Doći u Mostar znači zaroniti u vremeplov, u čudesnu povijest Bosne, izmiješanih kultura i običaja, vjerskih, svjetovnih, sve na malom prostoru kamenih uličica, tik uz obale Neretve, neumorne, silovite rijeke s kojom se ne valja šaliti, ni tamo gdje se čini mirna i podatna. Njeni vrtlozi i kovitlaci, nad kojima se diže impozantni Stari most, spomenik nulte kategorije, kao da simboliziraju sve mostarske nemire, ljutnje, etničke netrpeljivosti, tako žive i opasne i skoro 30 godina nakon rata. Rata u kojemu je sukob Hrvatske vojske s Armijom BiH ostavio nesagledive posljedice, a grad, baš kao metaforu razdrljene BiH, podijelio na dva odvojena, nepomirljiva dijela: istočni i zapadni.
U tom se Mostaru, gradu mediteranskog podneblja, određenog utjecajima istoka i zapada, s minaretima i katoličkim zvonicima, rodio i živio književnik Predrag Matvejević. Pisac važnog djela Mediteranski brevijar, prevedenog na 23 jezika, u kojemu je dao nemjerljiv doprinos opisu jedne čudesne geografske i kulturne postojbine, s Mostarom kao mediteranskim gradom, iako je more tek tamo gdje se Neretva ulijeva u njega.
Bio je Matvejević Mostarac i Evropljanin koji je ove prostore, izložen brojnim prijetnjama, napustio 90-tih, ali ostao angažiran u suprotstavljanju ratu u Bosni i diktatorskim režimima, zauzimao se za prava Srba u Hrvatskoj i Bošnjaka u svom Mostaru, predavao na sveučilištu u Rimu i tamo živio, ali Mostaru se vraćao svakom prigodom. Njegova rodna kuća u istočnom djelu grada, što ga je hrvatska vojska silovito rušila kako bi od tamo istjerala i one Bošnjake koje već nije strpala u strašne logore Dretelj, Gabela, Heliodrom… teško je oštećena, a taj dio prelijepog grada uglavnom pretvoren u ruševine. Ratni zločinac Slobodan Praljak, onaj patetični ispijač otrova u haškoj sudnici, dao je srušiti i čudesni Hajrudinov Stari most, simbol Mostara, uz čije se skute smještaju radosne male radionice, starinskih, umirućih zanata. Od rušenja Mostara od strane Tuđmanove soldateske prošle su međutim godine, vlast u cijeloj Hercegovini drže emisari i mafijaši HDZ-a, produžene ruke hrvatskih vladajućih nacionalista, pa se čini da nije bilo ničeg neprirodnog da nedavno bageri zabrundaju u mahali Cernica i sa zemljom sravne rodnu kuću Matvejevića. Niti su je tamošnji vlastodršci zaštitili kao kulturno dobro i dom jednog pisca, njihova rođenog, niti je grad pristao kuću otkupiti, pa je prenamijeniti u Rezidenciju za pisce, kakvih ima po čitavoj Evropi i koje pridonose kulturi svakog grada, niti su napravili barem minimum – stavili neku ploču u znak sjećanja na pisca, ljevičara, borca za ljudska prava, koji je opjevao taj svoj Mostar.
Ne, zatrli su mu svaki trag sjećanja, iako je u kandidaturi Mostara za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. navedeno kako će se upravo Matvejevićev dom urediti kao „Mediteranska kuća“ – budući je pisac Mostar stavljao u srce Mediterana – a u nju smjestiti njegova velika biblioteka i rukopisna ostavština. Logičan prijedlog, jer se u svijetu kuće značajnih književnika tretiraju kao važno kulturno nasljeđe.
A opet, čemu spomen na vlastitog i evropskog intelektualca u gradu kojim vladaju nacionalističke hulje, pa i prijedlog tamošnje male, lijeve stranke da se po Matvejeviću nazove barem neka gradska ulica, zvuči groteskno u mjestu čijim ulicama ne nedostaju imena zločinaca nekadašnje ustaške države Hrvatske.
Stoga, bolje da ga nema u tom nečasnom društvu, bolje da ga prekrije zaborav u gradu u kojemu je malo prije rušenja njegove rodne kuće napravljen još jedan strašan kulturocid – zastrašujuća devastacija Partizanskog groblja kojom je uništeno skoro 700 nadgrobnih ploča partizanima i antifašistima. Odnosno čitavo groblje. Težak i dobro organiziran posao inspiriran fašističkom politikom, onom čiji su „učitelji“ u Hrvatskoj odavno posmicali sve spomenike antifašistima.
I nije to prvi put da su partizani na meti fašistima, ali nikada nije napravljen ovako temeljit posao, uz jadnu reakciju gradonačelnika, iz redova HDZ-a dakako, koji muca nešto o grupi vandala, iako je s nebesa vidljivo da tako „ozbiljan“ posao rušenja podrazumijeva dobru i obimnu organizaciju. „Ubijati“ mrtve partizane mogu samo kukavni, bijedni fašisti, pa nije li onda bolje da je kandidatura Mostara za EPK odbačena? O kakvoj se, naime, kulturi može govoriti u gradu pojedenog antifašizma, gdje su sile mraka koje slave fašizam zavučene u institucije kojima je onda i totalna destrukcija Partizanskog groblja, spomenika kulture, tek sitni vandalski čin?
A ja se prisjećam intervjua iz davne 1994. s velikanom arhitekture, piscem, gradonačelnikom Beograda, Bogdanom Bogdanovićem, koji je zbog prijetnji srpskih fašista morao otići u egzil. Što bi, da je živ, taj renesansni intelektualac, autor knjige Ukleti neimar – kako je sebe nazivao – rekao da vidi ruševinu još jednog svog spomenika na ovim prostorima? Jer smatrao je Partizansko groblje svojim najraskošnijim djelom, i bio u pravu bolnom izjavom da se „bivši grad mrtvih i bivši grad živih gledaju, ali praznim, izgorjelim očima“. Počasni građanin Mostara umro bi svakako još jednom.
Mladina, 15.07.2022.
Peščanik.net, 16.07.2022.
