Narodna skupština ostaje nepresušni izvor lake narodne zabave, što je postalo jasno i Saši Tijaniću, producentu programa. Nema tog scenariste koji bi dostigao, a kamoli nadmašio stanovnike Visokog Doma. Gledajući kako se gazda-Velja domaćin žustro uputio niz salu, bilo mi je jasno da sledi neka detonacija.

Tako je i bilo. Iz nekog razloga uhvatio se gazda-Velja dosta konfuzne priče o nekoj pozivnici za proslavu Dana državnosti (Sretenjskog ustava) u Orašcu. To je ona jaruga u kojoj se glavari svakog februara smrzavaju gledajući kraći kulturno-umetnički program i jedva čekajući da se završe protokolarne govorancije, pa da pređu na kuvanu rakiju i meze. Velji je odjednom zasmetalo što je na pozivnici potpisan Rasim Lajić, ministar za rad itd, jer je očigledno zaboravio da to ministarstvo obično šalje te pozivnice. Rasimov potpis Velja je proglasio „uvredom za srpski narod, Karađorđa i sve srpsko“, izvikao se i sišao. Ta detonacija izazvala je kasnije osudu Vlade, parlamentarne većine i demokratske javnosti i medija, ali od toga nam nije nimalo lakše. Velja se sutradan vadio kako, eto, nije bio dobro shvaćen, ponavljajući da je Rasim onoliki njegov drug i prijatelj, pobratim i ahbab itd, a da je u stvari mislio da je na pozivnici trebalo da se potpiše premijer, ako ne već i predsednik. Nova Srbija se indignirala na „medijsku hajku“ protiv njenog domaćina. Nije majka sina karala zato što se kockao, nego zato što se posle vadio, kaže srpski domaćinski narod. Bolje bi mu, dakle, bilo da se pokrio ušima i ćutao, ali takav je: ne može da odoli, to je jače od njega.

Što se „uvrede za Karađorđa“ tiče, ne mogu ni ja da odolim: da je Velja malo više čitao istorijske knjige, ne bilo kakve na latinici, nego one iz Srpske književne zadruge, doznao bi da je Karađorđe Petrović bio čovek tolerantan i bez predrasuda. Naime, pre nego što je počeo da se bavi politikom (koja mu je na kraju i došla glave), Đorđe Petrović bio je i drumski razbojnik. Tokom uspešne haramijske karijere partner mu je bio izvesni Fazlija, etnički Turčin i naravno musliman. Zajedno su ubijali i pljačkali Turke i trgovce sa velikim uspehom i plen delili bratski, pošteno i na ravne časti, sve dok se Karađorđe nije sklonio u Austriju i stupio u izvesnu paravojnu formaciju. Ukratko, „bez budalu nema zajebancija“, što kažu na jugu Srbije.

Istoga dana radikali-natražnjaci iscrpili su svoje inače preduboke resurse budalaština i uhvatili su se za nekakav kalendar koji je neki slikar delio po Skupštini, jer da je taj kalendar (o, užasa!) na latinici, a ima i satanskih znakova na slikama („crvena zvezda s krstom“ i, kao, svastika; nije se videlo na snimku). Obe predsedavajuće, Slavica Đukić Dejanović i Gordana Čomić, trudile su se da raspravu svedu u okvire dnevnog reda, ali bez većeg uspeha. Još samo da Saša Tijanić uvali reklame u onaj prazan hod između dva govornika…

Najzanimljiviji deo, međutim, bila je eskalacija unutar-radikalskog sukoba. Od „nož vadenje i majku psovanje“ prešlo se i na „bivenje“: Srba Strašni Živanović navodno je negde u lavirintima Visokog Doma zavalio Igora Bezazlenog Bečića. Nastao je sukob giganata političke misli i apostola demokratije u Srba, rat bogova olimpskih razmera, kao u onim japanskim filmovima tipa „Godzila protiv Krakena“ ili tako nekako. Gordana Pop Lazićka se rasplakala (šta će familija i komšije da kažu!), Toma Nikolić izjavio je da ne voli kada plaču žene, ali je zaboravio da doda – osim Branke Prpe, koja neka plače do mile volje. Toma je završio, narogušen i ljut sav, jasnom porukom natražnjacima: neka laju do mile volje, ama nemoj da se još jednom usude da se biju, jer će ih naprednjaci razbiti k’o gajbe, pa će se videti čija nana crnu vunu prede i oprem dobro.

Tako smo došli na suštinu stvari: i jedni i drugi radikali pokazali su se kao Šešeljevi siročići, na vlas isti. Kako su osamnaest godina postupali s drugima, isto se tako sada ponašaju između sebe i onda se još čude i zgranjavaju, licemerno indignirani nad nepristojnošću, lažima i nasiljem one druge frakcije. Sada se vidi da su isti istacki, pljunuti – bili i ostali, hvala lepo. Prema tome, kolumnjare i „analitičari“ mogu svoja razmatranja o sudbonosnom značaju radikalske šizme za Srbiju i budućnost demokratije da zabiju znate već gde. Rugao se kotao loncu da je čađav, kažu srpski domaćini. E, sad: opet ne mogu da odolim. Ima neke pritajene radosti (klammheimliche Freude, kažu Nemci i to je nekada kod njih bilo skoro krivično delo, kad se neko tiho obraduje što je RAF zveknuo nekog debelog bankara), dakle, kad čovek vidi kako se ovi čerupaju između sebe i jedni drugima rade isto ono što su nam svima radili osamnaest godina. Neka sada vide kako je nama bilo. Pri tom ne mogu ni za „revanšizam“ da nas optuže: sve rade sami, a natražnjačke optužbe da su naprednjaci „agenti stranih službi i žutog preduzetja“ jadne su i spadaju u uobičajeni radikalski arsenal jeftinih trikova. I dok tako leti perje radikalsko, nama preostaje da se udobno smestimo na ogradi i otvorimo po pivo. Eto ih tamo, pa neka se troši televizijska minutaža; zabava je bolja nego na prvom programu.

Sad nešto lepše: čitajući nemačke novine naiđem na pismo jednog inače duhovitog urednika Baraku Obami. Kaže čovek, ukratko, ovako: g. predsedniče, znamo da ste pod pritiskom i javnim i od prve dame da se odreknete pušenja. Ipak vam skrećem pažnju na političara koji je upravo navršio 90 godina, pa i dalje puši po dve pakle dnevno. „Helmut Šmit obavijen je oblakom duvanskog dima gde god se pojavi, čak i na televiziji“. Urednik se ogradio: „Ovo, g. predsedniče, nije primer koji treba slediti, ali je uteha“.

 
Danas, 16.02.2009.

Peščanik.net, 16.02.2009.