopšte ne može razgovarati. Za Peščanik moram da vam kažem, moram da kritikujem vašu poslednju knjigu, ali ćemo to drugi put, kad se odmorite preko leta. Ja mnoge ljude u Drugoj Srbiji posmatram i kao patriote, tu reč sad uzimam ozbiljno, da li vi hoćete ovom društvu nešto da pomognete? Ono je, ne smem da kažem bolesno, pošto ja nisam lekar, niti sam psihijatar, ali kulturološki osećam da je u strašnim nesrećama, i ako hoćete da im pomognete, morate da im priđete pitomije. Imate vašeg saradnika koji ne može da sastavi tri reči, a da ne opsuje majku i oca. Psovanje se dozvoljava jednom ministru za investicije, domaćinu, on kao domaćin verovatno ujutru počinje sa Bogom, u podne psuje majku, a uveče verovatno psuje dete. Ali slušajte, kad vi dajete, ne samo preko radija, nego to štampate i u knjizi, meni se čini da je to suvišno, nepotrebno i kontraproduktivno.

Svetlana Lukić: O ovome ćemo da nastavimo…

Desimir Tošić: … posle odmora.

Svetlana Lukić: Dogovoreno.

Čuli ste gospodina Desimira Tošića i snimke iz Topole, koje smo napravile pre 15-16 godina, kad li je već njkv prvi put kročilo na tle Srbije, ne sećam se. U nastavku Peščanika slušate Slobodana Markovića sa Fakulteta političkih nauka, koji je dane uoči referenduma i referendum dočekao u Crnoj Gori.

Slobodan G. Marković: Ono što je poseban slučaj u Crnoj Gori u odnosu na sve druge zemlje bivše Jugoslavije je taj da u stvari u Crnoj Gori ne postoji etnička većina, jer po poslednjem popisu Crnogorci čine 43 odsto građana Crne Gore. Već i u okviru samog crnogorskog korpusa postoji veliki rascep u pogledu toga, i on se pokazao na ovom referendumu, da li treba ostati u državnoj zajednici ili krenuti u izgradnju sopstvene države. Ono što je sad specifično, to je kako se stvara jedna država bez u stvari nacije. Nacija je, istorijski gledano, faktor koji objedinjuje, a ovde kod nas je nacija faktor koji deli, a posebno deli u Crnoj Gori. Kada se uporede popisi, 1948. bilo je 1,8 odsto Srba, 1953. 3,3 odsto, 1981. otprilike isto toliko, pa 1991. 9 odsto, pa 2003. godine 32 odsto. U trenutku kada je blok oko Mila Đukanovića uspeo da izbori suverenost, došlo je do formiranja dve paralelne nacije. Znači, on je istovremeno uspeo da formira državu i rascepi crnogorski korpus. Ono što je nekada bio crnogorski korpus, kao što smo videli 48. i na kasnijim popisima, to se sada raspolutilo na dva skoro jednaka korpusa, pri čemu je ovaj crnogorski naravno malo veći. Dakle, on je raspolutio korpus koji bi trebalo, pod znacima navoda, da bude državotvoran, a u isto vreme je formirao državu. E sad, kakve će to implikacije imati za Srbiju, to je najzanimljivije.

Mi u ovoj godini vrlo verovatno ulazimo u takozvani trijanonski sindrom, kao Mađari posle raspada Austrougarske monarhije. Šta to znači – to znači život u fikciji, u kome se stalno pozivamo na neku veliku prošlost, upoređujemo je sa običnošću sadašnjice, čini nam se da je nacija kojoj pripadamo bila mnogo veća u prošlosti i želimo to da obnovimo. To se desilo u Mađarskoj posle trijanonskog sporazuma. U Mađarskoj je trijanonski sindrom još uvek veoma jak, posebno kod birača desnice. Kod njih su se svojevremeno formirala dva identiteta – malomađarski i velikomađarski. Malomađarski identitet i danas priznaje samo Mađare u Mađarskoj i sa podozrenjem gleda prema Mađarima van Mađarske, kao prema onima koji mogu da ugroze njihova radna mesta, koji su kulturno na nižem nivou i tako dalje. E sad, pošto je Srbija napokon ostala sama sa sobom – svi su se otcepili od Srbije, želeo to neko da prizna ili ne, onda će se i ovde verovatno paralelno formirati dva identiteta. S jedne strane, postojaće i dalje taj velikosrpski identitet, koji će činiti u velikoj meri oni koji su poreklom iz Crne Gore, iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske, sa Kosova, a s druge strane formiraće se taj malosrpski identitet. Naš problem je što i jedan i drugi od tih identiteta poseduju snažan nacionalistički potencijal.

Ono što se vidi, nažalost, evo samo koji dan posle referenduma u Crnoj Gori, to je koliko taj malosrpski identitet ima jak nacionalistički predznak. Čitam pre neki dan izjavu Vladana Batića – sad se treba rešiti svih Crnogoraca, svi koji su Crnogorci treba da podnesu ostavku. Ti ljudi žive u Srbiji, rođeni su u Srbiji, kakve sad ima veze da li se Crna Gora otcepila, kako to može da utiče na njihov status? Ili recimo, čuli smo izjavu ministra Vuksanovića. Kada su crnogorski studenti koji studiraju u Beogradu išli besplatnim vozovima u Crnu Goru da glasaju za zajedničku državu, bili su dobri Srbiji, a sada kada su se vratili, e sada im treba ukinuti školarine, sada oni više nisu naši. Bili su naši dok se glasalo, ali pošto se nije izglasalo, bez obzira što su oni većinom glasali za zajedničku državu, sada više nisu naši, sada su ne znam čiji. A ne treba zaboraviti da ti isti studenti koji su bili instrumentalizovani odavde, više nisu naši ni u Crnoj Gori, jer su za ove koji su pobedili oni antidržavni element. A nisu ni ovde naši, jer nisu državljani Srbije. Znači, ne treba se tako igrati sa ljudima.

Ja sam prošao Crnu Goru prošle nedelje kolima, prošao sam kroz Bijelo Polje, Kolašin, Mojkovac, Podgoricu, i ono što mi je bilo vrlo zanimljivo to je koliko je to bio referendum na kojem je učestvovao gotovo svako i koliko je gotovo svako pokazivao javno gde pripada. Videlo se koliko je taj referendum bio pitanje identiteta. Onog dana kada je organizovan miting za državnu zajednicu, svaka kuća koja je bila za državnu zajednicu istakla je trobojku, s tim da je to bio jedan fluidan identitet: neki su isticali jugoslovenske zastave, neki su isticali srpsko-crnogorske zastave, neki su isticali zastave sa četiri ocila, ali sve u raznim trobojkama. A one kuće koje su bile za nezavisnu Crnu Goru one su isticale crvene zastave. Svi su imali potrebu da se simbolički označe, da kažu – evo, ovaj prostor, ova kuća, ona pripada državnoj zajednici ili ona pripada Crnoj Gori.

U Podgorici su ljudi isticali zastave i po stanovima i to je bilo prosto neverovatno. Svako je hteo da se pokaže – ja sam taj, nemojte imati ni najmanje sumnje. U Bijelom Polju sam video više crnogorskih zastava nego što sam uopšte video zastava na jednom mestu u životu. Svaka bandera je bila ukrašena novom crnogorskom, crvenom zastavom. Gradsko zelenilo Bijelog Polja verovatno je nekoliko dana moralo da kiti čitav grad tim zastavama. Videlo se koliko je sve to ljudima bilo maltene pitanje života i smrti.

Svetlana Lukić: Kako vi to objašnjavate, šta je tu sve ugrađeno?

Slobodan G. Marković: Objašnjavam to pojmom zakasnele nacije. Mi na Balkanu imamo problem zakasnelih nacija. Taj, izvorno nemački, termin uveden je da objasni Nemce i Italijane. Oni su zakasnili sa formiranjem nacija u odnosu na velike evropske nacije, na Francuze, Holanđane, Britance, Špance, i to njihovo kašnjenje koštalo je Evropu strašnih događaja. To njihovo kašnjenje je bilo uvod u Prvi svetski rat. Poraz jedne od tih zakasnelih nacija u Prvom svetskom ratu odveo je Evropu i svet kasnije u Drugi svetski rat. Znači, kada nešto kasni, imate pojavu jedne stvari iz nekog drugog vremena u jednom novom vremenu i kontekstu i ta stvar pravi potpuni nered. Ovo što sada imamo u Crnoj Gori je formiranje jedne zakasnele nacije, sa svom ikonografijom koja to prati, koju smo videli i u Srbiji, sa proslavama i raznim neumerenostima.

Čitao sam izjave crnogorskih intelektualaca u Pobjedi i koje god pitanje da im se postavi, oni odgovaraju sa – crnogorska država, crnogorska država. Pitate ih kakvo će vreme biti sutra, oni će reći – lepo, ali će biti nezavisna Crna Gora. Isto tako je bilo i kod nas, samo smo mi to malo možda i zaboravili. Prosto, kada se uđe u period izgradnje nacije, u period masovne homogenizacije, to izgleda tako. Crna Gora je sada ušla u period u kojem smo mi bili negde tamo od 89. pa nadalje, i sada mora sve da proživi sve ono što smo već videli na ovim prostorima. I osnovni izvor napetosti koju ćemo videti u Crnoj Gori proističe iz činjenice da potencijal crnogorskog nacionalizma i potencijal nezavisne Crne Gore nisu jednaki.

Potencijal crnogorskog nacionalizma odnosi se na te dve trećine Crnogoraca koji glasaju za samostalnu Crnu Goru i osećaju se kao Crnogorci, a to vam je otprilike najviše 30 odsto svih građana Crne Gore. A potencijal samostalne Crne Gore je 55 odsto. Obično se smatra da politička napetost u Crnoj Gori dolazi odatle što je jedan blok za nezavisnu, a drugi za zajedničku državu, međutim ne shvata se da postoji napetost i u okviru sama ta dva bloka. Znači, potencijal glasača za samostalnu Crnu Goru je gotovo dvostruko veći nego što je potencijal crnogorskih nacionalista, a kada gledamo ovaj drugi blok, blok za zajedničku državu, opet vidimo jednu heterogenost. Tu vidimo ljude koji su srpski nacionalisti, koji uopšte ne priznaju da žive u Crnoj Gori, koji na svojim mitinzima kažu – ovo je Srbija, ali koji čine nešto manje od polovine tog bloka. Onda tu imamo deo birača koji su za neku vrstu kompromisa, pa deo birača koji uopšte ne pripadaju srpskom biračkom telu, recimo jedan mali deo Bošnjaka koji glasa za taj korpus, i imamo deo birača koji još uvek veruje u Jugoslaviju, koji i dalje maše jugoslovenskim zastavama, kao da Jugoslavija postoji.

Sledeće na redu je definisanje i Crne Gore i Srbije. Činjenica da je Crna Gora upravo postala država, predviđanje svih relevantnih faktora da će Kosovo postati neka vrsta države, nije važno sad u kom obimu, sve će to podstaći i pitanja drugih identiteta, i Crna Gora i Srbija kao multietničke države moraće prema tome da se odrede. U Srbiji za to ima prostora, jer na 7,5 miliona ljudi moguće su neke regionalne autonomije, ali u Crnoj Gori, na više nego deset puta manje stanovništva, smešno deluje pomisao da se ona dalje federalizuje, atomizuje i tako dalje, ali to mi se čini kao jedna neizbežnost.

Sve to počinje još od Karađorđa i premijer Koštunica voli da se poziva na tu činjenicu. Pre Karađorđa Srbija zaista nije postojala. Bilo je tih nekoliko brda, koja su uživala relativnu samostalnost, od čega je takođe napravljen mit, jer to je bilo daleko od države. Postojalo je jedno plemensko veće, koje je imalo određenu samostalnost, u koju Turci nisu želeli da zadiru. Onda počinje da se stvara srpska nacionalna svest paralelno iz raznih centara. Jedan centar je kneževina Srbija, drugi centar su vojvođanski Srbi, treći centar je Cetinje. Kada čitate Njegošev Gorski vijenac, naročito posvetu, vi vidite da je kod njega srpstvo skoro religiozna kategorija. Kada Njegoš napada poturice, on kaže – Kuda ćete s kletvom prađedovskom, su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove koji žive doklen sunce grije. Pazite, to kaže pravoslavni vladika, znači, ne izlaze oni pred Isusa Hrista da im on sudi i da vidi da li će otići u raj, oni izlaze pred srpske vitezove, š to znači da je nacija dobila jedan sakralizovan značaj. Njegoš gotovo svako svoje delo počinje srbovanjem. On je bio prožet tom idejom, jer je to bilo doba nacionalizma, znači ništa neobično, najveći intelektualci tog doba su takođe bili prožeti tom idejom, i italijanski i nemački.

U vreme poslednjih Obrenovića, Milana i Aleksandra, ugled Srbije je pao vrlo nisko, otprilike kao danas, naročito posle poraza u srpsko-bugarskom ratu 1875. Ugled njene vojske je pao, ugled dvora je opao, jer su stalno izbijali neki skandali, kao što je razvod braka, pa kasnije skandal sa lažnom trudnoćom Drage Mašin. Cela zemlja izgledala je kao opereta i onda je mnogim Srbima izvan Srbije izgledalo da su Srbijanci takođe neki operetski tipovi, neozbiljni i nesposobni da izvrše ujedinjenje Srba. Takvo mišljenje imao je i crnogorski knjaz Nikola, koji je došao na ideju da bi on mogao da bude ujedinitelj Srba. O tome se ovde malo zna, ali krajem XIX veka knjaz Nikola se mnogima činio kao čovek koji će ujediniti Srbe, dakle, da će se Srbi ujediniti sa Cetinja. Na kraju se ipak, od dolaska Petra Karađorđevića, krenulo ovim drugim putem.

Međusobni odnosi Srbije i Srne Gore išli su tamo i ovamo, u zavisnosti od procene različitih vladara ko bi tu koga mogao da preuzme. Bilo je tu i iskrenosti, kao recimo kod Njegoša, bilo je kalkulacije, kao kod knjaza Nikole, bilo je kalkulacija i sa srpske strane. Ti odnosi su se strašno iskomplikovali kada se knez Petar Karađorđević, u to vreme u emigraciji, oženio ćerkom knjaza Nikole. U Beogradu je to doživljeno kao nesumnjivi atak i vrlo jasno pročitano u smislu da knjaz Nikola ima pansrpske aspiracije. I zaista, u vreme Petrovića u XIX veku Crnogorci su se odrekli tog užeg, crnogorskog identiteta u ime šireg, srpskog identiteta i bili su spremni da tu širu zajednicu prihvate kao svoju. Međutim, u kraljevini Jugoslaviji Crna Gora je prosto utopljena u Srbiju. U toj stvari Srbijanci nisu razumeli Crnogorce. Crnogorci jesu bili za zajedničku državu, naročito onaj deo Crne Gore koji je sebe doživljavao kao najveće Srbe i koji su vojvođanski Srbi hvalili kao srpsku Spartu nasuprot Srbiji koja ćuti. U to doba se vojvođanskim Srbima činilo da će Crnogorci biti glavni faktor ujedinjenja.

Ali šta se dešava u Kraljevini Jugoslaviji, Crnogorci su ušli u tu zajednicu, ali ubrzo je došlo do razočarenja, jer su izgubili bilo kakvu samostalnost. Problem je bio u tome što srpska elita u prvoj Jugoslaviji nije bila spremna za federalizaciju. Jedini način da se sačuva Jugoslavija bio je projekat federalizacije i odustajanje od tog projekta sa srpske strane i želja da se u okviru Jugoslavije ujedine srpske zemlje bio je početak kraja te države. Tako se između dva svetska rata u jednom delu crnogorske javnosti stvorio jak osećaj da ih je Beograd izdao, da ih je sveo na potpunu provinciju, ni na šta. Tada nije bilo ni pruge, pruga Beograd – Bar izgrađena je tek posle Drugog svetskog rata. Kada pogledate kako su saobraćajno integrisane Srbija i Crna Gora, vama se i danas može dogoditi da je magla na surčinskom aerodromu i da u Crnu Goru možete da otputujete samo vozom. Taj voz može da ide i 10,12 sati do Podgorice. Brže ćete stići avionom do Njujorka, nego vozom ili čak automobilom do Bara. I to vam pokazuje koliko je taj prostor neintegrisan, a zamislite tek koliko je bio neintegrisan u prvoj Jugoslaviji.

Znači, Crna Gora je tada postala zapećak. E sad, dok je postojala nezavisna Crna Gora, kod Crnogoraci su razvili samosvest u smislu da je svaki crnogorski junak verovao da kada on učini neko junačko delo, ruski car o tome tog popodneva razgovara sa carskom porodicom. Iz jednog takvog stanja Crna Gora je došla u status slepog creva nove države, i tada su se razvili prvi antisrpski osećaji. Treba imati u vidu i da se u Crnoj Gori i dan-danas osećaju posledice Drugog svetskog rata,koje su vrlo čudne, naročito u ovoj prosrpskoj koaliciji, u kojoj u istoj grupi vidite četnike i partizane. To znači da nisu svi prosrpski elementi nužno otišli u četnike, mnogi su otišli i u partizane. Kao rezultat poraza četničkih snaga i stvaranja nove crnogorske republike i nove nacije posle Drugog svetskog rata, vidite da je tek nešto više od 1 odsto ljudi u Crnoj Gori iskazalo svoj srpski identitet. Pitanje je koliko su oni mogli slobodno to da kažu, ali svejedno, i to je neki izraz stanja.

U socijalističkoj Jugoslaviji gradi se crnogorski identitet, ali i jedna disproporcionalna uloga Crne Gore. Pogledajte koliko ste u Titovoj diplomatiji imali ambasadora iz Crne Gore, koja je imala šestinu svih diplomatskih mesta. U Crnoj Gori će vam sa ponosom reći da su u jednom trenutku imali deset ambasadora sa Cetinja. Crna Gora je imala više ambasadora u Titovoj Jugoslaviji nego što će moći da ih ima danas, kada znamo koliko to košta. Znači, došlo je ipak do neke afirmacije Crne Gore, dobili su svoju Republiku i glavni grad koji nosi Titovo ime. S druge strane, Crna Gora je ostala ekonomski zapećak. I valjda je na tragu toga i krenula ta fascinacija u Crnoj Gori Slobodanom Miloševićem. Na tragu te fascinacije su došli na vlast i Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Paradoksalno, mi sada u Crnoj Gori prisustvujemo obračunu između ljudi koji su zadržali iluzije i izgubili ih. U toj borbi izmanipulisano je celokupno stanovništvo, da stane na jednu ili na drugu stranu.

Da pokušamo da sažmemo još jednom: u Crnoj Gori imamo, dakle, entuzijazam za zajedničku državu u XIX veku, do 1918, imamo razočarenje u položaj Crne Gore između dva svetska rata. Posle 1945. imamo jedan neuspeo pokušaj modernizacije u Crnoj Gori, gde je na delu nesposobnost tamošnjih komunističkih elita da idu u korak sa razvojem koji je imala ta Jugoslavija. Na tom talasu imate jednu fascinaciju Srbijom, koja se, evo sada, završila jednom velikom razočaranošću Srbijom kod nešto više od polovine biračkog tela. Ali jedna stvar je vrlo bitna, kada se država rastavi, nju je jako teško sastaviti. Znači, čak i ako za neku godinu bude postojala većina za ujedinjenje, vrlo je teško ujediniti nešto što je razjedinjeno. Sto godina se to ujedinjavalo, a pokret za samostalnost postojao je osam godina. To je bila marginalna pojava u Crnoj Gori i dobila je krila tek onda kada je Milo Đukanović počeo da koketira sa tim. Ali on je za svega osam godina uspeo sistemski da pripremi Crnu Goru za samostalnost, da pridobije na svoju stranu celokupnu liberalnu elitu i da ostvari samostalnost.

Ovde ne treba gajiti nikakve iluzije da to može ponovo da se sastavi, jer nije lako ujediniti dve države. Uvek je neko za, neko je protiv, a i spoljne sile su podeljene. Mnogo je lakše nešto razjediniti nego ujediniti i ponavljam, u Beogradu ne treba gajiti nikakve iluzije da će, čak i ako se u Crnoj Gori pojavi eventualna većina, to moći u budućnosti da se objedini. To je gotovo nemoguće, dakle, jedina realna aspiracija je da se te zemlje eventualno opet nađu zajedno, jednoga dana u Evropskoj uniji. Znači, Srbija sada treba da pokuša da u ovim granicama u kojima se našla i koje će biti definisane do kraja godine, da u toj državi pokuša da sredi stanje, puteve, ekonomiju, etničke odnose. To je ono što Srbiji preostaje, a ideja da će se obnoviti ta zajednica može se već u ovom trenutku označiti kao izrazito utopistička.

Mislim da nas čeka jedna vrlo politizovana jesen u toku koje će morati već jednom neko da saopšti – evo, ovo je sada Srbija i ovo je naša država u kojoj živimo. Moraćemo da se naviknemo na mapu koju nikada nismo videli. Mi još uvek u većini televizijskih dnevnika imamo mapu na kojoj se nalaze Srbija, Crna Gora i Republika Srpska, a mapa koja će biti stvarna politička mapa, koju je odredila Evropska unija Srbiji, koja je, nadajmo se, i konačna, ta mapa izgleda bitno drugačije. Niko je još nije video, niko je nije vizualizovao, niko se nije navikao na to. Srbija je početkom XX veka bila magnetna tačka za okolne narode. Srbija je sada kao neka sila koja odbija sve od sebe i to je taj traumatični preokret kojeg svi mi postajemo svesni.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije čućete Marka Milanovića. Marko je do sada gostovao u Peščaniku kao student prava i saradnik Beogradskog centra za ljudska prava. Poslednjih godinu dana je proveo u Mičigenu, u Americi, gde je magistrirao na međunarodnom pravu. Od jeseni će biti na praksi u Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Na proputovanju kroz Beograd je svratio u Peščanik da nam malo objasni to sa bosanskom tužbom za genocid protiv naše države. Marko ima 26 godina, zvuči jako veselo, ali i jako ljuto. U stvari, to je kombinacija koju već prepoznajemo u generaciji koja je pošla u prvi razred osnovne škole kada je Slobodan Milošević došao na vlast. Za razliku od nas, oni su nevini i zbog toga besni što moraju da nose stigmu kolektivne odgovornosti. Moraćemo da naučimo da trpimo njihov gnev, koji će vremenom samo rasti. Marko Milanović.

Marko Milanović: Pa ništa, ja otišao na taj univerzitet Mičigen, oni mi dali pare, fenomenalno je, najbolji mogući profesori iz celog sveta. Trajalo je to godinu dana i eto, magistrirao, teza mi je bila ta odgovornost države za genocid, znači ovo Srbija, Bosna, i eto.

Svetlana Lukić: Posle vremena provedenog tamo da li ti se nekako promenio pogled na ovo ovde?

Marko Milanović: Zaista me je manje briga, prosto nemam svakodnevno čitanje Kurira – jel’ postoji Kurir još – postoji. Šta je Koštunica rekao, koju glupost je izvalio, stvarno me ne zanima više. Pazi, Amerika je stvarno u nekim stvarima potpuno prolupana zemlja, oni imaju velikih problema društvenih i ovakvih i onakvih, ali ipak je to normalna zemlja u suštini. A što se tiče adaptacije, imao sam toliko posla, zaista sam za tih godinu dana radio više nego za četiri godine na beogradskom Pravnom fakultetu. I onda, bre, nemaš vremena da misliš o nostalgiji za Srbijom. Kada mi je to možda malo počelo, kada mi je došao raspust, otišao sam u Kaliforniju i zezao se tamo kod nekih prijatelja.

Svetlana Lukić: I šta sada kada si se vratio?

Marko Milanović: Pa sve je isto, samo da promeniš datume na novinama i sve je potpuno isto. Jedino su se desile neke stvari koje su me lično obradovale. Na primer, raskol G17 plus – tako mi je drago. To ti je kosmička karma: kako si zakotrljao, tako ti se vratilo. Da, sitna, mala životna zadovoljstva – to je kao dobar ručak. Pa je onda bio onaj miting LDP, pa je bilo lepo na mitingu – porodično.

Svetlana Lukić: Šta još?

Marko Milanović: A, postali smo Srbija. Nervira me što nam cela ta priča oko Crne Gore, potpuno racionalno gledajući, samo uzima vreme od nekih stvari koje tu treba da se urade. Budalaština jedna, napravili himeru od države kakva nigde ne postoji na svetu, kao Zanzibar. A Koštunica i kompanija, ne žele oni Crnu Goru zato što mi imamo nešto praktično iz toga, nego to ima veze sa nekim njihovim mentalnim kompleksima.

Svetlana Lukić: Začuđujuće je kako se otimaju da priznaju toliko očigledne stvari.

Marko Milanović: Kako ti je začuđujuće, pa ideja poricanja stvarnosti ti je ovde najkorišćeniji mehanizam odbrane poslednjih 15 godina, a oni su to doveli do stanja perfekcije. Gledao sam televiziju te večeri kada je bilo to u Crnoj Gori. Mislim, baš mene generalno briga za Crnu Goru, ali gledao sam da vidim da se tu ne napravi neka glupost, jer onaj Peđa Bulatović je izašao sa onim tonom, pa sa tim licem – to je izgledalo preteći u jednom trenutku i stvarno je moglo nešto bezveze da se desi. Znači, njima je Milo prodao priču da će oni sada nezavisnom državom dobiti bog zna šta. Neće ništa da dobiju. A šta nam je ambicija svima – da uđemo u Evropsku uniju, gde će onda Brisel da nam govori šta ćemo da radimo sledećih 150 godina. Milo je odlučio da njemu treba politički projekat da bi i dalje bio na vlasti. Mada, znaš šta, oni možda imaju i neku korist od toga, praktično gledajući, u smislu da, dok se Srbija još zeza oko ove priče s Mladićem, oni možda mogu da učine par koraka ispred u priključivanju Evropskoj uniji.

Svetlana Vuković: To se delimično oseća čak i u tvom tonu, nekako je blam da nas i Crnogorci napuste.

Marko Milanović: Blam je! Pa jeste, Srbija je toliko mala da je bubuljica na licu Evrope, a šta je Crna Gora, ‘leba ti, opština Vračar? I sad oni kažu – vidi ove Srbe kakvi su. Ali stvarno me više baš briga. A još mnogo manje od Crne Gore zanima me šta će da bude sa Kosovom. Sve su to gluposti na nekom iracionalnom nivou, ali gluposti koje su bitne, nažalost, zato što su ovi ljudi koji su na vlasti ili iskreno opsednuti tim glupostima, kao što je Koštunica, ili ih koriste u krajnje populističke svrhe kao radikali, da bi zadržali svoje biračko telo. Zato ti moraš da operišeš na tom debilnom nivou, ali to ne znači da stvar nije debilna. Matija Bećković, on je verovatno sad u nekom paroksizmu čovek, šta se sa njim događa, nemam pojma i ne zanima me, što bi me zanimalo.

Svetlana Lukić: A u tom poslu kojim se ti baviš, što je pravo, kako bi ocenio stanje stvari?

Marko Milanović: Želiš da ti pričam o Stojkoviću? Stojkovića ćeš rešiti kad rešiš Koštunicu. A Koštunica je postao bezobrazan. Kada su ga novinari pitali na slavi – je li, šta bi sa Mladićem, on im je rekao – to se ne pita na slavi, je li vam jasno. To je da mu nalupaš šamare, kako se on usuđuje tako nešto da kaže, bre, on je izabrani funkcioner, plaćam ga ja poreskim novcem i novinar ga nešto pita, a on kaže – je li vam jasno. Beži, bre, budalo. Ali da li ovaj narod hoće da ga skine? Neće, očigledno.

Svetlana Lukić: Tako su napravili tu kombinatoriku da treba da ponoviš 5. oktobar da bi ga skinuo.

Marko Milanović: To nije tačno, tebi treba da izađe 10.000 ljudi, ne milion ljudi, da ti izađe 10.000 ljudi nedelju dana za redom, pa bi on pao, ali neće ni 10.000 ljudi da izađe, jer ih je baš briga. Ti ne možeš da pobegneš od priznanja te vrste apatije, koja postoji. Pazi sad, Crnogorci, 80 i koliko posto njih je izašlo na ovaj referendum, a koliko ljudi izlazi u Srbiji? Jesmo li imali da biramo u Beogradu između Vučića i Bogdanovića, pa je izašlo 50 odsto. Ako ti nećeš da kao čovek preuzmeš svoju sudbinu u svoje ruke, šta imam ja da ti držim predavanje. To je demokratija, ne možeš ti da očekuješ da, na primer, sud sam od sebe postane značajan, to se neće dogoditi. Sud će postati nezavistan kada ljudi budu želeli da imaju takav sud. Ako stalno govoriš – ja bih hteo da imam demokratiju, ali se ne boriš za nju – pa nećeš nikada imati demokratiju. A sigurno ti je neće Koštunica dati. I ti sad, ako si Boris Tadić, stvarno imaš kalkulaciju da ćeš posle nekih izbora, kad god oni budu bili, morati da uđeš u koaliciju sa Koštunicom. I to je odvratno, ali je tako, ako si ti Boris Tadić. I onda ti razne principijelne stvari, na kojima bi trebalo da insistiraš, kao što je ovaj zakon o crkvama, postanu sporedne.

Svetlana Vuković: Oni danas u skupštini raspravljaju o povratku imovine crkvi.

Marko Milanović: Ma to je budalaština, sad kao oni će da donesu zakon o povraćaju imovine crkvi, zašto – jer će onda u pregovorima za Kosovo kao Metohija postati crkvena. A Albanci su juče pali sa bukve, pa će na to da pristanu. Valjda su ovima našima i rekli u toku pregovora – trebalo je da to uradite pre deset godina, pa bi onda mogli da vodimo ovaj razgovor. Znači, to su fantazije, to su direktno fantazije, ako oni misle da će im tako neke grandiozne stvari upaliti. Neće njima ništa upaliti. Njima bi bolje bilo da izruče Mladića, pa da onda bar mogu da kažu – eto, mi izvršavamo svoje međunarodne obaveze, mi smo kredibilni pregovarač, nego da misle o zakonu o povraćaju crkvene imovine. Pazi, ti si kršio međunarodno pravo 15 godina, imao represiju nad Albancima i sad ćeš na kraju ti da se pozivaš na međunarodno pravo da ti ono zaštiti suverenitet i integritet. Ma jes’, to se neće dogoditi. To jesu stvari koje su regulisane međunarodnim pravom, ali koje imaju jednu ogromnu političku dimenziju. To se rešava tako što sedne 15 članica Saveta bezbednosti i dogovori se, posle ovih pregovora koji su u toku. Presedana tu neće biti nikakvih.

Svetlana Lukić: Ti sad ideš u Međunarodni sud pravde u Hagu?

Marko Milanović: Da, ti kad diplomiraš odeš da radiš za jednog sudiju, budeš njegov pomoćnik godinu dana, radiš mu istraživanja, draftove, tako to i to je kao jedna strašno prestižna stvar. Međunarodni sud pravde je to uveo pre pet godina, tako da sa najboljih univerziteta u svetu desetak ljudi odlazi svake godine i radi za te sudije. Ja ću raditi za tog sudiju Burgentala, koji je Amerikanac, jedno od retke dece koja su preživela Aušvic. On se izuzeo iz ovog našeg slučaja o genocidu, Bosna protiv Srbije, tako da ću ja raditi za njega, ali neću raditi na tom slučaju.

Svetlana Vuković: On se izuzeo zato što je žrtva Aušvica?

Marko Milanović: Nisam ga pitao, ali mislim da su u pitanju lični razlozi. Tamo su dopremljeni kamioni dokumentacije, fotografija i svega. I dokazno je to jezivo komplikovano. Ja otvorim sarajevski Dnevni avaz i otvorim sajt B92 i ti kad to pročitaš, vidiš da svako misli da će da pobedi i da je to lako. Na primer, to pitanje nadležnosti je jezivo komplikovano zato što je nadležnost u međunarodnom pravu uvek dobrovoljna. Država uvek mora da pristane da joj se sudi. Ovde je vrlo zeznuto i to što je sud sebe doveo u nepriliku, jer je 2004. rekao da Srbija u to doba nije bila članica Ujedinjenih nacija, jer ako nisi članica Ujedinjenih nacija uopšte ne možeš da se pojaviš pred tim sudom. To ne znači da ti imaš pravo da vršiš genocid, ali to znači da taj sud ne može da ti sudi. Problem nije u tome što je argument Srbije pravno neosnovan, nego što je bezobrazan. E, pošto je bezobrazan, jer smo 10 godina pričali – ma da, mi smo ista ona Jugoslavija kao što je bila, sudije će da pokušaju na sve načine da nađu neku foru da izbegnu to pitanje nadležnosti. Da li će u tome uspeti, ne znam. Poslednja presuda suda je doneta pre par meseci, Kongo je tužio Ruandu da je izvršila genocid u Kongu. I pazi, od svih država, Ruanda je stavila rezervu na član 9. Konvencije o genocidu koji daje nadležnost Međunarodnom sudu pravde. I sud je rekao – izvinjavamo se, nemamo nadležnost.

Srbija zaista može da se izvuče na to. Ja ne bih želeo da se ona tako izvuče, ja bih zaista želeo da sud uđe u meritorium i kaže šta se stvarno tamo desilo, ali nije tačno da je to glup problem. Iz bosanske tužbe proističu dva pitanja, jedno je pitanje da li je bilo genocida, a drugo je pitanje da li se taj genocid može pripisati Srbiji kao državi. Pitanju da li je to bio genocid, Bosanci su pristupili tako da su rekli da je sve što se desilo u Bosni bio genocid. Dakle, ne samo Srebrenica, i Sarajevo je bilo genocid, Prijedor je bio genocid, Bijeljina je bila genocid, sve je bilo genocid. Srbija je rekla – ništa nije bilo genocid. Nema šanse da sud kaže da Srebrenica nije bila genocid, tu teorijske šanse nema. Ti kad pogledaš presudu Tribunala Krstiću, mislim, ona nije bez problema, ali da sada Međunarodni sud pravde kaže – ne, Tribunal je pogrešio i to u stvari nije bio genocid – to se nikada neće desiti. Sud može da kaže i da su još neke stvari u Bosni bile genocid, na primer ti logori u Prijedoru. Njima je tu problem to što je Tribunal rekao da sve to nije genocid, nego da je samo Srebrenica genocid.

To je jedna dimenzija slučaja, a druga je stepen kontrole koji je Srbija imala nad Republikom Srpskom. Takve stvari bi neko od aktera tih događaja morao da kaže pred sudom. U tom smislu je dobro što je Sloba pred Tribunalom izjavio – pronevere iz budžeta su išle u Republiku Srpsku. I u Bosni i u Srbiji taj slučaj se ne posmatra ovako kako ti ja govorim o njemu, nego se to vidi kao mnogo šire. Znači, uvek se kaže – tužba za agresiju i genocid. To nije tužba za agresiju i genocid, to je tužba samo za genocid. Taj sud nema nadležnost za agresiju. Čim on kaže da nešto nije genocid nego je zločin protiv čovečnosti, on nema nadležnost, razumeš. Bosanci, naravno, misle da će sad sud da kaže – to nije bio građanski rat, Srbija je izvršila agresiju na Bosnu, pri čemu su muslimani žrtve, a Srbi negativci. Srbija opet hoće da sud kaže – ma to je bio građanski rat i Srbi iz Srbije bosanskim Srbima jesu slali humanitarnu pomoć, ali u Bosni su se ljudi poklali između sebe. Ja mislim da je istina tu negde između, ali sud, ako je pametan, uopšte neće ulaziti u to, oni će reći – da genocid, ne genocid, da odgovornost, ne odgovornost.

A te stvari, da li je pravično da ja kao poreski obveznik plaćam tamo nekom Bosancu naknadu štete za ono što su oni tamo navodno sami sebi uradili – pravno gledano, sve je to irelevantno. Znači, to je tough. Šta da vam kažem, što ste glasali za Slobu, što se niste dovoljno borili protiv Slobe, posledice su takve kakve su. Odvratan je bio taj deo postupka gde su se dve strane svađale oko brojki – da li je ubijeno 100 hiljada ili 200 hiljada, da li je ovde hiljadu, da li je tu 5 hiljada, ali generalno – to je obavljeno kako je trebalo da se obavi. I sada će sud da kaže – vi ste u pravu, vi niste u pravu. By the way, za sve ovo je kriv Sloba. Da je on 93. rekao – mi nismo članica Ujedinjenih nacija i vi nemate nadležnost – sud ne bi imao nadležnost. Osnovna moralna posledica ovog suđenja će biti ako sud bude rekao – vi ste odgovorni za genocid. Konkretno, tu onda postoji naknada štete, koja će važiti samo za žrtve genocida, ne za rat. To nije ratna šteta, a sud se i inače neće baviti novcem. Neće oni dosuditi sumu, oni nisu blesavi. Ako utvrde da je Srbija odgovorna za nešto oni će reći – sada Bosna i Srbija idu da sednu i dogovore se kolika će to biti suma. I to će da budu zamašne pare, naravno.

Ono na šta će se ovaj sud oslanjati su presude Tribunala, pre svega kada su u pitanju dokazi. Tamo su dokazi da je postojao taj Visoki savet odbrane, pa neki Savet za koordinaciju državne politike, gde su sedeli svi ovi moroni, znači, Ćosić, Sloba, Bulatović, pa su tu dovodili i Mladića i Karadžića. Postoje zapisnici sa tih sastanaka, koji su dati Tribunalu, ali su klasifikovani pod – poverljivo. Tako da su neki od tih zapisnika poslati Međunarodnom sudu sa zatamnjenim rečenicama. Kažem ti, dokazno je to sve komplikovano. Kako ćeš da provališ da li je postojala zavera? Videćemo.

Svetlana Lukić: Zamišljaš li tu mogućnost, koja nije mala, da naša zemlja, koja se sada zove Srbija…

Marko Milanović: … bude genocide state. Da ti ja nešto kažem – doprinos Srbije razvoju međunarodnog prava je negde na nivou Sjedinjenih američkih država. Znači, na svakom drugom času koji sam tamo slušao pojavljivao se neki former Yugoslavia case. I dobro, je li Nemačka sada neki parija u međunarodnoj zajednici – pa nije, pa preživećemo. Ako kažu – Srbija je odgovorna za genocid, dobro, odgovorni smo, obavićemo šta treba da se obavi. Ako bog da, doći će do nekog suočavanja sa istinom i to će tako da se završi. Pa neka piše u udžbeniku. Nemoj samo da počnemo o udžbeniku iz kojeg se danas uči međunarodno pravo na beogradskom Pravnom fakultetu. Pa Smilja Avramov, sestro slatka.

Ako mene pitaš, najverovatniji ishod ovog suđenja je da oni kažu da je Srebrenica genocid, eventualno još neke stvari, kao Omarska, Keraterm – mada ne verujem, jer bi time rekli – Tribunal je pogrešio. I onda će da kažu – Republika Srpska je u to vreme bila de facto deo Srbije, pa je zato Srbija odgovorna. Oni moraju da vide i da li je svaku konkretnu operaciju kontrolisala Srbija. Sad, za Srebrenicu, koliko ja znam, ne postoje dokazi da je Srbija konkretno kontrolisala tu operaciju, tako da može da se desi da oni kažu – jeste Srebrenica genocid, ali nije Srbija odgovorna. Ono što će oni sigurno da kažu je da je Srbija odgovorna što nije kaznila genocid. Ratko Mladić je i dan-danas negde, hajde da je kao Sadam u nekoj rupi, nego verovatno u nekoj vili. To mogu da ti potpišem da će Srbija biti odgovorna za nekažnjavanje genocida. Možda bude kažnjena i za nesprečavanje, jer je dozvoljavala paravojnim formacijama da neprekidno idu iz Srbije, Škorpioni included.

Nije zgodno. Pa kažem ti, znaš koliko puta sam ja morao da objašnjavam u Americi – da, ja sam iz Srbije, jer oni moraju prvo da provere da li sam ja nacoš Srbin ili nisam nacoš Srbin, pa kad provale da nisam, onda sve bude okej.

Svetlana Lukić: Postoji test?

Marko Milanović: Postoji. Naravno da oni hoće da provale da li si ti normalan ili nisi. Pa i ja bih, da sam na njihovom mestu.

Svetlana Lukić: Za kraj Peščanika slušate Teofila Pančića.

Teofil Pančić: U ovonedeljnom izdanju kolumne u Vremenu pišem o slučaju, ako se tako može nazvati, Marina Rajević – Savić, vs Studio B. Odnosno, emisija Kad anđeli spavaju, koja je nedavno krenula u svojoj novoj inkarnaciji na Studiju B, završila je karijeru dosta brzo, zato što glavna urednica nije pristala da gost u toj emisiji bude Dragoslav Bokan. To je sve onako čudno zamešateljstvo. Marina Rajević-Savić je osoba koja je poznata javnosti po svojim desnim ekstremističkim stavovima, što je njena stvar, ali kada to pretvara u javnu stvar, bez obzira što ona stalno priča kako se u toj emisiji ne govori o politici, ali kada vi prijazno ćeretate sa ljudima koji su veoma duboko upleteni, posredno i neposredno, kao intelektualci ili, bogami, čak i sasvim operativno i terenski, u ono najgore i najodvratnije u Srbiji i u srpskoj politici devedesetih godina – e pa, onda nemoj da se femkamo i da se prenemažemo.

Mislim, to niko normalan neće da pusti na svoju televiziju i u tom smislu nisam spreman da govorim o tome kako je to neka cenzura, jao kuku lele i tako dalje, nego mislim da je to nešto sasvim normalno. Ono što nije normalno je praviti se blesav unapred, ne znati da je to autorka tog profila. Ne znam šta su očekivali da će da dobiju od nje. Ali to je taj eklekticizam koji kod nas svugde vlada, kao onaj groteskni brak između Mire Bobić-Mojsilović i B92. Ne ide, čak i u ovakvoj B92 televiziji, koja je sve uradila da se približi svetu Mirjane Bobić, negde je ipak nešto puklo i nije funkcionisalo. A ovo je na neki način primer koji ide još dalje, i to u u oba pravca i zato je to nekako moralo da se raspadne. Ja sam to uzeo kao primer kako se oko nekih stvari ovde ne može uspostaviti nekakav minimalan konsenzus među normalnim i pristojnim svetom.

Ja taj tekst tako nekako i završavam i poentiram ovime. Pre desetak godina doživeo sam sličnu stvar kao Dragoslav Bokan sada – poljubio sam vrata Studija B. Bio sam pozvan u jednu emisiju, to je bila neka 96-7-8. godina. Ispostavilo se da je tadašnji medijski glodur, Dragan Kojadinović, zabranio autorki da joj ja gostujem u emisiji. Da li ja sad zbog toga treba da se solidarišem sa Dragoslavom Bokanom – ne. Zašto ne? Zato što sam ja normalan i pristojan građanin ove zemlje, a on je vođa Belih orlova.

Zbog mene, patetično rečeno, ničija majka nije zaplakala i to je razlika između nas. Mislim, nema prevazilaženja te razlike. Mi ne možemo da se pravimo da živimo u Švedskoj, koja je ratovala ne znam kada i u kojoj ne postoje protagonisti nečega takvog i onda možemo da sedimo, pa da se raspravljamo ko je levica, a ko desnica. Ovde se, bre, radi o ljudima čije su ruke krvave. I tu nema kao – pa neće on sada da govori o tome, nego će da govori o beogradskoj školi za gospođice u kojoj predaje. Pa, mislim, alo bre, ne ide, ne ide i ne treba da ide. To mi se učinilo, po stoti put, važnim da izvariram, jer to potpuno mešanje baba i žaba nikako da nas prođe.

Da, rad na zaboravu, kad si spomenula Momu Kapora, poslednjih godina njemu je omiljena izjava – ja se ne bavim politikom, ja ne znam ništa o politici, ja sam apolitičan, ja nemam pojma o čemu se radi i tako dalje. Pa kako se nije bavio politikom 91, 92, 93-4-5, šta je bilo ono što je radio u to vreme, što je govorio, što je pisao, gde je išao, kako, s kim… Nije bila politika to što je išao sa Dragošem Kalajićem i takvim sličnim likovima tamo po Bosni, to nije bila politika? Nije bila politika kada je Beograd nazivao izdajničkim gradom, to nije bila politika? Nije bila politika kada je opevao bombardovanje Sarajeva. Poslednji let za Sarajevo, više ne mogu ni da se setim kako mu se zovu te knjige, to nije politika? Ne – ja sam samo normalan patriota, koji je bio uz svoj narod. Mislim, to stalno prenemaganje, kao da se mi ničega ne sećamo. I na kraju se, nažalost, najčešće pokaže da su u pravu, da se mi zaista ničega ne sećamo. Pazi, nije to stvar nikakvog zlopamćenja i ne kažem da neko treba da se bičuje, ali jedno malo izvinjenje, u smislu – jeo sam govna, mislim, ne bi bilo loše. Ništa više od toga, čisto onako, ljudsko si biće. Ali to, da ti meni sada kažeš da si ti bio super i da si bio u pravu tada, a i sada si iznova u pravu i da si ti i u jednom i u drugom i u svakom budućem slučaju nevinašce i anđelak, pa to ne može da prođe. Ima nas koji naprosto znamo ko si, čoveče. I to je to, samo to.

Svetlana Lukić: Ne možemo ni mi da izbegnemo ovo sa Crnom Gorom.

Teofil Pančić: Ne da ne možemo, nego ne smemo da izbegnemo, jer je to strašno važna stvar, ne zbog Crne Gore, nego zbog Srbije. Način na koji je ovde istretiran taj referendum je politički, medijski i kako god hoćeš, sraman. Ja sam u ponedeljak u podne slušao na Drugom programu Radio Beograda razgovor sa našim dragim poznanikom i drugarom, Slobodanom Antonićem, novim srpskim političkim misliocem, koji je mrtav hladan, 15 sati nakon referenduma objasnio šta će sve užasno i apokaliptično da se dogodi Crnoj Gori zato što ona više nije u istoj državi sa Srbijom. Šta će da joj se dogodi? Između ostalog, poješće je Albanija i Hrvatska, dakle, ne samo Albanija, citiram – Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori. Dakle, ta osoba koja se zove Hrvatska tvrdi – da je Boka Kotorska crvena Hrvatska i to će kad-tad pripasti Hrvatskoj, a Crnogorci menjaju svoj nacionalni i kulturni identitet, Crnogorci prestaju da budu Srbi i postaju Hrvati. Napuštaju ćirilicu i prelaze na latinicu. Po toj istoj logici ja zaključujem da i Srbi postaju Hrvati, ako biti Srbin znači pisati ćirilicom.

Taj stepen nebuloznosti tog nacionalističkog diskursa je upravo zapanjujući, a dolazi, u ovom konkretnom slučaju od čoveka i iz jednog kruga intelektualaca, koji su apsolutno ono najkvalitetnije, najsuptilnije što ta nacionalistička Srbija uopšte ima da ponudi – sve drugo je mnogo gore. Ipak su prevaziđene priče koje su pričali intelektualci okupljeni oko Dobrice Ćosića, međutim, kad dođe stani-pani, kad dođe gusto, to je opet priča za one najdebilnije goste u kafani Kod Ere u Meljaku na Ibarskoj magistrali. Ti onda vidiš da to ništa nije apdejtovano, da je to samo malo bolje upakovano. I ja sam to slušao i nisam bio ni ljut, ni besan, bio sam onako tužan, utučen. Znaš ono, slušam ga, žao mi je njega, žao mi je mene, žao mi je svih nas. Pa dobro, da li je moguće da nisi u stanju da smisliš ništa inteligentnije, alo, bre. Pa daj nešto, pa neka bude i odvratno, ali daj neka bude pametno, daj neka bude suvislo. Ne, to je ta priča, sve ide ka tome.

Pazi, ti imaš na naslovnoj strani Politike, dakle ne govorim o Kuriru, ne govorim o Pressu, ne govorim o Nacionalu, govorim o jednom ozbiljnom dnevnom listu, najozbiljnijem koji postoji u ovoj zemlji, i reći ću nešto što mnogi slušaoci Peščanika sigurno neće voleti da čuju – u zanatskom smislu Ljilja Smajlović je tu Politiku poprilično unapredila. Ali džaba, čim dođe političko stani-pani, ona sitna zloća, ona zla kob koju mi obično fokusiramo u ličnost i politiku Vojislava Koštunice, ta mala, sitna, provincijalna misao, ta jedna beda tih palanačkih intelektualčića – ona negde provre i dođe do prve stranePolitike i ti imaš na prvoj strani Politike sutradan nakon referenduma sliku sa valjda podgoričkih ulica, gde se uz crnogorske zastave vijori i neka hrvatska zastava. I sad je to velika stvar i ispod ide nekakav posprdni, onako zlosluteći potpis, kao – aha, evo, vidite, aha, šta se dešava, šta će da bude, poješće vas Šiptari i ustaše. Ta mera inferiornosti koju pokazuje srpska elita, politička, medijska, akademska, je zapanjujuća.

Mogli bi tu stvar da obrnu, pa da kažu kako je velika stvar da na brdovitom Balkanu, nakon svih ovih ratova i nakon svega, postaje normalno da se na ulicama Podgorice može videti albanska ili hrvatska zastava. To o tom gradu i o toj zemlji govori samo dobro. To je azbuka i velika je stvar da su oni uspeli do te mere da integrišu tu priču, da može Podgoricom ta albanska ili hrvatska da se vijori. Pa zašto da ne, ljudi božiji, pa Podgorica se nalazi na 15 kilometara od Albanije, pa prvo selo od Podgorice prema istoku je naseljeno Albancima, pa šta, oni treba da naprave kineski zid prema Albancima kao narodu i prema Albaniji kao državi, je li to ideja? Jel’ to treba? Pa to je Srbija radila devedesetih godina, pa jel’ se usrećila? Jel’ usrećila svoje susede? Pa ni njih nije usrećila, a sebe tek nije usrećila. I onda se čudi što su svi pobegli od nje, i onda kao – jao, nismo mi takvi, pa zašto svi beže od nas. Ja više to ne mogu da zovem ni nacionalizam, jer čak i nacionalizam, iako o njemu mislim sve najgore, nije to što je ispod svakog

-izma, to je neka bljutava tvar, neka ljigavština uma, to je tako jadno, to je do te mere trećerazredno, inferiorno.

Pogledajte, recimo, ovu priču – nacionalne manjine su donele Crnoj Gori nezavisnost. Šta to uopšte znači? Prvo statistički, da li je to uopšte tačno, moglo bi se o tome razgovarati, ali čak i da je tačno, o čemu se radi? Da li je referendum nešto na čemu se izjašnjavaju svi stanovnici jedne države sa pravom glasa? Jeste ili nije, ako jeste, savršeno je nevažno koje su oni etničke pripadnosti, verske ili ne znam koje. Ako nije, pa dajte, recite to onda otvoreno, onda je trebalo pre referenduma da kažete – mi smatramo da samo pravoslavno stanovništvo Crne Gore treba da glasa o njenom statusu. Stavi sebe u kožu nekoga ko nije ni Srbin ni Crnogorac, a živi u Crnoj Gori i koji sad treba da glasa, i sad on glasa kako glasa i posle mu neko kaže – ti si kriv što si glasao. Pa čekaj, jebote, što nisi rekao da ne glasam?

Evo sad će da bude Svetsko prvenstvo u fudbalu i sad će za Francusku da igraju Tijeri, koji je crnac, i Zinedin Zidan, koji je Arapin. I sad neki od njih da gol i taj gol odluči utakmicu i Francuska pobedi i treba neko da dođe da kaže – e pa čekaj, ne može, nije okej što je ovaj dao gol. Doduše, on igra za Francusku, činjenica je, on ima i državljanstvo republike Francuske, ali znaš, on je crnac, ili on je Arapin.

To je ta ista priča, nema nikakve strukturalne razlike, to je ta priča – Albanci, Bošnjaci, Hrvati i ne znam koji su doneli Crnoj Gori nezavisnost i sad jao i kuku, to je kao podlo, to nije u redu, to nije fer, zašto, na šta to liči. Pa čekaj, reci onda – treba prvo da proverimo svačiju nacionalnu i versku pripadnost, pa da se zna ko sme da ide na glasanje, a ko ne sme. Kad bi neko to javno rekao, bilo bi poštenije.

A ko je glavni u toj priči sada, ko se najviše raskokodakao od ovih političara ovde? Ivica Dačić, ne znam jeste li to primetili, Ivica Dačić je dao nekoliko izjava koje su fašističke u najbukvalnijem smislu i ja mogu otvoreno da kažem da je Ivica Dačić fašista. Ako on ima neki problem sa tim neka me tuži, neka radi šta hoće, ali ja tvrdim – Ivica Dačić je fašista. S jedne strane, neko bi rekao – možeš misliti, otkrivanje tople vode, pa zar to nije čovek koji je svih ovih godina bio bliski saradnik masovnog ubice, mega zločinca Slobodana Miloševića. Jeste, s tog stanovišta to je zaista otkrivanje tople vode, mislim, bože moj, čovek je bio u vrhu jedne zločinačke organizacije. Međutim, na verbalnom nivou Slobodan Milošević nikada ne bi rekao stvari koje je Ivica Dačić izgovorio u ovih nekoliko dana, upravo kada je u pitanju to ko je u Crnoj Gori glasao. Znači, Miloševićevi gnomovi su ga u tom smislu prevazišli i to je ono što je najstrašnije, jer mi sad sa tim likovima živimo. Pri tome Dačić čak nije ni radikal, on je tobože neki socijalista i neki levičar i ne znam šta. Mislim, taj stepen brkanja svih vrednosti je postao nepodnošljiv, a to se ovde tretira kao najnormalnija stvar. Bože moj, Ivica Dačić je izvoleo smatrati to i to i mi ćemo sada u svim novinama, u svim TV dnevnicima da citiramo veleumne fašističke misli Ivice Dačića.

Svetlana Lukić: Da li si možda slušao ovoga Aligrudića? On je dva-tri puta pomenuo da najveći uticaj u Crnoj Gori ima Crnogorski književni list.

Teofil Pančić: Da, smešno. To nije ni za sprdnju, to je otprilike kao da sad ovde imaš neki referendum i onda se desi ovo ili ono i onda izađe neki političar i kaže da je časopis Reč u svom novom broju objavio studiju tog i tog profesora sa Berklija, pa je zbog toga ovaj referendum otišao na pogrešnu stranu. Mislim, to su neverovatne stvari, to je nadrealno. Oni lupetaju u prazno, šlajfuju zato što moraju nešto da kažu. Gazda ćuti, šef ćuti, Koštunica čeka da se desi čudo, a oni ipak nešto moraju da kažu. Stalno ih cimaju novinari, pa idu u skupštinu i onda oni tako lupetaraju prvo što im padne na ono gde bi trebalo da im bude pamet. Sad čekam da će možda neka rep ploča biti kriva za ishod crnogorskog referenduma. Ne, to su neverovatne stvari totalno.

Ali ima tu jedna stvar, dakle, oni sada traže krivca. Znači, prva ideja je  – nećemo da priznamo glasanje, to je lažirano. S druge strane, znaju oni i sami da to slabo pije vodu i da će od toga slabo da bude vajde, e onda ide ta priča – Albanci i Hrvati i muslimani. A i ta priča je već potrošena i sad ne znaš više ni šta ćeš s njom, i oni su ljudi

potpuno zbunjeni. Nije to samo Aligrudić, nije to samo DSS, to je cela ta intelektualna infrastruktura oko tog, kako se zove, Pokreta za zajedničku državu. Ti likovi tipa Ljubomira Tadića, Matije Bećkovića, Slavenka Terzića i tako dalje, ja verujem da su oni sasvim iskreno zapanjeni i zbunjeni, oni nemaju pojma šta im se dogodilo. A zašto nemaju pojma? Nemaju pojma zato što su oni odavno izgubili svaki kontakt sa realnom Crnom Gorom.

Ja imam više kontakta, realnog, živog, fizičkog kontakta sa realno postojećom Crnom Gorom nego što imaju ti ljudi. Ja mislim da Matija Bećković živi u vlastitim pesmama, on je sebi sagradio vlastite pesme kao što neko sebi sagradi kuću. On je sagradio te svoje kaže i lele i kuku i on živi u tome. On ne kapira da sad postoje neki realni ljudi koji žive u realnim gradovima i selima neke realne Crne Gore i od kojih su se mnogi, i kako su godine prolazile njih je bivalo sve više i više, naprosto okrenuli od te priče i ona ih više ne zanima, hoće da žive sada i ovde i nisu u fazonu da žive i virtualnoj kući sagrađenoj od njegovih pesama, a on to ne može da shvati. Nemaju oni pojma ni o Srbiji u kojoj žive, a kamoli da bi imali pojma o Crnoj Gori, koja je njima ostala u nekim romantičnim predstavama. Ovo što se desilo je bila jedna bitka između realnosti i fikcije i realnost je pobedila – možda za dlaku, ali je pobedila. I to je pobedila po onim pravilima na kojima je fikcija insistirala. Pa gde ćeš veće fikcije od činjenice da 54 treba da bude manje od 46? To je sumanuto, toga nema ni u Alisi u zemlji čuda. E, oni su čak i na to pristali – okej, neka bude da je 54 manje od 46, ali biće 55 bar, i bilo je. Da su za samo jedan glas premašili tih 55, ne može im posle toga niko ništa prigovoriti, jer su pristali na sumanuto pravilo igre i čak po tom sumanutom pravilu igre su pobedili, časno. Nakon toga možeš samo da kažeš, zaista onako sportski – okej, momci, čestitam, ja i dalje mislim kako mislim, ali čestitam vam. Ne, ne, idemo, sad ćemo da talambasamo o rezultatima, pa ćemo da talambasamo o Albancima, pa ćemo da talambasamo o crvenoj Hrvatskoj i ne znam sve čemu, o CESID-u i CEMI-ju. Mislim, neverovatno, taj CESID ti je dobar kad ti donese da budeš predsednik SRJ 5. oktobra, odnosno 24. septembra 2000 – onda ti je CESID kul i do jaja, međutim, sada ti CESID ne valja. To je više stvarno do te mere onako petparački.

Stalno se to potenciralo, te šta ćete vi sa državljanstvom, te kako ćete ovo, kako će da studiraju, kako će da se leče. To je ona najprimitivnija moguća ucena, znači, ima da patiš zato što misliš drugačije nego što bi trebalo i zato što se opredeljuješ, glasaš ili već šta god, drugačije, e pa ima da platiš zbog toga, ima ti da vidiš svoga boga. Pri tome se govori u nekim kategorijama koje su stvarno socijalističke. Govori se o tome- oni moraju kao stranci ovo, oni moraju kao stranci ono. Pa, dobro, jel’ ti negde u Evropi kao stranac nešto plaćaš više zato što si stranac, nego neko koji to nije? Šta to znači uopšte? To je kao kada ovde uđeš na autoput, pa je putarina ovolika za domaća, a onolika za strana vozila, oderu ih. Mi to tretiramo kao normalno, jer mi ne znamo da to nije normalno i mi ne znamo da ta vrsta dvotarifnog sistema zapravo još samo ovde opstaje. Ili da u hotelima na moru ili bilo gde drugde imaš jednu tarifu za domaće, a drugu tarifu za strane turiste. Šta to znači? Neka stvar ima svoju cenu, ona košta toliko koliko košta, to je tržišna cena, potpuno je sumanuto da njena cena zavisi od identiteta onoga ko tu stvar ili robu ili uslugu hoće da pazari. To je nenormalno.

I sad jedan navodno liberalni ekonomista, kao što je Mlađan Dinkić, nama poručuje da će da zadrži taj sistem, samo što će sad da ga primeni i na Crnogorce. To sam ja na primeru pisca Dragoslava Mihailovića, koji je postao veliki Srbijanac, a nekada je bio veliki Srbin, nazvao malosrbijanskim moravizmom, kao suprotnost onom velikosrpskom nacionalizmu. Znači, kad se jedan velesrpski nacionalista razočara, ne samo u Hrvate, Slovence i tako dalje, nego i u

Crnogorce, bosanske Srbe, Hercegovce, onda on nađe tu svoju malu moravsku okućnicu  i kaže – evo, to što nas ima tu, to smo mi, to je naše, ne damo ništa nikome, dosta su svi živeli na našoj grbači i tako dalje. I to je jedna reaktivna provincijalizacija onoga što je krenulo pompezno kao nekakav velenacionalizam. I to je otprilike ta ideja G17, ona se svodi na to – mi vas, bre, crnogorska bando, izdržavamo, e dosta je bilo, nema više, sad radite šta hoćete, idite gde hoćete, a mi ćemo da se brinemo samo o sebi. To su ove priče, Čeda Antić i to, to se na to svodi. Tako da oni jednu stvar koja je po sebi ispravna ne mogu da urade na jedan ispravan i dostojanstven i suvisli način, nego i nju upropaste.

Ja to ponavljam, mi živimo pod tiranijom Miloševićevih tema, nama je Milošević nametnuo svoje teme još devedesetih godina, nismo se makli mnogo dalje od toga. Znači – Kosovo, Crna Gora, Hag, Kosovo, Crna Gora, Hag… Za mesec-dva, dakle, imaćemo – Kosovo, Hag, Kosovo, Hag… Eto nam napretka, pa ćemo onda da rešimo i to, to jest, nećemo mi da rešimo kao što nismo ni ovo rešili, nego je Crna Gora rešila u naše ime, tako ćemo i ovo sa Kosovom. Znači, mi smo još pod tiranijom Miloševićevih tema, mi iz tog sveta još nismo izašli, ne idemo dalje od toga, jer ako ćemo mi sada, 2006-e da se raspravljamo oko toga da li su za nezavisnu Crnu Goru glasali ljudi koji se zovu Boško i Janko ili su to bili ljudi po imenu Stjepan ili Ljatifi ili Rasim, e pa onda stvarno, jebiga, onda naravno da nismo izašli iz devedesetih godina.

Ovakva idiotska reakcija preovlađujućeg dela i političke scene i medijske scene i ne znam sve koje, pokazuje zašto je došlo do odvajanja Crne Gore. Pazi, nakon ovakve reakcije, da sad u nedelju ponovo bude referendum, ja verujem da ne bi bilo 55,5 odsto nego 65,5 odsto, jer bi neki ljudi koji su ovaj put glasali drugačije rekli – ma daj, bre, s ovima ne vredi više, to je ludo, to nije kompetentno na elementarnom nivou, to nije odraslo, to je infantilno.

Prva izjava Amfilohija Radovića Novostima je spuštanje lopte, glavni burevjesnik koji je tamo čudo pravio, a sada, kada je video da je to gotovo, da je to svršena stvar i da Crna Gora postaje samostalna država, a da u toj državi on treba da živi i izigrava nekog verskog poglavara – on je spustio loptu. Ali zato ova beogradska ekipa može da priča šta hoće. Mi se brinemo za sve osim za ono što je realan život ovde. Znači, hajde da vidimo sad kako će jadni Srbi u Kolašinu teško da žive, a kako će da žive Srbi u Beogradu, to nije važno. A Vojislav Koštunica je premijer u Beogradu, nije u Kolašinu. Ali svi ga i pitaju za Kolašin, a ne za Beograd.

Svetlana Lukić: Pominje se i Aleksandar Karađorđević, dao je izjavu odmah.

Teofil Pančić: Ne može ništa da prođe bez Ace, naravno, tu je i Vuk imao svoju ulogu i još neki neodustajni entuzijasti. To je jedna priča koja je stvarno deo onog najbizarnijeg srpskog političkog folklora. Ta priča o monarhiji je prevazišla sve Dinastije, dinastije u smislu TV serije i sve ove Ljubavi u zaleđu i već kako se zovu sve te TV sapunice. Mislim, to se razvlači kao gladna godina i ja mogu da zamislim da za 20 godina, dobro, Aca će tada biti malo stariji čovek, ali dobro mi izgleda, verujem da će zdravlje da ga posluži, ja lepo mogu da ga zamislim kako se za 20 godina nešto desi i onda Aca izlazi i na svom srpskom, koji ni tada neće biti ništa bolji naravno, kaže da je – ovo nova prilika da Srbija postane monarhija. Mene to podseća na ono kad smo mi kao klinci 80. i ne znam koje godine pisali okolo – Punk is not dead. Pa čim ti kažeš da on nije mrtav, to znači da je mrtav. Tako da mi i ovo – Monarchy is not dead znači da je ona naravno mrtva, mrtva je decenijama i ništa je neće oživeti. I ti ljudi imaju problem da oni hoće da uvedu tu neku svoju igračku zvanu monarhija, protiv volje uostalom samog stanovništva.

To je meni na onako neki perverzan način simpatično, prosto ti dođu kao neki onako kućni ljubimci, znaš uvek kako će da reaguju. Čim se nešto desi, ti znaš da će oni sad da kažu – kraljevina, kraljevina. Mislim, potpuno su zabavni negde u svemu tome. Oni te podsećaju na one utopističke komuniste, koji ne daju da se priča protiv komunizma zato što komunizma nikad nije bio, nikad niko nije video komunizam, komunizam je nešto idealno, to je nešto lepo, a ono što je bilo, čega se mi sećamo, to nije bio komunizam, to je bilo neko prelazno rešenje, ali pravi komunizam to je super stvar. Tako i ovi sa monarhijom, znaš, oni već postaju stvarno jedna vrsta subkulturnog pokreta. Pa nije slučajno da se onaj Vudstok na Ravnoj gori pravi, to je čista subkultura. Devedesetih godina kada smo gledali taj Vudstok četnički tamo na toj Ravnoj Gori, to je imalo elemente strašnog, jer je to vreme kada su neki slični likovi okolo vitlali kamama, ali danas, 2000-ih godina to je stvarno burleska čista, freak show.

Možda bi mogli neki četnici da pobede kad prvi put nezavisna Srbija bude učestvovala na Evroviziji. Posle ovih Finaca, ovih hevimetalaca, otvaraju se beskrajne mogućnosti. Možeš da zamisliš četnički dizajniran bend koji bi izvodio nekakvu hevimetal ili već koju obradu neke četničke pesme, da to bude, što bi rekle izvesne eksponirane javne ličnosti – kemp.

Svetlana Lukić: U današnjem Peščaniku govorili su Desimir Tošić, Slobodan Marković, Marko Milanović i Teofil Pančić. Tokom emisije stigao nam je mail od Ivane, očigledno da nam ga je pisala dok je slušala Marka Milanovića.

Ivanin mail: Slušam trenutno Peščanik. Dečko je stariji od mene možda par godina i razmišljam o tome koliko ste bili u pravu sa onim komentarom da sam kivna na sve vas koji ste mogli da izbegnete sve ovo. Mislim, šta ja sada kao jedan student mogu da uradim? Mogu jedino da učim, bavim se svojim poslom i zviždim. A kako da se sada pobunim protiv Koštuničavog? Ma ne samo njega, svih njih. Mislite da sam letargična, nezainteresovana, da me briga? Ma ljudi nije, svi smo danas svesni u kakvim g…… živimo, ali šta mogu da uradim, koga da glasam. Biću na kraju za varijantu da izađemo na ulicu i skidamo ove, a dovodimo one druge koji su totalno neadekvatni. Nemam pojma više ništa, tužna sam, eto toliko.

I znam da ovo zvuči poznato, ali ja stvarno ne znam šta da radim. Ne ide mi se iz Srbije, bre, i briga me šta kaže ovaj dečko i za Crnu Goru i za Kosovo, ali nekako imam tu nadu da će jednoga dana ovde biti normalna zemlja. I iako sam razočarana, ljuta, bez ideje, mislim da nas ima puno koji bismo da nešto uradimo ovde. Ja sam 84. godište, nemam pojma više, ne znam šta da mislim, šta da uradim. Drage Svetlane, volim da vas slušam, mislim i vas i vaše goste, samo molim vas, iako je tako kako je i iako je zaista pravo vreme za gađenje, razočarenje, mržnju i gnev, nemojte biti toliko pesimistični. Slušamo vas mi rođeni kada je Sloba došao na vlast, hajde, bar nam vi ulijte malo snage da se pokrenemo i uradimo nešto. Šta nešto, nemam pojma ni ja, ali nešto. I da, imate kod mene u salonu kada završim medicinu besplatan tretman lica i tela, mislim, moraće nešto da se radi sa strane. Srbija je to.

Emisija Peščanik, 26.05.2006.

Peščanik.net, 26.05.2006.

ČIJA JE CRNA GORA