Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Javni sektor i pravosuđe su crne rupe Srbije. Po funkcionalnosti institucija Srbija je na 105. mestu na svetu (od 137 zemalja), a na trećem mestu, ali otpozadi, po efikasnosti pravosuđa (od 49 zemalja članica Saveta Evrope). O tome su na tribini u Užicu u petak 13. oktobra 2017. govorili: Vesna Rakić Vodinelić, Mijat Lakićević i Zlatko Minić. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Možemo svakog dana normalno da radimo i da živimo iako ne znamo da li je Kosovo deo Srbije ili nije, da li je Republika Srpska deo Bosne i Hercegovine ili nije… ali kad ustanete ujutru i suočite se sa državom u raznim njenim oblicima, život postane teško podnošljiv, jer je naspram vas neprijateljska država. To je jednačina u kojoj su sve nepoznate, to je nešto što strašno zamara ljude i zbog čega je veliki broj ljudi zauvek napustio ovu zemlju. Ljudi ne odlaze samo „trbuhom za kruhom”, nego su i užasno umorni od svakodnevnog rvanja sa institucijama koje ne rade, ili rade potpuno naopako, a u javnom sektoru sedi, često bukvalno, stotine hiljada ljudi.

Za početak, država nije u stanju da odgovori na elementarno pitanje: koliko ljudi u ovoj zemlji radi u javnoj upravi i u javnim preduzećima. Govori se o 450 hiljada ljudi u državnoj upravi i 150 hiljada u javnim preduzećima. Znate šta, to je 600 hiljada ljudi. Za svakoga ko hoće da ima vlast u ovoj zemlji, najvažnije je da kupi te ljude, a to može samo onaj ko je već na valsti, ko kontroliše državni budžet. Izbore dobijate tako što imate 600.000 hiljada ljudi koji potpuno zavise od vas, pa kad to pomnožite sa 3-4 glasa članova njihovih porodica, dobijete dva i po miliona glasova. Vi ste time završili posao i priču o demokratskim i fer izborima.

Javni sektor i javna preduzeća nisu crne rupe Srbije samo zbog kolosalne neefikasnosti, nego i zbog toga što njihov način rada predstavlja najeklatantnije primere kršenja ustava i zakona, i što su ne samo središte nego i ishodište najgorih vidova korupcije. To već godinama analizira Transparentnost Srbija koja je nedavno objavila poražavajuće rezultate analize rada 30 velikih javnih preduzeća.

Zlatko Minić: Situacija je zaista tragična jer imamo spaljenu zemlju na kojoj stoji jedan čovek – urušava se sistem, urušavaju se javna preduzeća, urušava se javni sektor. Borislav Pekić, onaj kome je Aleksandar Vučić otkrio spomenik, a da ga je pažljivo čitao verovatno bi mu prelepio tablu sa imenom, jer je Pekić pisao o autokratijama i diktaturama, o obogaljenim institucijama, neslobodnim medijima i kompromisima koji vode u moralni sunovrat – on kaže: „Koja je država dobra, ne znam, ali sasvim siguno znam da nije ona u kojoj je ćutanje najrašireniji oblik javnog mišljenja, a obožavanje najrašireniji vid javnog delovanja.“

Ljudi su slobodni da obožavaju i autokrate i diktatore i filmske zvezde, ali ćutanje o nepravdi, o korupciji, to je već veliki problem, to je podmazivanje zupčanika na mehanizmu koji Srbiju gura sve dublje u ponor, i koji ne mogu da zaustave pojedinačni izlivi besa na društvenim mrežama, pojedinačni tekstovi na portalima, ili par tekstova u nedeljnicima četvrtkom, jer ima isuviše onih koji su se zatvorili u mikrosvetove, kao da će ih sve mimoići, negiraju da postoji ovo spolja, i onih koji su na kraju sve to prihvatili. I kad nabrojim sve te reakcije, onda to neodoljivo podseća na one 4 faze suočavanja sa smrću, iz onog Kibler-Ros modela koji nam je poznat iz filma „Sav taj džez“, i čini mi se da se svi mi suočavamo sa smrću institucija, pravne države, u kojoj redom padaju žrtve – nezavisna tela, pravosuđe, mediji, parlament, vlada, javna preduzeća, privreda.

Svi su oni pre 5 godina već bili u nok-daunu, ali onaj koji je obećao da će ih podići sa poda, on ih je samo overio, onako, hicem u glavu i postavio jedan simulakrum, igrokaz, u kome jedan čovek stoji na spaljenoj zemlji, a partija glumi sve ono što više ne postoji; pa imamo partijske firme koje glume privredu, ostali jedva opstaju; imamo partijske sudije koji glume pravosuđe, ostali statiraju i crvene; imamo javna preduzeća predvođena partijskim ljudima, koja glume da pružaju neke usluge građanima, a služe tome da zapošljavaju svoje ljude i da skupljaju novac za partiju.

To zapošljavanje svojih ljudi u javnim preduzećima je jedna od ključnih stvari – to je mehanizam kojim se ojačava postojeća struktura, ili mehanizam kojim se sve više ljudi uvlači u ovu mrežu, jer će sve više ljudi imati putera na glavi, i sve više ljudi će se plašiti šta će se desiti ukoliko se uspostavi normalan sistem. I to je nešto što važi od onog pojedinca koji je dao 2 hiljade evra za platu od 40 hiljada, 4 hiljada evra za posao u javnom preduzeću, za platu između 40 i 60 hiljada, bilo da je dao u kešu, bilo da je dao na rate – kako se tvrdi da je trenutni cenovnik zapošljavanja.

Zahvaljujući tome – hajde sada da se ograničimo samo na javna preduzeća – kontrola koja je krenula sa vrha, izborom direktora, pa onda se armirala zahvaljujući tome što su tu ušli i pomoćnici direktora, šefovi sektora, načelnici, predradnici i vođe smena – je postala potpuna. Dakle, imamo jednu potpunu ojačanu strukturu, a posledica toga su krajnje nefunkcionalna javna preduzeća.

Evo, da uzmemo primer EPS-a, on je bio broj 1 u ovom našem istraživanju po pitanju izbora direktora i članova nadzornih odbora. Imamo situacije da, kao što se dešavalo početkom ove godine, ne može da se proizvede dovoljno uglja i struje. Upravo se ovih dana bavim EPS-om, pa su mi sveži neki podaci. To je fascinantno. Najpre, vidite da EPS ostvaruje neplanirano veliku dobit, na primer prošle godine je imao 6 milijardi dinara više nego što je planirano; onda te pare prebacuje u budžet – budžet ostvaruje suficit, a EPS smanjuje sopstvene investicije i održavanje za 50-65%. I onda se dešava to što nam se desilo od januara do marta – da javno preduzeće ne funkcioniše iz političkih razloga, zato da bi vlada mogla da prespe novac u budžet i da pokaže kako se štedi, i kako se dobro posluje. Možda to možemo da pripišemo nestručnosti, ali ne verujem da bi neko bio toliko glup da čoveku čija je najveća zasluga to što je svoju odborničku grupu u Obrenovcu preveo u vladajuću partiju, pa je nagrađen da bude direktor Kolubare – poveri da upropasti jednu od najvećih firmi u zemlji.

Treći cilj može da bude da neko ostvari dobit zahvaljujući uvozu uglja i struje, ali moguće da je sve to kombinacija svega ovoga zajedno. I da se još jednom vratim na zapošljavanje: pomenuo sam da smo krenuli da se bavimo EPS-om. Neverovatan je osećaj kada čitate podatke i pokušavate da ustanovite kako se menja broj zaposlenih u EPS-u, imate osećaj kao da ste ispred šibicara. Prvo vidite kako se EPS svako malo reorganizuje – EPS grupa, EPS snabdevanje, EPS distribucija; izveštaj jedne grupe, druge grupe, izveštaj EPS-a… pa onda vidite tromesečne izveštaje u kojima stoji jedan broj zaposlenih.

Onda vidite godišnji izveštaj o ostvarivanju godišnjeg plana, pa vidite da postoje neke firma EPS Kosovo sa oko 4 hiljade zaposlenih. Pa vidite, na primer, da je prošle godine hiljadu i po ljudi dobilo otpremnine da ode iz EPS-a, ali nisu dobili ovi iz EPS Kosova, koji inače ne rade, ali dobijaju neku umanjenu platu, nego su dobili neki stalno zaposleni ljudi u ovom drugom delu, a onda je hiljadu i po ljudi sa ugovora prebačeno da budu stalno zaposleni, a onda je u prvoj polovni ove godine još 550 ljudi primljeno na ugovor. Dve izborne godine, jedna za drugom. I kad sve to tako čitate, pitate se „gde je kuglica, gde je kuglica“. I naravno, prođoše godine, mi nismo našli gde je kuglica, a izgubli smo mnogo toga.

Mijat Lakićević: Takoreći svakog dana ćete čuti od premijera da je fiskalni deficit manji nego ikada, čak ćemo ove godine verovatno u budžetu imati višak. Javni dug takođe pada. Inflacija je niska, 2-3%. To su sve dobri podaci. Ali s druge strane, šta je s proizvodnjom? Pa, to nam ne ide. Biće dobro ako rast ove godine bude 2%, a premijer je govorio da će biti najmanje 3. U poslednje vreme se utišao, o tome ne govori. Sve zemlje regiona, kad se uzme njihov prosek, biće 4%, i više. Ove druge zemlje u tranziciji, cela istočna i centralna Evropa, biće takođe preko 4%. Znači, dvostruko više od Srbije. Za Vučićevog vakta Srbija je imala prosečan godišnji rast od oko 1%. To je praktično stagnacija. Pet godina je potrošeno, a praktično ništa nismo uradili. Šta je bilo sa drugim zemljama? Pa, duplo ili trostruko više.

Sad se pitamo zašto druge zemlje napreduju, a Srbija ne? Prvi neposredni uzrok su investicije: ne možete imati rast ako nemate investicije. Te strane investicije se nekako još i drže. Javne investicije – znači, opet dolazimo do države – trebalo bi da budu oko milijardu i po evra: to je 4-4,5% bruto domaćeg proizvoda, a sad su nam na ispod milijarde. Za investicije treba da se naprave projekti, treba da se napravi dobra organizacija. Država to ne uspeva da uradi – nema projekata, i organizacija je loša. A to je zato što je ta loša kadrovska kombinatorika na čelo svih tih institucija koje treba da vode računa o investicijama, dovela partijske kadrove: ljude koji ne znaju taj posao. Najzad, privatne investicije su ipak najveći problem.

A kakve su prilike u svetu, možda nas to koči, možda bi investicije bile veće da je situacija u svetu bolja, ali ni tamo ne valja? Ali ne. Svet se izuzetno brzo razvija, tu je stopa rasta oko 3%. Evropska unija, takođe. Evropa traži robu, znači možete da je prodate. Srbija je poslednjih godina to delimično iskorišćavala, pa je povećavala svoj izvoz po 10-ak i više odsto, i zahvaljujući tome se i održavala, a s druge strane, u svetu i Evropi ima puno para, pa možete da dobijete i povoljne kredite. Dakle, ekonomska situacija u svetu i Evropi nije prepreka razvoju Srbije. Naprotiv. Onda nam ostaje da pogledamo sami sebe, da vidimo šta smo mi to uradili, kakve su bile unutrašnje prilike.

Kad se pogledaju uslovi za investicije, uslovi za ekonomski razvoj, ispada da su uslovi za razvoj u Srbiji među najgorima u Evopi. Ima mnogo zemalja, naravno, i u svetu koje su ispred nas, ali u Evorpi, mi smo među poslednjima. Tu su, sa nama, još Makedonija i Bosna. Makedonija je poslednjih godina bila i bolja od nas, međutim ovaj građanski takoreći rat, koji srećom nije izbio, je dosta unazadio poziciju Makedonije. I evo, da se zadržimo na rang listi Svetskog ekonomskog foruma: šta je ono što je učinilo da Srbija bude tako loše plasirana?

Pa ima dve stvari: po funkcionalnosti institucija Srbija je na 105. mestu od 137 zemalja. A po čemu je najbolja? Pa najbolja je po zdravstvenom sistemu i po osnovnom obrazovanju – znači, po onome što je postavljeno pre 30-40 godina, i sa čime ove današenje vlasti nemaju nikakve veze. Ali ove državne institucije, njihovo funkcionisanje – to je ono što je katastrofa. Tu je Srbija dobila najgoru ocenu od svih ocena. A šta su institucije? Pa institucije su država: kako funkcioniše vlada, da li se meša u sve i svašta, ili radi ono što je njen posao; kako funkcioniše pravosuđe, kako funkcionišu opštine, kako funkcioniše, na kraju krajeva, i EPS, iako on nije država u užem smislu reči, ali je velika državna kompanija.

I tu se vraćamo na Savamalu. Šta smo tu videli? Prvo, videli smo da tu nema nikakvih pravila – Savamala je sistem koji je potpuno izdvojen iz pravnog sistema Srbije. Mi i ne znamo, na kraju krajeva, šta piše u tom ugovoru o izgradnji Beograda na vodi. Znači, tu imamo potpuno odsustvo pravila, a nismo mogli da kažemo da tu imamo i mnogo elemenata pravnog nasilja. Osim toga jasno je da tu postoji ogromna korupcija, pošto to nije moglo da se desi bez učešća ljudi iz vlasti; i na kraju, imamo i fizičko nasilje.

I ko će da dođe u zemlju u kojoj se takve stvari dešavaju, osim onih posebno privilegovanih, odnosno na neki način podmićenih, i to je ona korupcija, koja dolazi sad sa najvišeg mesta. Imamo korupciju u opštini ili u nekom komunalnom preduzeću. Ali, ovo je ona najgora vrsta korupcije. To je korupcija države na najvišem mestu, na mestu najveće koncentracije vlasti.

Vesna Rakić Vodinelić: Zašto je sve ovo moguće, o čemu su moje kolege govorile? Meni se čini da tu treba da se naslonimo na ono čime je Svetlana počela. Ona je rekla: mi ne znamo koliko ljudi radi u javnoj upravi, i koliko radi u javnim preduzećima. E, znate šta mi još ne znamo? Ova država ne zna čime sve raspolaže. Ova država ne zna kolika je njena imovina, A ne zna ne zato što nije u prilici to da sazna – ona ima mehanizme to da sazna – nego zato što neće da to sazna. Mi ne znamo šta imamo. Ja sam uverena da u Užicu građani nemaju pojma koje zgrade pripadaju Republici, koje zgrade pripadaju gradu, koje zgrade pripadaju fizičkim licima? Ako se radi o nečemu što pripada gradu – ko time upravlja, kako upravlja, da li ostvaruje neku dobit – mi o tome pojma nemamo.

Dakle, ne znamo ništa o ljudstvu, ne znamo ništa o materijalu, a ne znamo ništa zato što je država tako ustrojena da nas sprečava da to saznamo. Zašto nas ona sprečava da to saznamo? Pa zato da bi mogla da manipuliše, kako ljudstvom, tako i materijalom. Zašto je to postalo moguće u ovoj zemlji? Kako je to postao moguće kraj svih onih kontrolnih mehanizama koje imamo? Od njih bi svakako najozbiljniji mehanizam trebalo da bude pravosuđe, koje se sastoji iz suda, tužilaštva, i pomoćnih organa, kao što je advokatura, kao što su vansudski izvršitelji, i imamo odista – sa stanovišta toga kako glase norme, kako glase zakoni – dobro ustrojene nezavisne institucije, kao što su Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, kao što je Zaštitnik građana, Poverenica za ravnopravnost, Regulatorno telo za elektronske medije…

Dakle, imamo mnogo institucija, neke od njih regulisane zakonima koji su ocenjeni – evo, to važi recimo za Poverenika za informacije od javnog značaja – kao najbolji na svetu – najbolji na svetu! A ovde zaista više ništa ne funkcioniše. Pravosuđe je rak-rana ovoga društva, toliko je metastaziralo da je pitanje šta će sve biti potrebno da se svede na jedan najobičniji, normalan pravosudni aparat. Čini mi se da je trenutno najveći problem sa tužiocima i tužilaštvom Srbije. Da li znate kako se zovu užički osnovni i viši javni tužitelj i tužiteljka? Da li znate koliko ih ima? Da li neko od vas, ko se bavi novinarstvom, prati razne postupke koji se ovde odvijaju? Ne prati. Dakle, stvar je ipak dvostrana.

Nije lako od podanika postati građanin. Nije lako, zato što vas država sprečava, ali nije lako i zbog toga što sami nismo učinili dovoljno da se na takvo mesto plasiramo. Ja mislim da je to dvosmeran proces. Isto tako kao što mi imamo vrhovnog sudiju u ovoj zemlji, koji se zove Aleksandar Vučić, koji ako presudi: dete treba da ide kod majke – dete ide kod majke, i sudska presuda koja je dodelila dete ocu, doduše u ovom konkretnom slučaju neopravdano, biva oborena. Dakle, on obara sudske presude. Njegov brat vodi jedan najobičniji postupak pred Privrednim sudom, pod najneverovatnijim privilegijama, u pogledu vremena koje se za to iskoristi, u pogledu dobijanja tog spora pod vrlo spornim okolnostima; u pogledu, recimo, tvrdnje da su njemu ukrali identitet, a u samoj presudi, koja je doneta u njegovu korist, piše da postoje dve lične karte od kojih nijedna nije falsifikat, obe sa njegovim imenom, i sa različitim jedinstvenim matičnim brojem. To piše u presudi. Ja sam tu presudu čitala. Ono što te mehanizme čini nemoćnima jeste autoritarna vlast, ali i njihova unutrašnja neotpornost koja se vuče još od pre Drugog svetskog rata.

Kada su državni činovnici u pitanju, i kada je u pitanju javna uprava, da li odista mislite da će kursevima koje sprovedi neko ko ništa ne zna o ovoj zemlji, je l’ tako, nekako uspeti da edukuje javne službenike? Ja sam to probala da radim. Radila sam jedno vreme u Institutu za uporedno pravo. Početkom 2000-ih godina smo napravili pokušaj edukacije službenika u javnoj upravi. Oni su se ponašali kao đaci kada učitelj ne dođe u školu. Niko nije došao na tu edukaciju. Jednostavno, problem ovoga društva je u toj neprijateljskoj državi, koja nije u stanju da motiviše svoje građane da veruju u nju, da pokušaju da uspostave neki dijalog sa građanima, a sa druge strane, suviše smo navikli na tu podaničku ulogu. I ono što ja mislim da bi mogao da bude recept za ovo društvo jeste okupljanje ljudi u malim sredinama, ljudi koji su vezani istim problemima, i čini mi se da je to neki način da od ove neprijateljske države napravimo državu koja će makar tako interesno organizovane grupe naučiti da poštuju.

Zlatko Minić: Vrlo su karakteristični ljudi koji su na mestima direktora javnih preduzeća. A oni bi trebalo da donesu profesionalizaciju upravljanja tim velikim sistemima. U ovom našem istraživanju, mi smo analizirali 30 republičkih, pokrajinskih i lokalnih javnih preduzeća. U 28 slučajeva smo našli nepravilnosti u vezi sa izborom direktora. U 15 slučajeva je istekao rok za okončanje konkursa za izbor direktora, koji su ova vlada i skupština sebi postavili, a koji je inače bio jako dugačak. U 7 slučajeva, mandat vršioca dužnosti traje duže od zakonskog maksimuma, 12 meseci. Zašto? Bolje je imati vršioca dužnosti jer je to čovek koji je svestan da sutra može da bude razrešen bez bilo kakvog obrazloženja, koji će da radi sve ono što mu se kaže. Imamo neke koji su po 6 godina vršioci dužnosti. Šta se dešava sa onim što oni potpisuju, je l’ to važi ili ne važi?

Od tih posmatranih 30 javnih preduzeća, kod 29 smo našli nepravilnosti u vezi sa sastavom nadzornih odbora. Evo nekih karakterističnih primera. Ceca je rekla da je direktor EPS-a bio vlasnik pečenjare. U biografiji stoji da je bio uspešan preduzetnik, ali ne piše kad je diplomirao. Stoji da je završio taj fakultet u Sremskoj Kamenici (mislim da je to onaj fakultet koji je završio i bivši predsednik). Ta radna biografija bi morala da pokazuje šta vi imate od kvalifikacija, a ne: „Uspešno je realizovao niz reformi. To je donelo najveće uštede u poslovanju u istoriji firme“.

Pa onda, na primer, Srbijagas, Dušan Bajatović. Tu je, recimo, prilično sporno koliko traje njegov mandat, 4 ili 5 god. Čovek je direktor 5 i po godina. A u međuvremenu, recimo, Nikola Petrović Kum je nakon 4 godine ustvrdio da je njemu istekao mandat, povukao se sa mesta direktora Elektromreže i prepustio ga svojoj saradnici koja je postala v.d. direktora, a za njega takođe nikada nismo saznali da li je uopšte imao odgovarajuće uslove da postane direktor, zato što se i u njegovoj biografiji ne vidi ništa: „Sredinom devedesetih živeo je u Švajcarskoj, gde se bavio poslovima uvoza i izvoza i prodaje sirovina iz Afrike“ – ovo je biografija nekog britanskog lorda, a ne nekoga ko treba da vodi veliko javno preduzeće. „Postigao značajne rezultate“.

Putevi Srbije, nesrećni Drobnjak – šta reći. On je 2007. bio direktor, pa je razrešen 2011, pa je postao v.d. direktor i čovek je od 2012. vršilac dužnosti direktora ovog javnog preduzeća. Pošte Srbije – tu smo imali Milana Krkobabića, pa kada je prešao u vladu za v.d. direktora je postavljena Mira Petrović. Kaže: „Profesionalnu karijeru započela je u bankarskom sektoru, radeći na dinarskim i deviznim poslovima, a nastavila u finansijskom sektoru na kreditnim poslovima“. Ne znam, možda je žena radila na šalteru 2 i 3, pa je prešla na šalter 7.

To je njena radna biografija koja je preporučuje. Ili je možda preporučuje ovaj deo: „Od 2008. do 2012. bila je šef kabineta zamenika gradonačelnika Beograda“. Ne znam da li znate ko je bio zamenik gradonačelnika Beograda, pogodite: Milan Krkobabić. „2013. postavljena je za specijalnog savetnika direktora Pošta Srbije“. Pogodite ko je bio direktor. „Na izborima 2014. i 2016. potvrđen joj je poslanički mandat“. Znači, red praćenja Krkobabića, red skupštine. I „od 2012. do marta 2016. bila je član“ – e, ovo je ključno – „programskog odbora RTS-a, i član je odbora za „integracije u aktuelnom sazivu skupštine“. To je v.d. direktorka javnog preduzeća Pošte Srbije.

Pa, na primer, evo INGAS Inđija: javno preduzeće koje se bavi snabdevanjem gasom i izgradnjom gasovodne mreže: „Bio je najbolji radnik sa najboljim prodajnim rezultatom za Koka kola kompaniju u Izraelu, od 2000-2005“. Onda je unapređen, pa je onda postao menadžer sektora za poboljšanje prodaje, a onda je bio u Karlsbergu Srbija od 2006-13, pa agent prodaje na području Srema, pa je onda, pre nego što je postao direktor javnog preduzeća koje se bavi snabdevanjem gasom, u Uniqa osiguranju bio menadžer centra u kome je učestvovao u pisanju procedura i uputstava, i morao da vodi računa da se svaki ugovor uradi u predviđenom roku i da bude isporučen klijentu”.

Pa Sima Avramović, profesor retorike, on je u Nadzornom odboru Pošta Srbije. Dekan Pravnog, proglasio je Vučića najboljim studentom u istoriji. Pa imamo jednog matematičara u nadzornom odboru Skijališta Srbije, koji je autor knjige „Kako da pobedite na izborima“.

Mi imamo oko 700 javnih preduzeća. Tansparentnost ne može da prati sve to, ali postoje lokalni mediji, postoje lokalna udruženja, postoje građani koji treba da objavljuju šta se dešava u njihovim sredinama. Da se insistira da se objavi ko su ti ljudi, da se objave njihove biografije, da se objavi kako je tekla procedura izbora direktora; da pričaju među sobom, da podele, ako nigde drugde, na društvenim mrežama, kada saznaju ko su ti partijski ljudi, kada saznaju ko su ti ljudi koji se zapošljavaju. Da se ne ćuti. Kada vam se na poslu pojavljuje neko ko dolazi jednom nedeljno, ako ne smete vi da objavite, kažite nekom da objavi njegovo ime i prezime. Ispričajte to šta se dešava.

Evo za kraj kratke priče koju sam ja čuo, pa volim da je prepričavam. Veliki koordinator iz Beograda je došao u jedan grad u Srbiji da obiđe partijske odbore, i da obiđe, naravno, javna preduzeća, i da im odredi šta ko ima da naruči od opreme koju prodaju njegova firma i firme koje su sa njim povezane. A te firme, naravno, nećete naći u APR-u. I sad, ne samo što im prodaje to što može jednog dana da im zatreba, nego se tu našlo razne opreme. Dešavalo se da ljudi koji rade na šalterima i neke kancelarijske poslove zaduže čekiće, klešta i šrafcigere. Zašto? Zato što je firma to morala da kupi, jer je koordinator imao viška, a onda su oni nešto sa time morali da urade. Ako ne znate o kojoj firmi i kom gradu se radi, znači da se nedovoljno priča, i da treba da se priča i da se širi.

Mijat Lakićević: Kada je Vesna rekla da je pravosuđe rak-rana srpskog društva, moram da kažem da sam ja mislio da su to javna preduzeća, ali je u svakom slučaju tačno da imamo državu koja se neprijateljski odnosi prema građanima, a naročito prema preduzetnicima. Možete da budete preduzetnik, ali ako hoćete da budete uspešan, morate da radite sa koordinatorima.

I sad je pitanje: šta će da bude sa nama. Pa znate šta? Nisu svi narodi u istoriji opstali, ima naroda koji su propali. Ima jedna jako dobra knjiga koja se zove „Zašto narodi propadaju“, i ta knjiga govori o institucijama, i postoje narodi koji imaju dobre institucije, i oni koji imaju loše. Dobre institucije su one koje u društvene i ekonomske procese uključuju najveći broj ljudi, 60-70-80% stanovništva učestvuje u tim procesima. To su demokratska društva. Imate takozvane isključujuće institucije koje isključuju najveći broj ljudi iz ekonomije, iz politike. I šta se dešava? Kad vi u jednom društvu imate te isključujuće institucije, pa se one udruže sa isključujućim političkim institucijama, onda se to zove „ukleta spirala“.

Vi se vrtite u toj spirali, koja vas vuče na gore. Ja se bojim da je Srbija u ukletoj spirali. Ljudi misle – neće to valjda nama da se desi. Onda se setim da smo tako mislili i devedesetih – ovo sve, ljudi, liči na rat, ali nisu valjda ludi pa da nas uvedu u rat? I uveli su nas u rat. I ne bi bilo iznenađenje da nas uvedu u ukletu spiralu u kojoj ćemo da se vrtimo na kraju Evrope i sveta još narednih 100 godina; a naša deca neće da se vrte, naša deca će da odu tamo odakle se nikada neće vratiti.

Vesna Rakić Vodinelić: Evo još nekih zabrinjavajućih podataka. Na primer, kada gledamo 49 država koje su u Savetu Evrope, Srbija je među njima 8. država po broju sudija na 100 hiljada stanovnika, i ima, bogami, jedan impozantan broj sudija. Međutim, Srbija je na 3. mestu po efikasnosti pravosuđa – otpozadi. Dakle, 46. mesto. Sa tolikim brojem sudija i tolikim brojem tužilaca, vi imate jedno od najneefikasnijih pravosuđa u Evropi. Dakle, tu se ne radi o neznanju ili o lenjosti. Tu je stvar u nedostatku organizacije i u nespremnosti da se suočite sa odgovornošću „biti sudija“. Videli ste da je jedna od devijacija pravosuđa u ovoj zemlji zastarevanje krivičnog progona. Naravno, to zastarevanje krivičnog progona ni prema kome od nas neće nastupiti. Ali će nastupiti ako ste vladika, ako ste predsednica skupštine, ako ste sin bivšeg predsednika Srbije, ako ste njegova žena, ako ste brat sadašnjeg predsednika Srbije… To je ta privilegovana elita koju na nedostojan način štiti jedan deo pravosuđa u ovoj zemlji.

Da li ćemo upasti u ovu Mijatovu spiralu ili nećemo, ja mislim da ne sme da zavisi samo od onih koji upravljaju ovom državom. Ako mi to njima dopustimo – e, pa onda možemo da idemo i na gore mesto nego što je spirala. Znate, niti je ovo srednji vek, niti su oni neki nasledni vitezovi, niti su išta bolji od ljudi koji žive u ovoj zemlji; niti imaju bilo kakve zasluge za ovu zemlju. Da se razumemo, koje zasluge za ovu zemlju ima guvernerka, koje zasluge imaju pojedini ministri? Oni nas vređaju, podsmevaju nam se, drže nas budalama i običnim čoporom. Tako da, to zavisi u vrlo velikoj meri od nas, a ne samo od njih. Ako to shvatimo, možda ćemo neko dete zadržati ovde.

Ja sam čula da je u Užicu osnovano jedno novo javno preduzeće i jedna institucija kulture. Da li vam je bolje nego što vam je bilo pre osnivanja tih institucija? Je l’ vam bolje ili nije? Da li uopšte znate da su te institucije osnovane? Znate li koji je rezultat osnivanja tih institucija, bar prema onome što sam ja čula? 20 zaposlenih više, na nekoj vrsti budžeta; dakle, 20 zaposlenih, koje mi svi zajedno treba da izdržavamo. E, pa ako to dozvoljavamo, ako o tome ćutimo… što bi rekao Peščanik: ako vam je dobro, onda ništa. Nije nam dobro, i mora da bude svašta. Oni moraju da znaju da nam nije dobro, zašto nam nije dobro i moraju da znaju šta od njih tražimo. A ne znaju.

Peščanik.net, 23.10.2017.