Ekonomska znanost uglavnom se slaže kako je nacionalno gospodarstvo u recesiji onda kad je u dva uzastopna kvartala konjunkturna stopa rasta niža nego u istom periodu prethodne godine, mada ima i onih koji ekonomskom stagnacijom smatraju i isti gospodarski performans, računajući u negativni trend već i nultu stopu rasta. Neke novije teorije, međutim, radikalno napuštaju opće prihvaćene parametre, definirajući recesiju kao neusklađenost subjekata nacionalne ekonomije s Duhom Svetim.
Revolucionarna teza mogla se čuti u programu Radio Vatikana, koji je oštro i precizno – kako već osjetljivi živac Matere Crkve inače titra na negativne društvene trendove – reagirao na već slavnu demagošku doskočicu hrvatskog premijera Zorana Milanovića, kako se „iz recesije nećemo izvući po Duhu Svetome, već radom i inteligencijom“.
Digla se Sveta Stolica na sve četiri noge, pa preko Radio Vatikana obavijestila pučanstvo kako se „vrli predsjednik Vlade grdno vara“. Vara hrvatski premijer cijelu naciju, pa je valjda pitanje trenutka bilo kad će se i sam prevariti.
„Pa zašto naši vjernici zdušno mole nego za dar Duha Svetoga političarima i onima koji upravljaju, da se upravo dadnu nadahnjivati onim istim Duhom kojim Bog diše, a to je Dah ljubavi?“, pita se tako neznani ekonomski analitičar Radio Vatikana. „Dajući se voditi tom ljubavlju oni onda pronalaze prava rješenja za opće dobro svih.
Tu se valja osobno zauzeti, ne samo za to da ja imam dobru plaću, nego i da mnogi pojedinci ostvare temeljno pravo na rad i zasluženu plaću, da bi tako i obitelj mogla dostojanstveno živjeti, a ne tek preživljavati. Eto tu neće ni ministri ni prvi ministar pobijediti, nego molitelji, da se napokon raširi srce za potrebe naroda koji je za to i ovlastio one kojima je dao glas na izborima. Dok se god oni koji vladaju i oni koji ne vladaju ne usklade s Duhom Svetim, ostat će u recesiji.”
Valja ponoviti, za one što će se silno iznenaditi kad za koji tjedan sijede glave iz švedske Kraljevske akademije objave kako je Nobelovu nagradu za ekonomiju dobila hrvatska redakcija Radio Vatikana: „Dok se god oni koji vladaju i oni koji ne vladaju ne usklade s Duhom Svetim, ostat će u recesiji.”
Crkva je, kako vidimo, osim uvriježene definicije recesije radikalno napustila i svoj temeljni ekonomski postulat, po kojemu je nacionalno gospodarstvo stabilno sve dok ekonomski subjekti „podaju caru carevo, a Bogu Božje“ – isti dakle onaj zakon kojim „oni koji vladaju“ već dvije hiljade godina drže u pokornosti „one koji ne vladaju“ – odnosno dokle god konjunkturna stopa rasta ima broj papinih crvenih Prada cipela.
Valja, eto, iznova pisati Novi zavjet, pa kad ono kod Mateja farizeji pošalju učenike Isusu da ga pitaju je li dopušteno caru dati porez, a ovaj im odgovori „zašto me iskušavate, licemjeri?, pokažite mi porezni novac!“, da uzme novčanicu od tisuću kuna, pokaže kralja Tomislava i zagrebačku katedralu, upita ih „čija je ovo slika?“, pa objasni: „Podajte dakle caru Božje, a Bogu carevo“.
Ili – jednostavnije – molite se caru, a plaćajte Bogu.
Uskladite se s Duhom Svetim.
Vatikanski ekonomski eksperti dobro znaju o čemu govore. Ekonomija Matere Crkve, kako znamo, nadahnuta je „istim Duhom kojim Bog diše, a to je Dah ljubavi“, svi se ekonomski subjekti u Crkvi radosno „daju voditi tom ljubavlju“ i tako vođeni lako „pronalaze prava rješenja za opće dobro svih“: od rimskog pape i kardinalskog zbora do posljednjeg seoskog župnika, svatko je tu „osobno zauzet“ da mnogi pojedinci ostvare jednako temeljno pravo na rad, zasluženu plaću, limuzine, palače, dvorce i ostale za život neophodne nekretnine.
Zašto je, ekonomskom sintaksom pitano, tomu tako? Zato, shvatili ste, jer tu nisu pobijedili ni papa ni biskupi, nego molitelji, „da se napokon raširi srce za potrebe naroda“. Oni koji vladaju i oni koji mole usklađeni su s Duhom Svetim. Zato recesije nema jedino tamo gdje se „rješenja za opće dobro svih“ ne pronalaze „radom i inteligencijom“, nego „po Duhu Svetom“, odnosno tamo gdje se „za potrebe naroda“ usrdno moli: u Crkvi i bankarskom sektoru.
Revolucionarna teorija Radio Vatikana, uostalom, empirijski je lako dokaziva: dovoljno je pogledati grafikone i ljestvice najjačih svjetskih gospodarstava. Pri vrhu je, dakako, dobra, stara Skandinavija, gdje ne vjeruju u rad, inteligenciju i slične apstraktne pizdarije, već sjednice vlade počinju Očenašem, župnici blagosiljaju nove tvornice, a državne strategije održivog razvoja razrađuju biskupske konferencije.
Lijepo su se s Duhom Svetim uskladili i svi oni pustinjski emirati, kalifati i sultanati: cijelo vrijeme mi, ekonomski idioti, mislili smo da je to do nafte, a to u stvari Duh Sveti lebdi i bdije nad svojom arapskom djecom. Najjači je, pogađate, Daleki Istok, koji je po vatikanskim ekonomskim parametrima već duže vrijeme sasvim lijepo usklađen s Duhom Svetim. Kina, Koreja, Japan, Indonezija i ostali azijski tigrovi uskladili s njim korake i stope gospodarskog rasta, plivaju s Duhom Svetim u recesiji lako i skladno kao na kakvom prvenstvu u sinkroniziranom plivanju.
Takvo je na dalekom katoličkom istoku bogatstvo i obilje da im se i Isus nadebljao kao kakav seoski gostioničar. Po cijeli dan sjedi ili leži, opružio se koliko je širok i okrugao, bulji u svoje gole i goleme stope gospodarskog rasta, kontemplira, moli i sve ponavlja „budi volja Tvoja, budi volja Tvoja“. Pa ga prozvali Buda.
Katoličkih zemalja, primijetit ćete, nema na listi najjačih i najkonkurentnijih svjetskih ekonomija, ali to je zato što „oni koji vladaju“ nisu usklađeni s Duhom Svetim kao Kinezi, Korejci, Saudijci ili Šveđani.
Suština nove vatikanske ekonomske misli, izlučene iz dvije hiljade godina vlastitog bogatog iskustva, u najkraćemu se svodi na sljedeće: ne treba se truditi.
Trudan se, naime, može ostati i po Duhu Svetom.
Slobodna Dalmacija, 04.09.2012.
Peščanik.net, 04.09.2012.
